ZDRAVA LIČNOST – ŠTO AGRESIVNOST IMA S TIM?

ZA ZPD PISALA HELENA RAŠIĆ RADAUŠ
Zašto nam je potrebna, zašto od nje zaziremo i kada je ima previše?

“Man must evolve for all human conflict a method which rejects revenge, aggression and retaliation. The foundation of such a method is love.” (Čovjek mora za rješavanje svih konflikata stvoriti metodu koja odbija osvetu, agresiju i odmazdu. Temelj za takvu metodu je ljubav.)  Martin Luther King, Jr.

Pitajte bilo koga (osim evolucijskih psihologa i sportskih trenera), reći će vam da je agresija u principu – loša. Agresija se suzbija kod djece, kod odraslih. Najčešće ju stavljamo u kontekst nepoželjnog, nepristojnog ili čak i opasnog. Do te mjere da ju ponekad nazovemo i – zlom (Konrad Lorenz je svoju knjigu o agresiji nazvao „Takozvano zlo“  (Lorenz, 2004)). Ako pokušate upisati u internetsku tražilicu „agresivnost“, naći ćete se pred mnoštvom članaka koji vas upućuju u različite tehnike i mehanizme kako istu kontrolirati i smanjiti. No, jesmo li u pravu kada to radimo? Ili se radi o različitim fenomenima, vrstama ponašanja – od kojih su neka sasvim normalna, potrebna i ponekad dobrodošla, a tek kada prijeđu granicu – opasna i potrebno ih je korigirati?

Mogli bismo sada posegnuti za definicijom agresije – i našli bismo se u spletu različitih interpretacija koje imaju uvijek zajednički nazivnik – ovise o namjeri i promatraču.

Kada kažemo da ovise o namjeri, govorimo o tome da se agresivnim smatra ono ponašanje koje ima namjeru nanijeti štetu drugoj osobi ili stvarima. Ukoliko kirurg nanosi bol pacijentu tako da mu u hitnoj situaciji, dok je osobi ugrožen život, rezom bez davanja anestezije oslobađa dišne puteve – pohvaliti ćemo ga za brzu reakciju i postignut cilj. Ukoliko taj isti kirurg napravi isti postupak na osobi koja je sasvim zdrava, samo zato da nanese bol – najvjerojatnije ćemo ga gledati na vijestima kao pomahnitalog doktora, trenutno smještenog u zatvorsku psihijatrijsku ustanovu.

Ako govorimo o promatraču, nepoželjnim ćemo označiti agresivno ponašanje u kojem se jedna osoba tijelom zalijeće u drugu osobu kako bi došla na početak reda u trgovini, ali nećemo i igrača nogometa ili rugbyija koji si „oslobađa put“ do gola s puta vlastitim tijelom uklanjajući igrače suprotnog tima. Čak štoviše, takvom ćemo igraču (pogotovo ukoliko postigne pogodak) pripisati pozitivne osobine i hvaliti njegov nastup. Oba su ponašanja, izvan konteksta – jednaka i agresivna. Oba primjera imaju jednaku namjeru – ostvarivanje koristi. No, promatrač prvog ponašanja će osuditi agresivnost i možda čak i prijaviti osobu za tjelesni napad (što mu zakon i dopušta), a u drugom slučaju će znati da se radi o uzajamno dogovorenoj i očekivanoj razini agresije.

Iz ovoga vidimo da, iako smo brzi osuditi agresivno ponašanje, ono obuhvaća puno više od onog nepoželjnog i društveno neprihvatljivog koje nam prvo padne na pamet. Osim što govorimo o ponašanju, potrebno je uzeti u obzir da govorimo i o agresivnosti kao karakteristici ličnosti svakog od nas – kod nekog je izražena više, a kod nekog manje i ne mora biti očigledna niti laka za definiranje, pa čak niti nama psiholozima.

U početku bijaše…proždrljiva ameba?

Otkud mi ovdje? U ovom društvu, u ovom gradu, na ovoj planeti i najbitnije – na vrhu hijerarhije svih živih bića ovog eko sustava? Iako je altruizam imao bitnu ulogu u tome – agresija je bila glavni zupčanik u mašini našeg napretka.

Konkurencija je ono što je suština borbe za opstanak – konkurencija među vrstama i konkurencija među primjercima unutar iste vrste. Kada govorimo o konkurenciji među vrstama, nikada ne govorimo o odnosu predatora i plijena – među njima uvijek postoji ravnoteža i predator (osim čovjeka) u pravilu nikada neće svojim djelovanjem istrijebiti plijen (inače na svijetu ne bi ostala niti jedna antilopa, zebra, miš, crv ili glista). Istrebljenje jedne vrste uvijek dolazi zbog konkurencije između dvije vrste koje imaju isto stanište i isti plijen (na primjer, u zadnje se vrijeme govori kako novopridošli puževi golaći istrebljuju autohtone vrste u Hrvatskoj). Agresivnost je prema drugoj vrsti jača što je resursa manje – u slučajevima manjka hrane, vode, staništa – ugroza i neizvjesnost u svim vrstama jačaju agresivnost.

Ako govorimo o konkurenciji unutar vrste, ona se opet svodi na borbu za resurse – stanište, hranu i reprodukciju. Odnosno – za održanje vrste. Svaka jedinka ima cilj da upravo njeni geni nastave svoj život unutar vrste, ali svaka vrsta ima za cilj da održava gene najjače jedinke. Stoga, agresivnost i konkurentnost među jedinkama iste vrste su dobrodošle.

Već sada možemo primijetiti kako se pojavljuju dvije vrste agresije kao ponašanja – instrumentalna agresija – koja je usmjerena na ispunjenje nekog cilja i ostvarivanje dobiti te reaktivna agresija – najčešće povezana s ljutnjom kod ljudi, nastaje kao posljedica frustrirajućeg ili ugrožavajućeg događaja. Dakle, u našim primjerima sa životinjama, instrumentalna agresija bi bila napad na alfa pripadnika kako bi se povisio status jedinke, a reaktivna agresija bi bila napad plijena na predatora ili na životinju ili stvar koja liči na predatora.

U jednom trenutku, primati su postali vještiji, razvojem mozga su dobili mogućnost kompleksnijih radnji, planiranja ponašanja – što im je dalo pravu prednost pri korištenju instrumentalne agresije u svrhu povećanja resursa, prijenosa najboljih gena i eliminacije konkurencije. Što je postojalo više resursa, to su primati mogli više napredovati, kognitivno i društveno, a upotreba oruđa je dovela do boljeg usmjeravanja agresivnosti i njegovanja agresivnosti kao karakteristike. Altruizam je komplementirao agresivnosti i osigurao napredak. Čovjek se probio na vrh hranidbenog lanca.

Dobro, ali već dugo nismo amebe.

Kao što vidimo, agresija je neophodna sastavnica života i opstanka. Kada govorimo o životinjama, u principu  govorimo primarno o nagonima. Kod ljudi je situacija u bitnome drukčija jer moramo ukomponirati kogniciju (razum, razmišljanje) i emocije. Naša je psiha naprednija, razvijenija i kompleksnija od one drugih vrsta, ali u nekim smo ponašanjima i dalje uvjetovanim onim primarnim nagonima, svojstvenim svim životinjskim jedinkama.

Sada se možemo dotaknuti one vrijednosno obojane komponente agresivnosti – nasilju. Svako nasilje je agresivno, svako nasilje ima za cilj nanijeti štetu, ali već smo pokazali da nije svaka agresivnost nasilje. Nasilje je upotreba sile, prisile ili moći (fizičke, verbalne, psihičke) koje rezultira ozljedom (fizičkom ili psihičkom), oštećenjem ili smrću. Postoji još nekoliko izuzetno širokih definicija nasilja (koje uključuju deprivaciju resursa i političko i socijalno nasilje), no njima se u ovom tekstu nećemo baviti, jer bismo otišli doista široko.

Naše društvo počiva na civilizacijskim, humanističkim i znanstvenim dostignućima te legislaturi koja nam govori da je nasilje – loše i kažnjivo. Kako bi se nasilje iskorijenilo, primjenjuju se različite metode, od represivnih (zatvorske i novčane kazne), preko preventivnih (edukacija o altruizmu i empatiji), do kombiniranih (programi nulte tolerancije na nasilje). Ipak, te metode nisu svemoguće i još uvijek i kao društvo i kao pojedinci učimo, što najbolje vidimo u odnosu prema djeci i agresivnosti kod djece.

Agresivna igra (i motorička i simbolička), pa i agresivno ponašanje je sasvim normalno u određenim razvojnim fazama, nije odmah razlog za brigu i nije prediktor budućih poteškoća u ponašanju i životu. Pomislite na igru štenaca – najčešće će vas dijete pitati zašto se psići tuku, a vi ćete odgovoriti da se „samo igraju“ – i to će biti točno. Režanje, skakanje, ugrizi, pa i poneko cviljenje onog tko izvuče deblji kraj – sastavni su dio igre mladunčadi gotovo svih vrsta, a kroz tu igru oni uče gdje su granice, što smiju napraviti, koliko jako ugristi, kako da sami postave granicu i koje je ponašanje nedopušteno. Isti se mehanizam primjenjuje i na djecu – kroz grubu igru (najčešće s očevima i međusobno) djeca dobivaju vještine koje će im biti od nemjerljive koristi u budućem životu. Također, djeca kroz agresivnu igru uloga mogu prorađivati različite poteškoće i stresne situacije s kojima se susreću u svakodnevnom životu. Ukoliko se takva igra potiskuje i ne objašnjava, izostaje bitan aspekt učenja socijalnih vještina i odnosa te samoregulacije emocija. Kako se osoba razvija iz djeteta u odraslu jedinku, tako i agresivno ponašanje postaje ili potisnuto ili kontrolirano i modificirano na način da bude društveno prihvatljivo (agresivnost je poželjna karakteristika do jedne mjere kod managera, odvjetnika, političara i drugih profesija, a agresivno ponašanje se tolerira), ali može se i oteti kontroli i preuzeti ponašanje i život pojedinca.

Agresivno je ponašanje češće, izraženije i češće prelazi u nasilno kod osoba koje imaju neki od poremećaja ličnosti (na primjer antisocijalni poremećaj ličnosti ili specifičniju psihopatiju), kod osoba koje su ovisne o alkoholu ili drogama, ali može se pojaviti i kod osoba s depresijom i anksioznim poremećajem (gdje može biti usmjereno na sebe i druge). Poremećaji ličnosti, poput psihopatije koju odlikuje apsolutni izostanak empatije spram drugih, ne mogu se dijagnosticirati prije nego osoba završi adolescenciju, jer je razvoj mozga toliko specifičan i kompleksan da prije odrasle dobi ne možete sa sigurnošću govoriti što je stalno, a što je faza u razvoju ličnosti. Iz tog razloga, ni agresivno ponašanje, a ni nasilje koje iskazuju djeca i adolescenti nije podložno istim mehanizmima nastajanja ni korekcije kao kod odraslih.

Ali čekaj, pa nije dobro da djeca tuku drugu djecu ili zlostavljaju životinje…

Naravno. Ali.

Jedan od problema koji nam se može nametnuti je da pomiješamo agresivno i nasilno ponašanje, ne identificirajući pravilno niti jedno niti drugo. Određena doza agresivnosti je u potpunosti normalna, kao što smo rekli. U prirodi, naći ćete na slučajeve životinja koje se igraju sa svojim plijenom prije nego ga ubiju i pojedu (to vrlo često možete vidjeti kod mačaka). Čak bismo nekad rekli da se ponašaju sadistički i može našim, moralnim i empatičnim očima, izgledati gotovo monstruozno. No, ta mačka nije zla, zar ne? Ona je znatiželjna i ona je i agresivna, to je neupitno. Ukoliko ne razumijemo da su „motivi“ mačke vrlo daleko od antropocentričnog sadizma, lako ćemo se zgroziti i zaključiti da su nekakve „zle sile“ posrijedi i da je mačka zla, zločesta (još ako je crna!). Ne, mačka uči kako se plijen ponaša, u kojem trenutku i kakvu količinu sile treba primijeniti da bi postigla koji efekt. Također, uči i kolika je izdržljivost plijena, a moguće je da uči i neke zakonitosti fizike bacajući plijen zrakom. Grupna igra plijenom kod životinja koje žive u čoporima ispunjava više svrha – od učenja najmlađih pripadnika grupe, do iskazivanja hijerarhije.

Usmjereni na dostizanje moralnog, empatičnog ili altruističnog, pokušavamo suzbiti nasilno ponašanje suzbijajući svo agresivno ponašanje, iako je neupitno da je agresivnost dobrodošla u nizu životno ugrožavajućih situacija. Istodobno, njegujemo i podržavamo agresivnost kao karakteristiku jer dolazi često u paketu sa samopouzdanjem, samopoštovanjem i ekstraverzijom – zbunjujuće, zar ne? Mislimo da će grupna osuda svega što je nepoželjno uroditi plodom i dovesti do značajne promjene u društvu, pa osuđujemo široko i nediskriminativno, ne obazirući se na skrivene veze razvoja, ponašanja i ličnosti. Naposljetku, svi želimo nešto bolje! Martin Luther King Jr. je jasno rekao – trebamo napredovati da agresije pri rješavanju konflikta više – nema! U kontekstu svega napisanog, činjenice da je agresivno ponašanje jedna od pokretačkih sila cijele planete, koliko je tako nešto smisleno očekivati? Preplavljeni smo time da „moramo“ biti sretni, lijepi i pozitivni – iako je i sve ono tužno, ružno i negativno također neizostavni dio života. A ako ne želimo promotriti nijanse i uzroke agresivnog ponašanja, kako možemo odvojiti isto od nasilja i kako možemo doista smanjiti štetu koju nasilno ponašanje proizvodi?

Agresivnost je ponašanje koje se do neke mjere pojavljuje kod svih, a u određenim razvojnim fazama je izraženije. Rastuće iskazivanje agresivnog ponašanja koje prelazi u nasilno je zasigurno alarm za angažman stručnih službi. Ali, jedno ispoljavanje nasilja ili dominantno agresivno ponašanje u dječjoj i adolescentskoj dobi zasigurno nije definitivni znak da će se takvo ponašanje pojavljivati i u odrasloj dobi. Ako parafraziramo čestu karikaturu u brošurama za roditelje, u kojima otac tuče uplakano dijete uz povike „Ovo će te naučiti da ne tučeš druge!“, možemo zamisliti utjecaj koji ima gomila razjarenih korisnika društvenih mreža kad dijete koje je ispoljilo agresivno ponašanje obasipa uvredama, naziva monstrumom ili deklarativno proglašava kako su danas djeca neodgojena i svima treba „jedna zidarska“. Da, suosjećamo s ježom koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, ignorirajući činjenicu da i naša mladunčad trebaju vodstvo i da mogu biti „okrutna“ kao i mladunčad drugih vrsti. Nema potrebe da ih opišemo kao zle ili iskrivljene jer se ponašaju onako kako mi ne želimo, time im ne pokazujemo što je ono što su trebali napraviti, već se upravo ponašamo jednako nasilno i okrutno. Lako je od osude ponašanja odskočiti na osudu osobe i to je greška koju svi radimo. Molim vas, sjetite se toga drugi put kad se neispavani, pod stresom zbog rokova na poslu i financija obrecnete na inače dragu osobu.

Da odgovorimo na naslov – agresivnost je nužna, dobrodošla i očekivana, nijansirana u širokom spektru ličnosti i ponašanja u našim životima, od njegova početka do kraja. Ona će nas kao reaktivna spasiti kada nas netko napada, ona će nas pripremiti na adekvatan odgovor kada vidimo da je netko ugrožen, instrumentalno će nam pomoći da prodamo velik projekt i osiguramo dobit našeg poduzeća, da zabijemo gol, a kao osobina da priđemo i osvojimo onog zgodnog tipa na šanku i dobro se iscjenkamo na tržnici. Naučit će nas da postoji gravitacija i da se lopta bačena u ljutnji može odbiti od zida direktno vama u glavu (ono što dosadno nazivaju Newtonovim Trećim zakonom gibanja).

Trebamo ju balansirati s poštivanjem granica drugih, altruizmom i empatijom, inače ulazimo u nasilje. A taj balans – on se uči kroz život, na primjeru drugih, na razumijevanju i kroz strpljenje starijih, koji su turbulencije djetinjstva i adolescencije već preživjeli.

“My passions were all gathered together like fingers that made a fist. Drive is considered aggression today; I knew it then as purpose.” (Moje strasti su bile skupljene zajedno kao prsti koji su tvorili šaku. Nagon se danas smatra agresijom, ja sam ga tada znala kao svrhu.) Bette Davis

Više o temi:

Lorenz, K. (2004). Takozvano zlo: prirodoslovni korijeni agresivnosti. Zagreb: Algoritam.

Vasta, R., Haith, M. M., & Miller, S. A. (2004). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Blair, J., Mitchell, D., & Blair, K. (2008). Psihopat: Emocije i mozak. Jastrebarsko: Naklada Slap.