ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
Ovaj pojam je nešto o čemu kao psiholozi često razgovaramo sa ljudima koji nam dolaze iz različitih razloga no ponekad možda previše podrazumijevamo da je svima jasno što znači. O osobnoj odgovornosti govorimo sa roditeljima kada im objašnjavamo zbog čega da ne čitaju i pišu lektiru umjesto svoje djece. O osobnoj odgovornosti razgovaramo kada pred sobom imamo par koji promišlja rastavu braka. O osobnoj odgovornosti sa zaposlenicima i poslodavcima govorimo kada slušamo kako im je na radnim mjestima. O osobnoj odgovornosti govorimo sa teško bolesnim ljudima koji donose odluke o daljnjem tijeku liječenja i svojeg života. Možda zvuči jednostavno i razumljivo no u životu je rijetko tako i često zahtjeva da se dobro pogledamo i poslušamo iznutra, a onda i da mijenjamo neke od načina funkcioniranja koji mogu biti, i najčešće jesu, vrlo stari, uhodani i često jedini s kojima mislimo da u tom trenu raspolažemo.
Osobna odgovornost “ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život – za naše tjelesno, psihičko, mentalno i duhovno zdravlje” (Juul 1995. str 132.). Dakle preuzimanje osobne odgovornosti podrazumijeva da umijemo prepoznati ono što (ne)trebamo, (ne)želimo, hoćemo/nećemo, što mislimo i što osjećamo – dakle da imamo samosvijest. Podrazumijeva isto tako i da smo to u stanju komunicirati i zastupati prema van, riječima i ponašanjem, u odnosima sa onima koji nas okružuju, onima koje volimo i za koje želimo da vole nas.
Iako ovako napisano sve ovo zvuči sasvim jednostavno, lako i logično u životu često nije baš sasvim tako. Ne zato što smo glupi ili nesposobni ili slabi već zato što je preuzimanje osobne odgovornosti nešto što učimo kroz odrastanje, bivajući u odnosima, prvenstveno sa roditeljima i ostalim važnim odraslima. Ako nam nisu pokazali primjerom teško ćemo znati. Ako su nas prisiljavali da jedemo hranu od koje nam se diže želudac ili su nam govorili da moramo pristojno zagrliti i poljubiti svakog gosta koji uđe u kuću bez obzira koliko nam je to ugodno, ako su nas učili da dečki ne plaču jer nisu slabići, a djevojčice se ne ljute jer su onda ružne ili ako bismo zbog meškoljenja za vrijeme nastave dobivali jedinicu iz vladanja, teško smo naučili prepoznati i zastupati sebe. Ako smo odrastali sa porukama da biti odgovoran znači uvijek doći na vrijeme, ispuniti obaveze bez opiranja i propitkivanja, biti poslušan, pristojan i stavljati druge ispred sebe onda je preuzimanje osobne odgovornosti nerijetko plivanje u nepoznatoj ili barem mutnoj vodi i ne preostaje drugo nego učiti i vježbati u odrasloj dobi.
Često ljudi počnu učiti o osobnoj odgovornosti u sobama nas psihologa i to najčešće kada se nađu u situaciji ili prijetnji da će izgubiti značajan dio sebe, svog integriteta ili pak važan odnos ukoliko nešto ne promijene. Preuzimanjem osobne odgovornosti radimo ono što nam je potrebno da bismo bili dobro, čuvamo vlastiti integritet i učimo graditi zrele, kvalitetne i zadovoljavajuće odnose sa drugim ljudima. Onakve odnose u kojima i mi i oni možemo postojati upravo takvi kakvi jesmo. Odnosi u kojima svatko prezima svoju osobnu odgovornost nužno donose i sukobe jer ne želimo/trebamo/mislimo/osjećamo isto i ako smo otvoreni oko toga, sa sobom i drugom osobom, sukob je neizbježan. No to je sasvim u redu. Sukobi su sastavni dio svakog odnosa, donose nam prilike za učenje o tome kako činiti izbore, donose prostor za promjenu, rast i razvoj ali i priliku da bolje upoznajemo i učimo čuvati sebe.
I na kraju – biti osobno odgovoran znači upravo ovo o čemu piše gore – biti svjestan sebe i zastupati sebe. To nipošto nije sinonim egocentrizmu kao ni za, u zadnje vrijeme izrazito popularne, poruke o tome da briga o sebi znači iz svojeg života naprosto izbaciti, poništiti ili obezvrijediti sve one i sve ono što nam ne paše. Zastupati sebe ne znači omalovažiti, odbaciti ili ignorirati sve ili svakoga tko nam smeta, ne podrazumijeva neosjetljivost na tuđu patnju i bol, prava i potrebe i ne opravdava postizanje vlastitog cilja na tuđu štetu već podrazumijeva zauzimanje za ono što nam treba i ono što nam je važno u komunikaciji sa ovim svijetom i ljudima u njemu poštujući pritom njihovo pravo da čine isto.
Literatura i preporuka za daljnje čitanje:
Juul, J. (1995) Vaše kompetentno dijete. Zagreb:Naklada Educa
Juul, J. (2002). Od poslušnosti do odgovornosti: Kompetencija u pedagoškim odnosima. Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, (2002) Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Zagreb: Naklada Alinea
Juul, J. (1998) Ovo sam ja! Tko si ti?: o bliskosti, poštovanju i granicama između odraslih i djece, Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. (2004) Život u obitelji: Najvažnije vrijednosti u zajedničkom životu i odgoju djece. Zagreb: Naklada Pelago.