“IZBJEGLICA” ili DIJETE?

ZA ZPD PISALE IVANA ĆOSIĆ PREGRAD I SENA PUHOVSKI

Odlučile smo pisati o djeci koja su ujedno i izbjeglice kao o temi mjeseca u trenutku kada su na naslovnicama osvanule vijesti da je na kombi u kojem su bila i djeca otvorena vatra. Ne želimo pisati o tom događaju no on je bio povod ovoj temi.

U međuvremenu do nas su došle i vijesti o djeci koja su na američkoj granici odvajana od svojih obitelji i smještavana u „kampove za djecu“. Krenuli su natpisi i usporedbe ovakvih kampova sa onim tijekom drugog svjetskog rata, a čovječanstvo je ponovno, kao i mnogo puta do sada, u situaciji kada riskiramo sudjelovati u užasima tako što na njih ne reagiramo. Nakon informacija o događajima i procedurama na američkoj granici Američko psihološko udruženje je reagiralo otvorenim pismom (www.apa.org) kojim traži da se ovakva praksa odmah prekine te navode spoznaje kojima barata psihologija kao struka, a koje govore o štetnosti ovakvih postupaka. Četrdeset istraživača dječjeg razvoja ovih je dana, između ostalog, napisalo kako je „privrženost osnovno pravo“ naglašavajući upravo to kako je blizina bliskih jedan od najznačajnijih faktora koji utječu na to kako će djeca savladati traume izbjeglištva (www.psychologytoday.com).

Mi ovom prilikom nećemo pisati otvoreno pismo, no imali smo potrebu istaknuti zbog čega psiholozi reagiraju, odnosno što znamo o djeci i ovakvim situacijama, a potiče nas  da tražimo drugačije djelovanje.

Za početak evo nekoliko termina koje je važno znati u ovom kontekstu:

Izvanredna situacija (katastrofa): „..kolektivna stresna situacija koja se dogodila relativno naglo na određenom zemljopisnom području, u kojoj su ljudi izloženi velikoj opasnosti, a karakterizirana je razaranjima i gubicima takvih razmjera da dolazi do poremećaja socijalne strukture i socijalnih funkcija društva..“ (Bolin 1989., prema Pregrad, urednik, 1996).

Traumatski događaj definira se kao situacija u kojoj je osoba bila izložena smrti, prijetnji smrću, stvarnoj ozljedi ili prijetnji ozljedom ili seksualnom nasilju i to na na način da je osoba to direktno iskusila, svjedočila događaju, saznala da se navedeno dogodilo prijatelju ili članu obitelji (prema klasifikaciji DSM-V),

Traumatska separacija ili gubitak jest situacija u kojoj su djeca odvojena od onih koji o njima brinu (prvenstveno roditelja) u traumatskim okolnostima, npr. roditelji su ubijeni, zatvoreni, silom odvedeni. O takvim separacijama se govori i kao o iznenadnim ili prolongiranim separacijama i one utječu na djetetovo tjelesno i mentalno zdravlje i neurorazvoj.

Otpornost je „obrazac pozitivne prilagodbe u kontekstu prošlih i sadašnjih nedaća“ (Goldstein i sur., 2006). Zadnja tri desetljeća pažnja istraživača usmjerena je na pojam otpornosti primjenjujući modele koji se zasnivaju na ideji da stresna situacija utječe na zdrav razvoj i prilagođeno ponašanje pojedinca (Ayalon, 1995.).

Razdvojenost i separacija su vrlo snažan izvor stresa u izbjeglištvu za veliki broj obitelji koje nastoje zadržati zajedništvo. Istraživanja pokazuju da obiteljska podrška i kohezija, koje se povećavaju u kriznim situacijama, osnažuju strategije suočavanja s nedaćama i potpomažu bolju prilagodbu obitelji i djece. Jasne spoznaje o djelovanju traume na cjelokupni razvoj (što uključuje i neurorazvoj) utjecale su i na rad stručnjaka u našoj zemlji koji su tijekom rata pomagali izbjegloj i prognanoj djeci, a koji su u svom radu osobito naglašavali preventivno djelovanje kroz psihosocijalne programe i zadržavanje odnosa privrženosti koji je ključan u suočavanju i oporavku od traumatskih iskustava (Profaca, 2008).  Istraživanje, koje je uključivalo djecu izloženu traumatskim događajima u ratu, pokazalo je da je najveća pojavnost posttraumatskog stresnog poremećaja, često povezanog s depresivnošću, nađena kod djece koja su izgubila jednog ili oba roditelja, dok je najmanje poteškoća nađeno kod djece koja su živjela i žive s oba roditelja (Hasanović i sur., 2006.).

Djeca koja su stigla u našu zemlju dolaze iz mjesta gdje su smrt i razaranje svakodnevica. Najvjerojatnije su pred polazak iskusila jedan ili više od ovih događaja: gubitak ili smrt najbližih, razaranje doma ili drugih važnih prostora (škola, vrtića, bolnica), ranjenike kao svakodnevni prizor, nedostatak osnovnih uvjeta za život poput hrane, vode ili lijekova, nasilje ili svjedočenje nasilju različitih oblika, ometanje svakodnevnih aktivnosti i zadaća poput odlaska u školu. Kroz svoje putovanje vrlo vjerojatno su iskusila transport u nehumanim uvjetima poput skučenih i neprimjerenih prostora, nedostatka hrane ili vode, adekvatne odjeće i obuće, ekstremnih hladnoća ili vrućina te su moguće svjedočila ili i sama bila izložena situacijama nasilja i situacijama da je njihov ili tuđi život (ponovo) ugrožen. Procjenjuje se da je broj djece izbjeglica i migranta na svjetskoj razini govoto pet puta veći nego 2010. godine. Otprilike 300.000 djece bez pratnje i djece odvojene od obitelji zabilježeno je u 80-ak država tijekom 2015. i 2016. godine (www.unicef.hr/vijesti).

Kao što je vidljivo, događaji i iskustva koja opisujemo predstavljaju traumatske događaje i katastrofe odnosno izvanredne situacije. Kada se ovakvi događaji nižu jedan za drugim govorimo o djeci koja doživljavaju akumulirani stres koji predstavlja rizik za njihovo mentalno zdravlje (Bronstein, 2011.). Srećom, psiholozi (i drugi istraživači dječje traume) znaju nešto o tome što možemo učiniti kako bi ovakvi događaji ostavili što manje posljedice. Ne odvajati djecu od njihovih roditelja i članova obitelji, uzimajući u obzir prisustvo obitelji kao zaštitni faktor (Pregrad, urednik, 1996) i omogućiti im što prije sigurnost, stabilnost, adekvatnu skrb i prihvaćanje, bez diskriminacije (Fazel i sur., 2012.).  I to dugoročno i kontinuirano. Iskustva pokazuju da se zajednica, u koju djeca pogođena nedaćama pristižu,  brzo mobilizira no pomoć jednako tako brzo i nestaje jer „poznato je da se nakon prirodnih katastrofa u društvu obično javlja povećana spremnost za pomaganje žrtvama […] no razina suosjećajnosti i spremnosti na pomaganje smanjuje se što progonstvo duže traje i što ostali dijelovi populacije teže žive“ (Pregrad, urednik, 1996). Postupajući u skladu sa ovim spoznajama jačamo zaštitne faktore i pomažemo djeci da se što uspješnije nose sa teškim događajima, odnosno jačamo, na onaj način na koji to može zajednica, dječju otpornost. Jer jedan od osnovnih preduvjeta za razvoj svakog djeteta jest osjećaj sigurnosti. Taj osjećaj, odnosno iskustvo, djeca dobivaju prvenstveno od roditelja i članova obitelji ali dobivaju ga i od društva ili članova zajednice u kojoj žive.

Ove spoznaje o traumatizaciji djece o kojima danas pišemo ni u psihologijsku znanost nisu ušle lako i brzo, već su novijeg datuma. Tome je tako najviše radi želje odraslih, pa onda i istraživača i znanstvenika, da se na djetinjstvo gleda romantično i idealizirano. Dygorev i suradnici (2002.) prepoznaju i širi društveni kontekst koji negira dječju traumatizaciju. Vlade, međunarodna udruženja i agencije kao dijelovi društva koji su dužni u širem razmjeru zaštititi djecu negiranjem dječje traume nastoje štititi sebe od kolektivne krivnje u situacijama kada su bespomoćni zaštititi djecu od traume koju sami proizvode. Istovremeno autori odgovornima smatraju i stručnjake u području mentalnog zdravlja, koji često prenaglašavanjem dječje otpornosti i samooporavka nakon traumatskog iskustva, daju međunarodnoj zajednici stručni i teorijski okvir za otklanjanje od sebe razloga za prevenciju dječje traumatizacije.

Slike i priče izbjegle djece i njihovih obitelji pojave se svako malo na zidovima naših profila na društvenim mrežama, sve rjeđe no ipak povremeno i na portalima sa vijestima. Što se tada dogodi? Kako reagiramo? Preskačemo li ovakve vijesti, tugujemo ili se zgražavamo nad njima? Ili se naprosto trudimo što brže potisnuti ih iz svijesti. Kako se tada osjećamo? Krivo? Tužno? Ljutito? Šokirano? Bespomoćno.

Upravo zbog snažnih emocija i bespomoći  koja ih prati brzo preskačemo ovakve vijesti, a kasnije se, kada ostanemo sami sa sobom, pitamo kakvi smo to ljudi postali kada ne reagiramo na užase koji se događaju najslabijima – djeci. Razlog zbog kojeg se najčešće mičemo je to što nam je teško gledati tuđu muku, pogotovo muku djece, kao i nesklonost ka tome da djetinjstvo gledamo kao nešto što nije „čarobno doba života“. I to je humano i razumljivo, ne govori da smo loši ljudi, naprosto se na taj način branimo od užasa i nemoći. No, kasnije osjećamo krivnju zbog toga što otklanjamo glavu, govorimo sebi da ništa ne možemo učiniti često očekujući od sebe velike stvari.

Katastrofe i uništavanja koja potiče i čini čovjek posebno je teško gledati i kao pojedinci ne možemo zaustaviti i promijeniti takva zbivanja, barem ne u potpunosti i za sve za koje čujemo da su u muci. No, ako se, smanjenih očekivanja na sebe same, vratimo na jednostavno pitanje što ja mogu učiniti u nekoj konkretnoj situaciji umanjiti ćemo osjećaj bespomoćnosti pri svjedočenju ljudskoj patnji i pokrenuti se u akciju koja vodi prema nekim željenim promjenama. Ono što mi, kao članovi zajednice u koju su stigla izbjegla djeca, svakako možemo jest kroz prihvaćanje jačati otpornost izbjegle djece i njihovih obitelji. Kako? Tako da zaista iskreno, a ne samo deklarativno i pristojno, prihvatimo izbjeglu djecu u vrtiće i škole, u razrede i grupe u koje idu naša djeca. Tako da se odazovemo pozivima za donacijama dajući stvari koje bi kupili i svojem djetetu, a ne da ih doživimo kao dobru priliku za pražnjenje ormara od iznošenih stvari. Tako da se nasmijemo na ulici ljudima koji nas gledaju nepovjerljivo, bojažljivo ili sa zazorom i kažemo im Dobar dan. Tako da zastanemo i pomognemo ako nas na ulici upitaju za smjer ili pomoć. Tako da sami sebi priznamo svoje predrasude i strahove, a onda se počnemo suočavati sa njima. Tako da osvijestimo zamke života u 21. stoljeću zbog kojih mislimo da je lajkanje jednako djelovanje jer (još) uvijek nam je potreban ljudski kontakt. Najbolji način za sve ovo poznajemo i živimo svakodnevno jer to je zapravo „samo“ najobičnije, ljudsko druženje, onako kako to oduvijek rade dobri susjedi. Možda se ovog trenutka to čine kao mali koraci, no iznimno su važni kako za djecu koja nas gledaju sa ekrana tako i za našu djecu koja će imati priliku učiti o suosjećanju, humanosti, uvažavanju, prihvaćanju i društvenoj odgovornosti. Važni su i za smjer u kojem će se dalje razvijati društvo u kojem živimo.

Ovakve, „sitne ali bitne“ akcije će nam pomoći da umjesto krivnje živimo odgovornost i samim time bolje ćemo se osjećati suočeni sa svim onim slikama i pričama o kojima smo pisale gore. No, najvažnije, pomoći će da se ljudi kojima je najteže osjećaju barem malo bolje. Dobrodošlo umjesto suvišno i neprihvaćeno. Viđeno umjesto nevidljivo.

A ako smo jako uporni, možda proizvedemo i pritisak na one koji donose velike odluke i kreiraju politike da odlučuju vodeći se načelima humanizma, empatije i odgovornosti. Možda uspijemo stvoriti društvo prihvaćenih umjesto društva odbačenih, za dobrobit svih nas koji u njemu živimo.

Reference i literatura:

http://www.apa.org/news/press/releases/2018/05/separating-immigrant-families.aspx

Ayalon, Ofra (1995): Spasimo djecu, priručnik grupnih aktivnosti za pomoć djeci u stresu, Školska knjiga, Zagreb

Bronstein,  I., Montgomery, P. (2011): Psychological Distress in Refugee Children: A Systematic Review, Clin Child Fam Psychol Rev (2011) 14:44–56

Dyregrov, A., Gupta, L., Gjestad, R. i Raundalen, M. (2002). Is the culture always right?, Traumatology, 8(3), 3.-9.

Fazel Mina, Reed V. Ruth, Panter-Brick Chatrine, Stein Alan (2012): Mental health of displaced and refugee children resettled in high-income countries: risk and protective factors, the Lancet, Volume 379: No, 9812, page 266–282, DOI: https://doi.org/10.1016/S0140-6736(11)60051-2,

Goldstein Sam, Brooks Robert B. (2006): Handbook of Resilience in Children, Springer Science +Business Media, LLC.

Hasanović, M., Sinanović, O., Selimbašić, Z., Pajević, I. i Avdibegović, E. (2006). Psychological disturbances of war traumatized children from different foster and family settings in Bosnia and Herzegovina, Croatian Medical Journal, 47(1), 85.-94.

https://www.psychologytoday.com/us/blog/thriving/201806/separation-is-never-ending-attachment-is-human-right

https://www.unicef.hr/vijest/broj-djece-izbjeglica-i-migranata-bez-pratnje-se-povecao-peterostruko/

Pregrad Jasenka, urednik (1996): Stres, trauma, oporavak: UDŽBENIK PROGRAMA „Osnove psihosocijalne traume i oporavka“, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb

Profaca Bruna (2008):  Izloženost traumatskim događajima u djetinjstvu i psihosocijalno funkcioniranje mladih, Doktorat iz znanstvenog područja društvenih znanosti, Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

Putnam, F.W. (1997). Dissociation in children and adolescents – A developmantal perspective, The Guilford Press, New York.