ZA ZPD PISALA LANA GJURIĆ
the irony of loneliness
is we all feel it
at the same time
together – rupi kaur
Treba li čovjek biti samostalan i neovisan ili biti povezan i pripadati? Koji je pravi odgovor? I kada i koliko čega nam je potrebno?
Odgovor je – oboje. Imamo potrebu za autonomijom, samostalnošću, neovisnošću, jednako kao što imamo potrebu za pripadanjem, druženjem i povezanošću. Ovisno o tome čega nam u kojem trenu fali, za tim ćemo i čeznuti. S obzirom na trenutnu situaciju, nije neobično da imamo potrebu za druženjem i povezanošću s drugima i da se pritom može javiti osjećaj usamljenosti.
Zašto osjećamo usamljenost?
Ljudi su socijalna bića, što znači da je potreba za ljubavlju i pripadanjem jedna od osnovnih ljudskih potreba. Kao što nam je potrebna voda i hrana, tako nam je potreban i osjećaj pripadanja, povezanosti i duboke veze s drugima. Ako nemamo osjećaj da nam je ta potreba ispunjena, možemo se osjećati usamljeno, a potom i depresivno, anksiozno i pod velikim stresom. Osjećaj usamljenosti je često iscrpljujuć, uznemirujuć i odvlači pažnju. Bitno je ovdje spomenuti i da je usamljenost različita od samoće. Možemo biti usamljeni, a ne biti sami, jednako kao što možemo biti sami, ali ne biti usamljeni. Drugim riječima, možemo se osjećati usamljeno u društvu ili kada smo sami, jer usamljenost je subjektivni doživljaj i osjećaj da nam nedostaje povezanost i kontakt s drugima, onakav kakav nam je potreban. Često to znači imati osjećaj da nas netko razumije i da se nekome možemo povjeriti, da nekog možemo nazvati i da će biti tu za nas. To je ono što stvara osjećaj povezanosti i da nismo „sami na svijetu“.
Često usamljenost kao takva može biti stigmatizirana. Jer „ako podijelim da se tako osjećam, možda će misliti da sa mnom nešto nije u redu“ ili će mi reći „pa vidi koliko ljudi imaš oko sebe, a ti se osjećaš tako“. To je često i ono što povećava osjećaj usamljenosti – da nas drugi neće razumjeti. I onda se povlačimo i to nas čini još usamljenijima. Kad se osjećamo usamljeno, već smo ranjivi i žudimo za kontaktom, a ako se osjećamo kao da nas drugi neće shvatiti ili prihvatiti, povlačimo se i skrivamo svoje osjećaje pa time povećavamo osjećaj usamljenosti. Čini se da se događa samoispunjavajuće proročanstvo. Zbog toga što ne posežemo za kontaktom, osjećamo se usamljenijima, a da bi se povezali i smanjili osjećaj usamljenosti, potrebno je posegnuti za kontaktom, čega se bazično bojimo. Strah i sram doprinose usamljenosti tako da stvaraju začarani krug i potiču osjećaj nesigurnosti i sumnje što posljedično smanjuje samopouzdanje i samopoštovanje što nas zapravo obeshrabruje u traženju podrške. (Murthy, 2020.)
Usamljenost se češće javlja kada tugujemo, a posebno kada tugujemo za nečim što drugi ne razumiju ili ne prihvaćaju, jer nije socijalno prihvatljivo i shvatljivo kao npr. gubitak bliske osobe ili rastava braka. A gubici mogu biti razni, i veliki i mali, za nas značajni, dok za druge nebitni. Ono što je za nas trenutno stvarno jest da smo suočeni sa mnogo gubitaka u životu. Situacija pandemije koja nas je zadesila, u skoro pa cijeloj 2020. godini (i sada se nastavlja u 2021., uz potrese), dovela je do mnogo promjena i gubitaka. Od velikih – promjene stila života i uobičajenog načina življenja, naših poslova, našeg socijalnog života, gubitka osjećaja sigurnosti, slobode i mogućnosti, prijateljskih i obiteljskih okupljanja, slobodnog i bezbrižnog kretanja (neovisno na kojoj smo udaljenosti od osobe kraj nas), zajednice kakvu smo znali, osjećaja pripadnosti, do nekih (naizgled) malih – odlazak u dućan bez razmišljanja o tome jesmo li ponijeli masku, nemogućnosti „čitanja“ tuđih izraza lica, razbolijevanja od bolesti koja nije covid-19, odlazak u restoran ili na kavu, odlazak na posao i druženje s kolegama, vikend izlet, itd. Ova situacija dovela je do povećanja problema usamljenosti, jer „da bi suzbili koronavirus, moramo povećati distancu“, a zbog toliko promjena i gubitaka, ranjiviji smo nego ikada i nedostaje nam kontakt s drugima. Ne znači nužno da moramo prekinuti kontakte, ali nam pandemija zasigurno otežava da održavamo kontakte kako smo ih prije održavali.
Također, usamljenost se češće može javiti kada prolazimo kroz velike životne promjene, kao npr. prelazak iz škole na fakultet, preseljenje u drugi grad, preseljenje u novi dom, rođenje djeteta, promjena posla i sl. Iako ove promjene za nas mogu biti dobre i znak osobnog napretka, to ne znači da su one lagane. Govoreći o trenutnom kontekstu u kojem živimo, vjerojatnije je da se ljudi kojima se način življenja i nije toliko promijenio dolaskom pandemije, lakše nose sa trenutnom situacijom, nego oni kojima je puno toga „oduzeto“. Također, usamljenost se može javiti kada imamo osjećaj da nismo povezani sa zajednicom ili društvom, čemu ova pandemija nesumnjivo doprinosi. Što se više osjećamo izolirano i da nam manjka povezanosti s drugima, to je osjećaj usamljenosti veći.
U svojoj knjizi „Together“, Vivek Murthy (2020) navodi da su istraživanja pokazala da postoje tri dimenzije usamljenosti: intimna (ili emocionalna) – ona u kojoj nam je potrebna intimna ili bliska povezanost s jednom osobom, odnosno povezanost na dubljoj razini (često romantična), odnosna (ili društvena) – ona u kojoj su nam potrebni dobri i kvalitetni prijateljski odnosi i podrška te kolektivna – ona u kojoj nam je potrebna povezanost s mrežom ljudi ili zajednicom koja dijeli jednake interese. Pa se tako usamljenost može javiti nakon dužih perioda bez dubljih romantičnih odnosa. Ili ako napustimo posao s kojim nismo bili zadovoljni, ali nam je u nekom trenu života uvelike zadovoljavao potrebu za „kolektivom“. Također, život u samostalnom kućanstvu može doprinijeti osjećaju usamljenosti, pogotovo onda kada nam je zaista potreban razgovor s nekime tko nas razumije.
Usamljenost i zdravlje
Kad se usamljenost javlja kao kratkotrajna emocija, ona može biti korisna jer nas može ohrabriti, pogurati da ojačamo svoje odnose s drugima. No, kada se javlja duže vremena, može postati opasna po zdravlje. Usamljenost često prate simptomi depresivnosti i anksioznosti te problemi sa spavanjem, ali i općenito narušeno funkcioniranje. Jer ne samo da šteti mentalnom zdravlju, nego ima posljedice i na fizičko zdravlje. Istraživanja su pokazala da utječe na slabljenje imuniteta, čime postajemo podložniji raznim upalama, a otpušta se i kortizol – hormon stresa, što sve zajedno čini naše tijelo manje otpornim. Pokazalo se da je usamljenost jednako smrtonosna kao i 15 cigareta dnevno, da se upravo osjećaj usamljenosti veže uz 50% preuranjenih smrti, posebno kod starije populacije te da usamljenost i socijalna izolacija imaju teže posljedice na fizičko zdravlje od utjecaja pretilosti.
Kako pomoći sebi i drugima ako se osjećamo usamljeno?
Ono što je dobra vijest i što je bitno imati na umu jest da je usamljenost osjećaj i da će proći. Zatim je dobro osvijestiti i prepoznati zašto se osjećamo usamljeno. Koje su to promjene u našem životu, koje situacije i događaji nas čine usamljenima. U sadašnjem trenutku, pandemija koronavirusa i potres svima nam je donio puno izazova i ima veliki utjecaj na naš osjećaj sigurnosti, odnose i društveni život. Samim time, normalno je za očekivati da se ne osjećamo dobro i da se može javiti usamljenost. Kada prepoznamo što nam točno nedostaje, možemo vidjeti kako zadovoljiti tu potrebu. A ako je u tom trenu ne možemo zadovoljiti, dobro je biti nježan prema sebi i pokazati samosuosjećanje. Velika je razlika između toga da se sažalijevamo i toga da dopustimo da postoji ono što jest. Ako nam se javi tuga, dobro je imenovati ju, osjetiti ju i pustiti da prođe kroz nas. Ako nam se javi usamljenost, u redu je posegnuti za kontaktom s nekim. Bolje je pokušati se usmjeriti na kontakt s drugima, a manje na svoje misli o usamljenosti. Javiti se nekome, pokrenuti razgovor ili razgovarati preko video calla, čak i ako nam se baš ne da. Ako imamo osjećaj da taj kontakt koji nam je potreban u tom trenu ne možemo ostvariti, bitno je podsjetiti se da je taj osjećaj prolazan, ali i da nismo bespomoćni. Da možemo uložiti trud u to da ostvarimo kvalitetne i dobre odnose i da biramo ljude s kojima se osjećamo prihvaćeno i voljeno. Da razgovaramo s drugima o tome kako se osjećamo, da se više povežemo s ljudima oko sebe i da na taj način spriječimo usamljenost. Jer ono što pomaže u trenucima usamljenosti jest razgovor s osobom od povjerenja. Netko s kime možemo podijeliti kako smo i tko će nas razumjeti. Ako se tako češće osjećamo u posljednje vrijeme, dobro je dogovoriti se s jednom ili više osoba da ih možemo nazvati ili vidjeti u trenucima kada nam je teško. Dobro nam može doći i šetnja, fizička aktivnost i boravak na zraku ili u prirodi. Volontiranje može biti korisno, jer se tako povezujemo i doprinosimo zajednici. Životinje mogu biti značajne u smanjenju razine stresa i usamljenosti. Pokazalo se da u prevenciji usamljenosti mogu pomoći i manji iskreni i ljubazni kontakti – osmijeh neznanca, ugodni razgovor s tetom u dućanu ili pomoć prolaznika.
A ako nam se čini da ništa ne pomaže i osjećamo se tako već dulje vrijeme, dobro je porazgovarati sa stručnjakom. Kroz razgovor možemo otkriti koji je uzrok problema, zašto se tako osjećamo, što nam je zapravo potrebno i kako si možemo pomoći. Stručnu pomoć možete pronaći na stranicama: psihelp.hr, psiholoskapomoc.hr i mentalnozdravlje.hr.
Literatura:
1. Cacioppo, J. T. (2009). Loneliness: Human Nature and the Need for Social Connection. New York, London: W. W. Norton & Company.
2. Murthy, V. (2020). Together: The Healing Power of Human Connection in a Sometimes Lonely World. Harper Wave.
4. https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-clarity/202012/the-secret-being-comfortable-alone