ZA ZPD PISALA ANAMARIJA VUIĆ
Američki psiholog Harry Harlow rođen je u Iowi 1905. godine u metodističkoj obitelji pod imenom Harry Israel. Zbog svog doprinosa znanosti i razumijevanju ljudske prirode, ali i provedbe etički vrlo upitnih eksperimenata, Harlow je jedan od deset najčešće citiranih psihologa u udžbenicima iz psihologije. Mnogi autori ga također proglašavaju i jednim od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća.
Nakon završenog studija na Sveučilištu u Stanfordu, na poticaj svog profesora Waltera Milesa, mijenja prezime iz Israel u Harlow kako bi mogao imati više mogućnosti za napredovanje u znanosti jer „da bi imao ikakvu šansu za akademskom pozicijom, morao bi izbjeći predrasude prema svima koji nose ovo prezime pa čak i ako su metodisti“ (Rumbaugh, 1997). Tako se 1930. godine zapošljava na Sveučilištu u Wisconsinu gdje dvije godine kasnije otvara laboratorij u kojem proučava vještine učenja primata i dolazi do zaključka da i životinje mogu razmišljati, učiti i rješavati probleme, a ne samo ponavljati motoričke radnje. U to vrijeme ovo je bilo potpuno novo saznanje, suprotno poimanju ponašanja životinja.
Harlow je među studentima bio vrlo popularan zbog svog smisla za humor, zanimljivih predavanja i novih ideja. Jedan od njegovih studenata na Sveučilištu u Wisconsinu bio je i poznati psiholog Abraham Maslow – Harlowljev prvi doktorand.
U to vrijeme biheviorizam je još uvijek bio dominatna grana u psihologiji, a većina psihologa željela je dokazati da je psihologija egzaktna znanost koja se bavi samo opipljivim i mjerljivim pojavama. John Watson, predvodnik biheviorizma, savjetovao je roditeljima da ne ostvaruju emocionalni kontakt sa svojom djecom te da ne iskazuju nikakve nježnosti. Također se smatralo da je za zdrav razvoj djece dovoljno da roditelji ispune njihovu potrebu za hranjenjem, a da bilo što više od toga može imati nepovoljne utjecaje.
Harlow je bio jedan od onih koji se nije slagao s ovom hipotezom. Tako je 50.-ih i 60.-ih godina 20. stoljeća proveo niz važnih (i kontroverznih) eksperimenata čiji su rezultati pokazali negativan utjecaj socijalne deprivacije i doveli Harlowa do zaključka da je povezanost djeteta sa skrbnikom važna za zdrav razvoj u djetinjstvu. Iako danas prepoznajemo važnost stvaranja odnosa s djetetom, u to vrijeme ova je ideja bila vrlo revolucionarna. Harlowljeve zaključke poduprle su i teorije privrženosti Johna Bowlbya i, nešto kasnije, Mary Ainsworth.
Od 1958. do 1959. Harlow je bio predsjednik Američkog psihološkog društva te je za svoje radove primio brojne nagrade. Ipak, u privatnom životu doživio je različite poteškoće. Nakon razvoda od Clare Mears, ženio se još dva puta. Nakon smrti svoje druge žene, postaje ovisan o alkoholu te prestaje ostvarivati kontakt sa svojom djecom. Umro je 1981. godine od Parkinsonove bolesti, a u svom nasljedstvu psihologiji je ostavio važne spoznaje o važnosti emocionalne podrške, ljubavi i privrženosti tijekom razvoja u djetinjstvu.
Literatura:
Haggbloom, S. J., Warnick, R., Warnick, J. (…) i Monte, E. (2002). The 100 Most Eminent Psychologists of the 20th Century. Review of General Psychology. 6. 139-152. doi: 10.1037//1089-2680.6.2.139.
Hergenhahn, B. R. (2009). An Introduction to the History of Psychology. Belmont, CA: Wadsworth.
Hopkins, B. (Ur.) (2005). The Cambridge Encyclopedia of Child Development. Cambridge: Cambridge University Press.
Rumbaugh, D. M. (1997). The psychology of Harry F. Harlow: A bridge from radical to rational behaviorism. Philosophical Psychology, 10(2), 197-210. doi: 10.1080/09515089708573215
Slater, L. (2004). Opening Skinner’s Box: Great Psychology Experiments of the Twentieth Century. New York, NY: Norton.