OD LUZERA DO SVECA

ZA ZPD PISAO LUKA JURAS

Zamislite da ste se našli u situaciji u kojoj ste na zamolbu nadređenog pristali odraditi zadatak koji ne ulazi u opis vašeg posla. Radi se o dosadnom zadatku zbog kojeg ste dva dana trebali ostati neplaćeno prekovremeno na poslu. Nekoliko dana nakon što ste odradili zadatak vidjeli ste kako nadređeni slično traži od vašeg kolege koji je isprva pristao odraditi posao, ali se ubrzo predomislio i rekao nadređenom kako ipak ne želi raditi taj zadatak. Nadređeni je tu vijest dobro prihvatio i vaš kolega nije snosio nikakvu posljedicu zbog te odluke. Što biste pomislili i osjećali u takvoj situaciji?

Rezultati istraživanja Jordana i Monina (2008) pokazali su da smo u situacijama kad se osjećamo kao luzeri, jer smo propustili priliku da se zauzmemo za sebe i vidimo druge da su uspješni u tome, skloni sebe doživljavati kao svece, odnosno izrazito moralne osobe. Autori ovaj zaključak temelje na rezultatima eksperimenta kojeg su proveli na Sveučilištu Stanford. Studenti koji su bili sudionici u istraživanju mislili su da su se prijavili na istraživanje o povezanosti komunikacije i taktika pregovaranja te su očekivali da će s kolegom rješavati igre i socijalne dileme. Kako ne bi otkrili pravu svrhu istraživanja, istraživači su zamolili  studente da dok čekaju kolegu (u stvarnosti pomoćnika eksperimentatora) sudjeluju u dodatnom (dosadnom) zadatku koji nije dio istraživanja za kojeg su se prijavili. Svi studenti su pristali sudjelovati u tom dodatnom zadatku. Nekoliko minuta nakon što su studenti radili dodatni zadatak, u prostoriju je ušao pomoćnik istraživača koji je isto pristao riješiti dodatni zadatak. Međutim, ubrzo nakon što su studenti završili sa zadatkom, pomoćnik istraživača je rekao da ipak ne želi sudjelovati u tom dodatnom zadatku te mu se zbog toga nije ništa dogodilo. Studenti koji su to vidjeli kasnije su procjenjivali da su moralniji od kolege. Možemo istaknuti da su studenti moralnost kolege procjenjivali na kraju istraživanja, a njihovu percepciju nije ublažilo ni to što su tijekom „pravog“ istraživanja s kolegom u paru rješavali različite igre u kojima je on uvijek koristio suradničke strategije.

Zanimljiv nalaz u ovom istraživanju bio je što studenti nisu sebe smatrali moralnijom osobom jednostavno zbog toga što su riješili dodatan zadatak ili zato što su vidjeli kako kolega odbija izvršiti dodatni zadatak (to potvrđuju rezultati studenta u kontrolnim skupinama). Studenti su bili skloni moraliziranju (tj. doživljavanju sebe kao svetaca) samo kad su riješili dodatni zadatak i vidjeli kolegu da odustaje od njega. To je značajno jer pokazuje da nam kognitivna fleksibilnost tijekom moralnog rezoniranja omogućuje oportunističko postavljanje referentnih okvira u različitim situacijama. Drugim riječima, to koliko ćemo nešto smatrati moralnim ovisi i o socijalnom kontekstu u kojem donosimo tu odluku.

Ali zašto uopće u situacijama kada se propustimo zauzeti za sebe i vidimo druge koji uspiju u tome posežemo za doživljavanjem sebe kao moralno superiorne osobe? Odgovor na to pitanje leži u tome što generalno nastojimo održati stabilnu i pozitivnu sliku o sebi, a situacija u kojoj se ne izborimo za sebe i ne suprotstavimo se neprihvatljivim zahtjevima okoline ugrožava takvo poimanje sebe. U našoj je kulturi rašireno vjerovanje da je racionalno ponašanje ono koje je u najboljem interesu pojedinca, a skup ponašanja koja nisu u skladu s tim vjerovanjem doživljava se kao karakterna mana pa negativnu sliku o sebi koju izaziva pomisao „uh koji sam ja luzer, zašto i ja nisam to napravio“ nastojimo ublažiti moraliziranjem. S obzirom na to da ne možemo vratiti vrijeme i promijeniti ponašanje, za ublažavanje negativne slike o sebi na raspolaganju imamo promjenu percepcije situacije i sebe. Da bismo razumjeli kako se to odvija moramo razumjeti od čega se sastoji slika o sebi.

Jedna dimenzija slike o sebi odnosi se na doživljaj sebe kao prilagođene i kompetentne osobe sposobne ugoditi sebi, a druga dimenzija se odnosi na doživljaj sebe kao moralne i tople osobe sklone brizi o drugima. Ljudi kad dožive prijetnju slici sebe kao sposobnih da se izbore za sebe, mogu održati stabilnu i pozitivnu sliku o sebi tako da naglase izraženost druge dimenzije slike o sebi, odnosno doživljavanjem sebe kao moralne, brižne i (ironično) skromne osobe. Studenti koji su sudjelovali u istraživanju imali su dostupnu informaciju o svojem nedavnom ponašanju koja pokazuje da se nisu uspješno izborili za sebe i informaciju o ponašanju kolege koji se izborio za sebe. Kako bi u toj situaciji smanjili negativnu sliku o sebi, studenti su svoje ponašanje nastojali percipirati kao izraz izrazite moralnosti i brige za druge. Osim na ovaj način, osjećaj ugroženosti vlastitog poimanja sebe može se smanjiti na još jedan način. Istraživači su u drugom nizu eksperimenata uveli još jednu eksperimentalnu situaciju koja je bila identična originalnoj eksperimentalnoj situaciji, samo što su studenti prije procjenjivanja sebe i kolege trebali napisati kratki esej o vlastitoj osobini koju cijene kod sebe. U toj situaciji studenti se nisu smatrali moralnijima od kolege. Dakle, kad se kod ljudi istakne da su dobri i prilagođeni smanjit će vjerojatnost moraliziranja kao mehanizma uljepšavanja slike o sebi.

Za kraj, ovo istraživanje pokazalo nam je da moralne prosudbe nisu samo odraz našeg apstraktnog poimanja pravde. Moralne prosudbe često mogu poslužiti kao sredstvo da se osjećamo bolje sami sa sobom, jer nam u situacijama kad nismo zadovoljni sobom one mogu pomoći da svoje postupke pripišemo svojim vrlinama, a ne manama. Međutim, takav mehanizam održavanja pozitivne slike o sebi ima i svoju cijenu jer opterećuje naše ograničene kognitivne kapacitete brigom o tome kako da opravdamo svoje postupke. Kao alternativu, možemo otpustiti stalnu brigu o adekvatnosti našeg ponašanja i zauzeti stav da nismo manje vrijedni zbog toga što ne možemo najbolje moguće reagirati u svakoj situaciji. Tada situacije o kojima smo govorili u ovom tekstu možemo iskoristiti da učimo od drugih osoba i da na kraju dana budemo u redu s tim da smo u nekim situacijama odabrali brinuti o sebi, a da smo u nekim drugim situacijama ipak odabrali brinuti o drugima i odnosu ili naprosto bili poslušni. I to je isto u redu, život srećom donosi mnoge prilike za vježbu.

Originalni rad:

Jordan, A. H. i Monin, B. (2008). From sucker to saint: Moralization in response to self-threat. Psychological Science, 19(8), 809-815.