RETRAUMATIZACIJA ili PODRŠKA U OPORAVKU

ZA ZPD PISALE SENA PUHOVSKI I TIA TOMIŠA

Ovaj tekst odlučile smo pisati potaknute iskazima žena koje su prošlih tjedana u javnost iznosile svoja iskustva kiretaža (postupaka koji su teški i uvijek vezani uz gubitak, a ako su praćeni nekim oblikom nasilja predstavljaju i traumatski događaj) u hrvatskim bolnicama, ali još i više onime što se događalo u društvu nakon što su iznijele svoja iskustva. Ovaj tekst posvećen je njima kao i svim ostalim hrabrim ljudima koji o svojim teškim iskustvima javno progovaraju sa željom da se ona ne bi ponovila: odraslima koji su bili zlostavljana djeca, svim ljudima, bez obzira na nacionalnost ili vjersku pripadnost, koji pričaju svoje ratne priče, izbjeglicama i tražiteljima azila, onima koji su doživjeli nasilje zato što su na neki način drugačiji.

Razmišljajući o tome što naša struka ima za ponuditi vezano uz te događaje, a kako bismo doprinijeli međusobnom razumijevanju i razini empatije u društvu odlučile smo pisati o retraumatizaciji odnosno oporavku.

Za početak definirajmo pojmove:

Termin retraumatizacija „generalno se koristi za situacije reaktivacije simptoma traumatizacije zbog događaja ili interakcija koje žrtvu podsjećaju na prethodno traumatsko iskustvo“ (Dallam 20101., str.28)

Oporavak: „Povratak u normalno stanje zdravlja, uma ili snage.“  (https://en.oxforddictionaries.com/definition/recovery)

Traumatske i/ili teške događaje ne možemo izbrisati jednom nakon što su se dogodili iako je upravo to najčešća želja onih koji nam u sobama psihologa o njima govore. No, možemo raditi na prevenciji, možemo preuzimati odgovornost za vlastiti udio u događajima i tražiti da svoj dio odgovornosti preuzmu i drugi koji je snose, a to su vrlo često donositelji politika i možemo pokušati naučiti kako kao društvo reagirati podrškom prema onima kojima je teško.

Iznoseći traumatski ili težak događaj u javnost osoba nam svima izlaže svoju najbolniju ranu. Zastanite malo na ovom mjestu u tekstu i promislite što je to što bi vas nagnalo da učinite tako nešto. Što bi vas navelo da o svojem teškom ili traumatskom iskustvu progovorite javno? Je li to dosada? Ili je možda očaj, bol, beznađe, ogorčenost, bijes. Što biste time htjeli postići? Izložiti svoju privatnost povećalu i kritici javnosti? Ili možda učiniti nešto da bude bolje vama ali i drugima, da se ne ponovi.

Način na koji reagiramo kao društvo i kao odgovorni pojedinci i donositelji odluka u takvim je situacijama od velike važnosti. Ukoliko reagiramo odbacivanjem, nevjericom, ismijavanjem ili negiranjem iskustva primjerice kažemo da je osoba loša jer je sama to tražila ili navodimo drugačija iskustva u istim situacijama kako bismo negirali ono što čujemo, povećavamo vjerojatnost retraumatizacije te osobe. Na ovakav način sudjelujemo u stvaranju društva u kojem se oni kojima je (bilo) teško ne usude o svojim iskustvima govoriti javno. Upravo ovako stvaramo društvo u kojem smije postojati samo jedna istina, a to je nažalost društvo koje ne vodi u zdravlje jer u njemu uvijek postoje oni koji ne smiju postojati.  Patnja, bol, bijes, nemoć, ogorčenje i želja za pravdom nisu u tom slučaju nestali, samo se vraćaju ispod površine, a to je nepovoljno za mentalno zdravlje tih ljudi, a time i za društvo u kojem svi zajedno živimo. Naime, istraživanja pokazuju da su negativne društvene reakcije povezane s izraženijim simptomima PTSP-a. S druge strane, iskustvo društvenog prihvaćanja (pozitivnih reakcija okoline koja pokazuje prihvaćanje i poštovanje jedinstvenog stanja u kojem se žrtva nalazi i njene teške situacije) pokazalo se kao faktor oporavka ili zaštitni faktor za PTSP. Pritom se društveno prihvaćanje ne odnosi samo na reakcije bliske okoline poput obitelji i prijatelja, već i na reakcije vladajućih, medija i sugrađana.

Teške i traumatske priče “običnih” ljudi teško je čuti i nerijetko imamo potrebu negirati ih jer nam je teško prihvatiti da se događaju. Naime ako su se dogodile “običnom” čovjeku, mogu se lako dogoditi i nama ili našim voljenima, a ta je pomisao zastrašujuća i od nje se želimo obraniti. To je razlog zbog kojeg često reagiramo nevjericom i poželimo odgovornost prebaciti na onoga koji je iskustvo doživio i ispričao umjesto na one koji su zaista za njega odgovorni. Jer ako to učinimo vraćena nam je naša iluzija sigurnosti. Nisu zakoni loši ili medicinski postupci okrutni ili pak opasni ljudi među nama već je osoba trebala biti pametnija, opreznija, bolja pa joj se ne bi dogodilo to što je.

Ono što je potrebno u ovakvim situacijama jest da kao pojedinci pokažemo otvorenost i empatiju iako nas teške priče nasilnih medicinskih postupaka, zlostavljanja djece, ratnih trauma tjeraju da okrenemo glavu i zaštitimo se. Jer tek kada kažemo “čujem te i žao mi je da ti se to dogodilo” i “vjerujem ti i tu sam” otvaramo prostor za oporavak kao i rješavanje problema na koje osoba ukazuje. Primjerice u istraživanjima boli sustavno nalazimo velike individualne razlike. Isti podražaj neki pojedinci osjećaju i procjenjuju kao iznimno bolan i intenzivan dok ga drugi doživljavaju kao jedva osjetan. To potvrđuju i neurološka istraživanja – kod pojedinaca jako osjetljivih na bol pri zadavanju fizičke boli regije mozga povezane s doživljajem boli aktiviraju se češće i u većem opsegu. Osim individualnih karakteristika našeg živčanog sustava, na to kako ćemo bol doživjeti utječu i brojni drugi psihološki čimbenici: ličnost, prošla iskustva, očekivanja, socijalni kontekst. Kada vidimo da drugi trpe bol, reagiramo empatijom. Ipak, skloni smo tuđu bol podcijeniti i reagirati na temelju vlastite procjene, a ne onoga što nam druga osoba govori i pokazuje. Doživljaj boli jest subjektivan – osim o samom bolnom podražaju ovisi i o osobi i situaciji u kojoj se nalazi i istovremeno je za osobu koja bol doživljava stvaran. Prema tome adekvatan odgovor u slučaju kada nam netko kaže da je nešto bilo bolno, u ovom slučaju žene koje progovaraju o svojim iskustvima, nije “to ne boli” već je “žao mi je što je bilo tako”. To je odgovor koji proizlazi iz empatije i potiče oporavak.

Imajući sve ovo u vidu i prvenstveno slušajući uz empatiju, povjerenje i podršku, kao pojedinci ali i kao društvo, aktivno odlučujemo ići u smjeru oporavka, a ne retraumatizije.

I zato, i iz perspektive struke, opravdano očekujemo od odgovornih i vladajućih; ministara, saborskih zastupnika, ravnatelja bolnica, policije, sudova itd. da umjesto da okreću glavu otvore uši i preuzmu odgovornost za ono što čuju, a onda i sankcioniraju neprofesionalne ili protuzakonite postupke tamo gdje su učinjeni i/ili mijenjaju zakone i praksu tamo gdje ne valja. Očekujemo da njihova početna perspektiva bude ona prihvaćanja i povjerenja u iskustva koja su pred njih iznesena, a ne umanjivanja, ismijavanja, negiranja i ignoriranja. To je onda put ka oporavku za pojedince koji su (nam) se izložili na mjestu na kojem je to bilo najteže, a onda zapravo i šansa za sve nas ostale.

 

Literatura:

Coghill, R. C. (2010). Individual Differences in the Subjective Experience of Pain: New Insights into Mechanisms and Models. Headache. 50(9), 1531–1535.

Dallam, J.S. (2010). A Model of the Retraumatization Process: A Meta-Synthesis of Childhood Sexual Abuse Survivors’ Experiences in Healthcare. Doctoral dissertation. Lawrence: University of Kansas.

Havelka, M. (Ur.) (2002). Zdravstvena psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Loewenstein, G. (2005). Hot-cold empathy gaps and medical decision making. Health Psychology, 24(4, Suppl), S49-S56.

Maercker, A., & Müller, J. (2004). Social acknowledgment as a victim or survivor: A scale to measure a recovery factor of PTSD. Journal of Traumatic Stress, 17, 345–351.

Maercker, A., Povilonyte, M., Lianova R., Pöhlmann, K. (2009). Is Acknowledgment of Trauma a Protective Factor? The Sample Case of Refugees from Chechnya. European Psychologist, 14, 249-254.

Müller J., Moergeli H.P., Maercker A. (2008). Disclosure and social acknowledgement as predictors of recovery from posttraumatic stress: a longitudinal study in crime victims. Canadian Journal of Psychiatry, 53(3), 60–168.

Orchowski, L.M., Untied, A.S., Gidycz, C.A. (2013). Social Reactions to Disclosure of Sexual Victimization and Adjustment Among Survivors of Sexual Assault. Journal of interpersonal violence. 28(10), 2005–2023.