ZA ZPD PISALA ANDREA VRANIĆ
Lako je mrziti i teško je voljeti. Na ovom principu počivaju sve stvari.
Dobre je stvari teško postići, a loše lako ostvariti.
Konfucije
Mržnja je najdestruktivniji i najrazorniji osjećaj u povijesti ljudske prirode (Royzman, McCauley i Rozin, 2005). Složena, kao i sve emocije, istraživanja mržnju definiraju kao emocionalni stav (Ekman, 1992), sindrom (Solomon, 1977), generaliziranu ljutnju (tj. ljutnja usmjerena na sve blisko ili slično onom što mrzimo; Berner i Dozier, 2002), poriv za obezvrjeđivanjem drugih (Rample i Burris, 2005). Istraživanja mržnje su u psihologiji srazmjerno rijetka, a razlozi tome su kako metodološki, tako i konceptualni. Što to znači? Sudionici glavnine psiholoških istraživanja su studenti, koji često izvještavaju kako nikad nisu iskusili mržnju, pa je u svrhu istraživanja mržnjom teško eksperimentalno manipulirati ili uspoređivati razlike između grupa sudionika. Konceptualno, odnosno prema definiciji, mržnja se ne smatra uobičajenom emocijom pa stoga istraživački nije popularna, kao npr. osjećaji gađenja, ljutnje ili tuge. Porast razine mržnje u raznim društvima i životima svih ljudi danas – tzv. kultura mržnje – mijenja ovu situaciju jer mržnja ima ozbiljne posljedice kako na zdravlje nacije, tako i emocionalno, psihološko i fizičko zdravlje pojedinca.
Mržnja je slična drugim neugodnim osjećajima jer se pojavljuje kada se neki događaj, osoba ili grupa, tj. predmet ili objekt mržnje, sagleda kao negativna i neugodna, bezobzirna, nemoralna ili zla. Ono što mržnju razlikuje od drugih osjećaja je kakvim procjenjujemo ono što mrzimo i kako reagiramo na ono što mrzimo. Ključna razlika između ljutnje i mržnje je u tome što ljutnju izaziva ono što smatramo da se može promijeniti (npr. neljubazno ponašanje), dok je mržnja usmjerena na ono što se vidi kao stabilna/urođena priroda i motivi onog što ili koga mrzimo. Primjerice, „ponaša se bezobzirno i zlo“ (ljutnja) naspram „on je bezobziran i zao“ (mržnja). Ovakvo razmišljanje podrazumijeva osjećaj nemoći, jer ne možemo promijeniti ono što je stabilno i urođeno, a osjećaj nemoći je preduvjet za mržnju. Uz nemoć, u mržnji je prisutan i osjećaj slabe kontrole, velikih prepreka i intenzivne neugode zbog lošeg tretmana, nedostatka podrške, zbog poniženja, ignoriranja ili nebrige (Fisher, Halperin, Canetti i Jasini, 2018). Čak više nego u procjeni onoga što mrzimo, mržnja se od drugih neugodnih osjećaja razlikuje u reakciji na izvor mržnje. Reakcije iz mržnje opisane su zlobom i željom da se naudi, uništi ili istrijebi predmet mržnje, bilo mentalno (ponižavajući), društveno (isključujući, ignorirajući), fizički (ubijajući, mučeći) ili simbolički (npr. paljenjem zastava ili uništavanjem simbola) (Ben-Ze’ev, 2008).
Razmatrajući ljudsko ponašanje psihologija zauzima tzv. funkcionalistički pogled; pitamo se čemu neko ponašanje služi. Na razini pojedinca čini se kako je mržnja dio sustava samoobrane kojim se pokušava otkloniti izvor mržnje, iz bojazni ili neznanja. Na razini grupe mržnjom rukovodi percipirana „prijetnja“ bitnim osobinama grupe („in“ grupa) od strane nekog vanjskog faktora (npr. druga interesna skupina ili skupina suprotnih uvjerenja; tzv. „out“ grupa). Mržnja se zato posebno pogodno širi u grupi jer članove grupe međusobno dodatno povezuje i tako ih prividno osnažuje, a prikladno prebacuje krivnju za nasilje i nesigurnost van granica grupe. Budući da se predmetu mržnje pripisuju urođene i nepromjenjive osobine, mrzitelji ne vide prostor za konstruktivno, već samo za radikalno rješavanje problema.
Može li se mržnja ublažiti ili izmijeniti? Upravo zbog uvjerenosti u stabilnost i postojanost osobina zbog kojih se nekog ili nešto mrzi, mržnju je teško mijenjati – jer ukoliko netko (mrzitelj) vjeruje da se nešto ne može promijeniti, nema se razloga ni truditi, niti pokušati mijenjati ili kažnjavati ponašanja koja ne odobrava. Jedini način mijenjanja mržnje je zamisliti se nad okolnostima ili članovima „out“ grupe i pokušati ih sagledati kroz okolnosti koje ih okružuju, a ne kroz njihovu „malicioznu i kvarnu“ prirodu. Promjena ovakvog gledanja na predmet mržnje mogla bi, na primjer, dovesti do ljutnje koja je puno konstruktivnija od mržnje jer vraća snagu i moć koja je mržnjom oduzeta – podsjetimo, ljutnja je usmjerena na ponašanje i može se mijenjati ukoliko se onaj na kog smo ljuti, na primjer, ispriča ili promjeni ponašanje.
Mržnja je duboko usađen osjećaj iz kojeg je teško izrasti. Stoga je izuzetno važno razumjeti štetu koju ona nanosi osobnoj, društvenoj i nacionalnoj dobrobiti. Želimo li poboljšati bilo svoju, bilo društvenu ili nacionalnu dobrobit, prije negoli optužimo cijelu grupu ljudi, provjerimo koji su dokazi da je upravo ta CIJELA grupa uzrok nevolje. Ukoliko želimo da drugi čuju i razumiju naše pritužbe, treba razumjeti i čuti njihove – treba iz svog srca čuti kako je to biti u koži onoga koga mrzimo.
Literatura:
Ben-Ze’ev, A. (2008). Hating the one you love. Philosophia, 36, 277– 283.
Bernier, A., & Dozier, M. (2002). Assessing adult attachment: Empirical sophistication and conceptual bases. Attachment & Human Development, 4, 171–179.
Ekman, P. (1992). An argument for basic emotions. Cognition & Emotion, 6, 169–200.
Fisher, A., Halperin, E., Canetti, D., & Jasini, A. (2018). Why we hate, Emotion Review, 10, 309-320.
Rempel, J. K., & Burris, C. T. (2005). Let me count the ways: An integrative theory of love and hate. Personal Relationships, 12, 297–31.
Royzman, E. B., McCauley, C., & Rozin, P. (2005). From Plato to Putnam: Four ways to think about hate. U R. J. Sternberg (Ur.), The psychology of hate (pp. 3–35). Washington, DC: American Psychological Association.
Solomon, R. C. (1977). The rationality of the emotions. The Southwestern Journal of Philosophy, 8, 105–114.