SKLAD U RAZLIKAMA – POBOLJŠANJE KVALITETE ŽIVOTA LGBTIQ OSOBA IZ PSIHOLOGIJSKE PERSPEKTIVE

Posted on by

ZA ZPD PISALE MARINA MILKOVIĆ I MARINA ŠTAMBUK

„Samo zato jer je određena grupa ostvarila zakonska prava, ne znači da su obrisane godine opresije. Osobito jer je homofobija i dalje prisutna usprkos velikim postignućima. Dozvola za brak ne donosi automatski i sposobnost da se vidi sebe kao osobu vrijednu prihvaćanja i tuđe ljubavi, ali ni svoje.“ (Stafford, 2016).

Deklaracija o načelima tolerancije (UNESCO, 1995) naglašava bogatu kulturološku raznolikost svijeta, načina izražavanja i ljudske pojavnosti uz toleranciju kao jedini put prema opstanku i suživotu u toj raznolikosti. Kada je riječ o životu lezbijki, gejeva, biseksualnih, trans*[1], interspolnih[2] i queer[3] osoba (LGBTIQ) u suvremenom hrvatskom društvu s pravom se možemo zapitati jesmo li još uvijek daleko od postizanja sklada u razlikama kojeg nam Deklaracija zadaje ne samo kao moralnu obvezu, nego i politički i pravni zahtjev.

Protekle godine u Hrvatskoj su za LGBT osobe bile obilježene pozitivnim zakonskim promjenama i većom vidljivošću, ali i formiranjem jakih konzervativnih struja koje su kontinuirano napadale ljudska prava LGBTIQ osoba i prikazivale ih kao prijetnju tradicionalnim hrvatskim vrijednostima. Ograničavanje prava i negativni stavovi u društvenoj okolini mogu značajno narušiti kvalitetu života LGBTIQ osoba (Kamenov, Jelić i Huić, 2016; Meyer, 2003; Milković, 2013; Oswald i Holman, 2013). Kako za LGBTIQ osobe korištenje prava često podrazumijeva razotkrivanje vlastitog identiteta, samoprihvaćanje, prihvaćenost u društvu i otvorenost o vlastitom identitetu neodvojivo su isprepleteni s korištenjem prava koja LGBT osobama pripadaju. Rezultati našeg istraživanja (Milković i sur., u pripremi) s jedne strane pokazuju kako mlađe generacije sve ranije otkrivaju svoj LGBTIQ identitet drugima, te kako su LGBTIQ osobe otvorenije o svom identitetu u užoj nego u široj okolini, procjenjuju autanje kao relativno ugodno iskustvo i zadovoljne su životom. S druge strane, i dalje biraju kada i s kim će podijeliti informaciju o svom identitetu, nisu zadovoljne prihvaćanjem u društvu te smatraju da su im životne mogućnosti ograničene zbog LGBTIQ identiteta.

Što psiholozi i psihologinje mogu učiniti?

Psiholozi i psihologinje su uključeni u mnoge životne kontekste ljudi: od obrazovnog, preko zdravstvenog sustava i socijalne skrbi, do poslovnih okruženja. Stoga možemo pretpostaviti da su u gotovo svakodnevnom profesionalnom kontaktu s LGBTIQ populacijom. Uz to, neki/e su i sami LGBTIQ osobe. Prema odredbama Kodeksa etike psihološke djelatnosti (2004), psiholozi/inje su dužni u svom radu voditi se valjanim i provjerljivim znanstvenim spoznajama s ciljem poboljšanja kvalitete života svih osoba i zajednica, pa tako i LGBTIQ osoba.

U svijetu u kojem živimo teško je izbjeći predrasude prema LGBTIQ osobama, pa čak i samim LGBTIQ osobama. Homofobija i transfobija su sveprisutne i često prođu nezapaženo. U društvu se s lakoćom pogrdno komentiraju LGBTIQ osobe ili nečije (ne)uklapanje u tradicionalne rodne uloge. Velik broj ljudi još uvijek smatra primjerenim stav da LGBTIQ osobe „nisu normalne“ ili da „provociraju“ samim svojim postojanjem. LGBTIQ osobe često se svode isključivo na svoju seksualnu orijentaciju i spolni/rodni identitet dok se njihovi drugi identiteti, životne uloge i interesi zanemaruju. Za LGBTIQ osobe je jako teško barem djelomično ne internalizirati takva razmišljanja (Meyer, 2003). Informiranje o primjerenoj terminologiji koja se odnosi na LGBTIQ osobe i koju LGBTIQ osobe same za sebe koriste, te osvještavanje i propitivanje vlastitih predrasuda prvi je korak za svakog psihologa/inju u radu s LGBTIQ osobama (vidi pitanja na kraju teksta). Osim toga, psiholozi i psihologinje u savjetodavnom i kliničkom radu imaju važnu ulogu u osnaživanju i poticanju samoprihvaćanja kod LGBTIQ osoba. Istovremeno, trebaju imati na umu da je autanje individualni proces te da nije prihvatljivo inzistirati na autanju, autati nekoga protiv volje ili „dobronamjerno“ savjetovati skrivanje LGBTIQ identiteta.

Jedan od razloga nevidljivosti LGBTIQ osoba je automatsko pretpostavljanje heteroseksualnosti i cisrodnosti osobe[4]. O LGBTIQ osobama se obično govori u nekim „posebnim“ kontekstima kao što su organizacije ili događaji koji se bave ljudskim pravima. Ostatak vremena heteroseksualnost i cisrodnost se pretpostavljaju, bilo da osoba dolazi na intervju za posao, na psihološko savjetovanje, u školu ili na fakultet. Važna stvar koju psiholozi i psihologinje mogu učiniti jest ne pretpostavljati, nego ostaviti prostor da osoba može u sigurnoj okolini izraziti svoj identitet. S obzirom da tijekom srednje škole LGBTIQ učenici/ce postaju svjesni svog identiteta, ali ga nekoliko godina skrivaju, srednjoškolski psiholozi i psihologinje mogu imati osobito važnu ulogu. Mogu doprinijeti stvaranju sigurnijeg ozračja za LGBTIQ mlade kroz organiziranje radionica, postavljanje plakata, predstavljanje udruga koje se bave pravima LGBTIQ osoba te rad s roditeljima. Osim toga, važno je da pravodobno i primjereno reagiraju na vrijeđanje i ismijavanje LGBTIQ osoba uz poučavanje učenika/ca kako biti saveznici/e LGBTIQ vršnjacima.

Na sličan način psiholozi i psihologinje mogu aktivno nastojati u radnim okruženjima stvoriti ozračje prihvaćanja LGBTIQ osoba. Prvenstveno imajući na umu da LGBTIQ osobe mogu biti među njihovim kolegama i kolegicama ili klijentima i klijenticama, zatim educiranjem i informiranjem o temama važnima za LGBTIQ osobe te isticanjem važnosti poštovanja spolnog/rodnog identiteta i/ili seksualne orijentacije.

U Hrvatskoj su u više navrata proteklih godina ugrožavana ljudska prava LGBTIQ osoba. Od rasprava vezanih uz referendum o ustavnoj definiciji braka, zatim građanski i zdravstveni odgoj, do ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji popraćene omalovažavanjem, iskrivljavanjem činjenica i govorom mržnje o transrodnim osobama. U takvim okolnostima Etički kodeks obvezuje ne samo psihologe i psihologinje na individualno djelovanje, već i strukovne organizacije na iznošenje valjanih znanstvenih spoznaja i isticanje važnosti ravnopravnosti za dobrobit svakog čovjeka.

Podnošenje, tolerancija ili sklad u razlikama?

U konačnici, ne samo psiholozima i psihologinjama već i široj javnosti, važno je razumjeti značenje tolerancije i prihvaćanja, pojmova koji mogu imati različita značenja u diskursu ljudskih prava i svakodnevnom govoru. Kolokvijalno značenje pojma tolerancija često podrazumijeva nešto što u osnovi doživljavamo negativnim, ali to „toleriramo“, ne činimo tome štetu. Na primjer, bučnu zabavu susjeda toleriramo i nećemo zvati policiju, ali je ne smatramo pozitivnom. Tako mnogi smatraju da su tolerantni kada za LGBTIQ osobe kažu „sve je to meni u redu, ali ne bih da posvajaju djecu“ ili „ne tiče me se, ali neka to rade u svoja četiri zida“. U ozračju takvih stavova LGBTIQ osobe se ne mogu osjećati prihvaćeno, niti biti slobodne u korištenju svojih prava. Tolerancija kako je opisana u Deklaraciji o načelima tolerancije ne znači „podnošenje“ nečeg što smatramo negativnim već „sklad u razlikama“ – prihvaćanje i doživljavanje druge osobe ravnopravnom u cijelosti i jednako vrijednom. Naime, prihvaćanje nije samo izostanak nasilja i/ili neuplitanje u nečiji život. Ne možemo nekoga prihvaćati, a istovremeno uvjetovati kada, kako i na koji način će izražavati nešto što je temeljni dio njegovog/njezinog identiteta. Dakle, kada psiholozi i psihologinje govore o toleranciji i prihvaćanju LGBTIQ osoba, trebaju imati na umu što to zapravo znači i što sve podrazumijeva.

Pitanja za osvještavanje i razumijevanje vlastitih uvjerenja o LGBTIQ osobama

  1. Što biste prvo pomislili i kako bi se osjećali da vam netko otkrije svoj LGBTIQ identitet (auta vam se)?
  2. Poznajete li LGBTIQ osobe?
  3. Ako ne, što mislite zašto?
  4. Ako da, mislite li da ta osoba od vas doživljava poštovanje i prihvaćanje?
  5. Razumijete li zašto se organiziraju Povorke ponosa? Biste li sudjelovali/e na Povorci ponosa? Zašto?
  6. Kada razgovarate s drugima, pretpostavljate li njihovu seksualnu orijentaciju i spolni/rodni identitet?
  7. Zauzimate li se za prava LGBTIQ osoba u svom privatnom i profesionalnom okruženju?
  8. Kako govorite o LGBTIQ osobama? Koristite li pogrdne termine (npr. homoseksualci, transeksualci…)?

Literatura:

  1. Kamenov, Ž., Jelić, M. i Huić, A. (Ur.). (2016). Problemi i izazovi seksualnih manjina u Hrvatskoj. Zagreb: FF Press.
  2. Kodeks etike psihološke djelatnosti. (2004). Skupština Hrvatske psihološke komore. Dostupno na http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/dok_kodeks_etike.pdf.
  3. Meyer, I. H. (2003). Prejudice, social stress, and mental health in lesbian, gay, and bisexual populations: Conceptual issues and research evidence. Psychological bulletin, 129(5), 674-697.
  4. Milković, M. (2013). Brutalna stvarnost: Istraživanje o nasilju, diskriminaciji i zločinu iz mržnje protiv LGBTIQ osoba u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Zagreb Pride.
  5. Milković, M., Štambuk, M. i Maričić, A. (u pripremi). Coming out, prihvaćanje i zadovoljstvo životom LGBT osoba u suvremenom hrvatskom društvu.
  6. Oswald, R. F. i Holman, E. G. (2013). Place matters: LGB families in community context. U: A. Goldberg A. i K. Allen (Ur.), LGBT-parent families: Innovations in research and implications for practice (str. 193-208). New York: Springer.
  7. Stafford, Z. (2016). LGBT people are more accepted than ever – but we need self-acceptance too. The Guardian, Dostupno na: https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/mar/16/lgbt-people-are-more-accepted-than-ever-but-we-need-self-acceptance-too

UNESCO (1995). Declaration of Principles on Tolerance. Dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0015/001518/151830eo.pdf

[1] Pojam trans* obuhvaća različite trans* identitete – transpolne, transrodne i rodno varijantne osobe.

[2] Interspolna osoba je osoba rođena sa spolnim karakteristikama koje se ne uklapaju u medicinske i društvene norme ženskih ili muških spolnih karakteristika.

[3] Queer je pojam koji zapravo označava odnos prema društvenim normama u smislu odbacivanja tih normi, napose onih vezanih za seksualnu orijentaciju, spolni/rodni identitet i rodno izražavanje.

[4] Cisrodne osobe su one kojima se rodni identitet podudara sa društvenim normama o spolu koji im je pripisan pri rođenju.