ZA ZPD PISALE MIRJANA TONKOVIĆ I ANDREA VRANIĆ
Dobra stvar sa znanosti je da je ona točna, vjerovali mi to ili ne.
Neil deGrasse Tyson
Najkraći odgovor na pitanje iz naslova je – ne, jer znanost nije nešto u što se vjeruje. Vjeruje se u ono što se ne može provjeriti, a temeljni princip znanosti je provjeravanje. Znanost napreduje zahvaljujući znatiželji i nastojanju da život učinimo boljim. Znanost počiva na stalnom propitivanju i provjeravanju onoga što znamo i što mislimo da znamo. Znanost neprestano odgovara na nova i provjerava odgovore na stara pitanja. Znanost počiva na dokazima, a ne na vjeri u nju.
Kako se znanost doživljava?
Iako je vjerovanje upravo suprotno znanosti u proteklih je godinu dana povjerenje u znanost česta tema rasprava. Zašto je tome tako? U protekloj je godini znanost postala neizmjerno važna i istaknuta tema jer da bismo se vratili životu kakvog poznajemo netko treba pronaći lijek ili cjepivo protiv koronavirusa, a taj se znanstveni proces, htjeli ili ne, odvija pred očima javnosti. Čitamo o fazama testiranja i načinima djelovanja cjepiva, broju sudionika u istraživanjima njegove učinkovitosti, mjerama prevencije i učinkovitosti postojećih lijekova. Iako smo iz toga mogli naučiti štošta, primarno smo svi zamijetili jedno – znanstvenici mijenjaju mišljenje, predviđaju različite tijekove pandemije, daju različite preporuke. Znanost je samoispravljajuća, napreduje jedino tako da stalno propituje, jedino traženjem dokaza, a ne vjerovanjem jednih u druge.
Čak ni tvrdokornim zagovornicima znanstvenog pristupa nije ugodno svjedočiti tako brzim izmjenama znanstvenih ideja i nalaza, kao da brzi tempo korekcija oduzima znanosti na ozbiljnosti. Svjedočeći promjenama, pa i kontradikcijama, unutar samih znanosti kao da zaboravljamo da je riječ o nezapamćenim združenim naporima i navijanju gotovo osam milijardi ljudi da se pandemija okonča. Toliki trud nosi i puno različitih plodova. Znanstvenici najrazličitijih struka preusmjerili su gotova sva svoja istraživanja u razumijevanje svih aspekata pandemije u cilju njenog zaustavljanja. Isprobavaju, mijenjaju, provjeravaju i ekspresno nam javljaju novosti jer kako bi drugačije mogli graditi avion u letu, kako se možda najbolje može opisati istraživanje i razvoj cjepiva u jeku pandemije? I sve to pod budnim okom spomenutih osam milijardi, vrlo zabrinutih, ljudi.
Mnogi možda i nemaju problem sa znanosti, ali ne vjeruju znanstvenicima jer su mnogi sponzorirani od farmaceutskih kompanija, a znamo da je njima u interesu zarada, mnogi pristrani i zanima ih samo vlastita karijera, mnogi dobro plaćeni da govore ono što mala skupina moćnika želi, a ne što je u interesu svih građana. Da, znanošću se bave ljudi i ljudi nisu savršeni. No, važno je znati da prije negoli je objavljeno, znanstveno istraživanje prolazi kroz rigorozan postupak evaluacije od strane drugih neovisnih stručnjaka u tom području kako bi se osigurala objektivnost. Povjerenje u znanost gotovo je nemoguće odvojiti od povjerenja u znanstvenike, a njega od povjerenja u ljude (npr., Nadelson i sur., 2014).
Kako se znanost vježba?
Vratimo se na početak teksta, na ono što znanost jest – propitivanje i ispitivanje. Zamislimo da toga nema. Da se pojavi novi virus, a znanstvenici složno zaključe da ćemo taj virus liječiti postojećim lijekovima – pa ako uspijemo, odlično, a ako ne – ha, što se može.
Dakle, propitivati je dobro i potrebno. Kako znanost i znanstvenike, tako i one koji znanosti ne vjeruju. Tko dobiva ako sigurno cjepivo proglasi nesigurnim? A tko ako nošenje maski proglasi pokušajem kontrole građana? A tko ako bolest koju ste preboljeli smatra nepostojećom? Pitanje o dokazima za takve tvrdnje treba postavljati njihovim autorima jednako kao što pitanje o sigurnosti cjepiva treba postavljati znanstvenicima koji su ga proizveli. A sve odgovore treba promatrati u svjetlu metoda koje su korištene da bi autori do njih došli.
Umjesto zaključka
Znanost čini niz postupaka koji omogućuju testiranje ideja o uzrocima pojava koje nas zanimaju ili okolnosti s kojima su te pojave povezane. Znanstveni pristup i metode vrijede za sve znanosti. Poznavanje tih metoda naziva se znanstvena pismenost. Znanstveno pismeni ljudi su manje skloni prihvatiti paranormalna i pseudoznanstvena vjerovanja, vjerovanja u teorije zavjera i manje su skloni pristranom mišljenju (Čavojova i sur., 2020; Piejka i Okruszek, 2020). Znaju kritički misliti i teže ih je prevariti. Dobra vijest je da je znanstvenu pismenost moguće steći, a kritičko mišljenje moguće vježbati. U znanost ne treba vjerovati, treba ju naučiti prepoznati.
LITERATURA:
Čavojová, V., Šrol, J., Jurkovič, M. (2020). Why should we try to think like scientists? Scientific reasoning and susceptibility to epistemically suspect beliefs and cognitive biases. Applied Cognitive Psychology, 34, 85– 95. https://doi.org/10.1002/acp.3595
Piejka, A, Okruszek, Ł. (2020). Do you believe what you have been told? Morality and scientific literacy as predictors of pseudoscience susceptibility. Applied Cognitive Psychology, 34, 1072– 1082. https://doi.org/10.1002/acp.3687
Nadelson, L., Jorcyk, C., Yang, D., Jarratt Smith, M., Matson, S., Cornell, K. i Husting, V. (2014), Trust in Science and Scientists. School Science and Mathematics, 114, 76-86. https://doi.org/10.1111/ssm.12051