KAKO KRITIČNO ČITATI POPULARNU PSIHOLOGIJU? PRIMJER POWER-POSINGA

ZA ZPD PISAO IVAN FLIS

Popularna psihologija već je neko vrijeme svuda oko nas. Laki časopisi u frizerskim salonima otklanjaju dosadu s isjeckanim mudrolijama o međuljudskim odnosima, upute kako pozitivno misliti urlaju svoju optimističnu poruku s kričavih naslovnica naslaganih u knjižarskim sekcijama za samopomoć, dok se mindfulness ozbiljno i suvereno prodaje putem korporativnih radionica koje bi trebale odgojiti zadovoljnije i sretnije zaposlenike. Popularna psihologija obuhvaća raznolike vrste doprinosa. S jedne strane, to je ona vrsta psihologije koja se objavljuje kako bi ljudima koji su zainteresirani za vlastito psihološka funkcioniranje objasnila ili približila neke pojmove i uvide koje razvijaju psiholozi-kliničari i psiholozi-znanstvenici. Kao što postoji popularizacija fizike ili biologije, kojima se bave sami znanstvenici ili stručnjaci za popularizaciju znanstvenih ideja, tako postoji i popularizirana znanstvena psihologija. S druge strane, popularna psihologija isto tako obuhvaća ogromnu količinu popularnih savjeta i self-helpa koji nemaju veze s znanstvenom psihologijom, te takvu „popularizaciju“ ni sami psiholozi često ne shvaćaju ozbiljno ili je čak ponekad smatraju štetnom. Osim ta dva ekstrema, postoje sive zone koje su negdje između znanstveno utemeljenih popularizacija i čistog neutemeljenog self-helpa, te se sami stručnjaci spore oko njih.[1] Koji god bili, popularni su psiholozi zaista svuda oko nas; naizgled artikuliraju naše unutarnje svjetove (i naše probleme!) puno efikasnije od svojih akademskih kolegica i kolega.

Kakvo god naše mišljenje bilo o popularnoj psihologiji, postoji jedan njezin dio o kojem bismo zaista trebali ozbiljno porazgovarati: ona koja se reklamira kao znanstveno utemeljena. Popularna psihologija obavijena velom akademskog autoriteta je dobar marketing jer na neki način koristi još uvijek široko rasprostranjeno povjerenje u znanost kako bi autori i izdavači svoje savjete plasirali što većem broju ljudi. No, znanstvena utemeljenost nekih psiholoških ideja bi trebala imati puno strožu podlogu, a ne biti samo dobar marketing. U ovom tekstu razgovarat ćemo baš o tome; o znanstvenoj utemeljenosti, jednoj hrvatskoj Facebook stranici, te jednoj jako poznatoj američkoj socijalnoj psihologinji.

Moćne poze moćno padaju

Nedavno je na jednoj hrvatskoj stranici za popularizaciju kreativnih i modernih ideja osvanuo link na TED predavanje sjevernoameričke socijalne psihologinje Amy Cuddy o power-posingu (‘moćnim pozama’). U trenutku pisanja ovog teksta, Cuddyino dvadesetominutno predavanje iz 2012. ima više od 16 milijuna pregleda. U njemu Cuddy spretno i suvereno izlaže intrigantnu ideju: možemo izgraditi vlastito samopouzdanje ako prije situacija u kojima trebamo biti samopouzdani zauzmemo neku od „moćnih poza.“


Amy Cuddy zauzima svoju poznatu ‘moćnu pozu’. Izvor: Erik (HASH) Hersman from Orlando [CC BY 2.0 (https://creativecommons.org/licenses/by/2.0)]

Cuddyina ideja zaista dobro okuplja par elemenata uspješne popularne psihologije. Prvo, temelji se na nečem zdravorazumski prihvatljivom većini ljudi („tjelesne poze su jedan način za izražavanje emocija i unutarnjih stanja“). Zatim nudi pomalo neočekivanu doradu te zdravorazumske ideje („zauzimanjem određene poze možemo utjecati na svoj unutarnji psihološki svijet“). I kao krunu svog psihološkog uvida, daje jednu izrazito praktičnu primjenu te ideje („kad sam u situaciji u kojoj bi trebao biti samopouzdan, a nisam, mogu tome doskočiti jednom brzom i jednostavnom intervencijom na koju ću potrošiti samo par minuta“). Uz to, Cuddy je tvrdila kako se efekt zauzimanja poza može čak mjeriti na razini hormona u krvi. Cuddy je ideje o power-posingu temeljila na svom istraživačkom radu na sveučilištima Northwestern i Harvard u SAD-u (Carney, Cuddy i Yap, 2010). U čemu je onda problem? U tome što danas, nakon dosta iscrpljujuće višegodišnje rasprave mnogih stručnjaka, znamo da ideja power-posinga ne drži vodu (Jonas i sur., 2017). Power-posing je jednostavno predobar da bi bio istinit.

Psihologijska istraživanja u raljama krize

Mnoga psihologijska istraživanja, ne samo ona Amy Cuddy, su tijekom zadnjih par godina zahvaćena dosta teškom znanstvenom krizom (Yong, 2018). Već je široko prihvaćeno shvaćanje kako su mnoge uvriježene metodologije i statističke analize u društvenim i biomedicinskim znanostima nepouzdane. Istraživači često temelje zaključke na malim i nereprezentativnim uzorcima, koriste statističke analize na neprimjeren način, te postoje sistematski problemi sa kriterijima toga što prolazi postupak recenzije u znanstvenim časopisima. Na primjer, kada psiholozi pokušavaju istražiti pomaže li neka vrsta psihoterapije kod klijenata sa depresijom, to najčešće ispituju istraživanjima u kojima pomoću testova mjere izraženost različitih simptoma depresija, kao što su problemi sa spavanjem ili količinom energije koju klijent ima. No, da bi izmjerili uglavnom suptilne efekte psihoterapije na ponašanje i psihološko funkcioniranje koje je jako kompleksno i podložno velikom broju utjecaja, moraju ispitati veliki broj osoba koji trpe od depresije i sudjeluju u takvoj psihoterapiji. Na temelju takvih statističkih modela i cijelog niza istraživanja, izvode zaključke o efikasnosti psihoterapije. Ako postoji problem u tome kako je statistički model definiran, kako se određuje broj ispitanika, te kako ga psiholozi opišu pri objavljivanju, tada to dovodi u pitanje i sve zaključke takvih istraživanja. Psiholozi baš takve vrste sistematskih problema sa svojim istraživanjima počinju identificirati u zadnjih par godina.[2]

Jedno znanstveno polje je posebno zahvaćeno ovom krizom, a to je eksperimentalna socijalna psihologija. To je baš ono polje u kojem radi Amy Cuddy, te je slučaj power-posinga je postao jedan od najpoznatijih „nereplikabilnih istraživanja“ (Dominus, 2017). Gotovo najosnovniji uvjet kojeg rezultati znanstvenih istraživanja moraju ispunjavati jest to da se iste ili dovoljno slične rezultate može ponovno dobiti kada se istraživanje ponovi. Ako znanstvenici sami ne mogu biti sigurni da su rezultati nekog istraživanja ponovljivi zbog nekih manjkavosti u originalnom istraživanju, tada su i svi drugi zaključci izvedeni iz tog istraživanja dovedeni u pitanje. Dakle, istraživanja koja su nereplikabilna su ona koja ne daju iste rezultate kada ih ponove drugi timovi istraživača, ili ponekad i sami originalni istraživači koji pokušavaju ponoviti vlastite eksperimente. Zašto je socijalna psihologija u centru te krize? Jedan od razloga je zasigurno i to što neki socijalni psiholozi koriste svoj istraživački rad kako bi osmislili intervencije koje zatim prodaju kroz knjige za samopomoć, izrazito unosne turneje predavanja ili skupe radionice za ljude koji žele raditi na samima sebi (Chivers, 2019).

Sva psihologija koja se unosno prodaje je nepouzdana!?

Znači li to da šira javnost jednostavno više ne bi trebala imati povjerenja u psihologijska istraživanja? Odgovor je zasigurno ne. Mnogi psiholozi već se godinama intenzivno bave kritiziranjem postojećih šupljih istraživanja, izgradnji boljih metodoloških standarda, te mnogim drugim inicijativama za poboljšanje psihologijske znanosti. Imajte na umu da je psihologijska znanost puno veća od par populariziranih ideja poput power-posinga. Mnoga područja, uključujući i socijalnu psihologiju, proizvode izrazito vrijedna znanja za naše društvo te ulažu veliki kolektivni i organizirani napor kako bi dobro utemeljili ta znanja (Munafo i sur., 2017). Jedan takav primjer nam dolazi iz područja razvojne psihologije. Skupina razvojnih psihologinja i psihologa razvila je znanstveni konzorcij za istraživanja s dojenčadi. Pa se tako niz laboratorija iz cijelog svijeta okupio u projektima koje nazivaju ManyBabies (https://manybabies.github.io/about/), te provode istraživanja sa složenijim nacrtima, boljim statističkim analizama i jako velikim uzorcima. Kao što možete pretpostaviti, istraživačima je inače jako teško prikupiti veći broj dojenčadi i njihovih roditelja koji su voljni sudjelovati u znanstvenim istraživanjima, a to je samo jedan od problema pri istraživanju s tako osjetljivom populacijom. ManyBabies projekti su već polučili uspjeh u provjeravanju starih i otkrivanju novih saznanja na području razvoja govora i govorne interakcije dojenčadi s roditeljima.[3]

Vratimo se mi na ono s čim smo počeli – popularizaciju psihologije. Ono što biste zaista trebali učiniti kada konzumirate bilo kakve ideje koje vam se nude putem popularizacije psihologije jest dobro ispitati što vam se to točno nudi i o čemu govori. Kuharicu za to kako kritički pristupiti takvim tvrdnjama je izrazito teško napisati, posebice u uvjetima u kojima ni činjenica da je neka tvrdnja znanstveno recenzirana nužno ne znači da je ta tvrdnja istinita. Jedino što vam mogu ponuditi je pristup koji i sam primjenjujem pri razmatranju bilo kakve primijenjene psihologije koju susrećem u životu. Intervencije koje lako i brzo obećaju jako velike promjene na bolje, ili izrazito dubok uvid u vlastitu psihu i ponašanje, zahtijevaju izrazito snažne dokaze. Ljudska psiha i ponašanje su komplicirani fenomeni koji podliježu razno raznim utjecajima. Pet minuta zauzimanja poze će jako teško promijeniti cjeloživotni manjak samopouzdanja. Isto tako pozitivno razmišljanje gotovo nikada neće otkloniti mnoge velike probleme s kojima se susrećemo u svakidašnjem životu. Rad na sebi i promjena vlastitih obrazaca ponašanja je težački posao, nije nešto što se „hakira“ preko noći.

Znanstvena utemeljenost popularne psihologije ne može biti stvar ukusa

Vratimo se na Facebook i mjesto na kojem sam tijekom večernjeg skrolanja naletio na zastarjeli i danas uglavnom potpuno znanstveno odbačen video o pozama moći. Kada sam vlasniku stranice prigovorio i pristojno pokušao reći da možda ne bi trebao popularizirati odbačene znanstvene ideje, dobio sam odgovor kako je to da li su nam Cuddyine poze korisne ili ne pitanje ukusa. A svi znamo da se u pristojnom hrvatskom društvu o ukusima ne razgovora. No znanstvena utemeljenost neke psihologijske ideje nije pitanje ukusa, već istraživačkog rada znanstvene zajednice koja je puno veća od jedne harvardske psihologinje. Posebice kada ta harvardska psihologinja zarađuje ogromne sume novaca na prodaji svoje znanosti.

[1] Za polemičnu raspravu oko razlika između znanstvene i popularne psihologije, vidi Lilienfeld (2012) i Ferguson (2015).

[2] Za primjere unutar znanstvenih istraživanja kliničke psihologije, vidi Tackett i suradnici (2019).

[3] Za više, vidi https://osf.io/re95x/.

 

Literatura:

Carney, D. R., Cuddy, A. J., & Yap, A. J. (2010). Power posing: Brief nonverbal displays affect neuroendocrine levels and risk tolerance. Psychological science, 21(10), 1363-1368.

Chivers, T. (2019). Does psychology have a conflict-of-interest problem? Nature, 571, 20-23. doi: 10.1038/d41586-019-02041-5

Dominus, S. (2017). When the Revolution Came for Amy Cuddy. The New York Times. Pronađeno na https://www.nytimes.com/2017/10/18/magazine/when-the-revolution-came-for-amy-cuddy.html.

Ferguson, C. J. (2015). “Everybody knows psychology is not a real science”: Public perceptions of psychology and how we can improve our relationship with policymakers, the scientific community, and the general public. American Psychologist, 70(6), 527. Pronađeno na: https://pdfs.semanticscholar.org/1521/b4c89e36351644099049cf39e0c372751e4a.pdf

Jonas, K. J., Cesario, J., Alger, M., Bailey, A. H., Bombari, D., Carney, D., … & Jackson, B. (2017). Power poses–where do we stand?. Comprehensive Results in Social Psychology, 2(1), 139-141.

Lilienfeld, S. O. (2012). Public skepticism of psychology: why many people perceive the study of human behavior as unscientific. American Psychologist, 67(2), 111. Pronađeno na: https://pdfs.semanticscholar.org/cb7c/6499d66ea18cf165784cf31873aa37abb71b.pdf

Munafò, M. R., Nosek, B. A., Bishop, D. V., Button, K. S., Chambers, C. D., Du Sert, N. P., … & Ioannidis, J. P. (2017). A manifesto for reproducible science. Nature human behaviour, 1(1), 0021.

Tackett, J. L., Brandes, C. M., King, K. M., & Markon, K. E. (2019). Psychology’s replication crisis and clinical psychological science. Annual review of clinical psychology, 15, 579-604.

Yong, E. (2018). Psychology’s replication crisis is running out of excuses. The Atlantic. Pronađeno na: https://www.theatlantic.com/science/archive/2018/11/psychologys-replication-crisis-real/576223/