ZA ZPD PISALA ANDREA VRANIĆ
David Snowden i njegov interdisciplinarni tim psihologa, neurologa, fizijatara i patologa su 1986. godine, u američkoj saveznoj državi Minnesoti, pokrenuli istraživački projekt priželjkujući odgovor na pitanje kako to da usprkos poodmakloj dobi neke osobe i dalje odlično funkcioniraju, dok druge gotovo na očigled slabe i njihove sposobnosti propadaju. Pokrenuli su longitudinalno istraživanje starenja i Alzheimerove bolesti u koje je tijekom sljedećih nekoliko godina uključeno 678 redovnica, u dobi od 75 do 106 godina, zbog čega je i istraživanje postalo poznato pod nazivom The Nun Study (eng. nun = redovnica). Uz ovako širok raspon dobi, redovnice uključene u istraživanje, razlikovale su se i u zdravstvenom statusu; dok su neke bile visoko funkcionalne i zdrave, druge su imale brojne zdravstvene tegobe. No, sve su pristale na redovne liječničke i krvne pretrage, neuropsihologijska testiranja sposobnosti te provjeru fizičkog statusa (kondicije). Također, pristale su, u znanstvene svrhe, posthumno donirati svoj mozak Sveučilištu u Minnesoti. Podaci prikupljeni u okviru ovog ispitivanja su tijekom godina istraživanja rezultirali s preko 150 znanstvenih radova i omogućili nove poglede na razvoj i prevenciju neurodegenerativnih promjena mozga.
Na prvi pogled se čini kako redovnice nisu uzorak sudionika koji prikladno predstavlja, tj. reprezentira, širu populaciju. No, istraživački gledano, one predstavljaju odličan izbor sudionika – žive sličnim životnim stilom, uz sličnu prehranu, bez pretjerane konzumacije alkohola ili nikotina i rade u sličnom okruženju. Različitost stila života je vrlo često razlog zbog kojeg se nalazi mnogih psiholoških istraživanja tumače uz oprez jer nepoznavanje ovih varijabli ili nemogućnost njihove kontrole nužno zahtijeva oprez pri zaključivanju. Uz to, redovnice tijekom života imaju redovitu medicinsku skrb te se i njihova medicinska povijest , kao i ona njihove obitelj može jednostavno prikupiti, slično kao i podaci o njihovom školovanju, društvenom životu, radu. Tijekom istraživanja sve su redovnice ispitane pomoću osam različitih neuropsihologijskih testova kojima im je ispitano pamćenje, koncentracija, jezik, vidnoprostorne sposobnosti i orijentacija u vremenu i prostoru, i ta su ispitivanja ponavljana u redovitim razmacima kako bi se otkrile promjene nastale tijekom starenja.
Gledano iz perspektive istraživača, redovnice uključene u ovo istraživanje osigurale su 3 osnovna izvora podataka: 1) samostanski arhivi, kojima su prikupljane informacije o odrastanju i mogućim rizičnim faktorima u mladosti ili ranoj odrasloj dobi, 2) godišnja ispitivanja promjena u kognitivnom i fizičkom funkcioniranju u odrasloj i starijoj dobi, i 3) autopsije doniranih mozgova dale su mogućnost povezivanja ranih iskustava i rizičnih faktora u životu redovnica s izgledom strukture i neuralnom patologijom u njihovoj kasnijoj životnoj dobi. Sudionici o kojima su poznati svi ovi podaci gotovo pa predstavljaju san snova svakog istraživača koji se bave razumijevanjem uzroka kognitivnog slabljenja u starijoj dobi.
Povezanost promjena na mozgu i iskazanih simptoma demencije
Jedno od glavnih tema kojima se bavi Nun study jest odnos (patoloških) promjena na mozgu i vidljivih simptoma Alzheimerove bolesti. Danas je poznato kako su prisutnost amiloidnih plakova (tzv. senilni plakovi) i neurofibrilarnih čvorova dva najtipičnija patološka znaka Alzheimerove bolesti. No, rezultati istraživanja u okviru Nun study pokazuju kako Alzheimer nije bolest koju se, ili ima, ili nema, već je riječ o procesu koji se razvija kroz dugi niz godina i iskazuje kao bolest kroz interakciju mnogih faktora, okolinskih i individualnih. Hoće li se pokazati simptomi demencije ili će osoba održati svoj kognitivni status dobrim dijelom ovisi o dvije stvari: 1) stupnju patologije na mozgu, i 2) stupnju otpornosti na ekspresiju simptoma, tj. iskazivanje simptoma do razine koja zadovoljava postavljanje dijagnoze. Drugim riječima, hoće li osoba oboljeti od Alzheimerove bolesti ovisi o promjenama na mozgu, ali i o otpornosti i kognitivnoj snazi da se odupre bolesti, usprkos patološkim promjenama.
Iskazivanje kliničkih simptoma Alzheimerove bolesti dijelom ovisi o lokaciji, vrsti i količini plakova i čvorova na mozgu. Pritom je, ipak, najvažnija lokacija oštećenja jer nisu svi dijelovi mozga jednako važni za kognitivno, društveno i fizičko funkcioniranje. Na primjer, rezultati Nun study pokazuju kako je vjerojatnije da manji moždani inzulti (odnosno infarkti) potaknu iskazivanje simptoma demencije jer, za razliku od većih inzulta, manji se češće događaju u bijeloj tvari čija je funkcija umrežavanje i povezivanje neurona. Redovnice koje nisu imale moždanih udara također su manje ili slabije iskazivale simptome Alzheimerove bolesti što sugerira da će se Alzheimer vjerojatnije iskazati kod osoba koje imaju ili su pretrpjele dodatna mozgovna oštećenja, npr. traumatsku ozljedu mozga ili depresiju (Tyas i sur., 2007). Istraživanja su pokazala i druge važne nalaze – na primjer, stupanj atrofije neokorteksa, gornjeg dijela mozga, je negativno povezan s razinom folne kiseline (vitamina B6) u organizmu. Čini se kako nedostatna prehrana, ona koja nije bogata vitaminom B, posebice B6, može ubrzati neurodegenerativne promjene (Snowden, Greiner, i Markesbery, 2000).
Jezične sposobnosti kao zaštita od demencije
Svaka od redovnica uključenih u ispitivanje je pri davanju zavjeta sastavila i napisala svoj dotadašnji životopis, tekst koji se istraživački može koristiti kako bi se procijenile jezične sposobnosti autorice. Ove su autobiografije pisane 1930ih i 1940ih, kada su redovnice u prosjeku imale 22 godine. Snowdenova ideja bila je da bi pregled tekstova koje su redovnice sastavile gotovo 60 godina prije početka istraživanja mogao biti prozor u njihove verbalne sposobnosti u mladosti. U području kognitivnog razvoja i starenja smatra se kako usmena i pisana jezična sposobnost predstavlja važan indikator kognitivne sposobnosti. Stoga se činilo opravdanim pretpostaviti kako bi visoka jezična sposobnost u mladosti ili ranoj odrasloj dobi mogla djelovati kao zaštitni faktor pri kognitivnom starenju.
Skupivši njihove autobiografije, Snowden i suradnici (2000) su zamolili redovnice, tada u dobi između 75-95 godina, da sudjeluju u ispitivanju kognitivnih sposobnosti. Uz to, imali su i nalaze autopsija 14 redovnica koje su umrle do vremena početka istraživanja. Ustanovio je kako su, lošije jezične sposobnosti u mladosti zaista bile povezane s lošijim rezultatima u kognitivnim testovima 60ak godina kasnije. Drugim riječima, čini se kako bi prvi znaci propadanja mozga mogli biti uočljivi vrlo rano u životu, čak 50-60 godina prije negoli se razviju simptomi.
Može li se nešto napraviti?
Nun study pokazuje kako je stupanj otpornosti na kliničke simptome propadanja moždanog tkiva vjerojatno povezan sa životnim iskustvima, događajima i procesima kroz koje smo prošli. Osim toga, otpornost je povezana s količinom moždanog tkiva i sinapsi koje su se razvili rano u životu (zahvaljujući stimulativnoj okolini), stupnjem i količinom promjena na mozgu povezanih s traumama ili moždanim udarima (zbog, na primjer, padova ili potresa mozga prilikom sportskih udaraca) i nedostatnom prehranom u srednjoj i kasnijoj odrasloj dobi. Kognitivni treninzi, kao intervencije ciljane na osnaživanje kognitivnih sposobnosti, mogu djelovati zaštitno tijekom čitavog života, čak i u starijoj dobi (Ball i sur., 2002; Zokaei i sur., 2016).
Otpornost se razvija kako kroz biološku, tako i kroz kognitivnu rezervu (Stern, 2002). Biološka rezerva počinje se razvijati već prenatalno, a nastavlja tijekom djetinjstva i rane adolescencije, djelovanjem genetskih, ali i prehrambenih i obrazovnih doprinosa. Održava ju zdrav životni stil, vježbanje, prevencija od traumatskih ozljeda glave (npr. nošenje kacige pri sportskim aktivnostima) te rano liječenje poremećaja poput dijabetesa i povišenog tlaka. Kognitivna rezerva predstavlja tako „unovčenu“ biološku rezervu, odnosno govori o biološkim i okolinskim faktorima koji su doprinijeli fleksibilnosti i prilagodljivosti mozga da se snađe u situacijama kada je to potrebno. Ako su, na primjer, nakupine amiloidnih proteina stvorile plakove u određenom dijelu mozga zaduženom za neku aktivnosti ili sposobnost, osobe s visokom kognitivnom rezervom, čiji su mozgovne strukture i putevi fleksibilniji, će se prilagoditi ovoj promjeni i naći alternativni (mozgovni) način ili područje koje će upravljati s tom aktivnosti.
O Alzheimerovoj bolesti se od 1906. godine, otkako je Alois Alzheimer opisao prvi slučaj, naučilo puno. No, uz ovo se oboljenje vežu i različiti mitovi, neprovjerena ili nepotvrđena vjerovanja. Na primjer, mit da je Alzheimer nasljedna bolest pri čemu su slučajevi pojave Alzheimerove bolesti unutar iste obitelji rijetki. Češći su u slučajevima kada se bolest dijagnosticira rano u životu i tada se povezuje s određenom genetskom mutacijom. No, ukoliko je jedan roditelj razvio demenciju u starosti, s 80 ili 85 godina, rizik za razvoj demencije kod njihove djece je tek minimalno veći, nego kod osoba u čijim obiteljima nije bilo bolesti. I, još opasniji mit – jednom kad počne degeneracija mozga više nije moguće ništa učiniti. Redovnice iz Minnesote pokazuju upravo suprotno, iako je biološka komponenta Alzheimera neumoljiva i za sada za nju nemamo lijeka, to hoće li se bolest pokazati i zagospodariti našim općim funkcioniranjem, dobrim dijelom ovisi o nama samima, našim navikama i životnom stilu.
Literatura:
Ball, K., Berch, D.B., Helmers, K.F., Jobe, J.B., Leveck, M.D., Marsiske, M., i sur. (2002). Effects of cognitive training interventions with older adults: a randomized controlled trial. Journal of the American Medical Association, 288, 2271-2281.
Snowden, D., Greiner, L.H., i Markesbery, W.R., (2000). Linguistic ability in early life and the neuropathology of Alzheimer’s disease and cerebrovascular disease. Findings from the Nun Study. Annals of New York Academy of Sciences, 903, 34-38.
Tyas, S.L., Snowdon, D.A., Desrosiers, M.F., Riley, K.P., Markesbery, W.R. (2007). Healthy ageing in the Nun Study: Definition and neuropathologic correlates, Age and Ageing, 36, 650-655.
Stern, Y. (2002). What is cognitive reserve? Theory and research application of the reserve concept. Journal of the International Neuropsychological Society, 8, 448-460.
Zokaei, N., MacKellar, C., Čepukaityte, G., Patai, E.Z., Nobre, A.C. (2006). Cognitive Training in the Elderly: Bottlenecks and New Avenues, Journal of Cognitive Neuroscience, 29, 1-10.