KAKO ČUVATI SEBE DOK POMAŽEMO DRUGIMA?

Posted on by

BRIGA ZA MENTALNO ZDRAVLJE ZDRAVSTVENIH DJELATNIKA TIJEKOM PANDEMIJE VIRUSA COVID-19

ZA ZPD PISALE: Ivana Ćosić Pregrad i Sena Puhovski

Zdravstvena struka (liječnici, medicinske sestre, medicinski tehničari…) se smatra visoko rizičnom profesijom, podložnom doživljavanju više razine profesionalnog stresa čak i u normalnim okolnostima života i rada upravo radi izloženosti specifičnim stresorima vezanim uz odgovornost za život i zdravlje bolesnika (Grubić i sur., 2018).

Profesionalni stres označava nesuglasje između zahtjeva radnog mjesta i okoline spram naših mogućnosti, želja i očekivanja da tim zahtjevima udovoljimo (Ajduković i Ajduković, 1996). Do sada smo pisali o pojmovima sagorijevanja na poslu kao najnepovoljnijoj posljedici kroničnog profesionalnog stresa (https://zgpd.hr/2018/03/25/sagorijevanje-na-poslu-bournout/) te fenomenu posredne ili sekundardne traumatizacije u kojem i zdravstveni djelatnici doživljavaju simptome i reakcije koje su po svojim obilježjima identične reakcijama klijenata i pacijenata nakon izravne traume (https://zgpd.hr/2019/03/17/posredna-sekundarna-traumatizacija/).  Nerijetko previđamo kako dijagnoze teške i po život ugrožavajuće bolesti i stanja predstavljaju traumatske događaje. To su situacije s kojima se liječnici, medicinske sestre i tehničari u svom svakodnevnom radu susreću i često zahtijevaju uživljavanje u emocionalna stanja  pacijenata.  Promatrajući sindrom sagorijevanja u liječnika onkologa Varjačić i sur. (2013) ističu da je „sagorijevanje uzrokovano nesrazmjenom visokom trudu (uloženo vrijeme, emocionalni angažman, empatija) i niskoj razini zadovoljstva (negativni ishodi) u kombinaciji sa stresnim uvjetima na radnom mjestu (velika odgovornost)“.

Upravo  zdravstvena kriza uzrokovana virusom COVID- 19, koja radi svog trajanja poprima obilježje kroničnog stanja, dodatno naglašava izvore stresa i traumatskih događaja koji mogu dovesti i do sindroma sagorijevanja i do posredne traumatizacije  liječnika i medicinskog osoblja. Rizični čimbenici poput pojačanog pritiska i  većeg priljeva bolesnika, većeg broja radnih sati i dužeg trajanja smjena, kronične premorenosti, manjak medicinske opreme i sredstava za osiguravanje kvalitetne usluge liječenja, manjak zaštitne opreme te druge organizacijske teškoće, manjak podrške i oslabljena komunikacija među kolegama i s nadređenima svakodnevni su i dugoročno prisutni. Dodatni izvori stresa, osobito za zdravstveno osoblje koje je uključeno u brigu i skrb oboljelih i potencijalno zaraženih COVID pacijenata, povezani su i sa pojačanom ugrozom za vlastito zdravlje i zdravlje bližnjih osobito. Upravo radi potrebe da štite svoje bližnje,  često se socijalno distanciraju od obitelji kroz duži period i na taj način gube dio socijalne podrške što predstavlja dodatni rizik po mentalno zdravlje liječnika i ostalih medicinskih djelatnika. Nepredvidivost ishoda liječenja i trajanja krize, situacije koje zahtijevaju donošenje brzih i teških odluka,  stalna izloženost borbi između života i smrti kao i veća stopa smrtnosti ljudi u odnosu na uobičajeno iskustvo zdravstvenih djelatnika u krizama predstavlja rizike za razvoj emocionalnih i psihičkih smetnji. S jedne strane zdravstveno osoblje koje je uključeno u brigu o oboljelima od COVIDA može biti stigmatizirano radi većeg rizika od širenja zaraze, dok s druge strane tijekom ove krize je izraženiji trend, osobito prezentiran u medijima, u kojem se zdravstvenim djelatnicima daje status superheroja. Takav stav svakako ističe vrijednost i doprinos, no istovremeno stvara dodatni pritisak  jer superheroji  uvijek uspijevaju, nikad ne zakažu, ne odustaju ili se ne razbolijevaju (Ornell i sur., 2020). 

Među posljedice sekundarne traumatizacije ubrajaju se osjećaji straha, tuge, očaja, krivnje, ljutnje i tjeskobe, uz javljanje različitih somatskih teškoća, teškoća s pamćenjem, slabiju koncentraciju, poricanje i iskrivljavanje doživljaja te različite promjene u ponašanju od poteškoća u komunikaciji s drugima, osamljivanja i povlačenja do naglašenije agresije (Ajduković i Ajduković, 1996). Rezultati istraživanja, provedenog na 1257 zdravstvenih djelatnika u 34 bolnice u Kini, pokazali su da tri četvrtine ispitanika doživljava pojačani stres, polovina njih depresivne smetnje, trećina je patila od nesanica i teškoća usnivanja, dok je petina liječnika izvještavala o simptomima anksioznosti  (Lai i sur.,2020, prema Marnidipalli i sur., 2020).  Važno je istaknuti da sve ove reakcije predstavljaju univerzalne i uobičajene reakcije vezane uz traumatsko iskustvo, a ne psihopatološka odstupanja ili „bolest“. Ovo je neophodno spomenuti jer se nerijetko događa da pomagači, suočeni sa ovakvim simptomima, o sebi počinju razmišljati kao o lošim ljudima i stručnjacima ili preuzmu mehanizam nošenja sa situacijom u kojem negiraju i umanjuju vlastite teškoće, što može smanjiti vjerojatnost traženja podrške. Istraživanja pokazuju da se mnogi liječnici teško povjeravaju svojim kolegama i nadređenima o smetnjama vezanim uz mentalno zdravlje, ponajviše strahujući radi moguće stigmatizacije i očekivane ugroze u razvoju daljnje karijere te često pokazuju nevoljkost u traženju stručne podrške u vidu savjetovanja ili konzultacija (Galbraith i sur., 2020). Nedostatak podrške i izloženost stresnim događajima i okolnostima tijekom trajanja oporavka od traume prepoznaju se kao dva rizična faktora povezana s dugoročnom prilagodbom i mentalnim zdravljem (Greenberg, 2020.). Istraživanje Xiao i suradnika (2020, prema Marnidipalli i sur., 2020) naglašava da pružena socijalna podrška reducira razinu stresa i anksioznosti kod zdravstvenog osoblja i povećava njihovu samoefikasnost.

Uzimajući u obzir sve navedeno, potreba za brigom za mentalno zdravlje zdravstvenog osoblja i pomagača na organizacijskoj i društvenoj razini zaista postaje jedan od prioriteta u očuvanju mentalnog zdravlja i dobrobiti liječnika i zdravstvenog osoblja  kao skupine u riziku. Osvještavanje i senzibiliziranje zdravstvenih djelatnika na fenomen profesionalnog stresa, posredne traumatizacije i njihovih učinaka na mentalno zdravlje i svakodnevno funkcioniranje pojedinca, kao i stvaranje ozračja u kojem će biti prihvatljivo govoriti o teškoćama i promjenama koje pomagači doživljavaju prilikom obavljanja svoje radne uloge, su zaštitni faktori i postupci koji doprinose brizi za mentalno zdravlje. S ciljem osnaživanja zdravstvenih djelatnika, smanjivanja rizičnih faktora i negativnog učinka njihova posla na  profesionalnu i osobnu dobrobit, nužno je da vodeće strukture osiguraju superviziju, konzultativnu i/ili psihološku podršku zdravstvenim djelatnicima kao dostupnu i raširenu uslugu usmjerenu na brigu za mentalno zdravlje. U tom smislu, posebnu pažnju važno je usmjeriti na mlade i manje iskusne liječnike i zdravstvene djelatnike ali i one iskusnije profesionalce koji su radi preorganizacije rada uslijedi krize, prebačeni na odjele i na poslove koji nisu u njihovom uobičajenom radnom iskustvu.  Killan (2008) ističe faktore koje su pomagači prepoznali kao podržavajuće i koji ublažuju učinke posredne traumatizacije poput prepoznavanja znakova posredne traumatizacije i zamora, identificiranje njihova izvora kao i osobne strategije koje uključuju sudjelovanje u superviziji, ali vršnjačkim/kolegijalnim grupama,  kontinuiranu edukaciju i pristup novim informacijama i tehnikama.

Zdravstveno osoblje inače pokazuje visoku spremnost u izlaganju sebe u situacijama ugroze i spremnosti na pomaganje u iznimno zahtjevnim i teškim uvjetima, no visoka (nerealistična) očekivanja kao i osobna ili profesionalna uvjerenja poput „(dobar) liječnik mora spasiti svakog čovjeka“ , „liječniku/medicinskoj sestri ne smije biti teško“ ili „zdravstveni djelatnik ne smije biti zabrinut za sebe jer je sam odabrao ovaj posao“ su uvjerenja koja zaista mogu pojačati razinu stresa u teškoj situaciji te otežati nošenje s njom. Važno je znati da su osjećaji koje imamo osobito u kriznim situacijama i nakon traumatskih događaja očekivani, normalni i važno je dopustiti osjetiti ih. To nas ne čini manje stručnima već samo ljudima kojima unatoč stručnosti, znanju i posvećenosti smije biti teško. Kriza koja nas je sve zatekla pogađa i zdravstvene djelatnike prvenstveno kao ljude,  a onda i kao profesionalce koji su uključeni u pomoć i zbrinjavanje onih koji su ugroženi i u nevolji. Da bismo bili od pomoći drugima i efikasni u svojoj profesionalnoj ulozi, važno je da se naučimo i znamo pobrinuti za sebe i čuvati svoje mentalno zdravlje.

Što pomaže sačuvati sebe i svoje mentalno zdravlje u zahtjevnim i teškim okolnostima krize uzrokovane virusom COVID-19:

  1.  Obratite pažnju i osvijestite kako ste, osobito ako osjećate razdražljivost,  umor i tjelesnu iscrpljenost, iritabilnost, teško suosjećate s pacijentima . To su dobri pokazatelji da vam je potreban predah i kratak odmak. Učinite sve što vam i inače pomaže da se odmorite. San je sada osobito važan. I sami znate da je ova zdravstvena kriza maraton, a ne utrka!
  2. Ova situacija nas čini iznimno ranjivima i važno je dopustiti si osjetiti sve svoje emocije koje se mogu mijenjati iz dana u dan. Već to što imenujemo svoje emocije i govorimo o stvarima koje ih  potiču, pomaže da njima bolje ovladamo i da bolje doznamo što nam treba i pomaže da se suočimo s situacijom u kojoj jesmo.
  3. Zastanite i dišite! Disanje nam pomaže da se umirimo, stabiliziramo i povećamo svoju koncentraciju. Zastanite kratko na ulazu na posao, nakon svakog petog pacijenta kojeg ste pregledali, po završetku zahvata, prije sastanaka tima… Svakako obratite pažnju na izdah jer izdah je trenutak u disanju koji opušta. Zamislite da izdišite sve ono što vam je teško, previše, neugodno.
  4. Pobrinite se da održite zdrave navike hranjenja i odmora – u stresnoj situaciji vrlo lako i brzo zaboravimo redovito jesti, piti vodu ili uzeti odmor. 
  5. Oslonite se na podršku kolega, podijelite s njima osjećaje i reakcije kroz koje prolazite. U stresnim situacijama socijalna podrška je važan zaštitni faktor. Narodna izreka kaže „Kada se dijeli, veselje se udvostručuje, a tuga prepolovi“.
  6. Potražite konzultativnu podršku iskusnijih kolega, podijelite odgovornost s nadređenima ili potražite superviziju, osobito ako imate doživljaj da zadaci koji su vam dodijeljeni prelaze vaše znanje i kompetencije kojima inače raspolažete u obavljanju svog posla i u pružanju kvalitete usluge liječenja i brige za pacijente.
  7. Prepoznajte  negativne misli koje povezujete uz stres i pritisak i zamijenite ih s ohrabrujućim, podržavajućim, nježnijim  mislima. Kada smo preplavljeni neugodnim emocijama (poput tjeskobe, straha, ljutnje, razočaranja, tuge…) imamo negativne misli koje po principu asocijacija vuku sve negativnije misli i/ili iz sjećanja dozivaju slična neugodna iskustva. Ovi začarani krugovi (negativne) misli – osjećaji- ponašanje se učvršćuju sa svakim ponavljanjem, a s vremenom se mogu aktivirati i na najmanje okidače.  Za primjer rečenicu „Sve je ovo previše i ne mogu učiniti ništa“  možemo preoblikovati u „Situacija je teška i puno je jako bolesnih ljudi. Ja činim najviše što mogu i to je puno.“
  8. Prisjetite se ranijih uspjeha koje ste postigli, osobito pri teškim slučajevima i krizama, podsjetite se kako ste tada razriješili situaciju, na koje ste se osobne i profesionalne snage oslonili.
  9. Preispitajte svoje osobne i profesionalne stavove. Nažalost, stručnjaci se teško nose sa stresom kada se u socijalnom okruženju prikazivanje vlastitih muka i osjećaja, posebno stručnjaka, smatra znakom slabosti te se dovodi u pitanje njihove profesionalne kompetencije.
  10. Ovo je izvanredna situacija i jasno je da u svom dnevnom ritmu i kontekstu u kojem jeste možda nećete biti u prilici svakodnevno raditi sve ovo, što može biti izvor dodatne frustracije. Zato nemojte ići na sve ili ništa već probajte koliko možete – svaki korak se broji.

! Zapamtite, voditi brigu o sebi (što uključuje i suočavanje sa vlastitim granicama) nije znak slabosti nego profesionalne i ljudske odgovornosti!

I mala ali važna crtica za kraj. Naime, u zadnjih petnaestak godina znanstvenici iz područja mentalnog zdravlja počeli su proučavati fenomen sekundarne otpornosti koju možemo promatrati i kao  „drugu stranu medalje“. Sekundarna otpornost predstavlja svojevrsnu protutežu sekundarnoj traumatizaciji i postavlja pitanje nailazimo li u radu sa traumatiziranim ljudima i na neke pozitivne posljedice tog rada po stručnjake? Engstrom, Hernandez i Gangsei (2008.) definiraju sekundarnu otpornost kao „procese otpornosti koji se odvijaju u terapeuta kao rezultat njihovog rada sa traumatiziranima“.  Njihova otpornost na traumatske događaje i kapacitet da se s njima nose i budu dobro mijenja i svjetonazor pomagača i kod njih dovodi i do pozitivnih, a ne samo negativnih posljedica (Engstrom i sur., 2008). U danima koji su pred vama pokušajte odvojiti koji trenutak i provjeriti ima li i u vama sekundarne otpornosti, što je to što dobivate za sebe i pomaže vam da ostane u svom poslu. Ako ju pronađete svakako ju, kao štit, ponesite sa sobom i na posao i u život.

Literatura

  • Ajduković, M., Ajduković, D. (1996). Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Društvo za psihološku pomoć. Zagreb.
  • D. Engstrom, P. Hernandez, D. Gangsei (2008.) Vicarious Resilience: A qualitative Investigation Into Its Description, Traumatology, Volume 14, No. 3, Septemeber 2008 13-21, SAGE Publications
  • Galbraith, N., Boyda, D., McFeeters, D., & Hassan, T. (2020). The mental health of doctors during the COVID-19 pandemic. BJPsych Bulletin, 1-4. doi:10.1192/bjb.2020.44
  • Greenberg Neil, Docherty Mary, Gnanapragasam Sam, Wessely Simon. Managing mental health challenges faced by healthcare workers during covid-19 pandemic BMJ 2020; 368 :m1211
  • Grubić M., Sedmak M. (2018): Profesionalni stres liječnika u jedinicama intenzivnog liječenja novorođenčadi. Paediatrica Croatica, 62 (Supl 1); 1-3.
  • Hudek-Knežević, J., Krapić, N. i Rajter, L. (2005). Odnos između emocionalne kontrole, percipiranog stresa na radnom mjestu i profesionalnog sagorijevanja kod medicinskih sestara. Psihologijske teme, 14. (2.), 41-54. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/11840
  • Killan D. Kyle (2008). Helpin Till It Hurts? A Multimethod Study of Comassion Fatigue, Burnout and Self-Care in Clinicians Working With Trauma Survivors. Traumatology.Vol.14. No.2., str. 32 – 44.
  • Marnidipalli Sai Spoorthy, Sree Karthik Pratapa, Supriyo Mahant (2020): Mental health problems faced by healthcare workers due to the COVID-19 pandemic – A review. Asian Journal of Psychiatry. https://doi.org/10.1016/j.ajp.2020.102119
  • Pregrad J., urednik (1996). Stres, trauma, oporavak: udžbenik programa „Osnove psihosocijalne traume i oporavka“, Društvo za psihološku pomoć. Zagreb.
  • Varjačić, T., Braš M., Brajković L., Domokuš N.A., Đorđević (2013): Stres i posljedice stresa liječnika onkologa. Socijalna psihijatrija. Vol. 41. Br. 2., str. 118 – 122