LIJEPO JE DOBRO – ŠTO MISLIMO O DRUGIMA SAMO NA OSNOVU NJIHOVOG IZGLEDA?

ZA ZPD PISALA LINDA RAJHVAJN BULAT

Osim ako je kontakt ostvaren bez mogućnosti vizualnog zapažanja osobe, fizički izgled je prva karakteristika na koju obratimo pažnju pri susretu s drugima. Ona utječe na to hoćemo li drugu osobu radije izbjeći ili joj prići i s njom ostvariti kontakt. Bilo to politički nekorektno ili ne, činjenica je da vizualni izgled dominira prvim dojmovima kod ljudi, koji su (kao i drugi primati) primarno vizualna bića. Tako se pokazalo da ljepota stvara „halo“ efekt (o kojem smo već pisali na stranicama ZPD-a), odnosno usmjereni smo da na osnovu jedne, najčešće prve osobine koju zapazimo kod osobe zaključujemo o njenim ostalim osobinama, ponašanjima, stavovima, vrijednostima itd.

Autorice K. Dion i E. Berscheid sa Sveučilišta u Minnesoti te E. Walster sa Wisconsin Sveučilišta 1972. godine su objavile istraživanje u kojem su provjeravale kako ljudi procjenjuju osobe privlačnog, neprivlačnog i prosječnog izgleda. Konkretnije, psihologinje je zanimalo (1) imaju li fizički atraktivne osobe (bilo muške bilo ženske) više socijalno poželjnih osobina od neatraktivnih osoba te (2) očekuje li se od atraktivnih osoba da će imati bolji život u odnosu na druge osobe? Kako bi dobile odgovor na ta pitanja, autorice su provele istraživanje na 30 mladića i 30 djevojaka, studenata Sveučilišta u Minessoti, koji su upisali kolegij iz psihologije. Kako sudionici ne bi znali pravu svrhu istraživanja, istraživačice su im rekle da je cilj istraživanja usporediti koliko su netrenirani studenti, u odnosu na studente kliničke psihologije i kliničke psihologe, točni u procjenama drugih osoba samo na temelju prvih dojmova i vanjskog izgleda osobe. Pritom su eksperimentatorice ohrabrile sudionike na način da su im prenijele svoja uvjerenja kako je točnost nečije percepcije opća sposobnost i da sudionici koji imaju visoko izraženu tu sposobnost mogu biti jednako točni u svojim procjenama kao i iskusni kliničari.

Postupak istraživanja je bio takav da su sudionici po slučaju dobili 3 omotnice s fotografijama muške ili ženske osobe (a) fizički atraktivnog izgleda, (b) prosječno atraktivnog izgleda i (c) relativno neatraktivnog fizičkog izgleda[1]. Osobe na slikama su sve bile istog spola (polovica sudionika je dobila fotografije na kojima su žene, a polovica na kojima su muškarci) te dobi sličnoj dobi sudionika. Sudionici su potom dobili nekoliko zadataka:

  • Prvo su trebali za svaku osobu s fotografije procijeniti njezine osobine ličnosti, pri čemu su na skali od 6 stupnjeva odgovarali u kojoj mjeri misle da je osoba npr. dosadna ili zanimljiva, topla ili hladna, stabilna ili nestabilna, jaka ili slaba i sl. Tako je procijenjeno ukupno 27 osobina.
  • Zatim su za svaku osobu procijenili zastupljenost dodatnih 5 osobina, pri čemu su rangirali te osobine, od one za koju očekuju da je kod određene osobe s fotografije najviše zastupljena, do one za koju procjenjuju da je najmanje prisutna ili ju osoba ne posjeduje. Dodatne osobine odnosile su se na srdačnost, entuzijazam, fizičku privlačnost (atraktivnost), društvenost i vjerodostojnost.
  • U trećem zadatku sudionici su trebali procijeniti za koju od tri osoba je najviše, a za koju najmanje vjerojatno da će imati iskustvo različitih životnih događaja. Na osnovu njihovih procjena formirani su indeksi koji označavaju kako je procijenjena sreća u daljnjem životu osoba s fotografija, i to u četiri područja – brak, roditeljstvo, društveni i profesionalni život te ukupno zadovoljstvo životom.
  • Konačno, sudionici su za 30 različitih zanimanja trebali procijeniti koja od 3 osoba s fotografija bi se najvjerojatnije mogla baviti određenim zanimanjem, pri čemu su zanimanja kasnije bodovana i podijeljena u tri stupnja različitog ranga – niskog statusa (npr. narednik), srednjeg statusa (npr. satnik) i visokog statusa (npr. pukovnik).

Što su rezultati pokazali? Zanimljivo je da su rezultati u svim zadacima sudionika bili prilično jasni i vrlo konzistentni. Fizički atraktivne osobe su procijenjene inteligentnijima, zdravijima, društvenijima i moralnijima od neatraktivnih osoba. Ukratko, privlačnijim osobama, bez obzira je li riječ o muškarcu ili ženi (i bez obzira na spol samog sudionika istraživanja) su pridijeljene sve pozitivne osobine (čak i kada su one naizgled kontradiktorne, kada je na primjer riječ o hrabrosti i osjećajnosti). Također, za fizički atraktivne osobe predviđa se da će imati bolje brakove i bolje poslove. Jedina dimenzija za koju se nije potvrdilo da su privlačnije osobe u njoj bolje, jest roditeljstvo. Čak su atraktivne osobe u tom slučaju procijenjene i nešto lošije od osoba prosječnog i onih manje privlačnog izgleda. Unatoč tome, čini se da je „halo“ efekt djelovao na gotovo sve oblike procjena osoba s fotografija. Autorice zaključuju da su u potpunosti potvrdile stereotip nazvan „Lijepo je dobro“ te da ne samo da se misli da fizički atraktivne osobe imaju društveno poželjniju osobnost od onih manje atraktivnih osoba, već se vjeruje da one vode i bolje živote i da su uspješnije.

Za kraj je zanimljivo navesti još jedno specifično područje u kojem se potvrdio fenomen „Lijepo je dobro“, a to je forenzička psihologija. Naime, ranija istraživanja su pokazala da su lijepe žene rjeđe optužene za zločin za koji su osumnjičene (Monahan, 1941), a ukoliko do kazne dođe, ona će biti blaža za fizički atraktivne osuđenike u odnosu na manje atraktivne (Efran, 1974). Također, Sigall i Ostrove (1975) su u svom istraživanju pokazali da, kada je riječ o krađi, odnosno kriminalnom činu za koji se pretpostavlja da nije povezan s atraktivnošću počinitelja, sudionici u istraživanju lijepoj osobi daju blažu kaznu nego manje lijepom optuženiku. Međutim, kada je riječ o  kriminalnom činu koji bi mogao biti povezan s atraktivnošću počinitelja (npr. zavaravanju), pokazalo se da ljepša osoba dobiva veću kaznu! U ovom slučaju, lijepu osobu se stereotipno vidi kao osobu koja koristi svoju ljepotu kako bi nekog prevarila i uzela npr. veću količinu novca.

Također, čini se da ljepota može biti dio negativnih stereotipa i u drugim područjima života. Tako se, primjerice, nerijetko lijepe osobe karakterizira i kao hladne, umišljene, nezainteresirane za obične ljude, egocentrične i  uobražene.

U svakom slučaju, na osnovu prikazanih istraživanja možemo zaključiti da su ljudi spremni o puno (previše!) toga zaključivati isključivo na osnovu fizičkog izgleda osobe.

[1] Procjene atraktivnosti osoba na fotografijama provjerene su u istraživanju koje je prethodilo ovom, i to na većem broju sudionika.

Literatura:

Dion, K., Bercheid, E. i Walster, E. (1972). What is beautiful is good? Journal of Personality and Social Psychology, 24(3), 285-290.

Efran, M. G. (1974). The effect of physical appearance on the judgment of guilt, interpersonal attraction, and severity of recommended punishment in a simulated jury task. Journal of Research in Personality, 8, 4S-S4.

Monahan, F. (1941). Women in crime. New York: Washburn.

Sigall, H. i Ostrove, N. (1975). Beautiful but dangerous: Effects of offender attractiveness and nature of the crime on juridic judgment. Journal of Personality and Social Psychology, 31(3), 410-414.