za zpd pisala andrea gerčar
Tijekom svoje psihoterapijske edukacije jednom sam kroz tehniku „prazne stolice“ odigrala zamišljeni dijalog s ocem. Razgovor je završio mojim riječima upućenim njemu: „Znam da me voliš.“ Međutim, ja iz očevih postupaka zapravo uopće nisam bila sigurna da je ono što on osjeća prema meni ljubav. Jesam li u tih 20-ak minuta zamišljenog dijaloga uspjela promijeniti mišljenje? Ne. Ono što se zapravo dogodilo, jest to da sam po neverbalnoj komunikaciji terapeutkinje koja je radila sa mnom osjetila da ona priželjkuje takav završetak priče, i to joj, u nastojanju da budem „dobar“ klijent, i dala. Kasnije sam i od drugih tijekom njihovih odigranih dijaloga čula verzije te iste rečenice: „znam da niste mogli bolje“, „opraštam vam“, „zahvalna sam vam“…U terapijskoj sobi, kada sam i sama počela raditi s klijentima, svjedočila sam tome koliko je klijentima zapravo teško doista se naljutiti na roditelje zbog pogrešaka iz prošlosti jer su sada stari, nemoćni i „nema smisla vraćati se na nešto što je završilo“.
Alicija Englard, javnosti poznatija kao Alice Miller (1923. – 2010.) – psihologinja, psihoanalitičarka i filozofkinja porijeklom iz Poljske koja je tijekom više desetljeća svoje karijere upozoravala na ozbiljne posljedice koje negiranje ranih emocionalnih povreda iz djetinjstva ima na kasniji život, smatrala je da opraštanje roditeljima za bol koju su nam nanijeli kao prvi korak u procesu rada na sebi nije nužno put u mentalno zdravlje, čak naprotiv.
Alicija Englard rođena je u Poljskoj, u mjestu Piotrków Trybunalski 12. siječnja 1923. godine, u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Nakon okupacije grada od strane nacional-socijalista u rujnu 1939. godine, cijela je obitelj zajedno s ostalim Židovima smještena u geto. Alicija je uspjela pobjeći iz geta, kasnije prokrijumčarivši i svoju majku i sestru. Otac, Meylech Englard, umro je u getu 1941. godine. Ostatak Drugog svjetskog rata Alicija je živjela u Varšavi, pod lažnim imenom Alicja Rostowska, koje je zadržala i kada se 1946. godine preselila u Švicarsku kako bi započela školovanje na Sveučilištu u Baselu. Dvije godine kasnije udala se za švicarskog psihologa Andreasa Millera, i tako je postala Alice Miller, ime po kojem je danas prepoznaju ljudi u cijelom svijetu. 1953. godine doktorirala je iz područja filozofije, psihologije i sociologije, a u razdoblju od 1960. – 1980. učila je i prakticirala psihoanalitičku terapiju.
Međutim, od 1980. Miller se počinje udaljavati od psihoanalize, zamjerajući joj da sudjeluje u negiranju patnje kroz koju prolaze zlostavljane osobe. U tradicionalnoj psihoanalizi terapeuti su doista često sjećanja pacijenata na doživljene traume tumačili samo kao izraze fantazije i Edipovog kompleksa. No, Miller je problematičnim smatrala i to da je u Freudovu teoriju utkan pogled na djecu iz 19. stoljeća prema kojem se smatralo da djeca dolaze na svijet kao „mali divljaci“, pa ih treba aktivno oblikovati u poslušnog člana obitelji, nekoga tko će bez pitanja prihvatiti autoritet roditelja. Pri tome se smatralo da cilj opravdava sredstvo, pa se podržavao svaki oblik kažnjavanja koji donosi rezultate, naročito ako je dijete tako maleno da se ionako kasnije neće sjećati što se dogodilo.
No, činjenica da smo se u moderno vrijeme odmaknuli od „tvrde“ freudovske psihoanalize ne znači da mnogi terapeuti i dalje ne sudjeluju u promicanju onoga što je Miller nazivala „otrovnom pedagogijom“ koja prije svega štiti roditelje. Ponekad će te intervencije biti vrlo suptilne i naizgled utemeljene na zdravom razumu, kao što je npr. usmjeravanje klijenta da ima razumijevanja za svoje roditelje, razvije suosjećanje i oprosti im. Miller se protivila ovom jednosmjernom putu, tvrdeći da nastojanje da poštujemo svoje roditelje bez dolaska u kontakt s dubokim osjećajima boli i napuštenosti kojima smo bili izloženi može samo voditi u patološku navezanost koja se sastoji od običnog straha, osjećaja dužnosti i poslušnosti prema roditeljima, što nema nikakve veze s ljubavi. Oni koji vjeruju da osjećaju ono što treba osjećati (zahvalnost, ljubav, mir) i daju sve od sebe da ne osjećaju „zabranjene“ emocije (ljutnju, prijezir, gađenje i sl.) naposljetku će se razboljeti – ili ostaviti svojoj djeci teret vlastite neosviještene boli projicirajući na njih emocije koje si sami nisu mogli priznati.
Prva, i ujedno najpoznatija knjiga Alice Miller (prevedena i na hrvatski jezik) objavljena je 1979. godine, pod nazivom Drama djetinjstva (originalni naslov glasio je: Zatočenici djetinjstva). U njoj autorica progovara o utjecajima ranih iskustava na kasniji razvoj ličnosti, naročito se posvetivši analizi narcističke karakterne strukture koja se očituje kroz kompleks grandioznosti ili pak inferiornosti. Miller, naime, u svojoj praksi susreće niz pacijenata koji su vrlo talentirani i uspješni i kojima se drugi dive zbog njihovih postignuća, no unatoč tome pate od osjećaja unutrašnje praznine i nezadovoljstva. Ključ je pronašla u njihovom djetinjstvu i više zajedničkih točaka koje su povezivale naizgled različite povijesti i priče. Gotovo svi njezini pacijenti u pravilu su imali emocionalno nesigurne majke koje su od djeteta tražile da se ponaša, misli i osjeća na određeni način kako bi se one same osjećale adekvatnima i voljenima, tj. kako bi od djece dobile ono što same nisu dobile od svojih roditelja. Budući da je dijete u početku potpuno egzistencijalno ovisno o roditeljima, ono će se prilagoditi očekivanjima, žrtvujući pri tome vlastite osjećaje i potrebe; ono tada doista nema nikakvog drugog izbora, jer bez roditelja ne može preživjeti. No, postajući „savršeno“ dijete, skrojeno prema potrebama svoje majke, ono žrtvuje nešto vrlo vrijedno – žrtvuje svoje istinsko Ja. Tako nastaje osjećaj unutrašnje praznine kojega osoba postaje sve svjesnija u odrasloj dobi i u situacijama kada obrambeni mehanizmi zakažu. Jedna od Millerinih pacijentica izrazila je to na simboličan način:
„Živjela sam u staklenoj kući u kojoj me moja majka mogla vidjeti kada god je htjela. U staklenoj kući, međutim, ne možete ništa sakriti, osim ako to ne sakrijete pod zemlju. Ali onda to niti vi sami više ne možete vidjeti.“ (Miller, 1979.)
Drama djetinjstva bila je bestseler, prevedena na 22 jezika, nagovijestivši postupni raskid Alice Miller s psihoanalizom te sve dublje uranjanje u temu dječjeg zlostavljanja. Iduće je godine objavila knjigu pod nazivom For your own good (1980) te je u njoj otišla korak dalje, prokazavši brojne uvriježene prakse odgoja kao oblike zlostavljanja; u takve postupke, osim fizičkog kažnjavanja djece, uvrstila je i psihičko zlostavljanje, kao što je kažnjavanje djece emocionalnim udaljavanjem i hladnoćom ili nereagiranje na djetetov plač kako bi „ojačalo“.:
„Poniženja, pljuske i premlaćivanja, šamar u lice, izdaja, seksualno iskorištavanje, kleveta, zanemarivanje itd. – sve su to oblici zlostavljanja koji narušavaju integritet i dostojanstvo djeteta, čak i ako njihove posljedice nisu vidljive odmah. Djeca vrlo rano asimiliraju nasilje koje su pretrpjeli te ga kasnije mogu opravdavati i primjenjivati kada i sami postanu roditelji, vjerujući da su kao djeca zaslužili kaznu i da su bili ponižavani iz ljubavi.”
Poruka djeci da je bol koja im se nanosi nešto što je „za njihovo dobro“ onemogućuje im da u odrasloj dobi zlostavljajuća ponašanja prepoznaju kao takva, dođu u kontakt sa svojom ljutnjom i raskinu s nasiljem u idućim generacijama. Nažalost, smatrala je Miller, zbog takve nerazriješene ovisnosti o zlostavljajućim autoritetima događa se to da se ljudi masovno priklanjaju vođama i diktatorima kao što je bio Adolf Hitler. Protivila se objašnjenju zla lošim genima te naglašavala da i klinička iskustva i istraživanja potvrđuju kako su svi kriminalci nekada bili zlostavljana i zanemarena djeca koja su rano u svom životu morala naučiti kako potisnuti svoje osjećaje, a naročito suosjećanje prema samima sebi. Kroz cinizam, totalnu odsutnost odgovornosti i okrutnost održavali su poricanje onoga što se dogodilo, ali po cijenu života drugih ljudi.
Analizu djetinjstva poznatih ličnosti nastavila je i u svojim kasnijim djelima, kao što je The Untouched Key (1988) i The Body Never Lies (2005) – u njima je u kratkim crtama predočila psiho-biografije umjetnika i filozofa kao što je Nietzsche, Picasso, Kafka, Dostojevski, Schiller, Woolf, Rimbaud, Mishima i Proust.
„Dijete je prisilno nahranjeno moralizmom. Ono rado prihvaća tu hranu jer voli svoje roditelje, i pati od raznoraznih bolesti tijekom školskih dana. U odrasloj dobi koristit će svoj natprosječan intelekt kako bi se borilo protiv ustaljenih moralnih konvencija, moguće postajući filozofom ili piscem. Ali stvarni osjećaji u vezi vlastite obitelji, koji su maskirani čestim obolijevanjima u djetinjstvu, imaju ključan utjecaj na njega. Konačno, postaje žrtvom vlastitih roditelja, predajući se njihovim idejama o moralu i religiji, iako je kao odrasla osoba tako jasno prozrelo „laži društva“. Prepoznati svoje samozavaravanje…za njega je bilo teže od pisanja filozofskih traktata ili angažiranih drama. No, samo unutrašnji procesi koji se događaju u pojedincu, a ne misli odvojene od našeg vlastitog tijela mogu dovesti do promjene u mentalnom stanju.“ (Miller, 2006.)
Uoči pada Berlinskog zida Miller je napisala knjigu simboličkog naziva Breaking Down the Wall of Silence (1990), u kojem se obrušila na društveni sustav, uključujući političare, medije, ali i akademike i psihijatre koji prikrivaju utjecaj zlostavljanja na život djece, upozoravajući na to da je „kultura koja ignorira činjenicu da korijeni mržnje i tiranije leže u njezinim tradicionalnim odgojnim praksama zrela za to da postane objekt osvete“. U istoj knjizi Miller nastavlja s autobiografskim ispovijestima s kojima je započela nekoliko godina ranije, kada je u kontakt s vlastitim traumatskim iskustvima došla uz pomoć slikanja.
U traženju odgovora na pitanje mogu li rane iz djetinjstva zacijeliti i može li se osjećaj unutarnje praznine kojega u tom slučaju nosimo sa sobom ispuniti, Miller je optimistična, ali oprezna. Jedini način na koji možemo izbjeći to da nasilje i neadekvatna očekivanja koja su naši roditelji imali od nas ne prenesemo na nama bliske osobe ili na iduće generacije (djecu i unuke) jest da dođemo u kontakt s vlastitom istinom i osjetimo ljubav prema djetetu koje smo nekada bili. Na taj način u možemo sebi dati barem dio onoga što nismo dobili od roditelja: pažnju, poštovanje, prihvaćanje, razumijevanje, zaštitu i bezuvjetnu ljubav. Ako to želimo postići uz pomoć psihoterapije, trebamo terapeuta koji će djelovati kao „prosvijećeni svjedok“ – nekoga tko će biti tu da s nama podijeli sav užas i tugu kada počnemo otkrivati svoju priču, koji će nas prihvatiti takvima kakvi jesmo i pružiti suosjećanje, poštovanje i podršku koja nam je potrebna kako bismo otkrili na koji način smo postali to što danas jesmo. To iskustvo omogućuje nam da preuzmemo život u svoje ruke i da više ne moramo mrziti svoje roditelje. „Nije istina da nas mržnja čini bolesnima. Potisnute, disocirane emocije nas čine bolesnima, a ne svjesne emocije koje imaju dozvolu biti izražene. Kao odrasle osobe, mrzit ćemo samo ako ostanemo zarobljeni u situaciji u kojoj ne možemo slobodno izraziti svoje osjećaje…Mrzimo samo dotle dok se osjećamo potpuno bespomoćnima.“ (Miller, 2006.)
Alice Miller preminula je 14. travnja 2010. godine u svom domu u mjestu Saint-Rémy-de-Provence u Južnoj Francuskoj, odlučivši sama sebi oduzeti život u poodmaklom stadiju raka gušterače.
Osam godina kasnije, sin Martin Miller objavio je autobiografiju u kojoj je opisao svoje djetinjstvo puno zlostavljanja i zanemarivanja, nazvavši je: Prava drama djetinjstva (The True Drama of the Gifted Child, 2018.). U njoj je otkrio da je Miller i sama bila emocionalno nedostupna majka kakve je opisivala i čije je ponašanje osuđivala u svojim knjigama. Koristeći se njezinom vlastitom teorijom, smatrao je da objašnjenje leži u činjenici da ona zapravo nikada nije dotaknula svoju traumu holokausta. Pri tome je njegov odnos s majkom bio dvojak, jer je upravo zahvaljujući njezinim knjigama prepoznao i imenovao ono što mu se događalo te je u konačnici uspio emocionalno preživjeti štetu koju mu je nanijela.
Čini se da se Alice Miller u privatnom životu ponijela baš poput Nietzschea, Kafke i drugih poznatih ličnosti čije je psihološke profile opisivala u svojim knjigama – umjesto adresiranja osobne traume odrastanja u autoritarnoj obitelji i života u getu, projicirala je svoje iskustvo na psihološku teoriju i aktivnu borbu protiv dječjeg zlostavljanja. I baš kao što neprorađena osobna trauma autora ne umanjuje veličinu njegovog umjetničkog djela, rekla bih i da privatni grijesi Alice Miller ne umanjuju značaj njezine borbe za stvaranje sigurnijeg svijeta za svu djecu.
Korištena literatura:
http://www.alice-miller.com/
https://www.psychologytoday.com/us/blog/suffer-the-children/201206/the-drama-the-gifted-child
https://www.famouspsychologists.org/alice-miller/
Miller, A. (1979) The Drama of The Gifted Child. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Mein.
Miller, A. (1980) For Your Own Good: Hidden Cruelty in Child-Rearing and the Roots of Violence. Farrar, Straus & Giroux, New York.
Miller, A. (2006) The Body Never Lies: The Lingering Effects of Hurtful Parenting. W.W.Norton & Company, New York.