ZA ZPD PISALE IVANA ĆOSIĆ PREGRAD I SENA PUHOVSKI
Zadnjih dvadesetak godina sve veću pažnju istraživača zaokuplja razumijevanje i proučavanje emocionalnih i psiholoških rizika po mentalno zdravlje kao i moguće strategije (samo)podrške za ljude koji rade u pomagačkim profesijama. To su struke čiji opis posla podrazumijeva pružanje podrške traumatiziranim ljudima te su, općenito gledajući, usmjerene na pomaganje ljudima u rješavanju njihovih životnih nedaća i prevladavanju teških događaja i iskustava (poput socijalnih radnika, psihologa, liječnika i zdravstvenih djelatnika, socijalih pedagoga, policajaca…). Ova zanimanja ubrajaju se među najstresnija zanimanja.
Posredna ili sekundarna trauma kod pomagača označava „traumu koja se sastoji od događaja što ih klijenti opisuju svojim pomagačima, a ti događaji onda posredno traumatizirajuće djeluju na pomagače“ (Pregrad, urednik, 1996). Osobitost pomažućih zanimanja je upravo neposredan i osobni kontakt pomagača s traumatiziranim ljudima i ljudima u nevolji, što zahtijeva i uključuje uživljavanje u emocionalna stanja onih s kojima rade. Obavljajući svoj posao pomagači su vrlo često kontinuirano izloženi velikom broju tužnih i nesretnih priča (smrti, bolesti, nasilje, teško siromaštvo, zlostavljanje) te preplavljeni opisima traumatskih događaja i gubitaka o kojima im govore njihovi klijenti. Radi toga gotovo je nemoguće izbjeći posrednu traumatizaciju. Sposobnost uživljavanja i stavljanja u „tuđe cipele“, odnosno empatija, kao i pojačana osjetljivost na tuđu patnju glavni su motivator pri odabiru zanimanja te nužni alati s kojima pomagači rade. Istovremeno, upravo te osobine ujedno su i najveći faktor rizika za razvoj posredne traumatizacije pomagača. Radeći s traumatiziranim ljudima, pomagači su suočeni s razarajućim iskustvima i osjećajem bespomoćnosti svojih klijenata, ali i vlastite jer nerijetko se nalaze u raskoraku između očekivanja (klijenata, organizacije u kojoj rade, društva i šire javnosti, ali i vlastitih) i stvarnih mogućnosti za pružanje potrebne pomoći.
Sve navedeno predstavalja značajno opterećenje na mentalno zdravlje pomagača, što nam i jasno pokazuju rezultati istraživanja iz tog područja koji navode kako su reakcije posredne traumatizacije po svojim obilježjima identične reakcijama klijenata nakon izravne traume. Istraživanja i neposredno iskustvo s pomagačima raznih struka pokazuje da svjedočenje patnjama i teškim iskustvima drugih ljudi mijenja njihov osjećaj kontrole nad životom, ometa vjerovanja pomagača o tome tome kakav svijet jest i kakvi su odnosi u njemu kao i pomagačevu percepciju sigurnosti i povjerenja u druge (Killan, 2008). Jedna od osnovnih posljedica traumatskog događaja je gubitak osjećaja sigurnosti, a taj se simptom nalazi i kod ljudi u pomagačkim profesijama. Ljudi koji svoj radni vijek provedu radeći sa zlostavljanom djecom, terminalnim bolesnicima, nasilnim ljudima itd. drugačijim naočalama gledaju svijet od onih koji takve poslove ne rade. Taj pogled uključuje viđenje svijeta kao opasnog mjesta, što ima posljedice na brojne aspekte svakodnevnog ljudskog iskustva (odnose s drugima, roditeljstvo, životne odabire, navike…). Među posljedice sekundarne traumatizacije ubrajaju se; na emocionalnom planu osjećaji straha, tuge, očaja, krivnje, ljutnje i tjeskobe, uz javljanje različitih somatskih teškoća, teškoća s pamćenjem, slabiju koncentraciju, poricanje i iskrivljavanje doživljaja te različite promjene u ponašanju od poteškoća u komunikaciji s drugima, osamljivanja i povlačenja do naglašenije agresije (Ajduković i Ajduković, 1996; Pregrad, urednik, 1996). Važno je istaknuti da sve ove reakcije i klijenata i pomagača, predstavljaju univerzalne i uobičajene reakcije povezane uz traumatsko iskustvo, a ne psihopatološka odstupanja ili „bolest“ – u struci ih često nazivamo normalnim reakcijama na nenormalne okolnosti.
Zamor suosjećanja, kojeg je opisao Figley (2002), je pojam koji se povezuje uz posrednu traumatizaciju. Ovaj fenomen se opisuje kao stanje emocionalne, mentalne i/ili fizičke iscrpljenosti nastale uslijed kontinuirane izloženosti tuđoj patnji, kada kod pomagača može doći do opće otupjelosti za situaciju, emocionalnog udaljavanja i smanjenog kapaciteta za empatiju. Ovakva vrsta zamora može se pojaviti i kod „običnih“ ljudi koji kroz duži period previše brinu o drugima, tuđe potrebe stavljaju ispred svojih, a svoje kronično zanemaruju, kao i kod onih čiji je osnovni smisao i cilj pomaganje drugima u nevolji. Primjerice, za sekundarnu traumatizaciju i zamor suosjećanja u pojačanom su riziku brojni volonteri (nepomagačkih profesija) koji, u nedostatku adekvatnog institucionalnog odgovora na migranstku krizu, svoje vrijeme i emocionalni angažman već četvrtu godinu kontinuirano ulažu u pružanje pomoći izbjeglicama i azilantima u našoj zemlji.
Istraživanja pokazuju da mlađi i neiskusni pomagači prije razviju reakcije koje ukazuju na posrednu traumatizaciju, no stariji i iskusniji pomagači se teže oporavljaju jednom kada „podlegnu“ posrednoj traumi i vrlo ozbiljno počinju sumnjati u svoje stručne sposobnosti (Pregrad, urednik, 1996). Nažalost, stručnjaci se teško nose sa posrednom traumom kada se u socijalnom okruženju prikazivanje vlastitih muka i osjećaja, posebno stručnjaka, smatra znakom slabosti te se radi toga dovodi u pitanje njihove profesionlane kompetencije. Nadalje, supervizije ili timske konzultacije kao oblici profesionalne podrške pomagačima u većini sustava kod nas izostaju ili se ne provode kontinuirano, što može doprinijeti osjećaju osamljenosti i profesionalne izolacije te posljedično dovesti do osjećaja slabije kompetentnosti pomagača (Ajduković i Ajduković, 1996).
Što pomagačima treba da čuvaju svoje mentalno zdravlje?
Istraživanje i razumijevanje fenomena posredne traumatizacije i njezina učinka na mentalno zdravlje pomagača je izrazito važno područje jer zdrav, psihološki prisutan i predan stručnjak pomagač može ponuditi značajno bolju i kvalitetniju podršku u oporavku traumatiziranih ljudi nego onaj koji i sam pokazuje reakcije traumatizacije i zamora suosjećanja. Killan (2008) ističe faktore koje su pomagači prepoznali kao podržavajuće i koji ublažuju učinke posredne traumatizacije poput prepoznavanja znakova posredne traumatizacije i zamora, identificiranje njihova izvora kao i razvijanje osobnih strategija nošenja, uključivanje i sudjelovanje u superviziji i/ili vršnjačkim/kolegijalnim grupama, kontinuiranu edukaciju i pristup novim informacijama i tehnikama. Nužno je znanja o profesionalnom stresu i posrednoj traumatizaciji integrirati u programe stručnog osposobljavanja ali i kontinuirano raditi na osnaživanju, svjesnosti i osjetljivosti na utjecaj posla koji obavljamo na nas te razvijati efikasne strategije podrške, kako na osobnoj tako svakako i na organizacijskoj razini. Izrazito važnu ulogu u smanjenju učinka posredne traumatizacije ima i socijalna podrška i radno okruženje (Killan, 2008; Ajduković i Ajduković, 1996). Potrebni su, dakle, sustavni i u struci utemeljeni napori kako bi se kontinuirano preveniralo sekundarnu traumatizaciju i zamor pomagača, interveniralo kada je to potrebno, a samim time i podizala (profesionalna) kompetencija za rad sa vrlo često izrazito složenim i zahtjevnim situacijama i teškim životnim pričama klijenata.
Kroz dugogodišnje i kontinuirane napore organizacije, kao i stručnjaci raznih profila, konzistentno ukazuju na nedostatak resursa za kvalitetnu i istinski profesionalnu pomoć i podršku klijentima sa kojima se svakodnevno susreću (u sustavu zdravstva, socijalne skrbi…) uvijek naglašavajući i to koliko je i zašto potrebno brinuti o onima koji brinu o najugroženijima. I zbog jednih i zbog drugih.
LITERATURA:
- Ajduković, M., Ajduković, D. Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Društvo za psihološku pomoć. Zagreb, 1996.
- Družić Ljubotina,O., Friščić. Profesionalni stres kod socijalnih radnika: Izvori stresa i sagorijevanje na poslu. Ljetopis socijalnog rada 2014, 21 (1), 5 – 32 str.
- Figley, C.R. (2002). Treating compassion fatigue. New York: Brunner – Routledge.
- Killan D. Kyle (2008). Helpin Till It Hurts? A Multimethod Study of Comassion Fatigue, Burnout and Self-Care in Clinicians Working With Trauma Survivors. Traumatology.Vol.14. No.2., str. 32 – 44.
- Pregrad J., urednik. Stres, trauma, oporavak: UDŽBENIK PROGRAMA „Osnove psihosocijalne traume i oporavka“, Društvo za psihološku pomoć. Zagreb, 1996.
- Družić Ljubotina,O., Friščić. Profesionalni stres kod socijalnih radnika: Izvori stresa i sagorijevanje na poslu. Ljetopis socijalnog rada 2014, 21 (1), 5 – 32 str.
- Killan D. Kyle (2008). Helpin Till It Hurts? A Multimethod Study of Comassion Fatigue, Burnout and Self-Care in Clinicians Working With Trauma Survivors. Traumatology.Vol.14. No.2., str. 32 – 44.