ZA ZPD PISALE KRISTINA PERIŠIĆ I TIA TOMIŠA
Od zatvaranja tzv. “Balkanske rute” 2016. godine kojom su izbjeglice prolazeći kroz Hrvatsku nastojale stići u zemlje sjeverne i zapadne Europe razne domaće i strane humanitarne organizacije upozoravaju na nasilne “push-backove” na hrvatskim granicama. “Push-backovi” su prema ECCHR-u “skup državnih mjera kojima se izbjeglice i migranti prisiljavaju vratiti natrag preko granice – uglavnom odmah nakon što su je prešli – bez obzira na njihove pojedinačne okolnosti i bez mogućnosti da zatraže azil ili iznose argumente protiv poduzetih mjera.” F.G. Morales, posebni UN-ov izvjestitelj o ljudskim pravima migranata u svojoj izjavi navodi: „… primio sam pouzdane informacije o nasilnim pushbackovima migranata i tražitelja azila od strane hrvatske granične policije na teritorij Bosne i Hercegovine.“ Opisuje različite nasilne metode odvraćanja izbjeglica poput oduzimanja imovine, osobito sredstava komunikacije, premlaćivanja palicama ili progonjenja uz pomoć pasa. (http://bit.ly/UNmorales).
Iako takve prakse predstavljaju očito kršenje ljudskih prava i u suprotnosti su s međunarodnim dokumentima koje je naša zemlja potpisala (poput Opće deklaracije o ljudskim pravima i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) i hrvatskim zakonima, osude nasilnog ponašanja djelatnika MUP-a od strane nadređenih i vladajućih uglavnom su izostale. Umjesto toga nasilno ponašanje je negirano ili opravdavano obranom granice ili nasilnim ponašanjem samih migranata. Kakvu nam poruku time šalju? U redu je u ime zaštite granica ugrožavati tuđi integritet, dostojanstvo i život.
Čuvanje granica – i osobnih, i grupnih pa i državnih važna je stvar. Granice nas određuju i omogućavaju nam uspostavljanje i održavanje odnosa ravnopravnog dostojanstva među pojedincima i grupama. Daju nam osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Ne čudi stoga da se kad su nam granice ugrožene budi naša agresivnost. Pisali smo već kako je agresivnost dio zdrave ličnosti (http://bit.ly/zpdagresivnost) i može biti naš saveznik u čuvanju granica (http://bit.ly/zpdpojamagresivnost). Agresivnost nam omogućuje da se zaštitimo, no to ne smije biti opravdanje za nasilje. Kad se pri čuvanju granica ne vodimo poštovanjem, empatijom, načelima humanizma i solidarnosti, kada ne vodimo računa o drugima u opasnosti smo da postanemo nasilni.
A nasilje ima štetne posljedice za pojedince koji ga trpe i za društvo.
Svjetska zdravstvena organizacija definira nasilje kao „namjerno korištenje fizičke sile ili nasilja protiv sebe, druge osobe ili protiv društva, koje rezultira ili ima velike šanse da rezultira nanošenjem povreda, psihičke štete, suzbijanjem razvoja ili smrću“ (Krug i sur., 2002). Gore opisana ponašanja granične policije prema navedenoj definiciji jesu nasilna.
Direktno ili indirektno svjedočenje nasilju koje se događa na granici ostavlja posljedice na pojedince kao i bilo koji drugi traumatski događaj. Traumatski događaji su životno ugrožavajući i obilježeni su osjećajem užasa, bespomoćnosti i straha. Nakon doživljenog traumatskog događaja, potrebno je neko vrijeme za ponovno vraćanje na uobičajenu razinu funkcioniranja, a tu važnu ulogu imaju podrška okoline i bliskih ljudi te osjećaj egzistencijalne sigurnosti. Traumatske stresne reakcije javljaju se za vrijeme događaja i kratko nakon što je događaj završio, a posttraumatske stresne reakcije traju i do 6 mjeseci nakon događaja. Neke od njih su intenzivni strah, bespomoćnost, iscrpljenost, teškoće koncentracije, poteškoće u logičkom mišljenju i donošenju odluka te ugrožena slika svijeta i egzistencijalna tjeskoba. Dugoročne psihičke posljedice doživljavanja traumatskog događaja su rušenje svjetonazora, osjećaj nesigurnosti u život, promjene u sustavu vrijednosti i pesimistična očekivanja od budućnosti. Istraživanja pokazuju da osobe koje su doživjele traumatske događaje imaju veću sklonost oboljenja od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, gastrointestinalnih poremećaja i karcinoma (prema Kendall-Tackett, 2009).
Izbjeglice su posebno ranjiva skupina jer su vjerojatno doživjele više traumatskih događaja i gubitaka u zemljama iz kojih dolaze, na putovanju i u zemljama gdje su stigli ili se zaustavili na svom putu. Mogući događaji su svjedočenje nasilju i ubojstvima, konstantna egzistencijalna nesigurnost i strah za vlastiti život i život bliskih ljudi, dugotrajno putovanje, život u izbjegličkom kampu te izolacija ili neprijateljstvo ljudi prema njima. Izbjeglice su često odsječene od vlastite socijalne mreže i nemaju osnovne preduvjete za osjećaj egzistencijalne sigurnosti (siguran smještaj ili dom, posao, financijsku sigurnost…) što odgađa i otežava proces oporavka.
Dakle, nasilje na granicama ima negativan utjecaj i na izbjeglice i na njima bliske osobe. No, nasilje prema izbjeglicama ne odražava se štetno samo na njih.
U psihologiji je poznato da nasilje rađa nasilje. To je vidljivo i u obiteljima, među vršnjacima, etničkim skupinama, državama i ostalim grupama. Nasilje između partnera povećava rizik za nasilno ponašanje djece, nasilno ponašanje nekih vršnjaka u grupi povećava rizik od pojave nasilja i kod ostalih vršnjaka, a pridruživanje nasilnim zajednicama i susjedstvima povećava rizik od pojave nasilje kod onih koji se pridruže (Huesmann, 2012). Nasilje se ne širi samo od počinitelja nasilja do žrtava nego i na promatrače. Zato je umanjivanje nasilja i opravdavanje upotrebe nasilja kao obrane granica dio problema i širenja nasilja i predstavlja opasnost za društvo. „Zarazu nasiljem“ odnosno rađanje i širenje nasilja nije lako spriječiti, ali jedan od glavnih preduvjeta je ne činiti nasilje od strane države i jasno osuditi i prekinuti nasilje kada se ono dogodi. Jer, kada nam se čini da se nasilje ne događa, ne bavimo se aktivno kao društvo njegovim istraživanjem i prevencijom.
I na kraju, zaštita državnih granica je važna, ali na način koji uključuje zaštitu ljudskih prava. Čuvanje granica nas ne amnestira od odgovornosti za naše postupke. Odgovornosti da se država prema ljudima odnosi na human i empatičan način koji je u skladu s hrvatskim zakonima i drugim važnim međunarodnim dokumentima. Upravo suprotno, Republika Hrvatska i njena granična policija imaju moć odlučiti koga će i na koji način pustiti na svoj teritorij i zato su odgovorni kako će se ponašati prema ljudima koji nisu u takvoj poziciji moći.
Literatura:
Ajduković, D., Bakić, H., i Ajduković, M. (2016). Psihosocijalna podrška u kriznim situacijama velikih razmjera. Zagreb:Hrvatski Crveni križ.
Huesmann, L. R. (2012, February). The contagion of violence: the extent, the processes and the outcomes. In Social and economic costs of violence: Workshop summary (pp. 26-34). Washington^ eDC DC: National Academies Press.
Kendall‐Tackett, K. (2009). Psychological trauma and physical health: A psychoneuroimmunology approach to etiology of negative health effects and possible interventions. Psychological Trauma: Theory, Research, Practice, and Policy, 1(1), 35.
Krug, E. G., Dahlberg, L. L., Mercy, J. A., Zwi, A. B., & Lozano, R. (2002). World report on violence and health. Geneva, Switzerland: World Health Organization.
Lee, B. X. (2019). Violence: An interdisciplinary approach to causes, consequences, and cures. John Wiley & Sons.
https://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/42495/9241545615_eng.pdf
https://www.ecchr.eu/en/glossary/push-back/
https://www.ohchr.org/en/NewsEvents/Pages/DisplayNews.aspx?NewsID=25088&LangID=E