Intervju vodila i za ZPD priredila: Iskra Pejić
Možete li nam ukratko prikazati svoj profesionalni put?
Moji novinarski počeci se vežu uz honorarni posao u informativnom programu jedne TV kuće, a zatim u dnevnim novinama. Prvi radni odnos dobila sam u jednim dnevnim novinama. Devedesete su naime bile mučne godine za novinarstvo na razne načine, ali bilo je manje prekarnog rada nego danas. U profesiju se i tada ulazilo kroz honorarni rad, ali nakon nekog vremena, u mom slučaju tri godine, dobio si radni odnos. A kad jednom uđeš u radni odnos, pri promjeni redakcije si ga zadržavao i nisi se više vraćao u honorarni status.
Dugi niz godina sam pisala za političke tjednike, sada radim u dnevnim novinama. Paralelno sam više od 15 godina honorarno radila za jedan strani medij. To je bilo naporno, ali taj mi je rad i prihod koji sam od njega ostvarivala donio sigurnost, ne samo financijsku. Zahvaljujući tom dodatnom izvoru prihoda i sigurnosti koju mi je on pružao mogla sam nekim mefistovskim ponudama u domaćim redakcijama reći ne. U svakom trenutku sam znala da ću, čak i ako dobijem otkaz zbog tog ‘ne’, moći preživjeti od rada za strani medij.
To je vam je zapravo dalo slobodu?
Svakako je osnažilo moj osjećaj profesionalne slobode, jer sam znala da nisam financijski ovisna isključivo o hrvatskim medijima i da ću u slučaju gubitka posla, radeći za strani medij moći solidno preživjeti. I da nije bilo toga, naravno da bi mi bilo puno teže očuvati profesionalni integritet.
Kako danas izgleda vaš posao, koja područja pokrivate? Koji su radni zadaci koje ispunjavate ili možda neke specifičnosti pozicije na kojoj trenutno jeste?
Pišem o političkim i društvenim temama. Nastojim ih i istraživati. Spadam u generaciju novinara u čijem se radnom vijeku tehnologija koja utječe na način novinarskog rada revolucionarno promijenila. U mom radnom vijeku dogodio se proces propadanja tiskanih medija. Okrupnili su se privatni mediji. Pojačao se utjecaj korporacija na novinarstvo, odnosno pritisak na novinare da prihvate korporativni mentalitet. U hrvatskim uvjetima to znači pritisak na novinara da bude lojalan korporaciji i njezinim tržišnim, marketniškim i drugim interesima, što se često kosi s načelima profesionalne etike. Zaštititi pravila novinarskog posla i ne podleći markretinškim i drugim pritiscima danas je, rekla bih, glavni izazov za novinare unutar privatnih medija. Pogotovo je to težak izazov za mlade novinare koji tek počinju, imaju ugovore na određeno vrijeme. Novinari koji rade u malim medijima, bez značajnijeg prihoda od reklama, u uvjetima bez alternativnih izvora financiranja, pod posebnim su egzistencijalnim pritiskom. Novinari u tzv. javnom mediju, Hrvatskoj televiziji su izloženi dvostruko: s jedne strane političkom pritisku koji je iznimno uspješan zahvaljujući poslušnom i nekompetentnom uredničkom kadru, a zatim i pritisku interesa vanjskih grupacija i dijelova uprave, što dovodi beznađa, propadanja i besperspektivnosti. Novinarima u lokalnim medijima posebno je teško očuvati profesionalnu neovisnost jer ovise o financijskoj potpori lokalnih proračuna kojima upravljaju lokalni šerifi. Zato je opstanak lokalnih medija koji nastoje kritički propitivati rad lokalnih vlasti gotovo nemoguća misija. Dakle, novinari koji rade u različitim medijima izloženi su različitim oblicima pritisaka i obesmišljavanja novinarske profesije. Različiti ljudi na te pritiske različito reagiraju. Neki pristaju na sve, konformiraju se, važno im je samo da svaki mjesec dobiju plaću od koje će platiti ratu kredita i prehraniti obitelj. Drugi s više ili manje uspjeha ulažu napore da očuvaju svoj profesionalni integritet i ono što je od profesije ostalo, plaćajući za to cijenu. Treći poput televizijskih novinara bježe iz redakcija u kojima ne mogu slobodno raditi u one u kojima je prostor slobode u tom trenutku veći. Četvrti bježe iz novinarstva u PR. U svakom slučaju, mehanizmi koji melju profesionalnu neovisnost su strahovito su.
Čini se kao da su novinari stalnoj u nekoj vrsti borbe, pritiska?
Pa zapravo da. Novinar koji želi ostati neovisan ponekad popriličnu energiju mora utrošiti da se unutar vlastite redakcije izbori za teme koje smatra društveno relevantnima. I da se othrva temama koje su trivijalne, zabavne i ne diraju ni u čije interese. U većim mainstream medija koji se bore za tržište često je iscrpljujuća neizvjesnost kod promjena vlasnika. Taj stalni diktat rezanja troškova, odnosa potreba poslodavca da uz što manji ulog i trošak rada dobije što više, stalne najave otpuštanja ‘viška zaposlenih’, neprekidne racionalizacije troškova… sve to kod novinara stvara neprekidni strah za radno mjesto… Strah da ćeš se, ako se zamjeriš pretpostavljenome uredniku, naći na popisu za otkaz u prvoj sljedećoj rundi ‘racionalizacije’ troškova. Čini se da smo osuđeni na stalnu tjeskobu. Ne samo egzistencijalnu, nego i tjeskobu smisla. Da pojasnim: osobno nemam problem sa smislom profesije kojoj pripadam jer znam da je kvalitetno i pošteno novinarstvo potrebno svakom društvu koje želi ostati koliko-toliko zdravo. Međutim, ponekad se pitam ima li to zaista smisla u državi koja uporno pokazuje da joj do provedbe onih zakonskih odredbi koje štite novinarsku neovisnost i integritet uopće nije stalo. U državi koja ukine potporu neovisnim medijima. Koja dopušta i potiče potpunu devastaciju javnog medijskog servisa, čija se uprava pretvorila u progonitelja novinara. Koja nad propašću novinarstva u komercijalnim i loklanim medijima indoletno sliježe ramenima i kaže – to su zakoni tržišta. I koja ne želi shvatiti da novinarstvo ne smije biti žrtva zakona tržišta, jer je kvalitetno novinarstvo javno dobro. Ili što je još gore – shvaća, ali je nije briga.
Koje vrijednosti i uvjerenja vi nastojite ostvariti kroz posao koji svakodnevno radite? Što je vama važno u vašem poslu?
Prije svega vrijednosti humanizma, zaštite slabijeg. I naravno, budno nadziranje onih koji imaju financijsku, političku, sudsku i druge oblike moći nad ljudima, jer je moć koja nije nadzirana vrlo opasna. Novinarstvo je zapravo duboko human posao. Zadovoljstvo je kad možeš biti glas čovjeka koji osim tebe drugog glasa nema. Zadovoljstvo je kad možeš iznijeti problem žrtve neke nepravde. Vrijednost je da se baviš onim što je bitno u ovom trenutku za društvo u kojem živiš i informiraš ljude o tome. Da upozoriš na devijaciju koju treba ispraviti, da razotkrivaš ono što moćni žele prikriti, a što utječe na kvalitetu života, da ukazuješ na loše postupke ili kršenja zakona onih koji su izabrani i plaćeni da štite javni interes. Ja taj posao doista shvaćam kao društveno koristan i trudim ga se tako i obavljati, nekad s više, nekad s manje uspjeha. U našem poslu možda nešto više nego u drugim, mirnijim profesijama smjenjuju se razdoblja optimizma s razdobljima malaksalosti i dešperatnosti. Često nam znaju reći da smo uvijek usmjereni na negativno. Ali mi smo u prvom redu tu da upozorimo na devijacije, tako nekako ja shvaćam svoj posao. Kad se osvrnem na minule godine rada, moram priznati da sam češće pisala razotkrivajuće i kritičke, nego afirmativne tekstove.
Kad malo pogledate unatrag u svoju karijeru, kako je vama bilo prije? I koje vi promjene kod sebe promjene uočavate danas u odnosu na prije?
Pa redakcija je uvijek bila mjesto većih, ili manjih frustracija. Nekad mjesto gdje si se osjećao uglavnom dobro pa si dao maksimum i želio tu ostati, nekad mjesto s kojeg si s obzirom na ograničenja s kojima si se sudarao želio pobjeći. Ali ono što se razlikuje danas od vremena prije ekonomske recesije, koja je uz niz drugih faktora izazvala propadanje tiskanih medija, jest to da si ranije kad zagusti uvijek imao kud pobjeći. Dakle, kad je postalo loše i neizdrživo u jednom mediju, odlazio si u neku drugu redakciju u kojoj je bilo manje loše. Međutim sada na malom medijskom tržištu poput hrvatskog više nema medija u koji možeš pobjeći, pri čemu prvenstveno mislim na tisak. U tiskanom novinarstvu nemaš kud – tjednici su uglavnom propali, dnevne novine gube na kvaliteti i sve su lošiji su uvjeti rada. Kod novinara u tisku, možda ne svih, ali kod jednog dijela koji je loše adaptiran na korporativne okolnosti, čest je osjećaj klaustrofobije, bezizlaznosti, kao da si se zaglavio u nekom liftu u kojem ti ponestaje zraka, crvena lampica gori, a nitko ne dolazi da te izvuče. Tržište televizijskog novinarstva još postoji zahvaljujući ulasku novih igrača poput N1, no televizijsko je novinarstvo više manje skopčano s news-om ili intervjuiranjem sugovornika u studiju. Neki novinari iz tiskanih medija su se uspješno adaptirali na televizijsko novinarstvo, ali i od njih možeš čuti da ih to ne ispunjava do kraja. Televizija je dinamična, brzo donosi prepoznatljivost u javnosti, ali ne ispunjava kao rad u tiskanom mediju. Najkvalitetnije novinarstvo ipak se događalo u tiskanim medijima. Najvažnije stvari istraživali su i razotkrivali novinari tiskanih medija, u tisku su kvalitetni komentari i autori. Propadanje tiskanih medija gubitak je za novinarstvo i društvo u cjelini. Ni u jednom mediju novinarski rad ne ispunjava kao rad u novinama. Temu možeš istraživati i obrađivati temeljitije, nisi ograničen slikom, kamerom, tehničkom izvedbom, komunikacijom sa suradnicima, sami ste ti i tvoj predmet istraživanja, puno toga je u tvojim rukama. To ti televizija, naročito u hrvatskim uvjetima ne dozvoljava. Velike kuće poput BBC-a imaju različite odjele koji se bave istraživačkim temama, ali ovdje ne.
Ono što je također prilično težak dio priče je proces profesionalnog propadanja uredničkog kadra u medijima. Urednici, uz poneku iznimku, nažalost više nisu ljudi s iskustvom u novinarstvu, netko tko je došao do visoke točke novinarskog profesionalnog razvoja i zatim postao urednik. Netko kome je blizak novinarski posao, koji razumije kolegu kad mu propadne tema ili treba još dan-dva da završi priču. Urednički kadrovi se danas često regrutiraju od neiskusnih ili potpuno neiskusnih novinara. Recimo, postoje urednici koji nikad nisu napisali novinski tekst, a čitavu karijeru provedu tako da ih rotiraju s jedne uredničke pozicije na drugu. S njima medijski vlasnici sklapaju menadžerske ugovore koji im osiguravaju znatno veće plaće, ponekad i dvostruko ili trostruko veće od novinarskih. Medijski vlasnici na taj način kupuju lojalnost urednika, a glavni urednik i njegovi pomoćnici tek formalno pripadaju redakciji, dok su u stvarnosti dio menadžmenta. Na taj način medijski vlasnici cijepaju redakciju. Urednici nisu u doživljaju sebe niti vlasnika novinari i prvenstveno vode računa o interesu vlasnika, a ne o interesu novinarstva i profesionalnih standarda. I taj jaz koji se stvara između uredničkog i novinarskog tima je sve veći. U tom se smislu novinarstvo u zadnjih 15 godina promijenilo, odnosno redakcije su se promijenile strahovito, posebno u komercijalnim medijima. Ako nisi urednik, nećeš dobiti komplet novina. Ako nisi urednik, ni aparat za vodu neće stajati tamo gdje su novinari, nego tamo gdje su urednici. Vlasnik te gleda kao nekoga tko je manje važan. Dakle, svjesno se radi na stvaranju jaza između novinara i uredništva. I različitim mjerama i potezima urednici su dio menadžmenta. Postoje i podjele među novinarima na one koji su ‘od povjerenja’ vlasniku i one koji to nisu. I to je dakle taj ambijent u kojeg dolaziš raditi i koji više nije isti. Redakcija više nije isto što bila. Uvijek je naravno među novinarima bilo ljudi koji su lojalni prema zahtjevima vlasti ili očekivanjima medijskih vlasnika. Ali su redakcije prije bile homogenije, veze između urednika i novinara su bile čvršće. Naravno, govorim prvenstveno o komercijalnim medijima.
Naveli ste puno teškoća i prepreka da možete normalno raditi svoj posao. A što vam je u samom svakodnevnom poslu teško? Koji su izvori stresa za vas na samom poslu?
Novinarski rokovi su čest izvor stresa. Kad radiš veći tekstove i istražuješ temu koja te odvuče u puno rukavaca, novi i novi podaci do kojih dolaziš traže još dodatnih provjera, a ti si svjestan da ti curi ti rok u kojem moraš isporučiti tekst. I onda napokon isporučiš tekst od 8, 10 ili 12 kartica, a zatim se usred noći probudiš u potpunom užasu i shvatiš da neki podatak koji si još dodatno trebao provjeriti nisi provjerio. Svaki put kod priča kojom diraš u nečije živote i sudbine strahuješ jesi li sve dovoljno dobro provjerio, jesi li bio dovoljno precizan, jesi li dovoljno zaštitio izvore. Neugodna je i svijest da bez obzira kojom se temom baviš, uvijek postoje čitatelji koji o toj temi znaju puno više od tebe i ako si ijednu glupost napisao oni će to uočiti. I taj osjećaj odgovornosti da možda nisi uvijek stigao na najbolji način obraditi svaku temu o kojoj pišeš, znatan je izvor stresa u novinarskom poslu. Naravno, tu je i mogućnost sudskih tužbi kao veliki izvor stresa. One u hrvatskim okolnostima nemaju puno veze s time jesi li ti napisao istinu ili ne, nego kod kojeg suca dođeš, onoga koji sudi neovisno i razumije medijske sporove ili kod onih drugih. Već sama tužba je krajnje neugodna jer ćeš bez obzira na sam ishod spora, morati prolaziti taj sudski mehanizam, dokazivati na sudu da si u pravu. Suci gledaju potpuno drugačije na neku rečenicu ili stilski izraz nego mi novinari. I u tom žrvnju je jako teško dokazivati zašto si upotrijebio baš tu riječ ili formulaciju. To je krajnje stresno i demotivirajuće, pogotovo ako su tužbe učestale. U prosječnom radnom vijeku novinara koji se bavi temama u kojima se nekome zamjeraš, sudske su tužbe su jedan od izvora stresa i jako iscrpljuju. Prošla sam kroz desetke sudskih postupaka, bilo da je tužen sam nakladnik zbog mog teksta, bilo da sam tužena ja. Istina, s vremenom oguglaš i navikneš se, ali je uvijek neugodno stati pred tu ogradicu za sudske svjedoke, bez obzira jesi li samo svjedok ili si tužen. I nije ugodan taj pritisak i ta odgovornost da obraniš svoj tekst pred sudom, jer je to važno prije svega zbog tvoje profesionalne vjerodostojnosti. I osjećaj nemoći kad u tome ponekad ne uspiješ. E to su trenutci kad se stvarno pitaš – pa dovraga za koga ja to sve skupa radim? Ako sam u nekom tekstu ukazala na problem zbog kojeg su trebale reagirati nadležne institucije, a institucije nisu reagirale na problem na koji ukazujem nego na mene – e onda se stvarno pitaš kakvog to sve ima smisla…
Je li u vašem dosadašnjem radu bilo nekih situacija, zahtjeva, radnih zadataka, očekivanja drugih ili vlastitih s kojima ste se zaista jako teško nosili?
Ne mogu reći da je bilo zahtjeva s kojima sam se teško nosila. Više ignoriranja i neiskazivanje interesa za teme koje sam nudila, pokušaja marginalizacije tih tema, zaobilaženja. I kad se užasno namučiš oko neke teme, a urednik ti to izbjegava objaviti. Ne kaže da neće objaviti, jer to ipak rijetko rade tako eksplicitno, ali serviraju ti neiskrene razloge, a ti znaš da su oni lažni i da je pravi razlog drugačije naravi. To strašno pogađa i demotivira i ispušeš se kao balon, pogotovo ako si uložio veliki trud. Onda treba neko vrijeme da prikupiš sape da kreneš dalje. Ili kad imaš sudsku tužbu pa nemaš podršku. Ili kad osjetiš da ljudima koji donose odluke u redakciji nije dovoljno stalo. Da ti grizeš za neke teme, a imaš dojam da je njima stalo samo da dobiju teme ili tekstove koji su beskonfliktni. To su te situacije koje ubijaju motivaciju. Ono što je jako važno u svakoj profesiji, pa i ovoj jest da se čovjek nauči nositi s tim stvarima. Kad si mlađi ti je to teže, čini ti se da je smak svijeta ako ti urednik izbjegava objaviti neku temu. Ili ako je prostor u novinama dao nekome za koga ti smatraš da je lošiji od tebe i da će to lošije odraditi. Onda naučiš da su to stvari kad trebaš stisnuti zube i ići dalje. Užasno je frustrirajuće ako na novinarstvo gledaš kao na ljestve kojima se uspinješ i da ćeš nakon nekih godina i objavljenih tekstova postati komentator, pa glavni urednik. Jako je važno na vrijeme shvatiti da je novinarstvo posao koji nije vezan uz statusne simbole. I da novinarstvo znači samo tri stvari: ili si loš, ili osrednji ili dobar novinar. I da tu nema statusnih simbola, lovorika, novca. Motivacijsko gorivo u novinarstvu je nešto drugo: da dolaziš do bitnih informacija i da ih u što pitkijem i boljem obliku isporučuješ čitateljima. I da se nikad ne umisliš da si najpametniji, jer ma o kojoj temi pisao ima ljudi koji o njoj znaju više od tebe. Ako imaš tu vrstu motivacije, ako uživaš u samom poslu, a ne ‘furaju’ te statusni simboli ili napredovanje na uredničku poziciju, onda se lakše nosiš s tim problemima. Ima recimo puno mladih kolega koji jako brzo žele postati urednici, smatraju da je to kruna novinarske karijere. Mene to nije nikad vodilo. Odbila sam više takvih ponuda. Naprosto, mene zanima novinarstvo. Ono što je tužno u današnjem hrvatskom novinarstvu jest da možeš biti najbolji novinar, ali nećeš imati plaću kao urednik. Iznimke su možda neki dobro plaćeni kolumnisti, ali novinarske plaće su uvijek manje od uredničkih. Pričao mi je jedan stari urednik pokojnog tjednika Danas koji je svoje zvjezdane trenutke doživio u zadnjim godinama socijalizma, da su neki njegovi novinari imali bolju plaću od njegove i da je to bilo savršeno normalno. Cijenio se autorski novinarski rad. U današnjoj stratifikaciji unutar-redakcijske moći, ako želiš imati pristojnu plaću moraš biti urednik, što je duboko nepravedno. Novinari su ti koji nose medije, novinar je često taj koji donosi ideje o temi koju će obrađivati, osmišljava je i realizira. Nestaju urednici koji su novinaru u osmišljavanju teme mogli bit od neke pomoći, jer kao što sam već spomenula na te pozicije nerijetko dolaze oni koji iza sebe nemaju ni mršavu, a kamoli ozbiljnu novinarsku karijeru. Naravno, ima i iznimaka. Još uvijek ima redakcija ukojima su urednici ujedno i sjajni novinari koji razumiju i podržavaju novinare. To su manje višeuvijek urednici koji su startali iz novinarskih cipela i u njima ‘odgulili’ neko vrijeme, prošli neki prirodni put.
I kako se nosite sa svim tim teškoćama i stresorima? Što radite da vam bude lakše, što vam pomaže?
Navikla sam se stvari stavljati na svoje mjesto i ne uzimati ih previše k srcu. Naravno da postoji ono što me izbaci iz takta, ali daleko je toga manje nego na početku kad sam sve doživljavala tragičnije i činilo mi se da me svaka redakcija mora tretirati u skladu s onim kako ja mislim da bih trebala. Naučiš da to nije tako, da te ljudi doživljavaju na različite načine, pokušavaš biti racionalan i koristiti prostor slobode koji imaš. A kad više ne ide, pobjegneš dalje. Samo što sad nemaš više dalje, imaš neku vrst zatočeništva za koje se trudiš da ti ne otruje život. Moraš imati nešto uz ovo čime ćeš se baviti. Ja sam imala sreću da sam imala paralelni posao za inozemni medij gdje sam mogla raditi doista slobodno. Poslije me držao poslijediplomski studij koji sam upisala. Treba uvijek nešto paralelno raditi. Npr. učiti strani jezik. A i nisu sve te teškoće specifične samo za novinarstvo. Kad razgovaram s ljudima koji rade u drugim profesijama – s profesorima, pravnicima, liječnicima, ljudima iz privatnih tvrtki ili državne uprave – manje više su svi na neki način nesretni u svojim radnim sredinama. Rijetko ćete sresti čovjeka koji s veseljem odlazi na posao, ne zbog samog posla, nego zbog ambijenta u kojem ga obavlja. Kao novinar si izloženiji pritiscima pa ti je jako važno da imaš podršku i razumijevanje poslodavca – i financijsku i pravnu i da te on štiti od vanjskih napada. Gadno je kad osjetiš da redakcija nije mjesto na kojem možeš računati na podršku. Današnji mediji su takvi da je dobrodošao novinar koji je iznimno produktivan, koji puni stranice bez obzira na kvalitetu toga što piše, koji će spremno odraditi sve što se od njega očekuje i neće uvijek inzistirati na profesionalnim načelima, a pogotovo ne na poštivanju radnih prava.
A što je sa zakonskom zaštitom?
To je situacija u kojoj u zadnjih 30 godina novinari nisu imali baš neko razumijevanje ni podršku ni zakonodavca, niti sudova. Zakon o medijima iz 2004. se u nizu odredbi krši, i to onih koje jamče novinarske slobode i očuvanje profesionalnog integriteta. I nikog za to godinama nije briga. Ne postoji regulatorno tijelo kojem se možete obratiti i reći: mi tu imamo problem. Medijski zakoni su u nadležnosti Ministarstva kulture koje pak na medije gleda kao na ‘neželjeno dijete’ koje im je netko utrapio. Tako da ni taj makro ambijent nije naklonjen novinarima, zakonodavstvo je više naklonjeno poduzetnicima u medijima, nego očuvanju medijskih standarda. Ali dobro, to je tako, nisu stvari samo crne. Kad napraviš neku relevantnu temu, uspiješ objaviti nešto u javnom interesu, kad si razotkrio neku devijaciju koja muči jako veliki broj ljudi – to je nešto što te drži. Ja već prilično dugo radim ovaj posao, ali nisam prezasićena njime, ne. Zamara me ambijent, okolnosti u kojima se taj posao odvija. Ali ne mogu reći da imam iole manjak znatiželje ili spremnosti da uložim energiju u posao ili temu koja me zanima, ne mogu reći da smatram da sam izgubila vjeru da je to potreban i važan posao.
Kada se ujutro spremate na posao, što je to što vas vodi, motivira?
Kad imate neko loše razdoblje, a onda se uhvatite neke teme, to vas strašno digne i vuče naprijed. Postoje kolege kojima je još uvijek stalo do novinarstva, koji grizu. Pojavila se nova generacija novinara koja je stasala uglavnom po portalima, koji su se u svim tim prekarnim okolnostima razvili kao istraživački novinari. Onda ti se čini da nije baš sve propalo. Čak i u tom ambijentu se može razviti ekipa koja dobro radi svoj posao. Ovog se ljeta to pokazalo na više slučajeva, recimo oko Kuščevića. U više redakcija postoje ljudi koji su spremni ozbiljno gurati neke stvari. Dobro novinarstvo opstaje ne zahvaljujući ambijentu, nego unatoč njemu. Održava se na entuzijazmu ljudi koji u njemu rade pa makar i na neko kraće razdoblje dok ne dođe do zamora, ili do takve financijske nesigurnosti da moraju pobjeći.
Utječe li Vaš posao na vas privatno i druge uloge koje imate i živite? Na koji način?
Naravno da utječe. Novinarstvo ti definira privatni život prije svega zato jer nemaš radno vrijeme, radi se vikendima, praznicima. Posao nosiš kući, s njim spavaš, budiš se. Naravno da ti to utječe na privatni život i izbore koje činiš. Pogotovo ako nemaš suport obitelji, mame i tate, nekoga tko ti može skuhati ručak ili pričuvati dijete kad ti uleti neki nepredviđeni posao. Teško je i ljudima s partnerima iz sređenijih profesija u kojima postoje vikendi i praznici jer teško je naći zajednički jezik i razumijevanje za nešto što je stalna vrsta izvanrednog stanja.
Što vam se čini kako javnost danas doživljava novinarstvo? Kako je za vas kada javnost/stručnjaci kritiziraju današnje novinarstvo i senzacionalizam?
Mislim da je javnost dobrim dijelom svjesna da postoji žutilo u medijima koje je dobilo maha. Postoji naravno obrazovanija publika koja je zainteresirana za ozbiljnije teme i svijet oko sebe. A postoji i publika koja se ne želi baviti ozbiljnim temama, nego im odgovara neka vrsta eskapizma u trivijalno, u žutilo koje parazitira na novinarstvu. Teško je reći što ljudi generalno misle. Zabrinjavajuće je da se u posljednje vrijeme u istraživanjima o percepciji korupcije pojavljuju i novinari i mediji kao njezin dio. I ja mislim da je to opravdano jer neki mediji doista svoju društvenu ulogu koriste da šire mržnju i laži, u službi su problematičnih ideologija. S druge strane su komercijalni mediji koji objavljuju prvenstveno lake sadržaje i zabavu. Nitko ne može u takvim okolnostim očekivati da ljudi o novinarima uvijek imaju dobro mišljenje. Ima dobrih medija, ima loših, ima onih koji su katastrofalni i za koje bi bilo bolje da ih nema jer šire mržnju i zaglupljuju. Većina naših mainstream medija je takva da nude ‘za svakog ponešto’, red žutila i trivijalnosti, a zatim i ponešto ozbiljnog, kvalitetnog novinarstva. Žao mi je što nemamo jasno profilirane medije, tj. što uz žutilo koje je izgleda neizbježno, nemamo i kvalitetne profilirane medije bez žutila, namijenjene obrazovanijoj, zahtjevnijoj publici. Recimo, nemamo ni jedne dnevne novine koje imaju tekst na naslovnici i koje bi ljudi kupovali baš zbog novinskog teksta, a ne zbog slika. Generalna percepcija medija je loša dijelom i zbog toga što nemamo jasno isprofilirane medije. Svi naši tiskani mediji su neka vrsta polutabloida, većina komercijalnih televizija emitira jeftini zabavni program, hrpetinu reklama i minimum informativnog programa kojeg mora imati da ne izgube koncesiju. Hrvatsko novinarstvo je u tržišnim uvjetima snašlo prokletstvo malog medijskog tržišta. U Francuskoj, u Njemačkoj ili SAD-u možete računati da ćete preživjet ako vas čita 2-2,5% ljudi, a toliko ljudi čita ozbiljne medije. Ali na tržištu od 4 miliona ljudi medij kojeg čita 1,5 posto ljudi ne može preživjeti. Morali biste imati veliko, raznovrsno medijsko carstvo pa da se jedan ozbiljan medij financira iz ovih ostalih, žutih. Ja želim vjerovati da postoji publika koja zna razlikovati dobar od lošeg teksta. Publika koja zna prepoznati tekst u kojeg je uložen ozbiljan napor. Vjerujem da takva publika postoji i žao mi je da nemaju izbora.
Ima li nešto što biste još željeli reći, što vam je važno, a da vas to nismo pitali?
Čini mi se da moraš biti hepi ako si već neki broj godina u novinarstvu, a nisi postao ovisnik o drogi, alkoholu, pao u depresiju ili podlegao nekom drugom obliku samo-destrukcije. Ili ako nakon popriličnog broja godina u novinarstvu i dalje voliš svoj posao. To mene zapravo drži – ja volim svoj posao. To me drži da podnesem sve ove usputne frustracije koje idu uz taj posao. Još kad bi me malo bolje platili… Čitati neku dobru knjigu, imati svoj vrt, slušati muziku koju voliš, biti fizički aktivan, imati kod kuće razumijevanje za to što radiš, održavati prijateljstva, to je način da ostaneš zdrav. Da, i voljeti mačke. I imati ih doma, najmanje jednu. Jer mačke su zakon.