ZA ZPD PISALA INES REZO
Kada promatramo različite bajke i narodne priče, zajedničko im je da su u njima junaci likovi koji unatoč raznim preprekama uspijevaju dobro funkcionirati, (p)ostati ljudi s visokim moralnim načelima, koji brinu o sebi i drugim ljudima. Neke zajedničke karakteristike junaka priča poput Snjeguljice, Robin Hooda, Kraljevića Marka ili Harry Pottera koje omogućuju likovima da prežive i požive ispunjene živote su domišljatost, prilagodljivost različitim situacijama, a ponajviše dobra socijalna podrška (patuljaka, družine ili profesora u školi). Slično tome, i psihologiju je zanimalo po čemu se razlikuju ljudi koji postižu svoje ciljeve i uspijevaju očuvati mentalno zdravlje unatoč raznim životnim nedaćama od ljudi koji teže funkcioniraju nakon nekih nepovoljnih događaja (npr. razvoda braka, gubitka posla, pada razreda…) pa su se istraživači pitali tko se oporavlja dobro, kako se oporavlja i što možemo naučiti od tih pojedinaca kako da potičemo mentalno zdravlje i pozitivan razvoj djece i odraslih. Nakon toga, posljednjih pedesetak godina, psiholozi istražuju, primjenjuju u praksi i ponegdje u svijetu uspijevaju uključiti i u socijalne politike pojam otpornosti, posebice otpornosti kod djece.
Otpornost se obično definira kao pozitivna prilagodba tijekom ili nakon izloženosti teškoćama koje imaju potencijal da na različite načine naštete razvoju osobe. Najveće iznenađenje istraživanja otpornosti kod djece koja su proživjele različite teškoće, a ipak postali zdravi mladi ljudi je činjenica da otpornost nije rezervirana za junake iz bajki niti za tek poneko „Superdijete“ – otpornost je zajednička svim ljudima i proizlazi iz sustava prilagodbe i zaštitnih faktora koji svima mogu biti dostupni. Kako najpoznatija znanstvenica u ovom području, psihologinja Ann S. Masten, kaže „Otpornost je svakodnevna čarolija“ (Masten, 2014, str. 22). Otpornost nije mogućnost osobe da se disocira od problema s kojima se susreće i njihovih posljedica, da se jednostavno ponaša kao da se oni nisu dogodili ili se sada ne događaju. Dio vještina koje omogućuju ljudima zdravu prilagodbu na teške događaje su upravo suprotne – prepoznavanje vlastitih reakcija na teškoće poput neugodnih emocija i okupirajućih misli, prepoznavanje korisnih resursa u sebi i svojoj okolini koje mogu olakšati trenutnu situaciju ili pak biranje strategija nošenja s teškoćama, poput traženja socijalne podrške i podrške stručnjaka. Istraživači su također dokazali da otpornost nije stabilna unutarnja karakteristika tek poneke osobe jer takva interpretacija može dovesti do optuživanja pojedinca za njegove negativne životne ishode, a donositelji socijalnih politika mogu koristiti taj argument kao opravdanje za uskraćivanje socijalnih usluga osobama u riziku. Otpornost jednim dijelom proizlazi iz nekih unutarnjih karakteristika osobe poput zdravih genetskih predispozicija i neurološkog sustava, temperamenta i ličnosti s karakteristikama prilagodljivosti i društvenosti koji mogu biti zaštitni čimbenici, ali su i te unutarnje karakteristike nužno pod utjecajem vanjskih čimbenika, poput obiteljskog okruženja i cjelokupnog konteksta u kojem osoba živi. Konkretno, neki zaštitni čimbenici unutar obitelji koji potiču otpornost su kvaliteta odnosa i privrženost između roditelja i djece, kao i roditeljski stil karakteriziran toplinom i adekvatnim granicama. Uz to, i karakteristike zajednice mogu biti zaštitni čimbenici, posebice adekvatna podrška vršnjaka, kvaliteta školskog okruženja i prilike za izvannastavne aktivnosti za djecu. Naglašavajući vanjske čimbenike otpornosti želimo ukazati da je moguće djelovati na povećanje otpornosti i da svatko od nas, a naročito stručnjaci i predlagatelji socijalnih politika, mogu ojačati resurse zajednice u jačanju otpornosti.
Kako otpornost nije stabilna crta ličnosti, tako njeno djelovanje može varirati kroz vrijeme i područja života. To znači da ne možemo za jednu osobu reći da će se ona nužno i uvijek snaći s teškoćama i vratiti se na početnu razinu funkcioniranja bez obzira što joj život donese. Primjerice, djeca koja doživljavaju različite teškoće mogu pokazivati otpornost i dobro funkcionirati na društvenom i akademskom planu u školskoj dobi, no istovremeno mogu pokazivati teškoće prilagodbe tijekom prijelaza u adolescenciju. Isto tako, djeca koja unatoč teškoćama dobro funkcioniraju u jednom području, primjerice školi, mogu iskazivati probleme u drugim područjima, primjerice u razini depresivnosti. Prema tome, otpornost ne mora nužno biti prisutna na svim područjima funkcioniranja i tijekom cijelog života osobe. To je dobro imati na umu i kod kreiranja socijalnih politika, ali i na svakodnevnoj razini odnosa s bliskim ljudima za koje procjenjujemo da se dobro nose s većinom teškoća u njihovim životima pa ih ponekad „lišimo“ podrške ili suosjećanja za trenutne teškoće koje doživljavaju i za neugodne emocije koje nužno prate te teškoće. Da se vratimo na početak ove priče, svi zaštitni faktori kod naših likova iz priča vrijedni su resursi koje su ljudi davno prepoznali, a neke od njih je i znanost potvrdila, no jedan od njih je posebno važan – podržavajući, bliski i siguran odnos s drugom osobom, kako za djecu, tako i za odrasle, ključan je faktor u razvoju i održavanju ljudske mogućnosti prilagodbe i nošenja s teškoćama.
Literatura:
Buckner, J.C., Mezzacappa, E., Beardslee, W.R. (2003). Characteristics of resilient youths living in poverty: The role of self-regulatory processes. Development and Psychopathology, 15, 139–162.
Kim-Cohen, J., Moffitt, T.E., Caspi, A., Taylor, A. (2004). Genetic and environmental processes in young children’s resilience and vulnerability to socioeconomic deprivation. Child Development, 75, 651–668.
Luthar, S. S., Cicchetti, D. (2000). The construct of resilience: Implications for interventions and social policies. Development and psychopathology, 12, 857-885.
Luthar, S. S., Latendresse, S. J. (2005). Comparable “risks” at the socioeconomic status extremes: Preadolescents’ perceptions of parenting. Development and Psychopathology, 17, 207-230.
Luthar, S.S., Cicchetti, D. i Becker, B. (2000). The Construct of Resilience: A Critical Evaluation and Guidelines for Future Work. Child Development, 71, 543-562.
Masten, A. S. (2007). Resilience in developing systems: Progress and promise as the fourth wave rises. Development and psychopathology, 19, 921-930.
Masten, A. S. (2014). Ordinary magic: Resilience in development. New York: The Guilford Press.
Masten, A.S., Powell, J.L. (2003). A resilience framework for research, policy, and practice. U: Luthar, S.S. (Ur.), Resilience and vulnerability: Adaptation in the context of childhood adversities (str. 1-25). NY: Cambridge University Press.
Tiet, Q. Q., Bird, H. R., Hoven, C. W., Wu, P., Moore, R. i Davies, M. (2001). Resilience in the face of maternal psychopathology and adverse life events. Journal of Child and Family Studies, 10(3), 347-365.
Vanderbilt-Adriance, E., Shaw, D. S. (2008). Conceptualizing and re-evaluating resilience across levels of risk, time, and domains of competence. Clinical Child and Family Psychology Review, 11, 30-58.