ZA ZPD PISALA SANDRA TOLIĆ
Započet ću njegovu biografiju na jedan drugačiji i pomalo neobičan način. Nedavno je jedna naša poznata i velika kompanija imala jako dobar marketinški potez za vodu koju je prodavala i imala je slogan „voda s porukom ljubavi“. Znala sam tu bočicu držati u ruci i čitati sve te citate poznatih ili manje poznatih autora. Nisam si mogla pomoći i ne krenuti razmišljati u smjeru kako bi bilo divno zamijeniti neke od „poruka ljubavi“ s Fromm-ovim citatima o ljubavi poput: „Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.“; „Paradoksalno, sposobnost da se bude sam, uvjet je da se bude sposoban voljeti.“; „Za većinu ljudi danas, pojam ljubavi podrazumijeva da vas netko voli, a ne da ste vi sposobni da volite.“; „Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće glazbe. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje.“; „Ljubav nije rezultat seksualnog zadovoljenja, već je seksualno zadovoljenje rezultat ljubavi.“; „Ljubav je umijeće; dobro naučiti ovo umijeće najvažnija je stvar na svijetu.“…
Eric Fromm rođen je 1900. godine. U većini biografija stoji da je američki psiholog, psihoanalitičar, sociolog, humanistički filozof i demokratski socijalist, njemačkog podrijetla. Iako nema formalnu izobrazbu iz psihologije kao takve, Fromm je imao veliki utjecaj na nju te je također predavao na dva sveučilišta predmete iz područja psihologije. Naime, u njegovo vrijeme psihologija nije nužno bila u potpunosti odvojena od drugih disciplina.
Rođen je u Frankfurtu na Majni i bio je jedino dijete ortodoksnih židovskih roditelja. Počeo je studirati 1918. na Sveučilištu u Frankfurt-u gdje je prošao dva semestra prava, a tijekom ljetnog semestra 1919. je studirao na Sveučilištu u Heidelberg-u sociologiju pod okriljem Alfreda Weber-a, Karl Jaspers-a i Heinrich Reichmann-a. Godine 1922. je doktorirao iz područja sociologije te je tijekom 20-tih polazio i završio svoju izobrazbu u psihoanalizi. Tijekom II. Svjetskog rata, preselio se u Ženevu, a zatim 1934. u New York na Sveučilište Columbia. Zajedno sa Karen Horney i Harry Stack Sullivan pripadao je Neo-Freud-ovskoj školi psihoanalitičara. Godine 1946. bio je jedan od utemeljitelja William Alanson White instituta za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju. Kada se Fromm preselio u Mexico City 1950., postao je profesorom na UNAM-u (Universidad Nacional Autónoma de Mexico) i osnovao psihoanalitički odjel u medicinskoj školi. U međuvremenu je kao profesor podučavao psihologiju na državnom sveučilištu Michigan od 1957. do 1961., a kao pomoćni profesor psihologije na odjelu Umjetnosti i znanosti Sveučilišta u New York-u poslije 1962. godine. Fromm se preselio u Švicarsku 1974. gdje je i umro u svom domu 1980., pet dana prije svog osamdesetog rođendana.
Fromm-ova najpoznatija djela su Bijeg od slobode, nastavak Čovjek za sebe te Umijeće ljubavi kao rekapitulacija prve dvije knjige. Njegovi tekstovi su poznati po socijalnim i političkim komentarima, kao i filozofskim i psihološkim podvlačenjima.
Veliki utjecaj na Fromm-ov rad imao je Talmud, koji je proučavao tijekom svojih studentskih dana. Fromm-ov djed i dva pradjeda na očevoj strani su bili rabini, dok je majčin ujak bio poznat talmudski naučnik. Ipak, Fromm se distancirao od ortodoksnog judaizma 1926. te se pridružio sekularnom shvaćanju skripturalnih ideala. Također, njegova humanistička filozofija okreće se oko interpretacije biblijske priče o Adamu i Evi i njihovom protjerivanju iz Rajskog vrta. Naglašavao je da se iz navedenog primjera vidi čovjekova vrlina da može razabrati između dobra i zla, dok biblijski učenjaci uglavnom smatraju Adama i Evu grješnim i neposlušnima prema Bogu. Fromm je isticao ljudsku vrlinu da nezavisno djeluje i koristi razum kako bi uspostavio moralne vrline, nezavisne od autoritarnih moralnih vrijednosti (poput vrijednosti sistema). Navedenu priču koristio je i kao alegorijsko objašnjenje ljudske biološke evolucije i egzistencijalnog straha, izjavljujući da su se Adam i Eva razvili u ljudska bića, svjesni samih sebe, svoje smrtnosti i nemoći pred silama društva i prirode.
Fromm je polazio od postavke da je čovjek temeljno izdvojeno biće, a da je ta izdvojenost posljedica iskorijenjenosti iz svoje prirodne povezanosti sa svijetom. Navodi dvije različite razine potreba: Fiziološku-instinktivnu (hrana i spolnost) te humani način doživljavanja (ljubav, nježnost, odgovornost…). Iz toga proizlazi pet osnovnih potreba čovjeka: Potreba za odnošenjem (briga, pažnja i odgovornost za druge); Potreba za transcendencijom (osoba se želi izdići iznad animalno-fiziološkog područja kako bi mogla postati samostalnim stvaralačkim bićem); Potreba za ukorijenjenosti (osjećaj da je osoba nužna i potrebna); Potreba za identitetom (želja da je osoba jedinstvena i neusporediva); Potreba za okvirnom orijentacijom (osoba želi opažati svijet putem stalnog odnosnog okvira kako bi stekla osjećaj sigurnosti). Fromm je smatrao da društveni ustroj priječi težnju ka kreativnošću i da razvija određene strukture kojima se pojedinci moraju prilagoditi te da se tada oblikuju različiti karakteri, to jest, usmjerenja u sklopu kojih se pojedinac stavlja u odnos prema okolini. U tom kontekstu, Fromm razlikuje produktivne i neproduktivne orijentacije gdje neproduktivnim naziva: Receptivnu orijentaciju (osoba ima osjećaj da se poželjni ciljevi poput ljubavi nalaze izvan nje same); Eksploatacijsku orijentaciju (osoba ima osjećaj da se svega mora domoći silom i bližnji se promatraju sa stajališta koristoljublja); Orijentacija hrčka (osoba se bavi sa što više stvari kako bi stekla osjećaj sigurnosti); Tržišna orijentacija (osobi nije važna stvarna vrijednost vlastite osobe, nego njena „tržišna“ vrijednost – Bitkom vlada imanje). Ovim negativnim orijentacijama, Fromm suprotstavlja produktivnu orijentaciju kao cilj ljudskog razvoja da čovjek u potpunosti razvije sposobnosti i nadarenost gdje bi u društvu umjesto opčinjenosti smrću prevladavala ljubav spram života. U tom društvu čovjek bi se povezivao s drugima na temelju ljubavi, bratstva, solidarnosti i to bi mu omogućilo nadrastanje prirode i to na temelju stvaralačkog oblikovanja, a ne razaranja. U tom društvu bi svatko zadobivao svoj identitet u doživljaju samoga sebe kao subjekta vlastitih snaga.
„Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.“
Literatura:
- Fromm, E. (1985): Umijeće ljubavi, Naklada: Naprijed, Zagreb
- Funk, R. (1999): Erich Fromm’s Life and Work, web: erichfromm.org; http://www.erichfromm.de/english/life/life_bio2.html
- Fürst, M. (1995): Psihologija, Školska knjiga, Zagreb