ZA ZPD PISALE ANDREA GERČAR I INES REZO BAGARIĆ
“Društveni ideal – biti osoba koja je izgradila sebe neovisno od utjecaja drugih – ne postoji. Ako možemo stajati na svoje dvije noge, to je zbog toga što su nas drugi podigli. Ako, kao odrasle osobe, možemo tvrditi da smo kompetentni i suosjećajni, to samo znači da su druga ljudska bića bila spremna i sposobna usmjeriti na nas svoju kompetentnost i suosjećanje – od djetinjstva preko adolescencije pa sve do sadašnjeg trenutka.”
U posljednje vrijeme tema brige za mentalno zdravlje sve je prisutnija u javnom diskursu. U medijima možemo čitati o tome kako si možemo pomoći da se opustimo i smanjimo anksioznost, da budemo zahvalni na onome što imamo, da postanemo ili ostanemo učinkoviti na poslu, njegujemo bliska prijateljstva ili pronađemo partnera. Savjeti usmjereni na osobnu odgovornost koju svatko od nas ima za vlastitu dobrobit imaju pozitivan učinak utoliko što doprinose povećanju osjećaja sigurnosti i kontrole nad vlastitim životom, što je jedna od temeljnih psihičkih potreba. Međutim, mnogo ćemo rjeđe imati priliku slušati ili čitati o tome na koji način, npr., učinkovite javne politike u području prava na zdravlje mogu omogućiti kvalitetniji život pojedincima te prevenirati razvoj mentalnih poremećaja. Čak i jedna od najčešće citiranih definicija, ona Svjetske zdravstvene organizacije, (koja kaže da je mentalno zdravlje stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresorima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici), stavlja teret odgovornosti za mentalno zdravlje na samog pojedinca zanemarujući višesmjerne odnose između tog istog pojedinca te okruženja u kojem se on ili ona kreće i djeluje, poput škole, posla, susjedstva ili sportskog kluba kojem pripada, ali i grada, općine i države u kojoj živi, sa svim svojim pripadajućim zakonima, pravilima i običajima.
Jedna od prvih i najistaknutijih osoba koja je potaknula psihologe da shvate kako međuljudski odnosi, čak i na onoj najintimnijoj razini – razini odnosa roditelja i djeteta, ne postoje u socijalnom vakuumu, već su ugrađeni u veće društvene strukture lokalne zajednice, društva, ekonomije i politike, bio je Urie Bronfenbrenner, razvojni psiholog najpoznatiji po svojoj teoriji ekoloških sustava. Kaže se da su sve do pojave Bronfenbrennera na znanstvenoj sceni dječji psiholozi proučavali dijete, sociolozi obitelj, antropolozi društvo, ekonomisti ekonomske sustave, a politolozi političke sustave. Kao rezultat Bronfenbrennerovog revolucionarnog koncepta o ekologiji čovjekova razvoja, svi su ovi dijelovi – od obitelji do ekonomskih i političkih struktura – počeli biti promatrani kao dio jedinstvene životne cjeline.
Urie Bronfenbrenner rođen je 1917. u Moskvi. Sveučilišni profesor na Cornellu, otac šestero djece koji je služio u Drugom svjetskom ratu, posvetio je cijeli svoj profesionalni i privatni život grani razvojne psihologije i neprekidnom radu na povećavanju našeg razumijevanja ljudskog razvoja. Pokušavao je odgovoriti na pitanje – što čovjeka čini čovjekom? No, nije bio samo teorijski znanstvenik, nego je svoje spoznaje i promišljanja o utjecaju okoline na razvoj djeteta sa strašću prevodio u praksu. U šezdesetim godinama 20. st. Bronfenbrenner je bio aktivno uključen u kreiranje programa Head Start, najpoznatijeg američkog preventivnog programa za izlazak iz siromaštva usmjerenog na djecu najmlađe dobi. U sklopu nacionalne kampanje protiv siromaštva svjedočio je pred američkim kongresom braneći do tada nepoznatu tezu da bi za smanjenje učinaka siromaštva vladine mjere trebale biti usmjerene upravo ka djeci. Čvrsto je stajao iza ideje da ćemo efekte siromaštva na cijelo društvo smanjiti ako djeci koja odrastaju u siromašnim obiteljima pružimo više resursa („head start“) i time im damo šansu da izađu iz začaranog kruga siromaštva. Pri tome je zagovarao aktivno uključivanje roditelja i cijele zajednice u sami program.
Osim što je za života dobio mnoge nagrade i počasne doktorate, ističu se sjećanja njegovih kolega o njegovoj posvećenosti radu, širini razmišljanja, toplini odnosa prema drugima, skromnosti i darežljivosti, kao i važnosti koju je pridavao radu sa studentima (kada bi imao sastanak sa studentima, odbijao bi razgovarati s bilo kim drugim u tom terminu – čak i potpredsjednikom države!), a i luckastim anegdotama poput toliko čestog gubljenja odjeće da mu je supruga upisivala ime na etikete kaputa. Upitan od strane jednog novinara na kongresu o tome što je potrebno da se osoba razvije u funkcionalno ljudsko biće, umjesto držanja kompleksnog i dugačkog predavanja koje su prisutni u dvorani očekivali od njega, Bronfenbrenner je odgovorio: Netko mora biti lud za djetetom! – time podcrtavajući važnost barem jednog zdravog i sigurno privrženog odnosa kao najvećeg zaštitnog čimbenika za zdravi razvoj pojedinca.
U nastavku teksta, pokušat ćemo približiti čitateljima postavke njegove teorije s efektima koje mogu imati na pojedinca i društvo danas.
Teorija ekoloških sustava prošla je kroz značajne promjene od svog prvog nastanka tijekom kasnih 1970-ih, pa sve do Bronfenbrennerove smrti 2005. godine. Naime, Bronfenbrener je rijetki društveni znanstvenik koji je nadopunjavao i modificirao svoju teoriju tijekom cijelog života. Shvaćao je teorije kao instrumente ili alate za kreiranje primjenjivih aktivnosti za poboljšanje života pojedinca i društva, nikako ne kao gotove i apsolutne istine.
Znanstvenici razlikuju tri faze razvoja teorije ekoloških sustava (Eriksson, Ghazinour i Hammarström, 2018). U prvoj fazi, koja je okvirno trajala od 1973. do 1979. godine, Bronfenbrenner je naglašavao značaj koju dobra prilagodba između pojedinca i okoline ima za zdrav razvoj pojedinca. Okolinske faktore definirao je kao sisteme koji se dijele na četiri razine. Prvu razinu, koju je nazvao mikrosistem, čine odnosi između pojedinca i njegove neposredne okoline, kao što su vrtić, škola, dom i radno mjesto. Drugu razinu Bronfenbrenner je nazvao mezosistemom, koji uključuje međusobne odnose između pojedinih dijelova mikrosustava, kao što su odnosi između škole i doma ili radnog mjesta i doma. Treća razina, egzosustav, uključuje veće socijalne strukture – institucije društva – kao što su masovni mediji, javne agencije, dostupne socijalne, zdravstvene i pravne usluge i slično. Utjecaj egzosustava na pojedinca nije izravan, već se on očituje preko utjecaja na niže razine sustava. Posljednja razina, makrosustav, odnosi se na utjecaje nekog društva u cjelini, kao što su zakoni i uredbe na razini države, kao i nepisana kulturološka pravila i običaji.
Svatko od nas se rađa s jedinstvenim sklopom osobina, snaga, predispozicija, talenata. Hoćemo li s vremenom odrasti u relativno uspješne, zadovoljne i motivirane pojedince, ne ovisi samo o tom „ruksaku“ kojeg smo dobili prilikom rođenja. Pogledajmo primjere za prvu fazu Bronfenbrennerove teorije. Na razini mikrosustava, dijete umjetničkih sklonosti odraslo u obitelji sportaša koji imaju malo razumijevanja za iskazivanje drukčijih interesa morat će uložiti više napora u to da se njegove sklonosti prepoznaju i uvaže, a ako mu to ne pođe za rukom, u većem je riziku od razvoja teškoća na planu mentalnog zdravlja. Međutim, utjecaj može biti i obrnut, pa dijete baš zbog svojih specifičnih interesa može doprinijeti tome da obitelj postane otvorenija i tolerantnija na različitosti, kao i to da pojedini članovi obitelji i sami počnu istraživati vlastite kapacitete za kreativnost i umjetničko izražavanje. Kada govorimo o mezosustavu, dijete koje iskazuje simptome ADHD-a ima veću šansu za pozitivne razvojne ishode ukoliko njegovi roditelji prepoznaju i prihvaćaju teškoće s kojima se suočava (nasuprot negiranju), te ostvaruju kvalitetnu suradnju s djetetovom učiteljicom ili osobnim asistentom. Na razini egzosustava, medijske poruke kojima smo svakodnevno bombardirani utječu na način na koji percipiramo sebe i svijet oko sebe, ali jednako tako medijske sadržaje djelomično kreiramo i mi sami time što određene sadržaje čitamo ili ne čitamo. Kada govorimo o makrosustavu, osoba biseksualne ili homoseksualne orijentacije koja živi u državi u kojoj postoji visok stupanj predrasuda i diskriminacije prema LGBT osobama bit će u većem riziku od razvoja teškoća u području mentalnog zdravlja od osobe koja živi u državi u kojoj je diskriminacija prema LGBT osobama više iznimka nego pravilo. S druge strane, istupi i javno djelovanje pojedinaca s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava mogu pridonijeti pozitivnim promjenama na razini zakona i regulativa.
U drugoj fazi razvoja teorije, od 80-ih do sredine 90-ih godina 20.st., Bronfenbrenner se aktivno bavio odnosom prirode i odgoja, promatrajući genetski materijal kao potencijal koji se ostvaruje tek u interakciji s okolinom, a ne kao nešto što nas samo po sebi određuje. Time je ponovno sudjelovao na građenju odnosa između različitih znanosti, u ovom slučaju neuroznanosti, epigenetike i društvenih istraživanja, otvarajući prostor za mnoga istraživanja koja će pokazati da rana izloženost stresnim okolnostima ima negativne efekte na razvoj mozga i metilaciju gena, a time i na cijeli niz dugoročnih negativnih posljedica na razvoj djeteta. U ovoj fazi Bronfenbrenner sve veću važnost u predviđanju razvojnih ishoda počinje pridavati onim najneposrednijim interakcijama, kao što su interakcije između djeteta i njegovih roditelja – kasnije ih nazivajući „proksimalnim procesima“. Polako, kroz termin kronosistema, u svoju teoriju uvodi i dimenziju vremena. Bronfenbrenner je time želio uzeti u obzir promjene koje se s protokom vremena događaju ne samo unutar osobe, već i u okruženjima u kojima se ta osoba nalazi. Primjerice, pitao se kako promjene u kvaliteti komunikacije između roditelja kroz razdoblje od 5 do 10 godina utječu na promjene u kvaliteti komunikacije u istom tom razdoblju između njih i njihove djece te kako zatim dijete prenosi te obrasce komunikacije u druženje sa svojim vršnjacima.
U trećoj fazi, koja je potrajala od sredine devedesetih godina sve do Bronfenbrennerove smrti 2006. godine, naglasak je u još većoj mjeri stavljen na važnost onih neposrednih interakcija koje dijete ima s osobama u svojoj najbližoj okolini, ali također i objektima i simbolima. Drugim riječima, najsnažnije utjecaje na razvojne ishode djeteta imaju prvenstveno odnosi koje ima sa svojim roditeljima ili skrbnicima, užom i proširenom obitelji te prijateljima. No, vrlo je bitan i način te kvaliteta provođenja slobodnog vremena kada je dijete u interakciji s predmetima i simbolima, poput igranja s igračkama ili igranja videoigara, čitanja i usvajanja novih vještina (bilo da je to učenje stranog jezika, svladavanje vožnje bicikla, plivanje ili rješavanje sudokua). Pri tome pravo pitanje nije da ili ne igrati videoigre ili da ili ne čitati stripove umjesto knjiga, već: kakve videoigre i kakvi stripovi?
U daljnjem nastojanju da razluči koji su to sve faktori koji utječu na to da se razvojni ishodi toliko razlikuju od djeteta do djeteta, Bronfenbrenner je razvio model kojeg je nazvao „Proces – osoba – kontekst- vrijeme“. „Procesi“ pri tome uključuju sve interakcije koje se događaju u životu osobe, uključujući i „žive“ ljude i konkretne i simboličke predmete. „Osoba“ prema modelu obuhvaća sve relativno stabilne i genetski određen(ij)e karakteristike pojedinca kao što su dob, spol, temperament, inteligencija i sl. te njihov utjecaj na interakcije. „Kontekst“ uključuje spomenute sustave iz prve faze teorije – mikrosustav, mezosustav, egzosustav i makrosustav. I konačno, dimenzija „Vrijeme“, posljednja pridodana modelu, ali ne i najmanje važna, naglašava nužnost longitudinalnih istraživanja koja nam jedina mogu dati sliku utjecaja svih ovih procesa kroz određeno vremensko razdoblje.
Posljednja faza u razvoju teorije iznimno je složena te je u znanstvenim istraživanjima vrlo teško operacionalizirati i mjeriti sve ove varijable. Možemo reći da najveća njezina vrijednost leži u mogućnostima primjene u individualnom (savjetodavnom, psihoterapijskom) radu s pojedincima i obiteljima, području profesionalnog djelovanja u kojem je razumijevanje složenosti faktora koji utječu na razvojne ishode pojedinca stručni i etički imperativ svakog pomagača.
Gledano sa strane, može nam se činiti da je Bronfenbrennerova teorija vrlo složeni način za reći očite zaključke – za razvoj pojedinca važne su njegove individualne karakteristike, interakcije s bliskim ljudima i okolina u kojoj odrasta, živi i radi. Sjajno je da možemo donijeti takav sud i proglasiti Bronfenbrennerovu teoriju općim znanjem jer u doba njezina stvaranja zasigurno nije spadala u domenu informacija koju laici znaju. No, prijenos znanstvenih spoznaja u svakodnevni život je teži zadatak, posebno kada uključuje ideju da pojedinac nije jedini odgovoran za svoj razvoj i mentalno zdravlje, nego je potrebna aktivacija svih sustava u kojima živimo kako bi kreirali sretnije i zdravije uvjete za odrastanje naše djece. Konkretno, Bronfenbrenner nas poziva na veće uključivanje neposredne zajednice i vlasti u podršku roditeljima i djeci, kroz duže roditeljske dopuste praćene odgovarajućom zamjenskom stopom dohotka, kroz mrežu usluga predškolskog odgoja i obrazovanja te bolje politike usklađivanja obiteljskih obaveza i rada.
Na kraju vas ostavljamo s njegovim riječima koje zovu na promišljanje i traženje novih načina funkcioniranja u vremenu u kojem propitujemo moderne vrijednosti života: „Užurbani tempo modernog života predstavlja prijetnju našoj djeci, i to odmah nakon siromaštva i nezaposlenosti. Mi lišavamo milijune djece – a time i našu zemlju – njihovih urođenih prava – kao što su iskrenost, odgovornost, integritet i suosjećanje… Još uvijek je moguće izbjeći tu sudbinu. Sada znamo što je potrebno kako bi se obiteljima omogućilo da izvedu magiju koju samo one mogu izvesti. Pitanje je jesmo li spremni na žrtve i ulaganja potrebne da im se to omogući?”
In Appreciation: Urie Bronfenbrenner. (2005). Association for Psychological Science. https://www.psychologicalscience.org/observer/in-appreciation-urie-bronfenbrenner
Eriksson, M., Ghazinour, M. i Hammarström, A. (2018). Different uses of Bronfenbrenner’s ecological theory in public mental health research: what is their value for guiding public mental health policy and practice?. Social Theory & Health, 16,414–433. https://doi.org/10.1057/s41285-018-0065-6
Urie Bronfenbrenner.(n.d.). Bronfenbrenner Center for Translational Research. https://bctr.cornell.edu/about-us/urie-bronfenbrenner