STIGMATIZACIJA

ZA ZPD PISALA IVANA POSLON

Stigmatizacija se odnosi na proces negativnog obilježavanja osobe, dodavanja negativnih obilježja na temelju jedne karakteristike koju posjeduje. Stigma se u staroj Grčkoj odnosila na znak načinjen na tijelu (opekotinu ili posjekotinu) kojim su se označavale moralno loše osobe poput robova, izdajnika i kriminalaca. Funkcija stigme u tom smislu bila je da se osobu percipira manje vrijednim članom društva koji bi trebao biti isključen iz društva. U današnje vrijeme imamo mehanizme isključivanja kojima je cilj djelovati u načelu kazne za osobe koje su počinile kriminalna djela. Upravo je isključivanje iz društva te gubitak vlastite slobode i autonomije percipirano kao najveća kazna koja bi trebala počinitelje naučiti da je njihovo ponašanje društveno nedopustivo i štetno te spriječiti osobe da čine kaznena djela zbog zakonski propisanih posljedica koje mogu očekivati. Fizičko obilježavanje osoba metoda je koja se u današnje vrijeme više ne koristi.

Koja su obilježja stigmatizirajuća?

Stigmatizirani pojedinci imaju određeno obilježje koje je povezano s negativnim socijalnim identitetom, te ga ne obezvređuje samo obilježje već odnos društva prema obilježju. Goffman (1963) je nabrojao da postoje tri vrste stigmatizirajućih obilježja: plemske (obilježja koja se prenose kroz generaciju poput rasne i etničke pripadnosti), tjelesne (tjelesna oštećenja, unakaženost, invaliditet, izrazita debljina, tetovaža) te neprihvatljive individualne značajke (ovisnost, delinkvencija, teškoća mentalnog zdravlja, agresivnost).

Značajke stigme su njezina vidljivost i kontrolabilnost.

Kada se radi o vidljivim karakteristikama osobama, jako brzo i pri prvom kontaktu aktivira se shema prema kojoj vrednujemo osobu kao pripadnika određene grupe te se usklađuju stav, emocije i ponašanje prema osobi. Proces stigmatiziranja je automatski, događa se bez puno napora i svjesnog izbora. Mozak percipira karakteristiku koju je tijekom razvoja i iskustva povezao s negativnim socijalnim identitetom. U današnje vrijeme osobe s invaliditetom koje imaju fizičke i vidljive karakteristike poput tjelensnog invaliditeta suočavaju se s procesom stigmatizacije unatoč Konvenciji o pravima osobama s invaliditetom gdje su države potpisnice na najvišoj razini prihvatile puna građanska i ljudska prava osobama s invaliditetom sa slobodom izbora te mogućnosti socijalnog uključivanja. Bez obzira na pravnu regulativu, ljudi su skloni stigmatizirati osobe s vidljivim invaliditetom.

Osobe s nevidljivim karakteristikama ili nevidljivim invaliditetom poput osoba s mentalnim teškoćama imaju prepreku više u postizanju socijalnog uključivanja i potpune autonomije. Ako obilježje nije vidljivo, osoba ga može prikrivati što dovodi do svjesnosti da otkrivanje obilježja može „sve uništiti“, do stalne potrebe da se govor i ponašanje kontroliraju te do razmišljanja o mogućim propustima u kontroliranju. Sve navedene aktivnosti prikrivanja i kontroliranja dovode do pogoršanja početnog stanja te mentalnog zdravlja u obliku anksioznih teškoća, udaljavanja od ljudi te razvoja nepovjerenja prema društvu.

Kontrolabilnost stigmatizirajućeg obilježja odnosi se percepciju odgovornosti osobe za vlastito obilježje (odgovornost za početak i odgovornost za održavanje stanja) i koliko se stigmatizirajuće ponašanje može primijeniti, eliminirati. Stavovi o kontrolabilnosti obilježja mogu varirati, no ako smatramo da je osoba odgovorna za svoje obilježje, ona će biti jače stigmatizirana. Tetoviranje je primjer slobodnog izbora koji je često stigmatiziran budući da je tetovaža vidljiva i kontrolabilana karakteristika.

Kada raspravljamo o mentalnim teškoćama poput akutne psihotične epizode, depresivnosti, paničnih napadaja, osobe se često samookrivljuju za pojavu teškoća, ulaze u proces samo-stigmatizacije jer su tijekom svojeg iskustva i odrastanja razvili stigmatizirajuće predrasude prema osobama koje zbog mentalnih teškoća žive u institucijama te se time isključuju iz društva, lišavaju poslovne sposobnosti, građanskih prava i autonomije nad svojim životom. Percipiramo ih stereotipno i negativno sve dok nismo u kontaktu i iskustvu sa osobom koje nas razuvjeri jer smo tu „ladicu“ zatvorili. Primjenjivanje rano formiranih stavova nad vlastitim obilježjem, dovodi osobu do samo-stigmatizacije, nepovjerenja u sustav i u podršku zajednice u kojoj bi osoba trebala potražiti stručnu i/ili vršnjačku pomoć kako bi se ostvarila pomak prema oporavku.

Predrasude su sveprisutna društvena pojava, svatko može biti meta predrasuda.

Predrasude se definiraju kao negativan stav prema pripadnicima prepoznatljive grupe ljudi, koji se zasniva isključivo na njihovu članstvu u toj grupi. Stereotipi koji su pozadini predrasuda su generalizacija o grupi ljudi gdje se određene osobine pripisuju gotovo svim članovima te grupe, neovisno o stvarnim varijacijama odnosno individualni razlikama između članova. Stvaranje stereotipa ima funkciju pojednostavljenja percepcije svijeta i svi to činimo u određenom stupnju. Prema Allportu svijet je jednostavno presložen da bismo o svemu mogli imati detaljno razrađene stavove te da korištenjem stereotipa štedimo kognitivno vrijeme i energiju prilikom socijalne spoznaje pritom stvarajući neprecizna i jednostavna vjerovanja o pojedinim grupama. Koristimo razne prečace i određena pravila zasnovana na iskustvu. Stereotip zasnovan na iskustvu i barem donekle točan, može biti adaptivan, no ako postanemo postupno slijepi za razlike između ljudi, stereotip postaje neadaptivan, nepravedan i potiče diskriminaciju osobe, nepravedno ili štetno postupanje prema osobi.

Predrasude se uče tijekom života te su neminovna popratna pojava našeg procesuiranja i organiziranja informacija. Kao ljudi skloni smo pretjeranom kategoriziranju i grupiranju informacija, oslanjamo se na netočne prečace u razmišljanju te ovisnost o tome što nesavršeno zapamtimo. Takav način procesuiranja informacija može rezultirati rigidnim stavovima prema određenim grupama ljudi. Zanimljivo jest da upravo činjenica da žrtvujemo točnost stavova naspram vlastitoj dosljednosti pokazuje namjeru ljudi da ne žele biti kategorizirani kao osobe koje sumnjaju u svoje socijalne spoznaje i zaključke, već žele svojim zaključcima percipirati sebe pouzdanim izvorima informacija o drugim ljudima pritom čuvajući vlastito samopoštovanje.

Kako kontrolirati stereotipno razmišljanje i spriječiti stigmatizaciju osoba?

Potrebno je prihvatiti da su stereotipno razmišljanje, razvoj predrasuda i stigmatizacija mehanizmi koji su na određeni način ugrađeni u percepciji i spoznaji svijeta oko nas te da su u evolucijskom razvoju imali svoju funkciju preživljavanja i održavanja, te izbjegavanja potencijalno opasnih situacija. Ljudi mogu razmišljati na nestereotipan način kada imaju dovoljan kognitivni kapacitet, ako nisu preumorni, ometeni i mentalno preopterećeni. Potrebno je uložiti svjestan napor da se pruži otpor automatskoj percepciji i spoznaji o stigmatiziranim osobama zbog velike raširenosti i prenaučenosti stereotipa.

Rezultati istraživanja o predrasudama o osobama s metalnim teškoćama Jokić-Begić, Kamenov i Lauri Korajlija (2005) u Hrvatskoj su ukazali na široko prihvaćen negativan stereotip o osobama s metalnim teškoćama. Više od 50% ispitanika opisalo je tipičnog predstavnika osoba s metalnim teškoćama s osam osobina: nestabilan, nepredvidljiv, suicidalan, nesiguran, nervozan, problematičan, bolestan i neshvaćen. Više od 50% sudionika preferira zadržavanje veće socijalne distance prema njima. Rezultati su također pokazali da što više ljudi znaju o osobama s metalnim teškoćama, to su pozitivniji njihovi stavovi prema njima i veći stupanj prihvaćanja tih osoba. Oko 70% ispitanika smatraju kako osobe s mentalnim teškoćama nisu svjesne svojih postupaka, a 50% ispitanika nema ispravnu sliku o uzrocima, prevenciji i liječenju poremećaja mentalnog zdravlja. Na stav sudionika utječe znanje, veličina mjesta u kojem su sudionici proveli najveći dio života, iskustvo i percepcija nepromjenjivosti stanja, no obrazovni status se nije pokazao značajnim prediktorom stava što znači da je svakoj osobi potrebna dodatna edukacija i iskustvo. Kvalitativno istraživanje metodom fokus grupa ukazalo je na potrebu za boljim razumijevanjem i većim ostvarivanjem temeljnih ljudskih prava osoba s mentalnim teškoćama, za što oni sami, kao i članovi njihovih obitelji, vide rješenje u boljoj edukaciji društva o mentalnim teškoćama i mogućnostima i izazovima osobama s metalnim teškoćama.

Osobe koje nisu stigmatizirane ili nemaju iskustvo stigmatiziranja često u kontaktu sa stigmatiziranom osobom osjećaju anksioznost. Pojava anksioznosti u komunikaciji sa stigmatiziranom osobom objašnjava se očekivanjem osobe da će sama bi stigmatizirana, ismijana, osramoćena zbog kontakta sa stigmatiziranom osobom. Anksioznost se javlja zbog pojave ambivalencije (istovremene potrebe da se pomogne i odbojnosti prema stigmatiziranim osobama) te zbog same namjere da se ponašamo na nestigmatizirajući način. Prilikom prvih iskustava osoba svjesno kontrolira svoje ponašanje te se ne može opustiti i ponašati se prema naučenim stereotipima te se stoga javlja anksioznost u odnosu. To je početno stanje koje se umanjuje temeljem iskustva. Osobe koje se smatraju stigmatiziranima rijetko javno štite svoja prava, žele privatnost i diskreciju tijekom tretmana i liječenja, teškoće čuvaju kao tajnu jer to smatraju jednim načinom da se izbjegnu posljedice stigmatizacije.

Predrasude i stigmatizacija su često rezultat nedostatka iskustva i znanja te anksioznosti. Kako bismo umanjili stigmatizaciju važno je educirati stigmatizirane osobe, javnost, obitelji, pružatelje usluga, donositelje odluka te medija o socijalnom modelu invaliditeta, posljedicama stigmatizacije te o izazovima i potencijalima stigmatiziranih skupina. Socijalni model nasuprot medicinskog modela priznaje postojanje oštećenja/teškoće no smatra da su problem i izazov u odnosu društva prema osobama s mentalnim teškoćama. Stigmatizacija, neznanje, predrasude i strahovi su svakodnevne prepreke koje sprečavaju osobi aktivno sudjelovanje u zajednici, liječenju i realiziranju svojih ljudskih prava i potencijala. Istraživanja su pokazala da obrazovne intervencije kod mladih mogu pridonijeti kolektivnom poboljšanju znanja, stavova, umanjivanju socijalne distance prema osobama s mentalnim teškoćama te  svijesti o vlastitim teškoćama mentalnog zdravlja.

Medijska odgovornost u procesu destigmatizacije

Mediji imaju jako važnu ulogu u stvaranju percepcije o stigmatiziranim osobama, a ako nisu orijentirani na educiranje i razbijanje stigme često potvrđuju već prenapučene stereotipe i dodatno otežavaju razbijanje stigmatizirajućih stavova. Mediji su skloni senzacionalističkim prikazima slučaja stigmatiziranih osoba što produbljuje stigmatizaciju osobe. Važno je kakav jezik koristimo, koje informacije dijelimo te kakvu percepciju stvaramo. Pozitivna strana jest da je komunikacija vještina koja se može naučiti i unaprijediti.

Ako nisi osoba s mentalnim teškoćama onda si jedan od četiri mogućih pružatelja podrške jer su procjene da će jedna od pet osoba razviti poremećaj mentalnog zdravlja tijekom života. Razvoj mentalnih teškoća nije izbor i željeni životni stil, ali želja za oporavkom jest odluka koju društvo treba poticati i podržati, ne stigmatizirati.

Literatura:

Allport, G. W. (1979). The Nature of Prejudice. Reading, MA: Addison-Wesley

Arboleda – Flórez, J. (2003). Considerations on the Stigma of Mental Illness. The Canadian Journal of Psychiatry, 48(10), 645-650

Aronson, E., Wilson, T. D., Akert, R. M., Franc, R., Kamenov, Ž., Šakić, M. i Šakić, V. (2005). Socijalna psihologija. Mate.

Fiske, S. T. (1998). Stereotyping, prejudice, and discrimination. The handbook of social psychology2, 357-411.

Goffman, E. (1974). Stigma: Notes on the managment of spoiled identity. Penguin books.

Heatherton, T. F. (Ed.). (2003). The social psychology of stigma. Guilford Press.

Jokić-Begić, N., Kamenov, Ž. i Lauri Korajlija, A. (2005). Kvalitativno i kvantitativno ispitivanje sadržaja stigme prema psihičkim bolesnicima. Socijalna psihijatrija, 33(1), 10-19.

Mihanović, V. (2011). Invaliditet u kontekstu socijalnog modela. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 47(1), 72-86.

Yamaguchi, S., Mino, Y. i Uddin, S. (2011). Strategies and future attempts to reduce stigmatization and increase awareness of mental health problems among young people: a narrative review of educational interventions. Psychiatry and clinical neurosciences65(5), 405-415.