ZA ZPD PISALE: ANDREA GERČAR, JASENKA PREGRAD I SENA PUHOVSKI
Teme mjeseca koje možete naći na našim stranicama često su povezane sa aktualnim zbivanjima u našoj zemlji. Njima pokušavamo dati onome što se taj čas zbiva kontekst temeljen u znanju kojim raspolaže naša struka u nadi da ćemo time doprinijeti boljem međusobnom razumijevanju i kvaliteti života i odnosa. O osobnoj odgovornosti i odgovornosti za odnos danas pišemo ponovno zato što štrajk prosvjetara pruža vrlo dobar primjer za razumijevanje načina na koji su distribuirane odgovornosti kad su odrasli ljudi i formalne potrebe u pitanju.
Osobna odgovornost je nešto o čemu kao psiholozi često razgovaramo sa ljudima koji nam dolaze iz različitih razloga, no ponekad možda previše podrazumijevamo da je svima jasno što ona znači. O osobnoj odgovornosti govorimo s roditeljima kada im objašnjavamo zbog čega da ne čitaju i pišu lektiru umjesto svoje djece. O osobnoj odgovornosti razgovaramo kada pred sobom imamo par koji promišlja o rastavi braka. O osobnoj odgovornosti govorimo sa teško bolesnim ljudima koji donose odluke o daljnjem tijeku liječenja i svojeg života. O osobnoj odgovornosti i odgovornosti za odnos sa zaposlenicima i poslodavcima govorimo kada slušamo kako im je na radnim mjestima. Možda zvuči jednostavno i razumljivo, no u životu je rijetko tako i često zahtijeva da se dobro pogledamo i poslušamo iznutra, a onda i da mijenjamo neke od načina funkcioniranja koji mogu biti, i najčešće jesu, vrlo stari, uhodani i često jedini s kojima mislimo da u tom trenu raspolažemo.
Osobna odgovornost “ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život – za naše tjelesno, psihičko, mentalno i duhovno zdravlje” (Juul 1995. str 132.). Preuzimanje osobne odgovornosti podrazumijeva da najprije umijemo prepoznati ono što (ne)trebamo, (ne)želimo, hoćemo/nećemo, što mislimo i što osjećamo – dakle da imamo samosvijest. No sama samosvijest još uvijek nas ne čini osobno odgovornim pojedincima. Naša odgovornost prema sebi podrazumijeva isto tako i da smo svoje potrebe u stanju komunicirati i zastupati prema van, riječima i ponašanjem, u odnosima s onima koji nas okružuju, onima koje volimo, o kojima ovisimo i za koje želimo da vole nas ili da nas cijene i poštuju.
Iako ovako napisano sve ovo zvuči sasvim jednostavno, lako i logično u životu često nije baš sasvim tako. Ne zato što smo glupi ili nesposobni ili slabi već zato što je preuzimanje osobne odgovornosti nešto što učimo kroz odrastanje, bivajući u odnosima, prvenstveno sa roditeljima i ostalim važnim odraslima. Ako nam nisu pokazali primjerom teško ćemo znati. Ako su nas prisiljavali da jedemo hranu koja nam nije na teku ili je ne volimo ili su nam govorili da moramo pristojno zagrliti i poljubiti svakog gosta koji uđe u kuću bez obzira koliko nam je to ugodno, ako su nas učili da dečki ne plaču jer nisu slabići, a djevojčice se ne ljute jer su onda ružne ili ako bismo zbog meškoljenja za vrijeme nastave dobivali jedinicu iz vladanja, nismo dobro naučili prepoznati i zastupati sebe. Ako smo odrastali sa porukama da biti odgovoran znači uvijek doći na vrijeme, ispuniti obaveze bez opiranja i propitkivanja, biti poslušan, pristojan i stavljati druge ispred sebe onda je preuzimanje osobne odgovornosti nerijetko plivanje u nepoznatoj ili barem mutnoj vodi pa ne preostaje drugo nego učiti i vježbati u odrasloj dobi.
No, što će se dogoditi ako svatko od nas preuzme odgovornost za sebe i svoju dobrobit i jasno komunicira svoje želje, osjećaje i potrebe? Nužno je da će se kad – tad pojaviti sukob, jer je nemoguće da svi pojedinci cijelo vrijeme imaju iste potrebe i u isto vrijeme, koje žele zadovoljiti na isti način. U našem još uvijek mladom društvu koje se tek uči demokraciji, na sukobe se uglavnom gleda kao na nešto loše, nešto što treba izbjeći po svaku cijenu. Međutim, za razliku od autoritarnih društava koja se oslanjaju na izraženu hijerarhiju i u kojima je jedino važno da su građani poslušni normama, pravilima i zakonima određenima od strane vlasti ili tradicije i u kojima je sukob ne samo ugrožavajući već i potencijalno opasan za pojedinca, demokratsko društvo je ono u kojem se podrazumijeva da će građani prepoznavati svoje potrebe, udruživati se i pokretati inicijative kojima će nastojati zadovoljiti te potrebe. To je društvo u kojem razlike nisu ugrožavajuće, već su naprotiv polazište za pregovaranje u cilju stvaranja društva koje će još bolje koristiti svojim građanima.
Dakle, ako hoćemo demokratsko društvo slobodnih, kreativnih, poštovanih i zadovoljnih pojedinaca važna je promjena stava prema sukobu kroz razumijevanje da je on nužan, poželjan i normalan te da, upravo suprotno vjerovanjima, čuva odnose u kojima se svatko osjeća poštovanim, svačije dostojanstvo je uvaženo, a pregovaranjem o različitim potrebama i uvjerenjima zapravo čuvamo dobre odnose.
A dok se svatko brine o tome da zadovolji vlastite potrebe i pri tome se sukobljava i ulazi u pregovore, što se događa s našim odnosima s drugima? Jesu li nevažni? Naprotiv. Psiholozi, antropolozi i neurolozi su odavno postigli konsenzus oko toga da su ljudi po svojoj prirodi društvena bića, da imaju potrebu biti povezani s drugima i osjećati da su drugima važni, vrijedni i korisni. Pa ako nam je bitno da imamo svoj integritet (da udovoljavamo sebi, da zastupamo vlastite interese i potrebe), ali i da surađujemo (da pripadamo, da osjećamo da smo drugima vrijedni), na koji način možemo pomiriti to dvoje? Htjeli bismo surađivati s drugima kako bismo imali osjećaj da smo vrijedni, važni drugima i da pripadamo, a opet, htjeli bismo biti svoji i dobro brinuti o svojim potrebama i vrijednostima. Rješenje leži u tome da s uvidom o sebi i o drugima biramo kad ćemo surađivati, a kad čuvati/živjeti svoj osobni integritet. Sloboda svjesnog biranja čini osobnu odgovornost.
Kako bismo pomirili osobnu odgovornost, slobodu i potrebu za pripadanjem, važno je razlučiti tri razine odgovornosti:
- Društvena odgovornost
a) Odgovornost za učinak (kvalitetu obavljenog posla)
b) Odgovornost za atmosferu i odnos među ljudima kojima upravljam
2. Odgovornost za vlastiti odnos prema drugima
3. Osobna odgovornost
Društvena odgovornost se definira kao etički okvir gdje entitet, bilo da se radi o organizaciji ili pojedincu, ima obvezu djelovati u korist društva u cjelini ili u korist učinaka u svojoj radnoj sredini, u obitelji, među prijateljima.
Odgovornost za posao/profesionalna odgovornost se definira kao zakonska i moralna dužnost profesionalca da primijeni svoje znanje u korist kvalitete obavljenog posla, kvalitete učinka, ljudi s kojima radi, a onda i društva u cjelini i to tako da ne šteti drugim osobama.
Odgovornost za odnos je „podređeni“ pojam društvenoj odgovornosti, a odnosi se na to kako gradimo odnose s drugim pojedincima. O odnosima možemo brinuti tako da pitamo druge što misle, hoće, što im treba, odnosno da tražimo od njih da budu osobno odgovorni i zastupaju sebe. Npr., u situaciji u kojoj trebamo donijeti odluku, a koja se tiče i nas i drugih, prakticiranje odgovornosti za odnos značilo bi da pitamo te druge što oni misle i kako se osjećaju, što bi oni htjeli, što im treba dajući im time do znanja da su nam važni, da želimo da budu uključeni i da ih poštujemo .
Pri tome, u simetričnim odnosima (između prijatelja, partnera, braće i sestara, kolega na radnom mjestu) svatko je 100% odgovoran za odnos kojega gradi s drugim. Ono što je važno naglasiti jest da u komplementarnim odnosima (između roditelja i djeteta, nadređenog i zaposlenika) odgovornost za odnos leži u rukama nadređenog, onog tko rukovodi procesom. To je zato što ta osoba ima veću moć i slobodu odlučivanja i manje je ovisna o onima ispod sebe (djeci, zaposlenicima). Dijete ne može biti odgovorno za odnos kojega gradi s roditeljem jer je ovisno o njemu. Zaposlenik nije u tolikoj mjeri ovisan o nadređenom, ali njegova moć, tj. sloboda odlučivanja svakako nije na istoj razni kao ona njegovog šefa, pa ne može biti podjednako odgovoran za kvalitetu odnosa, a ni za rezultat.
Na koji je način ova priča o odgovornosti(ma) povezana s trenutnom situacijom štrajka prosvjetnih djelatnika? Slijedom svega napisanog hijerarhija odgovornosti za sustav odgoja i obrazovanja gdje je odgovornost određena slobodom donošenja odluka i društvenom moći je prvenstveno na premijeru i vladi (odnosno resornim ministrima), zatim županijskim vladama i odjelima za društvene djelatnosti (jer su oni osnivači osnovnih škola), pa učitelja, nastavnika i profesora (u daljnjem tekstu koristimo samo ‘učitelj’ za sva tri naziva), i na kraju roditelja i učenika. U ovom slučaju su učitelji, nastavnici i profesori početkom školske godine „izgovorili“ što bi oni htjeli i što im treba. Dakle, bili su osobno odgovorni. Nadređeni ih ili nisu čuli ili su smatrali da njihove profesionalne i osobne potrebe i htijenja nisu bitna i presudna za funkcioniranje sustava, odnosno za postizanje kvalitetnog učinka. Što su to učitelji tražili i na koji način su sebe zastupali. Kolektivne ugovore s vladom u našem zakonodavstvu i načinu na koji je sustav odgoja i obrazovanja organiziran najprirodnije imaju sindikati. Međutim, zakonom je vrlo precizno definirano da oni mogu zastupati samo financijske interese radnika. I tako je u prvi plan došao zahtjev za korekcijom koeficijenta. Ta tražena korekcija je zapravo vrlo mala (od sadašnjih 1,325 na 1,406 što u novcu iznosi cca 300 kn). Za ovako moćan štrajk ne bi bilo motivacije da je u pitanju 300 kuna. Ono što jest argument za zahtjev korekcije i za ovako moćan štrajk je potreba učitelja da njihov posao bude barem jednako vrednovan kao i druga javna zanimanja s VSS, dakle, tražili su od vlade da korekcijom koeficijenta dobiju priznanje da posao koji rade jest od vrijednosti i koristi ovoj državi. Tražili su dignitet svojeg posla, svoje društvene funkcije. I to nisu dobili. Dobili su povećanje plaće (zajedno sa svim drugim javnim djelatnostima), što zapravo nisu tražili. Nisu dobili priznanje da njihov posao jest važna društvena funkcija u ovoj zemlji. U pokušaju da jasnije kažu i detaljnije opišu što im zapravo treba i što hoće, počeli su govoriti i o uvjetima u kojima rade (još uvijek ploča i kreda i klupe s rupama), većem opterećenju provedbom reforme, nedovoljnom pripremom za nove oblike nastave, odlukom o integraciji djece s različitim poteškoćama u redovne škole, povećanom „papirologijom“ itd. Međutim, čini se kao da to dodatno pojašnjenje suštine njihovog prvotnog zahtjeva vlast državna i županijska nije čula. Ono što je također izostalo je razina osobne odgovornosti vlasti. Vlast nije zastupala sebe niti pojašnjavala zbog čega ne udovoljava htijenju i potrebama učitelja, osim obrazloženja da za takvu korekciju nema sredstava. Time su bili neuvjerljivi, jer povećanje plaća svima u javnom sektoru je više sredstava nego korekcija koeficijenta učiteljima. A onda su se, naravno, čuli argumenti učitelja i onih koji su ih podržavali, kako sredstava ima za neke potrebe vlasti (npr. kupnja skupih automobila) ili potrebe drugih sustava (sveučilišta i bolnice u drugoj državi ili korekcije koeficijenata u drugim resorima javnih službi). Učitelji nisu od vlasti dobili priznanje da su od vrijednosti i važnosti za državu i da pripadaju onom dijelu javnih službi koje bitno doprinose dobrostanju zemlje. I postali su glasniji u htijenju da ih se čuje i uvaži. Njima su se priključili i roditelji i poneki učenici. Roditelji neposrednije znaju da je posao učitelja izuzetno važan, jer svoju djecu veliki dio svakog dana njihova života daju u ruke učiteljima. Njima su se priključili i ljudi koji nisu roditelji školske djece, ali su osjetljivi na odnos u kojem ih se ne čuje i ne uvažava. (Treba napomenuti da ovdje riječ ‘uvažavati’ ne znači nužno ‘poslušati’, učiniti kako oni hoće.) Grupa koju je na društvenim mrežama osnovala nekolicina roditelja je u kojih sedam dana narasla na više od 65.000 pratitelja. Učitelji, osim klasičnog štrajka, pronalaze različite načine da i dalje zastupaju svoje osobne i profesionalne potrebe i da dobiju podršku onih koji ih čuju i uvažavaju (npr. akcijom „Potrubi za obrazovanje, pozivom javnih osoba da kratkom video izjavom podrže štrajk). Vrijedi naglasiti da se ovdje više radi o potrebi očuvanja digniteta profesije nego o osobnoj potrebi za većom plaćom što dokazuju odlukom da svaki dan škola uplati iznos jedne dnevnice u korist lokalne dječje bolnice. Vlada i županijske vlasti, umjesto da govore o sebi i svojim razlozima za odluke kakve su donijeli (osobna odgovornost) i da pokaže učiteljima da ih je čula i uvažila (odgovornost za odnos), govori o nepotrebnosti i pretjeranosti štrajka i šteti koju štrajk nanosi djeci. Njima se pridružuju neki roditelji frustrirani odmakom od predvidive svakodnevice u kojoj su djeca u školi i neizvjesnošću o načinu nadoknade dana bez nastave. A pridružuje im se na neki način i pravobraniteljica za djecu ističući pravo djeteta na obrazovanje, previđajući da štrajk i borba za dignitet profesije jest dugoročno borba za bolje obrazovanje. Indikativno je da već godinama imamo negativnu selekciju studenata koji upisuju učiteljska zanimanja, što se očituje u smanjenju kvalitete odgojno – obrazovnog rada, a i deficitarnosti učitelja za prirodne predmete i stručne predmete u strukovnim školama (društvena odgovornost za posao, učinak). Još jedno nerazumijevanje htijenja učitelja pokazalo se i u argumentaciji da povećanje plaće zaslužuju samo dobri učitelji, a da ima i loših učitelja, pa njima treba čak i smanjiti plaću. Vrednovanje učiteljskog rada i napredovanje u skladu s kvalitetom rada je svakako važna i relevantna tema, ali zapravo ne suštinski povezana sa zahtjevom za načelnim većim cijenjenjem posla učitelja.
Ovaj štrajk vrlo precizno pokazuje kako se stvaraju nerješivi sukobi nepoštivanjem i neuvažavanjem onih koji imaju svoje profesionalne i osobne potrebe i izražavaju ih, ali nemaju pravo odlučivanja, ovisni su o tim nadređenima koji ih ne uvažavaju.
Nadređeni imaju društvenu odgovornost, a to znači odgovornost za kvalitetu odgoja i obrazovanja (rezultat) i za ukupnu atmosferu i međusobni odnos ljudi kojima su nadređeni, kojima upravljaju. Odgovorni su i za svoj odnos s učiteljima, a naravno imaju i svoju osobnu odgovornost. S obzirom da imaju veću moć i slobodu izbora i odlučivanja, imaju i veću odgovornost od učitelja, roditelja i učenika. U ovom primjeru nadređeni nisu prakticirali niti jednu od svojih odgovornosti tako da izbjegnu ili ublaže sukob. Samo su donijeli odluku kojom pokazuju da ne žele vratiti dignitet prosvjetarskom poslu. I sad je na njima da snose sve dobre i sve loše posljedice te odluke. Podređeni imaju svoju osobnu i profesionalnu odgovornost i dijelom, s obzirom da su odrasli ljudi, odgovornost za odnos s nadređenima. S obzirom da nemaju slobodu i moć odlučivanja imaju i manju odgovornost za rješavanje sukoba. Oni vrlo ustrajno zastupaju svoju osobnu i profesionalnu odgovornost (govore o tome što im treba i kako se osjećaju i što misle) i kako vrijeme prolazi oslanjaju se sve više na one odluke i izbore koji su im dostupni i koji im vraćaju barem dio moći i dostojanstva, a to je štrajk i dobivanje podrške roditelja, drugih sindikata i građana. I odgovorni su za sve dobre i loše posljedice tih svojih odluka. Čini se da su spremni preuzet loše posljedice spremnošću da nadoknade propuštenu nastavu i da prihvate dio kritike za takav njihov izbor. Vlast, naprotiv, ima tendenciju sve loše posljedice svaliti učiteljima u krilo. U ovako produbljenom sukobu, zahtjev učiteljima da prekinu štrajk je zapravo zahtjev da se pomire s činjenicom da je ovoj vlasti državnoj i županijskoj njihov posao manje važan nego posao službenika u županijskoj administraciji. Kako će iz te ponižene pozicije odgajati djecu i surađivati s roditeljima?
Nažalost, mi kao zajednica mlade demokracije još uvijek nemamo razvijenu svijest o osobnoj ili egzistencijalnoj odgovornosti. Umjesto toga se u pravilu žalimo i optužujemo druge čime delegiramo vlastitu odgovornost za osobno dobrostanje. Ne dajemo prijedloge, ne izlažemo se. Stoga nam je posebno drago vidjeti osnažene nastavnike koji su konačno uzeli osobnu i profesionalnu odgovornost u svoje ruke!
Egzistencija učitelja i profesora koji su niže na hijerarhijskoj ljestvici je više ili manje ovisna o odlukama nadređenog. Kako dijete ne može biti odgovorno za odnos s roditeljem, jer o njemu u potpunosti ovisi, tako ni profesori i učitelji ne mogu biti odgovorni za odnos s Ministarstvom koje u ovoj poziciji ima više moći. Svaka osoba ima potrebu za tim da je drugima vrijedna, korisna i da je poštovana što u kontekstu potplaćenosti i preopterećenosti nastavnici ne dobivaju i to rezultira gubitkom elana, osjećajem iskorištenosti, bezvoljnošću, nemotiviranošću, sagorijevanjem na poslu, a time svi mi, uključujući djecu, bivamo dugoročno zakinuti.
Na kraju ostavljamo vam i malo „hrane za misli“ iz ne psihologijskog svijeta; Na zgradi Hrvatskog leksikografskog zavoda je dugo stajao grafit „Sloboda podrazumijeva odgovornost, zato je se ljudi boje“ (pripisuje se G. B. Shawu) ili kako je Meša Selimović napisao „Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem“.
Literatura i preporuka za daljnje čitanje:
Juul, J. (1995) Vaše kompetentno dijete. Zagreb:Naklada Educa
Juul, J. (2002). Od poslušnosti do odgovornosti: Kompetencija u pedagoškim odnosima. Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (1998) Ovo sam ja! Tko si ti?: o bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece, Zagreb: Naklada Pelago.
Pregrad, J. (2006) Poimanje odgovornosti i sukoba u demokraciji. Poglavlje u knjizi – Poljak, N., Šehić-Relić, L. (Ur.), Sukob@org – Upravljanje sukobom u organizaciji, Centar zamir, nenasilje i ljudska prava, Osijek
Pregrad, J. (2006) Odgovornost i odnos u organizaciji. Poglavlje u knjizi – Poljak, N., Šehić-Relić, L. (Ur.), Sukob@org – Upravljanje sukobom u organizaciji, Centar za mir, nenasilje I ljudska prava, Osijek
Professional Responsibility – Business Dictionary. Preuzeto 20. studenog 2019. s http://www.businessdictionary.com/definition/professional-responsibility.html
Wentzel, K.R. (1991) Social Competence at School: Relation Between Social Responsibility and Academic Achievement, Review of educational research, 61: 1