EMPATIJA

ZA ZPD PISALA LANA GJURIĆ

„Could a greater miracle take place than for us to look through each other’s eyes for an instant?“

– Henry David Thoreau

 

Empatija. Jedan pojam, bezbroj opisa. Evo nekoliko:

„Empatija je moć uživljavanja u tuđu ličnost i doživljavanje njegovih iskustava kroz zamišljanje.“ (Chambers English Dictionary, 1989)

„Empatija je doživljaj tuđeg unutrašnjeg svijeta i njegovih vrlo osobnih značenja kao da su naši vlastiti, ali bez gubitka svijesti da je riječ o ‘kao da’-doživljaju.“ (Rogers, 1962)

„Empatija je razumijevanje, uz puno poštovanje onoga što drugi proživljavaju.“ (Rosenberg, 2006)

Dakle, jednostavno rečeno, empatija je mogućnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe, tako da zauzmemo poziciju i perspektivu te osobe (ono što često nazivaju „stavljanje u cipele druge osobe“) i pokušamo shvatiti kako se ta osoba osjeća ili što proživljava.

Empatija nije jednostavna vještina, ali je baš to, vještina. Dakle, empatiju je moguće razvijati. Najčešća prepreka u pružanju empatije jest naša sklonost da dajemo savjete, nudimo rješenja i pomažemo drugoj osobi, što je samo po sebi u redu. No ono što pritom vrlo često preskočimo (a ljudima je najčešće to najpotrebnije) jesu njihovi osjećaji i pokazivanje razumijevanja za iste. Kad nam netko kaže da razumije kako se osjećamo i zbog čega se tako osjećamo, kao da se jedan dio težine otpusti. Rogers je to opisao ovako: „Kada su me saslušali i kada su me čuli, mogao sam vidjeti svijet na drugačiji način i nastaviti dalje. Začuđujuće je kako elementi koji su se činili nerješivima, postaju rješivi kada netko sluša. Kako se, kada nas netko čuje, nesporazumi koji su se činili nepopravljivima, pretvaraju u jasne tokove.“

Ponekad može biti izazovno empatizirati, jer da bi se povezali s tuđim osjećajima, moramo doći u kontakt sa svojim. To je na neki način ranjiva pozicija, ako se radi o osjećajima s kojima nam je teško. No s druge strane, može biti i olakšavajuća pozicija, jer ne trebamo ponuditi rješenje/savjet ili uvjeriti osobu u nešto drugo, nego je samo saslušati. Postoji budistička izreka koja vješto opisuje tu sposobnost: „Nemoj samo činiti nešto, stoj tu!“ Empatija zato zahtjeva da se usredotočimo i svoju pažnju usmjerimo samo na to što nam osoba govori, odnosno poruku koju nam prenosi. To znači da moramo biti prisutni, sada i ovdje, u tom trenutku, sa željom da shvatimo što nam osoba želi reći, kako se osjeća.

Prisutnost koju zahtjeva empatija nije lako održati. Često nas u tome ometaju i stvari iz okoline, ponajviše mobiteli, računala, ubrzan način života u kojem živimo i način komuniciranja kojem smo svakodnevno izloženi. Holley Humphrey, predavačica i edukatorica u Centru za nenasilnu komunikaciju u Arizoni, identificirala je neka uobičajena ponašanja koja nas ometaju u empatičkom povezivanju s drugima: davanje savjeta, nadmetanje („Čekaj da čuješ kako je meni tek bilo!“), poučavanje, tješenje, pričanje priča, zataškavanje („Razvedri se. Pa nije tako strašno.“), sažalijevanje, ispitivanje, pravdanje („Htjela sam te nazvati, ali…“) i ispravljanje („Nije se tako dogodilo.“). Uvjerenje da moramo „popraviti“ situaciju i učiniti da se drugi osjećaju bolje nas sprječava da budemo prisutni.

Kada usmjerimo svoju pozornost i čujemo što drugi opažaju, osjećaju, trebaju, možemo im uzvratiti tako da ponovimo što smo čuli. Na taj način drugi vide da ih slušamo, imaju mogućnost čuti što su rekli i kako to zvuči i na kraju nas ispraviti ako smo ih krivo razumjeli. Najčešće samo parafraziranje onoga što je osoba rekla može ju potaknuti na daljnje dijeljenje. Kada ne dopustimo drugoj osobi da se izrazi u potpunosti i odmah skočimo na rješavanje problema, često se dogodi da ona ne primijeti naše iskreno zanimanje za njihove osjećaje i potrebe. Umjesto toga, može steći dojam da se žurimo riješiti njen problem ili je se riješiti.

Kako ćemo znati da smo bili empatični? Empatična poruka često u drugoj osobi donosi osjećaj olakšanja i smanjenje napetosti. Često i u svom tijelu možemo osjetiti smanjenje napetosti kada vidimo da je osobi lakše zbog nečega što smo rekli. Možemo primijetiti da smo bili empatični i po tome da je druga osoba prestala govoriti, da je možda rekla sve što je htjela reći. Pritom uvijek možemo provjeriti tako da, primjerice, kažemo: „Jesi li još nešto htio/htjela reći?“

Empatija je sama po sebi vrlo moćna. Pokazalo se da korištenje empatije može pomoći smanjiti potencijalno nasilje i generalno smanjiti razinu napetosti i frustracije. To je često vidljivo u serijama i filmovima, gdje postoje pregovarači koji korištenjem empatije pokušavaju, npr. umiriti napadača i pokušati ga uvjeriti da ne ozljedi nikoga. Također, šire gledano, da je više empatije, bilo bi i manje mržnje, sukoba i ratova. Trenutno je vidljivo koliko u svijetu nedostaje razumijevanja i empatije za drugoga, koliko je podijeljenosti unutar nacija, zemalja, kontinenata i koliko se teško međusobno razumijemo. Atticus Finch je rekao: „Nikad ne možete uistinu razumjeti osobu dok niste pokušali shvatiti stvari iz njene pozicije… sve dok se ne stavite u njenu kožu i hodate okolo u njoj.“ (Lee, 1961). Ako shvatim kako je to osjećati se kako se druga osoba osjeća, koje strahove ima i do čega joj je stalo, zasigurno ću biti ljubaznija/i i imati više razumijevanja. I ako to druga osoba napravi za mene, sigurno će postojati više mogućnosti i želje da pomognemo jedni drugima i da se bolje slažemo. Stoga je empatija ili razumijevanje tuđih osjećanja, misli i stanja sastavni dio dobrog funkcioniranja društva i zajednice.

 

Video o empatiji (Brené Brown) – https://www.youtube.com/watch?v=1Evwgu369Jw

 

Literatura:

  1. Lee, H. (1961). To kill a mockingbird. New York, NY: Harper & Row, (1991).
  2. Rogers, C.R. (1962). The interpersonal relationship: he core of guidance. Harvard Educational Review, 32, 416-29.
  3. Rosenberg, M.B. (2006). Nenasilna komunikacija – Jezik života. Osijek: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
  4. http://cultureofempathy.com/References/Definitions.htm