ŠTO NAS MOTIVIRA DA SE (NE) CIJEPIMO?

ZA ZPD PISALA MARINA MILKOVIĆ

Dok sam u subotu čitala informacije o održanom Festivalu slobode u Zagrebu, prvo me preplavila ljutnja. Gledala sam te transparente u kojima se cijepljenje uspoređuje s “ovcama” i mislila si važno – “A di ste vi bili na svim prosvjedima na kojima sam ja šetala?”- Ili “A jesam onda ovca i kad slušam svoju frizerku, servisera bicikla, ginekologinju ili trenera?”. Pa jedva stižem u životu biti donekle kompetentna psihologinja, kada bih još stigla biti i imunologinja, epidemiologinja, farmaceutkinja i liječnica? Je li stvarno toliko glupo slušati nekoga tko o nekoj temi evidentno zna više od tebe i ponašati se u skladu s tim?”. Ranije tijekom tjedna ljutila sam se pak jer jedan dječak vodi borbe svojih roditelja i nije išao  u školu zato što treba staviti masku, već s roditeljima sjedi na klupi ispred škole. Ipak, teškom mukom sam izašla iz te ljute pozicije (cijepljene) osobe, prisjetila se da veze između ljudskih razmišljanja, emocija i ponašanja nisu baš tako jednostavne i samorazumljive i izvukla iz prašine bilješke nastale ovog ljeta tijekom godišnjeg o člancima na temu motivacije za cijepljenje te krenula pisati ovaj tekst. Bez obzira na to jeste li se cijepili ili niste, vjerojatno ste u razgovoru s osobama koje poznajete i smatrate relativno razumnima, došli do one točke gdje je svatko rekao svoje argumente za (ne)cijepljenje i nastala je mučna, bespomoćna tišina. Stavovi se zapravo vrlo teško mijenjaju. Jedan od razloga je i to što informacije o temi o kojoj već imamo stav filtriramo – odbacujemo one koje nisu u skladu s početnim stavom, prihvaćamo one koje jesu. 

            Iako psihologija ne zna mnogo o cjepivima pa ovo ni neće biti tekst o tome zašto se trebamo cijepiti, ponešto zna o motivaciji pa tako i o motivaciji da se ljudi (ne) cijepe.

Hrvatska i cijepljenje

            Za početak možemo sagledati kako mi u Hrvatskoj uopće stojimo po pitanju cijepljenja. Prema podacima agencije Statista (2021) od 30-ak europskih zemalja Hrvatska je s 48,9% cijepljenog odraslog stanovništva četvrta odozdo. Ispod nas su Latvija (48,1%), Rumunjska (32,8%) i Bugarska (21,4%). Na vrhu je pak Island s 90,5% cijepljenog odraslog stanovništva; a slijede Malta (89,9%), Irska (89,9%), Danska (87,6%) i Portugal (87,3%). Dakle, moglo bi se reći da ne stojimo dobro. Doduše, izgleda da nas to ne bi trebalo čuditi jer po pitanjima stavova i informiranosti o cijepljenju nismo dobro stajali ni prije pandemije. Name, prema istraživanju “Special Eurobarometer 488” (2019) o stavovima i informiranosti stanovništva europske unije o cijepljenju općenito, na tvrdnju da cjepiva ne preopterećuju i ne oslabljuju imunološki sustav točan, potvrdan odgovor, daje 43% ispitanika iz Hrvatske, ponovno pri dnu ljestvice, dok najviše točnih odgovora daju ispitanici iz Nizozemske (79%) i Švedske (78%). Na tvrdnju da cjepiva često uzrokuju ozbiljne nuspojave točan odgovor da to nije tako daje samo 28% ispitanika iz Hrvatske, dok se najviše točnih odgovora dobiva u Švedskoj (69%). Dakle, možemo reći da sumnjičavost prema cijepljenju i loša informiranost u Hrvatskoj nije novost i da je zato važno na toj i sličnim temama raditi prije nego što nas snađe krizna situacija pandemije. 

Zašto se ljudi (ne) cijepe?

Čini se da se od početka pandemije veći broj psihologijskih istraživanja bavio posljedicama pandemije po mentalno zdravlje i stresom, nego zdravstvenim ponašanjima poput pridržavanja epidemioloških mjera (maska, fizička distanca) te komunikacijom vezanom za očuvanje zdravlja u vrijeme pandemije (Freeland i sur., 2020).

Ranija istraživanja o tome zašto se ljudi ne cijepe ukazuju na različite čimbenike koji određuju stavove i odluku o cijepljenju poput percepcije rizika od zaraze (Weinstein i sur., 2007), informiranosti o cjepivu i kvalitete izvora informacija te vjerovanja u mitove o cjepivima poput mita da izaziva autizam (Czajka i sur., 2020), ili preferencije alternativne medicine te usmjerenosti na duhovnost u stjecanju znanja (Browne i sur., 2015). 

U pozadini necijepljenja u aktualnoj pandemiji virusa COVID-19 kod nekih su brige o mogućim nuspojavama cjepiva ili o brzini njihovog testiranja i dolaska na tržište, dok se neki čvrsto protive cijepljenju zbog nepovjerenja prema vlastima, medijima ili znanosti (Scholz, 2021). Podaci iz hrvatskih medija, poput anketnog istraživanja agencije IPSOS za Dnevnik Nove TV[1] pokazuju da na pitanje zašto su se cijepili najviše osoba kao razlog navodi vlastito zdravlje, zatim zaštitu drugih, slobodu kretanja i druženja, povratak “normalnom životu” ili  prirodu posla. Kao glavni razlog necijepljenja najviše osoba navodi strah od neistraženih nuspojava cjepiva i posljedica, a zatim to da ne žele da im se nameće što da rade, boje se poznatih nuspojava ili ne vjeruju farmaceutskoj industriji.

Kako učinkovito oblikovati poruke o cijepljenju?

            Ako se vratimo na početak teksta i često nekonstruktivne razgovore (ne)cijepljenih, velik problem predstavlja to što ono za što možda intuitivno očekujemo da bi trebalo utjecati na nečije mišljenje, u stvarnosti može biti potpuno neučinkovito ili čak kontraproduktivno. Baš zbog toga je važno poruke i intervencije oblikovati temeljem istraživanja.

            Treba imati na umu i da su kampanje protiv cijepljenja često uspješne jer nude anegdotalne primjere zdravstvenih problema navodno nastalih kao posljedica cijepljenja koji su lakše pamtljivi od statističkih podataka prikupljenih na velikim uzorcima (Brewer i sur., 2017). Osim toga, potiču snažne emocije poput ljutnje, straha i žaljenja, te potiču nepovjerenje u medicinu. Rezultat je to da često nude „dobru priču“, za razliku od zaboravljivih i suhoparnih činjenica u kampanjama koje zagovaraju cijepljenje.

Brewer i sur. (2017) u svom opsežnom radu sumiraju tri glavne općeprihvaćene pretpostavke o odrednicama većeg korištenja cjepiva te provjeravaju koliko su prema postojećim istraživanjima stvarno točne.

Prva pretpostavka je da naše misli i emocije određuju to hoćemo li se cijepiti. Istraživanja koja ispituju ovu pretpostavku bave se percepcijom rizika povezanom s nekom bolešću, kao i povjerenjem u cjepivo odnosno percepcijom učinkovitosti cjepiva i zabrinutošću oko nuspojava. Autori zaključuju da istraživanja i intervencije koje uzimaju u obzir misli i emocije o cijepljenju uglavnom pretpostavljaju da su ljudi razumna bića koja pažljivo prikupljaju informacije o nekoj temi i onda temeljem tih informacija donose odluke. Istovremeno, način na koji živimo onemogućuje nam da se detaljno informiramo o svakoj relevantnoj temi zbog čega smo skloni koristiti različite prečace u mišljenju (heuristike) koji nam štede vrijeme i trud, ali i dovode do pogrešaka u mišljenju. Jedna od pristranosti je preferencija neaktivnosti u odnosu na poduzimanje određene radnje, bez obzira na dokaze da bi ta radnja za nas bila korisna. U kontekstu cijepljenja, to je posljedica toga što ljudi daju veću težinu potencijalnoj šteti od cjepiva, i istovremeno umanjuju štetnost necijepljenja. Druga pristranost u mišljenju je to da smo skloni tražiti informacije koje su u skladu s našom početnom pretpostavkom i davati veću težinu tim informacijama. Upravo zbog naše sklonosti ovoj pristranosti, čak i kada smo suočeni s dokazima o primjerice korisnosti cjepiva, to ne mijenja naš početno mišljenje, već ga čak  dodatno učvršćuje. Ako dvjema grupama, polariziranima u mišljenju o nekoj temi poput cijepljenja, ponudimo iste dokaze i argumente, njihova mišljenja se neće približiti, već će se dodatno polarizirati. Dakle, misli i emocije o cijepljenju nisu pouzdan temelj za planiranje intervencija čiji je cilj povećanje procijepljenosti.

Druga pretpostavka je da socijalni kontekst u velikoj mjeri određuje korištenje cjepiva, odnosno da, ako netko živi u okruženju gdje se mnogo ljudi cijepi i podržava cijepljenje, veća je šansa da će i sama ta osoba koristiti cjepivo. Naime, cijepljenje je socijalna aktivnost i naše (ne)cijepljenje utječe na zdravlje drugih ljudi. Problem je što našu socijalnu mrežu obično čine ljudi koji su nam slični, tako se i oni koji zagovaraju cijepljenje druže sa sebi sličnima, a protivnici cijepljenja sa sebi sličnima, Istovremeno, socijalne mreže su i prostor intenzivnijeg širenja bolesti pa zbog toga, čak i kada postoji visoka opća procijepljenost, u skupinama koje se protive cijepljenju i istovremeno drže zajedno, visoka je vjerojatnost da se svi zaraze, ako se netko zarazi. Za donošenje odluke o cijepljenju važan čimbenik su i društvene norme, odnosno to koliko vidimo da se druge nama važne osobe cijepe, kao i što bi naše važne osobe mislile o našoj odluci vezanoj za cijepljenje.

Treća pretpostavka je da je moguće koristiti psihologijske principe kako bi se povećalo korištenje cjepiva, bez da se istovremeno mijenjaju misli, emocije, i socijalna iskustva. Naime, čest problem s različitim intervencijama povezanima i sa mislima i emocijama o cijepljenju, i sa socijalnim kontekstom oko cijepljenja, je to da čak i mogu doprinijeti većoj namjeri osoba da se cijepe, ali je prisutan velik raskorak između namjere cijepljenja i stvarnog cijepljenja. Primjeri korisnih intervencija kojima se može doskočiti tome su podsjetnici na cijepljenje (npr. e-mailom, telefonskim pozivima, porukama…) i javni pozivi na cijepljenje. Korisnom intervencijom pokazala se i preporuka obiteljskog liječnika, a ona je još učinkovitija kada je izgovorena u obliku najave cijepljenja, umjesto pitanja želi li se osoba cijepiti. Mnoge druge stvari liječnici propisuju u obliku najave, a ne pitanja (npr. lijekove). Važno za veću procijepljenost je i maksimalno otkloniti različite barijere u pristupu cjepivu (npr. troškovi, broj mjesta gdje se može obaviti cijepljenje, dostupnost termina…). Jedno istraživanje pokazalo je da su ispitanici bili skloniji cijepiti se protiv gripe kada su dobili mail s konkretnim vremenom i mjestom cijepljenja, nego kada su dobili mail s najavom da će se provoditi cijepljenje i da se mogu sami zabilježiti za termin (Brewer i sur., 2017; prema Chapman, Li, Leventhal & Leventhal, 2016). Dodatno, korisno se pokazalo osobe koje imaju namjeru cijepiti se poticati na što konkretnije planove, odnosno tražiti da isplaniraju i zabilježe kada će se i gdje cijepiti. Među intervencijama koje se odnose na ponašanje je i nagrađivanje cijepljenja i kažnjavanje necijepljenja, a cilj je da se osoba cijepi kako bi dobila nagradu/izbjegla kaznu bez da mijenja svoje stavove o cijepljenju. Rizik je smanjivanje intrinzične motivacije za cijepljenje i stvaranje percepcije da oni koji s već jesu cijepili to nisu sami izabrali, već su morali cijepiti se, kao i izazivanje ljutnje.

Što onda učiniti?

            Na žalost, nema jednostavnih odgovora ni recepta. Najbolje je kombinirati strategije i istovremeno imati na umu da intervencije koje su najčešće, a prvenstveno su usmjerene na to da ljudi promijene svoje stavove o cjepivu, nisu baš korisne.

Čini se da se stavovi o cijepljenju mijenjaju teže od ponašanja (Pappas, 2021). Nekoga tko je čvrsto uvjeren da je cijepljenje štetno teško ćemo uvjeriti da možda nije tako. Istovremeno ono što možemo je djelovati na sve one koji se nisu cijepili jer su imali “važnijeg posla”, nije bilo vremena, nisu sigurni kako se prijaviti, ne mogu izaći s posla ako dobiju termin u radno vrijeme ili si ne mogu priuštiti da izostanu s posla zbog eventualnih nuspojava. 

            Osim toga, najučinkovitije su one poruke koje su usmjerene upravo na korijene nečije odluke da se ne cijepi (Taylor i sur., 2020).

            Osobe koje se žestoko protive cijepljenju i nošenju maski često imaju osjećaj da se time ograničava njihova sloboda te negativno i s još većim otporom reagiraju na poruke u kojima autoriteti (vlasti, liječnici_ce, znanstvenici_ce) pozivaju na cijepljenje (Pappas, 2021). Bolja poruka za njih bila bi to da je cijepljenje naše ljudsko pravo i da ne trebamo dozvoliti da nam netko oduzima to pravo. Naime, svi imamo pravo na zdravstvenu skrb, doprinosimo financiranju zdravstvenog sustava i imamo pravo koristiti medicinska otkrića, uključujući cjepivo, koja nam mogu pomoći u očuvanju zdravlja i prevenciji bolesti. Dakle, umjesto poruke “Misli na druge – cijepi se!”, za neke bi možda učinkovitija poruka bila “Imaš pravo cijepiti se!” ili “Iskoristi svoje pravo – cijepi se!”?

            Neke smjernice ukazuju na to kako je važno transparentno upravljati očekivanjima od cjepiva, saslušati i poštovati te ozbiljno shvatiti zabrinutost ljudi te strpljivo odgovarati na nedoumice onih koji su iskreno znatiželjni vezano za nejasnoće oko cjepiva (Kanthal, 2020; prema Scholz, 2021). To zapravo znači da je važno jasno i strpljivo objasniti moguće i poznate nuspojave od cjepiva, transparentno govoriti o tome koliku je učinkovitost cjepiva razumno očekivati (da ona ne može biti 100-postotna) i strpljivo isticati zašto je cjepivo korisno i važno za cijelo društvo. Osim toga, to podrazumijeva i ohrabrivanje ljudi na postavljanje pitanja i odgovaranje na ta pitanja bez osuđivanja i omalovažavanja. 

            Dobra praksa može biti i dijeljenje iskrenih i autentičnih iskustava cijepljenja poznatih i nepoznatih osoba, stručnjaka_kinja i onih koji to nisu, kako bi što više ljudi moglo naći nekoga s čijim će se iskustvom moći povezati (Pappas, 2021). Za kampanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo[2] u kojoj poznate osobe putem kratkih videa pozivaju na cijepljenje prvi put sam čula ovaj vikendr, čemu razlog može biti moje rijetko gledanje TV-a i nedovoljno praćenje medija ili pak nedovoljna vidljivost kampanje. Isto vrijedi i za kampanju “Imaš znanje, budi primjer!”[3] stručnjaka_kinja u zdravstvu za koju sam također prvi put čula jučer. Dakle, kampanje trebaju biti vidljive, a osim poznatih osoba i stručnjaka_kinja, dobro je uključiti i građane_ke različitih profila te njihova osobna iskustva, ne samo pozivanje na cijepljenje.

Zaključak

            Na kraju, iz bespuća informacija, možemo izvući nekoliko važnih zaključaka koje je važno implementirati u napore da se ljude motivira na cijepljenje.

Glavna ciljana skupina trebaju biti neodlučni i iskreno zabrinuti te osobe koje se iz različitih tehničkih razloga još nisu cijepile. Malo je vjerojatno da će osobe koje se čvrsto protive cijepljenju promijeniti svoje mišljenje. Poruke usmjerene na ovu skupinu su korisnije ako pozivaju na korištenje prava na cijepljenje, nego ako se pozivaju na autoritete.

Ponašanje je lakše mijenjati, nego stavove. Zbog toga je iznimno važno maksimalizirati dostupnost cijepljenja. Nekome tko je motiviran cijepiti se podrazumijeva se da je lako poslati mail liječniku opće prakse i pitati za termin. Nekome kome je “svejedno”, nije u aktivnom otporu prema cijepljenju, ali mu je zadnje na listi prioriteta, već to će biti velik napor. Umjesto da se ljudi javljaju za cijepljenje, možda bi bilo korisnije da se pronađe način kako njima pristupiti. Na primjer, u nekim kampanjama dobivali smo na kućne adrese letke koji pozivaju na redovite preglede dojki radi prevencije i pravovremenog otkrivanja raka dojke. Možda se na sličan način mogu slati letci s informacijama o cijepljenju ili mailovi građanima s prijedlozima već zakazanih termina cijepljenja. Također, bilo bi dobro razmotriti mogućnost dobivanja slobodnog dana radi cijepljenja jer je nekima možda nemogućnost izlaska s posla razlog odgađanja cijepljenja. Za osobe koje zbog velikog broja drugih obaveza i briga odgađaju cijepljenje ili su pasivne, komunikaciju je važno usmjeriti prema što konkretnijem planiranju kada će se cijepiti, ne toliko objašnjavanju zašto je to važno. 

Nadalje, kada pratimo komunikaciju oko toga zašto je važno cijepiti, često nailazimo na nabrajanje uvijek istih razloga i ponavljanje fraza. Važno je u planiranju kampanja pokriti što više mogućih razloga koje ljudi mogu imati za cijepljenje. Na primjer, ako je nekome važna životna vrijednost brinuti o drugima, a nije mu važno hoće li se sam zaraziti, vjerojatno će manje biti motiviran na cijepljenje zbog solidarnosti kada čuje da i ako se cijepi može nekome prenijeti virus. Tada je važno istaknuti da i time što sebe štitimo od težih oblika bolesti, brinemo o drugima jer sprečavamo opterećivanje zdravstvenog sustava i omogućujemo slobodniji život u kojem svi manje moramo voditi računa o tome da će se netko jako razboljeti.

            Da se vratim na početak, ja možda u svojoj sobi, pred laptopom, mogu biti ljuta kada na slikama s Festivala slobode vidim transparent “Neću i gotovo!” i smatrati takav stav nezrelim i neodgovornim. Istovremeno, kada želimo nekoga potaknuti na cijepljenje, ljutnja, ogorčenost i osuđivanje mogu samo biti kontraproduktivni i doprinose već prisutnoj podjeli društva. Kada se netko osjeti napadnuto i omalovažavano, još će više učvrstiti svoje početne stavove. Bazično poštovanje u odnosu na drugu osobu treba biti početna točka bilo koje konstruktivne rasprave. Kada to nije slučaj, ne možemo očekivati da druga osoba neće odgovoriti na sličan način. S koje god da smo strane, većina onih s “druge strane” su nam mnogo sličniji nego što mislimo. Niti su svi cijepljeni pretjerano poslušne “ovce”, niti svi necijepljeni vjeruju da ih se cijepljenjem “čipira”. Uglavnom dijelimo slične brige s kojima se različito nosimo. Ja sam se cijepila čim sam mogla jer biram svoje povjerenje dati znanosti, kako u drugim životnim odlukama, tako i u ovoj. Pri tome je ne idealiziram, samo mislim da je u razumijevanju ovog kaotičnog svijeta u kojem živimo najbolji alat koji imamo. Cijepila sam se i jer mi je to donijelo i malo mira u odnosu na dugotrajnu neizvjesnost i zamor pandemijom i svime povezanim s njim. Ja “boljih” razloga i argumenata nemam, ali iskreno se nadam da će što više ljudi naći svoje razloge i da ćemo se približiti zemljama s duplo većim postotkom cijepljenih. I nadam se da nas sljedeća pandemija neće dočekati ponovno nespremne i da će se na edukaciji o cijepljenju raditi i u međuvremenu.

            Na samom kraju, još ću iskoristiti jedan citat Carla Gustava Junga koji glasi “Njihalo uma oscilira između smisla i besmisla, a ne između točnog i pogrešnog.”. Dakle, ono što za nas “ima smisla” određuje naše odluke i stavove, ne nužno ono što je “točno”.

Literatura:

Brewer, N.T., Chapman, G.B., Rothman, A.J., Leask, J. & Kempe, A. (2017). Increasing Vaccination: Putting Science Into Action. Psychological Science in the Public Interest, 118(3), 149-207.

Browne, M., Thomson, P., Rockloff, M.J. (2015). Going against the Herd: Psychological and Cultural Factors Underlying the „Vaccination Confidence Gap“. PLoS ONE, 10(9).

Czajka,H., Czajka, S., Biłas, P., Pałka, P., Jędrusik, S. & Czapkiewicz, A. (2020).Who or What Influences the Individuals’ Decision-Making Process Regarding Vaccinations?

 International Journal of Environmental Research and Public Health, 17(12), 4461.

Freeland, K.E. i sur. (2020). Health Psychology in the Time of COVID-19. Health Psychology, 39(12), 1021-1025.

Pappas, S. (2021). Social science and the COVID-19 vaccines. Monitor on Psychology, 52(2), 36. Dostupno na: https://www.apa.org/monitor/2021/03/covid-19-vaccines.

Scholz, N. (2021). Covid-19 vaccination campaigns: The public dimension. European Union: European Parliamentary Research Service.

Special Eurobarometer 488. (2019). Europeans’ attitudes towards vaccination. Dostupno na: https://europa.eu/eurobarometer/surveys/detail/2223

Statista. (2021). Share of adults who are fully vaccinated against COVID-19 in the European Economic Area (EEA). Dostupno na: https://www.statista.com/statistics/1218676/full-covid-19-vaccination-uptake-in-europe/

Taylor, S., Landry, C.A., Paluszek, M.M., Groenewoud, R., Rachor, G.S. and Asmundson, G.J.G. (2020). A Proactive Approach for Managing COVID-19: The Importance of Understanding the Motivational Roots of Vaccination Hesitancy for SARS-CoV2. Front. Psychol.. doi: 10.3389/fpsyg.2020.575950


[1]  https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/istrazivanje-nove-tv-o-cjepivu-protiv-koronavirusa—664476.html

[2] https://www.hzjz.hr/priopcenja-mediji/poznati-za-cijepljenje/

[3] https://www.budiprimjer.hr/