ZA ZPD PISALA KRISTINA PERIŠIĆ
Difuzija odgovornosti je pojava koju su opisali američki psiholozi John M. Darley i Bibb Latané 1968. godine. Pretpostavili su da što je više promatrača u nekoj kriznoj situaciji, to je manja vjerojatnost da će netko pomoći. Njihovom istraživanju i potvrđivanju ove pretpostavke, prethodio je tragičan događaj u New Yorku u kojem je život izgubila Kitty Genovese.
Kitty Genovese se jednu večer 1964. vraćala kući nakon posla i nakon što je izašla iz auta i krenula prema svom stanu u Queensu (mirnom kvartu u New Yorku) napao ju je nožem nepoznati muškarac. Vrištala je i zvala u pomoć. Kad je policija napokon stigla, 2 minute nakon poziva, već je bilo kasno. Kitty je bila mrtva, a napadač nestao i nikad nije nađen. Napad je trajao 35 minuta, a svjedočilo mu je 38-ero ljudi iz okolnih stanova, što je utvrđeno tijekom policijske istrage. Samo jedna osoba je nazvala policiju, a jedan susjed je viknuo „neka pusti djevojku na miru“. Kao moguća objašnjenja na reagiranja ljudi spominjala se otuđenost zbog industrijalizacije, dehumaniziranost urbanizacijom, depersonaliziranost života u hladnom društvu ili psihopatija. Darley i Latané su, analizirajući reakcije promatrača, pretpostavili da je velik broj ljudi koji su svjedočili nasilju, smanjio spremnost pojedinaca da priskoče u pomoć (prema Hock, 2004.). Tu svoju pretpostavku su, u pomno osmišljenom eksperimentu, i potvrdili.
U eksperimentu je bilo potrebno stvoriti situaciju nalik kriznoj situaciji u kojoj će sudionici biti uvjereni da se radi o stvarnom događaju i u kojoj je moguće opažati ponašanje promatrača. Kako bi mogli provjeriti pretpostavku da je manje vjerojatno da će pojedinci pružiti pomoć ako više osoba svjedoči nekom kriznom događaju ili da će priskočiti u pomoć nakon što prođe određeno vrijeme, bilo je potrebno ispuniti 3 uvjeta: (1) stvoriti uvjerljivu i realističnu kriznu situaciju, (2) osigurati da sudionici međusobno ne komuniciraju kako ne bi dobili informacije o ponašanju drugih promatrača tijekom krizne situacije i (3) situacija mora omogućiti procjenu brzine i učestalosti reakcije sudionika.
U eksperimentu je sudjelovalo 59 studentica i 13 studenata psihologije sa Sveučilišta u New Yorku. Do sudionika su došli preko uvodnog kolegija u studij psihologije na kojem su istraživači rekli kako provode istraživanje u kojem ih zanimaju osobni problemi povezani sa studentskim životom – kako se studenti prilagođavaju životu na sveučilištu u vrlo kompetitivnoj, urbanoj okolini i kakve osobne probleme pritom doživljavaju. Rečeno je i da će se rasprava odvijati preko sustava interfona u posebnim sobama kako bi se izbjegla bilo kakva neugoda ili osjećaj srama te kako bi se očuvala anonimnost sudionika. Također, rečeno im je da su mikrofoni podešeni tako da svaka osoba kad je na redu može pričati 2 minute, nakon toga se mikrofon samostalno isključuje i na red dolazi druga osoba. Dok je jedan mikrofon upaljen, ostali mikrofoni će biti ugašeni, što znači da se u svakom trenutku samo jedna osoba može čuti.
Ono što studenti nisu znali jest da su podijeljeni u 3 grupe: sudionici u 1. grupi su vjerovali da će razgovarati samo s 1 osobom, oni u 2. grupi da razgovaraju s još dvoje studenata, a oni u 3. grupi da u raspravi sudjeluju s još petero osoba. Svaki student je zapravo bio sam, a ostali glasovi su bili unaprijed snimljeni. Kad je studentica došla sudjelovati u eksperimentu, našla se u dugačkom hodniku iz kojeg se ulazilo u nekoliko malih prostorija. Eksperimentator je sudionike dočekao, uveo ih u jednu prostoriju i sjeo uz stol, sučelice s mikrofonom. Nakon što je sudionik ispunio upitnik s osnovnim podacima, dobio je slušalice s mikrofonom kroz koje je dobio upute. Osim ponavljanja teme rasprave, u uputama je rečeno da je sudjelovanje anonimno i zato se nalaze u odvojenim prostorijama te da eksperimentator neće slušati diskusiju, već će o reakcijama sudionika saznati kasnije putem upitnika kako bi sudionici mogli slobodno raspravljati. Svi će sudionici rasprave pričati u krug, izlažući svoje probleme grupi, a nakon toga će svaka osoba po redu komentirati što su ostali rekli i na kraju će slobodno diskutirati.
Krizna situacija koju su stvorili, a koja je zahtijevala hitnu intervenciju bila je epileptički napad jednog od „studenata“. Kad je krenuo razgovor, pravi sudionik mogao je čuti prvog „studenta“ koji im je govorio o svojim teškoćama i na kraju, s nelagodom, spomenuo kako mu posebno teško pada to što povremeno ima teške napade, slične epileptičkim, koji se češće javljaju kad se nalazi u stresnim situacijama. Nakon dvije minute, razgovor je prebačen na sljedećeg sudionika. Drugi „studenti“ raspravljali su o sličnim problemima (kao što je ranije spomenuto, ti razgovori bili su unaprijed snimljeni). Pravi sudionik istraživanja, govorio je posljednji u nizu. Kad je ponovno došao red na prvog studenta, nakon nekoliko relativno mirnih komentara, postajao je glasniji i nekoherentniji i pričao na ovakav način:
“ja – hm – um – ja mislim da ja – ja trebam – um – ako je moguće – hm – um – da mi – um – um – netko
malo – uum – uh – pomogne jer ja – uh – ja imam ovaj – uh – hm – um – čas pravi problem i kad – um
hm – bi mi netko mogao pomoći to – um – uf – bi bilo zbilja – uh – uh – dobro … jer – ja – ovaj – joj ja
imam jedan – uf – jao – početak napada – i – i – i – uh – zbilja mi je potrebna pomoć, pa ako bi mi netko ovaj – uh – malo pomogao – jao bi li mi – uh – netko pomogao – jao – uf – uf [zvukovi gušenja] … ja ću … uh … umrijeti … pomoć … uh napad [zvukovi gušenja, a onda tišina]. ” (str. 95-96) (preuzeto iz Hock, 2004).
Kad su studenti izašli iz odvojenih prostorija, s određenom nesigurnošću, ali bez panike, prijavili su situaciju asistentu koji se nalazio na kraju hodnika. Eksperimentator je odgovorio da „je sve pod kontrolom“. Studenti koji su sudjelovali u istraživanju, vjerovali su da je situacija prava i ozbiljna. To se moglo zaključiti po uznemirenosti sudionika kad su prijavili epileptički napad eksperimentatoru, po njihovom iznenađenju kad su otkrili da je napadaj bio simuliran i po komentarima koje su imali za vrijeme krizne situacije. S obzirom na to da je mikrofon cijelo vrijeme bio uključen, istraživači su mogli čuti sudionike da su sami sebi rekli „o moj Bože, on ima napad“, uzdahnuli ili jednostavno rekli „oh“. Nekoliko sudionika je opsovalo, neki su glasno govorili o svojoj zbunjenosti i o tome što bi trebalo poduzeti „o moj Bože, što da učinim“.
Za to vrijeme, istraživači su bilježili postotak studenata koji su prijavili kriznu situaciju i mjerili vrijeme koje je bilo potrebno da studenti potraže pomoć. Sudionici su imali vrijeme od 4 minute da prijave hitnu situaciju, nakon toga je eksperiment bio završen.
Analizirani podaci potvrdili su točnost pretpostavke koju su Darley i Latané postavili. Veličina grupe, odnosno broj promatrača imao je značajni utjecaj na vjerojatnost priskakanja u pomoć. Svi sudionici iz prve grupe, 85% studenata iz druge grupe i 62% sudionika iz treće grupe su prijavili eksperimentatoru hitnu situaciju u kojoj je trebalo pomoći. Što se tiče brzine reagiranja u situaciji epileptičkog napada kod studenta, s povećanjem broja ljudi koji su svjedočili, postotak sudionika koji su brzo reagirali naglo se smanjio.
Na kraju eksperimentalne situacije, u kojoj su studenti jesu ili nisu reagirali, svaki sudionik bio je informiran o pravoj svrsi eksperimenta. Sudionici su prihvatili objašnjenje s očitim olakšanjem. Nakon toga je slijedilo ispunjavanje upitnika u kojem je trebalo označiti misli koje su im prošle kroz glavu kad su čuli osobu da traži pomoć. Misli koje su najčešće označavali bile su „nisam znao što napraviti“, „mislila sam da je šala“, „nisam točno znao što se događa“.
Sudionici koji nisu prijavili hitnu situaciju, u trenutku kad je eksperimentator došao u sobu da označi kraj eksperimenta, često su pitali je li student s epileptičkim napadom u redu – „je li se netko pobrinuo za njega“, „ on je dobro, je li tako“. Mnogi sudionici su pokazali znakove uznemirenosti (tresle su im se ruke i znojili su im se dlanovi). Činili su se emocionalno pobuđenijima nego studenti koji su reagirali. Postavlja se pitanje: zašto onda nisu prijavili? Istraživači navode da su osobe bile u stanju neodlučnosti i konflikta prijaviti situaciju ili ne. Emocionalno ponašanje ovih sudionika bilo je znak da su osobe i dalje u konfliktu, konfliktu kojeg su ostali sudionici riješili prijavivši hitnu situaciju. U jednu ruku, sudionici su bili zabrinuti oko osjećaja krivnje i srama koji bi osjećali ako ne bi pomogli osobi u nevolji, a u drugu ruku, bili su zabrinuti da ne naprave „budalu“ od sebe pretjerujući, da ne unište eksperiment napuštajući situaciju i da ne naruše anonimnost ostalih.
Ovo istraživanje predstavlja jedno od istraživanja u psihologiji koje i danas ima utjecaj na razna istraživanja. Ono je važno i zbog razumijevanja ljudskog ponašanja i zbog toga što ova saznanja pokazuju da je moguće utjecati na naše ponašanje ako ga razumijemo. I sami istraživači u originalnom članku kažu da nas ovo otkriće može prisiliti da se suočimo s mogućnošću nepružanja pomoći u kriznoj situaciji koja može pobuditi u nama krivnju. No rezultati sugeriraju da pojedinci koji ne interveniraju nisu takvi zbog svoje osobnosti. Ako razumijemo da zbog socijalne situacije možemo oklijevati u pružanju pomoći, to nam može pomoći da to savladamo. Neka kasnije istraživanja to su i potvrdila, odnosno pokazala da kod ljudi koji su upoznati s difuzijom odgovornosti postoji povećana sklonost pružanju pomoći u kriznim situacijama. Darley i Latané postali su vodeći istraživači u području intervencije promatrača, a u knjizi Pasivni promatrač: Zašto ne pomaže? predstavili su i model pomagačkog ponašanja.
Literatura:
Darley, J. M. & Latané, B. (1968). Bystander intervention in emergencies: Diffusion of responsibility. Journal of Personality and Social Psychology, 8, 377-383
Hock, R. R. (2004). Četrdeset znanstvenih studija koje su promijenile psihologiju. Jastrebarsko:Naklada Slap.