ZA ZPD PISALI LUKA JURAS, ANA MATEŠIĆ I TIA TOMIŠA
Ljudi nisu samo pasivni primatelji informacija iz medija, već su njihovi stavovi i vjerovanja povezani s načinom na koji percipiraju i interpretiraju informacije koje im mediji prenose. Pripadanje određenoj grupi s kojom imamo zajednički pogled o određenom pitanju utječe na naše misli, osjećaje, stavove i ponašanje. Zato ne iznenađuje da se pitanje o objektivnosti i pristranosti medija najčešće javlja prilikom izvještavanja o vrućim političkim i društvenim temama u kojima zainteresirane strane imaju različite (a često i suprotne) poglede. Prigovori na pristranost medija pojedinci s jasno izraženim stavom o nekoj temi najčešće izražavaju na način da takve izvještaje percipiraju kao više naklone „njima“ i manje sklone „nama“. Takve prigovore možemo smatrati posljedicom toga što medijski izvještaj uistinu pristran i napisan tako da zagovara stavove jedne strane, ali istraživanja pokazuju da se takav dojam pristranosti javlja i kad su medijski izvještaji napisani neutralno i na uravnotežen način. Paradoksalno, ljudi različitih stavova slažu se s time da je isti medijski izvještaj napisan pristrano i to upravo protiv njihovog stava. Tendencija da pojedinci sa snažnim, već formiranim stavom, o nekom problemu/pitanju, neutralne medijske izvještaje o tom problemu/pitanju doživljavaju pristranima, i to u korist suprotnih stavova, naziva se fenomen neprijateljskih medija.
Ovaj su fenomen prvi istražili Vallone i suradnici 1985. godine. U jeku Libanonskog rata i šireg arapsko-izraelskog sukoba koji je u Americi bio snažno medijski popraćen primijetili su da zagovornici s obje strane bliskoistočnog sukoba, suprotno očekivanjima, u neutralnim medijskim napisima ne nalaze potvrdu za svoju poziciju. Umjesto toga, i jedni i drugi su zamjećivali i žalili se na neprijateljsku pristranost medija. Kako bi istražili ovu neočekivanu pojavu, pro-izraelski i pro-arapski orijentiranim studentima Sveučilišta u Stanfordu prikazali su nekoliko isječaka televizijskih izvještaja o masakru u Sabri i Šatili u Libanonu. Obje su strane procijenile da je u istim vijestima iskazano manje suosjećanja za njihovu poziciju, više suosjećanja za suprotnu točku gledišta te da su vijesti općenito neprijateljski nastrojene prema njihovom gledištu. Studenti koji nisu “zauzeli stranu”, tj. izjavili su da o arapsko-izraelskom sukobu imaju pomiješane osjećaje i neutralne stavove, iste su vijesti doživjeli kao nepristrane. S druge strane, i pro-izraelski i pro-arapski orijentirani studenti procijenili su da će neutralni gledatelji na temelju prikazanih vijesti promijeniti svoje stavove i postati naklonjeniji suprotnom taboru. Dakle, osim što su doživjeli da im mediji nisu naklonjeni, procijenili su i da mogu druge okrenuti protiv njih.
Sukladni rezultati dobiveni su i u drugim istraživanjima u kojima se koristio sličan istraživački postupak kod ljudi koji se razlikuju po svojim političkim, nacionalnim i drugim društvenim svjetonazorima. Ova istraživanja posebno su važna za razumijevanje doživljaja vijesti o aktualnim društvenim pitanjima pa su tako Hartmann i Tanis (2013) provjerili kako isti novinski članak o abortusu percipiraju zagovornici i protivnici abortusa. U skladu s hipotezom o prisutnosti fenomena neprijateljskih medija, zagovornici dostupnosti abortusa percipirali su da je članak pristran jer je više naklon zabrani abortusa. S druge pak strane, protivnici abortusa percipirali su da je isti članak napisan pristrano jer zagovara abortus. Postojanje fenomena neprijateljskih medija navodi nas da se zapitamo što do njega dovodi jer kao što ističu Goldman i Mutz (2011, str. 46): „Dvije strane ne mogu biti u pravu da je sadržaj iste vijesti pristran u suprotnim smjerovima. Jasno je da prosudbe o pristranosti medija moraju proizlaziti iz karakteristika onih koji konzumiraju vijesti umjesto, ili barem povrh, samog njihovog sadržaja“.
Psihologijske teorije kojima se objašnjava ovaj fenomen pripadaju pristupu socijalnog identiteta. S obzirom na već spomenutu pripadnost različitim grupama, tijekom života formiramo socijalni identitet koji predstavlja važan dio nas kao cjelovitih osoba. Sama svijest o tome kojoj grupi pripadamo utječe na naše misli, osjećaje i ponašanja prema drugim ljudima koji nisu pripadnici iste grupe iz čega proizlazi kategoriziranje pojedinaca u društvu kao članova vlastite ili vanjske grupe. Mediji nas često prilikom izvještavanja o nekom važnom društvenom pitanju ili kontroverznim temama potaknu na osvještavanje o tome kojoj grupi pripadamo, pri čemu socijalni identitet postaje aktivan, a podjela na “nas” i “njih” dovodi do socijalnog uspoređivanja. S obzirom na to da su grupe kojima pripadamo važan dio našeg pojma o sebi jer definiraju tko smo, nastojimo postići ili održati pozitivni socijalni identitet te tako ostvariti pozitivnu sliku o sebi. Težimo uočavanju pozitivne razlike između naše i tuđe grupe tako da poboljšavamo status vlastite grupe. Razmišljanja poput: “Moja grupa mora biti dobra” ili “Moja grupa je bolja od drugih”, potiču nas da vlastitu grupu vrednujemo pozitivnije. Na taj način štitimo svoje samopoštovanje, ali ujedno postajemo podložni međugrupnoj pristranosti.
Informacije ili argumenti izneseni u medijima, iako objektivno neutralni, mogu biti shvaćeni kao ugrožavanje moralnih ili ideoloških stajališta grupe te se javlja strah da će šira javnost dobiti netočan prikaz grupe što će se posljedično očitovati i u statusu grupe u društvu. U tom kontekstu fenomen neprijateljskih medija predstavlja odgovor na prijetnju vlastitom socijalnom identitetu te se javlja potreba za pozitivnim samovrednovanjem vlastite grupe. Pritom obje strane mogu procjenjivati da su iznesene činjenice nepravedno pristrane i manje povoljne za vlastitu grupu. Reakcija kojom štitimo samopoštovanje i umanjujemo prijetnju grupi je omalovažavanje medijskog izvještavanja tako što ga smatramo neprijateljski pristranim. Ovaj efekt bit će naročito istaknut kod pojedinaca koji su visoko angažirani oko neke teme i što je jači osjećaj pripadnosti grupi, kao i u slučaju kad pripadnici grupe doživljavaju status svoje grupe nižim od vanjske jer procjenjuju da je pritisak zadržavanja pozitivnog grupnog identiteta veći, što potvrđuju i rezultati istraživanja Hartmanna i Tanisa (2013). Fenomen neprijateljskih medija bio je više izražen kod onih sudionika koji su se jače identificirali kao zagovaratelji odnosno protivnici abortusa i kod onih koji su procijenili da je status ljudi koji se slažu s njihovim pogledom na abortus u društvu niži od statusa ljudi koji imaju suprotan pogled.
Kakve posljedice ima fenomen neprijateljskih medija?
Kada čitamo, slušamo ili gledamo neki medijski izvještaj, stvaramo dojam o smjeru izvještavanja o nekom pitanju u medijima. Procjenjujemo je li ta vijest “za” ili “protiv” našeg gledišta i naše grupe, a skloni smo pretpostaviti da su i druge vijesti o istom pitanju sličnog usmjerenja. Pretpostavljamo i da vijesti imaju velik doseg i utječu na velik broj ljudi koji ih konzumiraju pa zaključujemo da je i javno mnijenje s time u skladu. Ako polazimo od uvjerenja da su medijski izvještaji neprijateljski nastrojeni, možemo zaključiti da je i javnost protiv nas. S druge strane, skloni smo i projicirati naše stavove i gledišta na druge i pretpostaviti da je mišljenje javnosti sukladno našem.
Istraživanja pokazuju da se događa oboje – pojedinci s jasno izraženim stavovima mogu održavati uvjerenje da je javnost na njihovoj strani i pretpostavljati da je javnost neprijateljski nastrojena. I jedno i drugo štiti samopoštovanje i učvršćuje stavove, ali time učvršćujemo i podjelu na “nas” i “njih”. I kad se fokusiramo na to da većina misli kao mi i kad se branimo od neprijateljskih napada medija, manje smo spremni čuti što nam druga strana ima za reći. A bez da pokušamo razumjeti, suosjećati i vidjeti što nam je zajedničko s tim “drugima”, ne možemo razriješiti sukobe.
Razlike između “nas” i “njih” koje osvijestimo kada u medijima čitamo o stvarima koje su nam važne mogu nam se činiti prijeteće i zastrašujuće. Važno je prisjetiti se da su one dobra prilika da druge upoznamo i naučimo nešto novo i o sebi i o njima. Pristupimo li drugima otvoreno i s uvažavanjem, stvaramo prilike za zajedničko rješavanje sukoba koje neće ugroziti identitet.
Literatura:
Brown, R. (2006). Grupni procesi: Dinamika unutar i između grupa. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Goldman, S. K. i Mutz, D. C. (2011). The friendly media phenomenon: A cross-national analysis of cross-cutting exposure. Political Communication, 28(1), 42-66.
Hartmann, T. i Tanis, M. (2013). Examining the hostile media effect as an intergroup phenomenon: The role of ingroup identification and status. Journal of Communication, 63(3), 535-555.
Perloff, R. M. (2015). A three-decade retrospective on the hostile media effect. Mass Communication and Society, 18(6), 701-729.
Vallone, R. P., Ross, L. i Lepper, M. R. (1985). The hostile media phenomenon: biased perception and perceptions of media bias in coverage of the Beirut massacre. Journal of personality and social psychology, 49(3), 577-585.