ZA ZPD PISALA MARINA MILKOVIĆ
U posljednje vrijeme nailazimo na više zabrinutih komentara nas odraslih o tome kako djeca ne bi trebala preuzimati odgovornosti odraslih za društvene promjene, kako djeca trebaju učiti i igrati se, kako je intenzivno aktivističko djelovanje na globalnoj razini, kakvo je primjerice djelovanje 16-godišnje aktivistkinje Grete Thunberg, za djecu preveliko opterećenje i stres.
Prema Konvenciji o pravima djeteta, dijete je osoba do navršenih 18 godina, osim ako se zakonom koji se primjenjuje na dijete, granica punoljetnosti ne odredi ranije. Istovremeno, ovo je pravna definicija djeteta i jasno je da u razdoblju života od 0 do 18 godina imamo različite razvojne faze. Adolescencija je razdoblje obilježeno značajnim fizičkim, kognitivnim, emocionalnim i socijalnim promjenama. U adolescenciji se, za razliku od ranijih razvojnih razdoblja, ubrzano razvijaju složenije razine mišljenja poput apstraktnog mišljenja, rješavanja problema i planiranja budućnosti (American Psychological Association [APA], 2002). Kognitivni razvoj adolescenata_ica i složenije mišljenje su temelj za njihov moralni razvoj pa se tako u adolescenciji razvijaju i vrijednosti, te oblikuje ponašanje u skladu s tim vrijednostima. Nadalje, adolescencija je važno razdoblje za oblikovanje vlastitog identiteta, prepoznavanje emocija i upravljanje njima, razvoj empatije i razvijanje vještina konstruktivnog rješavanja sukoba. Ukratko, ona nas priprema za odraslost, za to da budemo samostalne odrasle osobe koje s punoljetnošću dobivaju niz odgovornosti. Stoga nije ni čudno što je Greta Thunberg baš adolescentica, kao i primjerice aktivistkinje Autumn Peltier (15) ili Helena Gualinga (17).
Odrastanje nije točka koja se dostiže na 18. rođendan, nije „danas jesi, sutra nisi“; odrastanje je proces i to individualni. A istovremeno, u toj točki 18. rođendana, puno se odgovornosti očekuje od mladih. Očekuje se da sami stoje iza svog potpisa, da glasuju na izborima, da sami odlučuju hoće li kupovati alkohol i cigarete, da sami odgovaraju za svoje postupke. Odrasli mladima često šalju dvostruke poruke, kada žele biti samostalni i odgovorni podcjenjuju ih jer su „premladi“, a kada su pasivni, nezainteresirani i ne žele se osamostaliti onda bi „već trebali“ ovo ili ono. Istraživanja ukazuju na političku nepismenost i nezainteresiranost mladih (npr. GONG, 2018). Istovremeno, zamjera im se kada su društveno i politički aktivni, kao što je bio slučaj s globalnim štrajkovima učenika zbog klimatskih promjena jer ne znaju i ne razumiju dovoljno i trebali bi se igrati i učiti.
Zanimljivo je kako djeca zbog različitih razloga izostaju iz škole jer se od djetinjstva intenzivno nečime bave. Neka djeca se profesionalno bave sportom, druga glume u filmovima, nose modne revije, ili su pak glazbene zvijezde. Ipak, obično za njih ne brinemo toliko što nisu u školi i ne igraju se. Ako se vratimo na Konvenciju o pravima djeteta, djeca imaju pravo na obrazovanje (Članak 28.) i igru (Članak 31.). Isto tako, djeca imaju pravo na slobodu izražavanja (Članak 13.) i pravo na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja (Članak 15.). I što je vrlo važno, obrazovanje djeteta treba usmjeriti prema punom razvoju djetetove osobnosti, nadarenosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti (Članak 29.). Dakle djeca nemaju pravo na bilo kakvo obrazovanje, već na obrazovanje koje će im omogućiti da razviju svoje potencijale. Jednako kao što neka djeca uz obrazovanje razvijaju svoje potencijale za bavljenje sportom ili umjetnošću, druga djeca razvijaju svoje potencijale za bavljenje aktivizmom i važno je da ih u tome podržimo.
Jedan od razloga zabrinutosti za adolescente_ice u aktivizmu je to što su društveni problemi, u ovom slučaju ekološki problemi, veliko opterećenje i djeca se ne bi trebala nositi s tolikim opterećenjem jer je to odgovornost odraslih. Ekološki problemi dio su odrastanja današnje djece, a nisu to bili do nedavno, odnosno, barem ih nismo bili svjesni. Do relativno nedavno je vrhunac ekološke edukacije i svijesti bilo učenje tijekom nižih razreda osnovne škole o tome da trebamo zatvoriti slavinu dok četkamo zube da voda ne curi bez veze ili da trebamo pokupiti smeće za sobom – i baciti ga u smeće, nebitno koje. Danas su ekološki problemi, uključujući klimatske promjene o kojima se ovih dana najviše govori, dio dječje svakodnevice. I da, čine ih anksioznima. Danas je jasno da klimatske promjene ne djeluju samo na izgled i raznolikost planete, temperaturu ili razinu mora, već i na mentalno zdravlje ljudi. Sve je više istraživanja na području psihologije posvećeno upravo ovoj temi. U izvještaju Američke psihološke asocijacije u suradnji s organizacijom ecoAmerica navode se tri načina na koje se posljedice klimatskih promjena (požari, poplave, suše, promjene u temperaturi, rast razine mora, smanjivanje izvora pitke vode, oluje…) za funkcioniranje društva i infrastrukturu (proizvodnja hrane, prijevoz, sigurnost, ekonomija…) odražavaju na opću dobrobit ljudi (Clayton, Manning i Hodge, 2014). Konkretno, navode se posljedice za mentalno i fizičko zdravlje te zdravlje zajednice. Na području fizičkog zdravlja navode se fizičke ozljede kao posljedice izloženosti prirodnim katastrofama, alergije, povećan rizik od astme, zdravstveni problemi povezani s vrućinom, bolesti i drugo. Na području mentalnog zdravlja navode se osjećaj beznađa, krivnja, depresija, anksioznost, tugovanje zbog gubitka, stres, posttraumatski stresni poremećaj i drugo. Na kraju, kao posljedice za zdravlje zajednice navode se povećanje agresivnosti i učestalosti obiteljskog nasilja, smanjen osjećaj pripadanja, manjak grupne kohezija, povećan broj kaznenih djela i povećanje društvene nestabilnosti.
Dakle, klimatske promjene dovode do sve češćih prirodnih katastrofa, ali i postepenih i teže uočljivih promjena poput promjena u prosječnoj temperaturi, vlažnosti, razini mora ili zagađenju zraka, koje ostavljaju posljedice, između ostaloga, i na mentalno zdravlje ljudi. Doherty i Clayton (2011) navode tri načina na koja se klimatske promjene odražavaju baš na mentalno zdravlje: direktni, psihosocijalni i indirektni. Direktni načini podrazumijevaju akutne i traumatske reakcije na ekstremne klimatske uvjete i prirodne katastrofe, a psihosocijalni društvene promjene kao posljedice klimatskih promjena poput migracija, sukoba oko resursa ili povećanog nasilja i agresivnosti uslijed povećanja temperatura. Za temu ovog članka najrelevantniji su indirektni učinci klimatskih promjena na mentalno zdravlje, a to su narušena emocionalna dobrobit zbog opažanja učinaka klimatskih promjena i zabrinutost ili nesigurnost zbog budućih rizika klimatskih promjena. Promatranje uništavanja okoliša i ljudske patnje uslijed klimatskih promjena u medijima i okupiranost vlastitim stilom života i izborima dovodi do različitih emocionalnih odgovora od anksioznosti i zabrinutosti, preko tuge, krivnje i očaja do poricanja ili apatije. Svijest o klimatskim promjenama i zabrinutost zbog istih može dovesti do sve češće spominjanog stanja „ekološke anksioznosti“. Iako za sada nije prepoznato kao medicinsko stanje prema relevantnim dijagnostičkim klasifikacijama, ovim pojmom se sve češće opisuje kronični strah od uništavanja okoliša (Arcanjo, 2019).
Ono što za sada znamo o anksioznosti jest, između ostalog, da izbjegavanje izvora anksioznosti nije konstruktivan način suočavanja s istom (Leahy, Hollans i McGinn, 2014). Uloga stručnjaka i stručnjakinja mentalnog zdravlja u osnaživanju ljudi, uključujući djecu i mlade, kao i njihovoj prilagodbi na predstojeće posljedice klimatskih promjena je velika. Djeca neće prestati brinuti o društvenim problemima, o klimatskim promjenama, o neodrživosti suvremenog načina života, o izumiranju životinjskih vrsta, ako im kažemo da ne brinu, da će odrasli sve riješiti. Možemo im pomoći u prilagodbi na klimatske promjene ako ih naučimo kako da uz brigu o planeti i ekološki aktivizam brinu i o sebi i svom mentalnom zdravlju, zašto je važno brinuti o sebi i ne sagorjeti te kako razvijati psihološku otpornost. Neki od načina kako stručnjaci mentalnog zdravlja mogu pomoći pojedincima i zajednicama u nošenju s klimatskim promjenama su upravo razvijanje povjerenja u vlastitu psihološku otpornost, poticanje optimizma, razvijanje aktivnih vještina suočavanja s problemima i samoregulacije impulzivnih reakcija ili poticanje povezivanja s drugima (Clayton i dr., 2017). Stoga prije svega, djeci možemo olakšati teret opterećenosti posljedicama klimatskim promjenama tako da ih podržimo u njihovom aktivizmu, da im se priključimo, umjesto da im objašnjavamo zašto se ne bi trebali baviti aktivizmom i oduzimamo im podršku i nadu koje iz toga dobivaju.
Literatura:
Arcanjo, M. (2019). Eco-Anxiety: Mental Health Impacts of Environmental Disasters and Climate Change. Washington DC: A Climate Institute Publication. Preuzeto 06.10.2019. sa http://climate.org/wp-content/uploads/2019/09/Eco-Anxiety-Mental-Health-Impacts-of-Environmental-Disasters-and-Climate-Change.pdf
American Psychological Association (2002). Developing Adolescence: A Reference for Professionals. Washington DC: American Psychological Association. Preuzeto 29.09.2019. s https://www.apa.org/pi/families/resources/develop.pdf
Clayton, S., Manning, C. M. i Hodge C. (2014). Beyond storms & droughts: The psychological impacts of climate change. Washington, DC: American Psychological Association and ecoAmerica.
Clayton, S., Manning, C. M., Krygsman, K. i Speiser, M. (2017). Mental Health and Our Changing Climate: Impacts, Implications, and Guidance. Washington, D.C.: American Psychological Association, and ecoAmerica.
Doherty, T. J. i Clayton, S. (2011). The Psychological Impacts of Global Climate Change. American Psychologist, 66, 4, 265-276. DOI: 10.1037/a0023141
GONG (2018). Istraživanje političke pismenosti i stavova o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji među učenicima završnih razreda srednjih škola. Preuzeto 28.09.2019. s https://www.gong.hr/media/uploads/dokumenti/Politikapismenost_tabliniizvjetaj.pdf
Konvencija o pravima djeteta (1989). Preuzeto 28.09.2019. sa: https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf