ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
Nedavni događaj u kojem je jedan dječak proveo dva dana u bolnici nakon izloženosti vršnjačkom nasilju svakako je povod za različite oblike intervencija, uključujući i intervenciju stručnjaka mentalnog zdravlja. Nažalost, barem koliko doznajemo iz medija, ta je intervencija izostavljena. Ne ulazeći u to radi li se o iskrivljeno prezentiranim izjavama ili točno prezentiranim štetnim i nestručnim izjavama, cilj ovog teksta je ukazati na nekoliko važnih činjenica o traumatskim iskustvima i izvještavanju o njima.
Crtica 1.
Doživjeti fizičko nasilje po definiciji znači doživjeti traumatski događaj pa je izloženost ovakvom događaju prvi od nekoliko dijagnostičkih kriterija (prema DSM V) koje je potrebno zadovoljiti kako bi se postavila dijagnoza Posttraumatskog stresnog poremećaja. Sama činjenica da je netko doživio traumatski događaj apsolutno je indikacija za pregled stručnjaka mentalnog zdravlja.
Stručnjakinja mentalnog zdravlja u takvoj će situaciji učiniti (najmanje) dvije stvari: a) procijeniti postojanje i intenzitet posttraumatskih stresnih reakcija (koje se očekivano javljaju neposredno nakon izloženosti traumatskom iskustvu), b) provesti postupak koji se zove Sažeta psihološka integracija traumatskog iskustva, a koji se provodi u svrhu prevencije nastanka ozbiljnijih posljedica poput PTSP-a.
Ova dva stručna postupka od kojih je jedan dijagnostički, a drugi tretmanski, ne može provoditi nitko osim educiranog stručnjaka mentalnog zdravlja. Čak ni samo ovaj dijagnostički, čak ni ako je taj netko liječnik (osim[K2] psihijatra naravno). Naime, jednako kao što bismo dijete koje je sa velike visine palo na glavu odveli liječniku (a ne psihologu) da provjeri je li došlo do neke ozbiljne somatske ozljede, tako ćemo dijete koje je bilo izloženo traumatskom događaju odvesti stručnjaku mentalnog zdravlja čiji je zadatak ocijeniti stanje i eventualne dalje potrebne intervencije.
Ovo ne znači da je jedna struka važnija od druge niti da moramo odabrati jednu ili drugu. Ovo naprosto znači da život u 21. stoljeću nasreću omogućava multidisciplinarnost i holizam, poznaje posljedice traumatskih događaja po naše fizičko, ali i po psihološko biće, te ima na raspolaganju raznolika stručna znanja koja mogu pomoći. Resurs je moći koristiti ih sve, a propust činiti suprotno.
Crtica 2.
Način na koji mediji izvještavaju o traumatskim događajima, a pogotovo traumatskim događajima koji uključuju maloljetne osobe izuzetno je važan.
Senzacionalistički način izvještavanja o temi, koji uključuje svjesno i namjerno intenziviranje problema korištenjem emocionalno nabijenog rječnika sasvim sigurno povećava konzumaciju sadržaja. Istovremeno to povećanje u konzumaciji sadržaja događa se radi emocionalne uznemirenosti osoba koje taj sadržaj čitaju odnosno gledaju. Svjesno dovođenje ljudi u stanje uznemirenosti s namjerom povećane čitanosti/gledanosti duboko je manipulativan i neetičan postupak.
Uz navedeno, ovakav, senzacionalistički način pisanja, povećava vjerojatnost retraumatizacije kod osoba kojima se u životu dogodilo nešto slično. Retraumatizacija je stanje u kojem ponovo doživljavamo simptome traumatizacije iako je sam događaj u našem neposrednom iskustvu završen. To je stanje rizik po mentalno zdravlje osobe i može ugroziti i/ili usporiti proces oporavka kao i dovesti do štetnih postupaka i ponašanja.
Crtica 3.
Generalno gledajući svojstveno je ljudskim bićima ponašati se loše kada se osjećamo loše i ponašati se dobro kada se osjećamo dobro.
Nasilno ponašanje djece i mladih kako prema drugima tako i prema samima sebi, a koje je sve učestalije, pojavljuje se u sve ranijoj dobi i sve je ekstremnijeg oblika predstavlja ozbiljan signal (među mnogim drugim pokazateljima) da djeca i mladi nisu dobro.
Brojna istraživanja i svjetska i domaća to potvrđuju, a ipak u našoj zemlji promjene koje bi tu činjenicu pratile izostaju. Stručnjaka mentalnog zdravlja svih profila nedostaje u zdravstvenom sustavu, u sustavu odgoja i obrazovanja kao i u sustavu socijalne skrbi.
Na ovo, Zagrebačko psihološko društvo, zajedno sa mnogim ostalim kolegicama, kolegama i srodnim udruženjima, kontinuirano upozorava. No promjene izostaju ili se pak kreću u smjeru suprotnom od potrebnog.
Koliko ćemo još puta lupiti glavom u zid, okriviti zid i zavrtiti se u već dobro poznatom začaranom krugu dok opet ne dođemo do tog istog zida o koji ćemo i opet lupiti glavom. Frustrirajuće, je, tužno i obeshrabrujuće promatrati taj proces, a pogotovo kada znamo da su putevi za izlazak iz začaranog kruga dostupni, znamo koji su i kako se zovu i znamo da vode van ovog mračnog tunela u kojem se nalazimo kada je u pitanju mentalno zdravlje.
Zajednički nazivnik, odnosno nadređeni pojam, svim ovim Crticama jest „rizik za mentalno zdravlje“. Differentia specifica, odnosno ono zajedničko što ih izdvaja od ostalih, je: „oni koji mogu biti predviđeni i/ili spriječeni“. Za razliku od potresa, zdravstvene pandemije ili inflacije izazvane ratnom prijetnjom.
Više o crticama odnosno umjesto literature:
http://zgpd.hr/2020/04/24/sto-je-traumatski-dogadaj-i-kako-se-nositi-s-njim/
http://zgpd.hr/2019/02/18/zasto-klikamo-na-naslove-koji-nas-uznemire/
ŠTO VIJESTI MOGU UČINITI MENTALNOM ZDRAVLJU
http://zgpd.hr/2020/03/23/zasto-se-ja-bojim-vise-nego-drugi-zdravstvena-kriza-kao-retraumatizacija/
MENTALNO ZDRAVLJE
http://zgpd.hr/2021/02/19/apel-sto-nam-treba-za-zastitu-mentalnog-zdravlja-u-hrvatskoj/
ZAŠTO JE BRIGA O MENTALNOM ZDRAVLJU GRAĐANA ODGOVORNOST DRŽAVE, A NE SAMO POJEDINCA?