BATINA JE IZ RAJA IZAŠLA…

Posted on by
ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI

…je rečenica koju mi koji radimo u kliničkoj praksi s djecom i prečesto čujemo. Čujemo i rečenice poput: “I mene su tukli pa mi ništa ne fali.” ili “Mora se znati tko je dijete, a tko roditelj.” ili pak “Danas više ne smiješ ni jednu odgojnu – odmah su ti službe za vratom.”.  Rečenice su to koje čujemo od roditelja, baka i djedova ali i, iako ispod žita i “u povjerenju” i od ponekog kolege ili stručnjaka koji rade s djecom.

Fizičko kažnjavanje je, zajedno sa fizičkim i ostalim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja djece u našoj zemlji zakonom zabranjeno (Konvencijom o pravima djeteta, Obiteljskim zakonom, Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji). To je naprosto činjenica, koja za posljedicu ima jasne protokole koji nas odrasle, a pogotovo stručnjake, obavezuju na reagiranje u svrhu zaštite djeteta. Međutim, ono što možemo vidjeti u svakodnevnoj praksi jest da, iako je u zadnjih dvadesetak godina, od kada se u Hrvatskoj počelo javno govoriti o zlostavljanju i zanemarivanju djece, senzibilitet javnosti i stručnjaka na zlostavljanje djece porastao, s fizičkim kažnjavanjem nije tako. Ova pojava nije karakteristična samo za našu zemlju i u međunarodnoj (stručnoj) zajednici postoje rasprave o adekvatnosti fizičkog kažnjavanja kao jednog od oblika tzv. discipliniranja djece.

Pri početku ovog teksta važno je naznačiti razliku između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja, što nikako nije lak zadatak jer su različite definicije često predmet rasprave između teoretičara, praktičara i istraživača koji se ovom temom bave. Kroz promatranje ovog problema vidljivo je i neslaganje autora o tome je li fizičko kažnjavanje dio kontinuuma na putu prema fizičkom zlostavljanju ili je zaseban oblik ponašanja odnosno odgojnog postupanja. Iako se u literaturi može naći različitih klasifikacija i određenja ova dva pojma, dominantna je ona po kojoj fizičko kažnjavanje podrazumijeva udarce otvorenim dlanom (“po guzici”, “šamar”), a neke definicije uključuju i čupanje, povlačenje za uho, štipanje itd. Fizičko zlostavljanje pak podrazumijeva primjenu sile uslijed koje nastaje ili je moguće nastajanje ozljede. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda fizičko kažnjavanje djece, svojom osmom odredbom, definira kao: „…svako kažnjavanje u kojem se primjenjuje tjelesna snaga s namjerom da izazove neku razinu boli ili nelagode, ma kako blago.“ (General Comment No8, 2006, pg.4).

U našoj se zemlji fizičko kažnjavanje i nadalje u velikoj mjeri koristi kao uvriježen pa čak i poželjan odgojni postupak o čemu istovjetno govore provođena istraživanja kao i klinička praksa.

Epidemiološko istraživanje izloženosti nasilju djece u dobi od 11-16 godina u Hrvatskoj daje podatak o 65,6% fizički kažnjavane djece (Ajduković i sur. 2012, prema Gojković 2014.), dok Bošnjak i Veliki 2012. (prema Gojković 2014.) navode o sto posto roditelja koji su barem jednom fizički kaznili svoje dijete osnovnoškolske dobi od čega je njih “51.1% koristilo pomagalo” (str. 4).  Podaci dobiveni u SAD govore o 94% roditelja koji udare dijete do dobi od 3-4 godine (Gershoff, 2002).

Moguće je naći mnoge radove pa i metaanalize koje istražuju adekvatnost fizičkog kažnjavanja i u njima se nalaze i donekle različiti rezultati. Dobiveni rezultati, u značajnoj mjeri ovise i o tome na koji je način definirano fizičko kažnjavanje jer naravno, što je ono šire definirano, to su prisutnije i štetne posljedice po djecu koje se s njime povezuju. Nadalje, prilikom istraživanja fizičkog kažnjavanja javljaju se i metodološki problemi koji otežavaju, sa znanstvenog aspekta, valjane i čvrste zaključke. Naime radi neetičnosti ispitivanja koja bi ukazivala na uzročno posljedičnu vezu (jer ta bi istraživanja pretpostavila svjesno izlaganje neke djece fizičkom kažnjavanju u kontroliranim uvjetima) zaključci koje je moguće izvlačiti govore o mogućoj povezanosti dvije pojave, a ne i o uzročno posljedičnoj vezi.  Metodološki aspekt koji također predstavlja značajan izazov pri ispitivanju ove problematike je i moguće postojanje medijatornih varijabli kao i ono što se naziva “kokoš i jaje” problem, primjerice: jesu li agresivnija djeca koju tučemo ili više tučemo djecu koja su sama po sebi sklonija agresivnom ponašanju. Provedena metaanaliza 88 istraživanja na ovu temu (Gershoff, 2002) ukazuje na povezanost između fizičkog kažnjavanja i brojnih negativnih ishoda po djecu i dječji razvoj, uključivši i značajnu povezanost između fizičkog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja.

Iako, kako je vidljivo, postoje brojne teškoće u istraživanju fizičkog kažnjavanja i njegovih posljedica po djecu, ono što možemo zaključiti iz dostupnih analiza jest to da iako možda i pod određenim, u praksi rijetko vidljivim, uvjetima (Palucci i Violato 2004.), fizičko kažnjavanje nije povezano s izrazitom štetom po dijete ono istovremeno ne donosi korist. Ono jest učinkovito u jednom aspektu (ali ništa više nego drugi postupci discipliniranja koji ne uključuju fizičko nasilje (Gershoff, 2010)), jer postiže trenutnu poslušnost djeteta i prekid neželjene aktivnosti. To je ujedno i jedini pozitivan ishod fizičkog kažnjavanja za koji se nalazi dovoljna potvrda u literaturi, ukoliko ćemo, poslušnost proizašlu iz straha prihvatiti kao pozitivan ishod. A to je jedno veliko “ukoliko” na koje je, pogotovo gledajući iz perspektive humanističkog poimanja ljudi i ljudskog razvoja, nemoguće pristati.

Pa ipak, zagovornici fizičkog kažnjavanja djece reći će da ga je potrebno koristiti kako bi se postiglo sljedeće: trenutna poslušnost i prekid aktivnosti koju se kažnjava, dugoročno usvajanje moralnih načela i socijalizacija te sprečavanje agresivnog i antisocijalnog ponašanja. Istraživanja pak, iako oko nekih stvari u nesuglasju jasno upućuju na sljedeće: 1) u najmanju je ruku upitno dovodi li zaista fizičko kažnjavanje do drugog i trećeg željenog učinka vjerojatnije je dapače upravo suprotno, 2) navedeno je moguće postići i drugim, nenasilnim, metodama i 3) fizičko kažnjavanje može dovesti i do nepoželjnih posljedica i značajnih rizika za mentalno zdravlje i razvoj djeteta.

Kako to da onda, usprkos rezultatima istraživanja koja ne ostavljaju mnogo prostora dilemi i nadalje fizički kažnjavamo djecu?

U podlozi ovakvih postupaka najčešće se nalazi jedan od dva razloga. S jedne strane stav da je to poželjna komponenta odgoja, a koji se primarno temelji u tradiciji ukorijenjenoj velikim djelom u kršćanstvu (dominantnoj religiji zapadne civilizacije), a posebice protestantizmu (Gershoff, 2010) u kojim situacijama roditelji fizičko kažnjavanje koriste svjesno i promišljeno. I, s druge strane, povišena (kronično ili akutno) uznemirenost i razina stresa u roditelja uz prisutnost nekih faktora rizika poput ekonomskih teškoća, obiteljskih problema, zdravstvenih teškoća, nedostatka socijalne podrške te povišenog roditeljskog stresa. Navedeno dovodi do impulzivnog  fizičkog kažnjavanja djeteta čak i u onih roditelja koji su prema takvim postupcima inače negativnog stava.

U radu s roditeljima koji fizički kažnjavaju svoju djecu ključno je postaviti sljedeće pitanje – po kojoj smo cijeni spremni kupiti dječju poslušnost ako ju već smatramo važnim ishodom odgoja? Jer činjenica jest da fizičko kažnjavanje zaista donosi (kratkoročni) efekt odnosno ponašanje radi kojeg je primijenjeno najčešće tada prestane te ga dijete neko vrijeme vjerojatno neće ponoviti. No, cijena je u najmanju ruku dvojaka i uzima danak u odnosu između djeteta i roditelja kao i u rizicima za (emocionalni) razvoj djeteta. Naime da bi fizičko kažnjavanje bilo “efektno” ono mora sadržavati sljedeće sastojke: strah, fizičku bol ili u najmanju ruku nelagodu te (pogotovo u odraslijoj dobi djeteta) sram i poniženje. Ovi elementi, pogotovo ako su intenzivni i učestali sasvim sigurno ne dovode do kvalitetnog odnosa između roditelja i djeteta niti omogućavaju ostvarenje djetetovih prava i potreba, iako mogu dovesti, barem na neko vrijeme, do (naizgled) poslušnog djeteta. Suočena s tako postavljenim pitanjem, velika većina roditelja uviđa kako je cijena prevelika.

Kako bismo mogli, kao pomagači, kvalitetno raditi svoj posao odnosno biti podrška obiteljima u prevladavanju poteškoća od izrazite je važnosti da možemo situaciju pogledati ne samo iz perspektive djetetovih prava i potreba ili narušenog odnosa roditelj dijete. Ključno je, iako ne uvijek i lako, situaciju promatrati i iz “kože” roditelja. Naime, klinička praksa pokazuje kako roditelji svoje “priznanje” o fizičkom kažnjavanju djeteta često poprate na sljedeći način “izgubila sam živce…puko mi je film…zacrnilo mi se pred očima…nisam namjeravao” kao i “To je za njezino dobro.”, “Mene boli više nego njega.”, “On je mali nije ni svjestan udarca – preko pelene ne boli.”.itd. Gledajući na taj način možemo ovima pridodati i rečenice s početka ovog teksta i pogledati ih (i) iz tog kuta. Onog naše struke, koji u svojoj naravi nije, niti bi trebao biti, osuđujući. Naime te rečenice uglavnom predstavljaju racionalizacije, dakle načine na koje odrasli, prvenstveno sami sebi, opravdavaju postupke koje čine, a s kojima se zapravo ne osjećaju dobro. Klinička praksa zaista i pokazuje da je tome tako. Velika većina roditelja s kojima razgovaramo o fizičkom kažnjavanju verbalizira kako žale zbog toga, osjećaju se krivo, nekompetentno i bespomoćno. Prisustvo ovakvih rečenica i osjećaja najčešće, iako ne i uvijek, govori nam da itekako, osim poduzimanja radnji u svrhu zaštite djeteta, ima potrebe i prostora za savjetodavnim i tretmanskim intervencijama.

Ovo su mjesta na kojima je važno razgovarati o tome što je ono što uistinu poručujemo djeci kada ih kažnjavamo batinama. Fizičkim kažnjavanjem naime, djeci poručujemo tri ključne stvari: “Tko je jači taj kvači” dakle onaj tko ima (pre)moć (u ovom slučaju fizičku) ima pravo tu moć (zlo)upotrijebiti kako bi proveo svoju volju. Ako se tako odnosimo prema svojoj djeci ne trebamo se čuditi logičnoj posljedici – djeca će se na taj način ponašati prema drugima (mlađoj braći, sestrama, drugoj djeci, a moguće i svojim roditeljima jednom kad postanju jači od njih) i to će činiti sasvim opravdano odnosno u skladu s onime što smo ih svojim ponašanjem naučili. Učimo ih nadalje, da je nasilje efikasan i opravdan način za rješavanje problema i sukoba jasno im to demonstrirajući vlastitim nasilnim ponašanjem. I na kraju učimo ih kako je normalno da im (fizičku i emocionalnu) bol nanosi netko tko ih voli.

Od izrazite je važnosti da roditelji ovo čuju od nas jer djeca im to najčešće ne mogu ili ne znaju reći, zato što su poslušna, zato što se boje, zato što ih vole i o njima ovise, zato što krivnju pripisuju sebi, zato što su ponekad premali da bi imali (razvojno gledajući) kapaciteta koji bi im to omogućili. Dijete roditelja koji ga fizički kažnjava neće tom roditelju reći: “Boli me to što mi radiš, osjećam se nevrijedno i uplašeno i samo se želim maknuti od tebe i zaboraviti….mislim da me ne voliš kada me tučeš….itd.”.  Djeca će pomisliti da su ona loša. I zaista, većina psihologa koji rade s djecom reći će kako je na pitanje “Kako to da si mi došao?” najčešći odgovor: “Zato što sam zločest.”. Niti jedno dijete neće reći “zato što su mama i tata ponekad toliko bespomoćni da me udare”. Fizički kažnjavana djeca će, potpomognuta rečenicama koje taj oblik ponašanja najčešće prate, odgovornost za ponašanje svojih roditelja preuzeti na sebe. Objasnit će to na način da s njima nešto nije u redu, najčešće usvojivši identitet zločestog, neadekvatnog, lošeg djeteta. U razgovoru s djecom često čujemo o osjećajima srama, poniženja i vlastite neadekvatnosti povezano s fizičkim kažnjavanjem.  Od izrazite je važnosti te doživljaje djece prenijeti njihovim roditeljima jer najčešće je upravo to trenutak u kojem roditelji postaju spremni i otvoreni promjenama.

Odgovornost  za taj razgovor, odnosno zastupanje djeteta i odnosa roditelj-dijete, leži u našem, stručnom i ljudskom, krilu. Naš je zadatak i to da, zajedno sa roditeljima, nađemo efektne i učinkovite načine da u odnosu sa svojim djetetom postignu ono što smatraju da je potrebno, a pokušavaju to postići fizičkim kažnjavanjem. Jedan alat (u ovom slučaju fizičko kažnjavanje) ključno je zamijeniti barem nekolicinom novih za kojima roditelji mogu posegnuti u trenutku potrebe. Jer ako to ne učinimo, ako zajednički ne pronađemo nove alate, roditeljima i ne preostaje posegnuti ni za čim osim za onima koje su već imali, a naučili su ih i nekritički usvojili, najčešće od vlastitih roditelja.

Na kraju, vraćamo se i to ne po prvi puta, na pitanje odgovornosti. One roditeljske za ponašanje prema vlastitoj djeci i poruke koje im tim ponašanjem šalju ali i naše stručne za poučavanje i senzibilizaciju javnosti, zastupanje i zagovaranje prava i potreba djece te rad s roditeljima baziran (i) na empatiji. Na taj način jasno stajemo iza dodatka na narodnu poslovicu iz naslova ovog teksta koji smo skloni izgovarati u svojim sobama: “Batina je iz raja izašla i tada je raj postao raj”.

Ovaj tekst posvećen je uspomeni na Jespera Juula, za nas stručnjake nezamjenjivog učitelja, a za djecu i njihove obitelji velikog prijatelja.

Literatura:

1. Gershoff, E.T. (2010) More harm than good: A summary of scientific research on the intended and unintended effects of corporal punishment on children. 73 Law & Contemp. Probs. 31, pg. 31-56

2. Gershoff, E.T. (2002) Corporal Punishment by Parents and Associated Child behaviours and Experiences: A Meta-Analytic and Theoretical Review. Psychological Bulletin Vol.128, No. 4, pg. 539-579

3. Gojković T. (2014) Individualne i obiteljske karakteristike tjeselno kažnjavane djece – Iskustva iz kliničke prakse. Završni specijalistički rad. Zagreb: Studijski centar socijalnog rada pri Pravnom fakultetu

4.  Paolucci, E.O. & Violato, C. (2004) A Meta-Analysis of the Published Research on the Affective, Cognitive, and Behavioral Effects of Corporal Punishment. The Journal of Psychology, 138(3), pg. 197-221

  1. UN Committee on the Rights of the Child (CRC), General comment No. 8 (2006): The Right of the Child to Protection from Corporal Punishment and Other Cruel or Degrading Forms of Punishment (Arts. 19; 28, Para. 2; and 37, inter alia)

Za dodatno istraživanje: