ZA ZPD PISALA LANA GJURIĆ
“When I look at the world I’m pessimistic, but when I look at people I am optimistic.”
(“Kad pogledam u svijet, pesimističan sam, ali kada pogledam u ljude, optimističan sam.”)
Carl Ransom Rogers, rođen 1902., preminuo 1987., bio je američki psiholog i jedan od utemeljitelja humanističke psihologije. Najpoznatiji je po svojoj terapiji usmjerenoj na klijenta i po tome što je vjerovao da osoba može rasti i mijenjati se, no da joj je za to potrebna okolina koja je autentična (otvorena i iskrena), prihvaćajuća (bezuvjetno uvažava i prihvaća) i empatična (sluša i razumije). Većina Rogersovih koncepata je izrazito relevantna i u današnje vrijeme, a posebno njegov pristup terapijskom radu, gdje je ono što je ljekovito zapravo kvaliteta odnosa terapeuta i klijenta.
Rogers je rođen u Oak Parku u Illinoisu. Četvrti je od šestero djece u obitelji, otac mu je bio građevinski inženjer, a majka kućanica. U obitelji su bili prisutni topli i bliski odnosi, no i stroga religiozna pravila te je igra bila obeshrabrivana. Naučio je čitati i prije dobi od pet godina, pa je školovanje započeo s drugim razredom osnovne škole. Pritom ne čudi da je Rogers od ranog doba bio uspješan u školi i da ga je u mladosti više zanimala škola nego društvo. S obzirom na protestantske vrijednosti u obitelji i obrazovanje u strogom vjerskom i etičkom okruženju, Rogers je tada bio prilično izolirana, neovisna i disciplinirana osoba.
Kad je imao 12 godina, s obitelji se preselio iz predgrađa na seosku farmu. Nakon srednje škole, 1919. godine upisuje studij agrikulture na Sveučilištu u Wisconsinu. Njegovi interesi tijekom studiranja su se mijenjali pa je tako sa studija agrikulture prešao na studij povijesti, a kasnije sa povijesti na studij teologije, s planom da postane svećenik. U dobi od 20 godina, nakon što je bio u posjeti Pekingu na međunarodnoj kršćanskoj konferenciji, počeo je sumnjati u svoja vjerska uvjerenja i odabir studija. Jedan od razloga prebacivanja na studij psihologije bio je kolegij psihologinje Lete Stetter Hollingworth koji je slušao na Sveučilištu Columbia. Rogers se na kraju studija uključio u program kliničke psihologije te doktorirao 1931. na istoimenom sveučilištu.
Nakon završenog doktorata, Rogers je dugi niz godina predavao na poznatim sveučilištima te je tijekom 1940-ih godina razvio drugačiji pristup u psihoterapiji, koji je u početku nazvao nedirektivna terapija. Ono što je bilo suvremeno u njegovom pristupu i različito od drugih psihoterapijskih pravaca jest pretpostavka da je klijent onaj koji najbolje zna što je za njega dobro i da je uloga terapeuta da facilitira terapeutski proces, a ne da ga određuje i „režira“. Kako bi naglasio svoju usmjerenost na klijenta i važnost koju pridaje subjektivnom doživljaju klijenta (kako klijent doživljava sebe i svijet u kojem živi), 1950-ih godina mijenja ime pristupa u terapiju usmjerenu na klijenta.
1960-ih godina objavljuje knjigu Kako postati osobom (Rogers, 1961) gdje je fokus na postajanju onoga što osoba uistinu jest. Često se u literaturi spominje pojam dobro aktualiziranih osoba. To je osoba koja je otvorena prema različitim iskustvima (prihvaća i ugodne i neugodne emocije), živi u sadašnjosti (fokusirana je na sadašnji trenutak, ne na prošlost ili budućnost), vjeruje svojim emocijama i vjeruje u sebe (emocije i instinkti su bitni izvori informacija), kreativna je (kreativno razmišlja, preuzima rizike) i živi ispunjen život (zadovoljna je životom, traži nove izazove i nova iskustva). Rogers naglašava da se zapravo radi o idealnoj slici osobe i da je to u realnosti teško dostići, no da je to nešto čemu treba težiti kako bi doživjeli svoj puni potencijal. “The good life is a process, not a state of being. It is a direction not a destination” (Rogers, 1967, p. 187). (hrv. „Ispunjen život je proces, a ne stanje bivanja. To je smjer, a ne odredište“).
S naglaskom na ljudski potencijal, Carl Rogers je imao ogroman utjecaj na psihologiju i obrazovanje. Vjera u kapacitete i sposobnost klijenta da se sam mijenja i bude odgovoran za sebe i svoje promjene bila je u to doba revolucionarna ideja (iako su se paralelno razvijali neki u današnje vrijeme značajni psihoterapijski pravci). Osim toga, područje psihologijskih istraživanja proširio je i na proučavanje učinkovitosti psihoterapije te se općenito smatra jednim od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća. U prilog tome ide i činjenica da mnogo terapeuta ističe da je Rogersov pristup imao primarni utjecaj na njihov rad. Njegova kćer Natalie ga opisuje kao model za suosjećanje i demokratske ideale u svim poljima života, a poznato je i da je živio u skladu sa svojom teorijom. Tijekom posljednjih petnaest godina života, Rogers je primjenjivao svoj pristup u raznim područjima – obrazovanju, industriji, a ponajviše politici. Najviše se usmjerio na smanjenje međurasnih napetosti i sukoba te je zbog toga bio predložen za Nobelovu nagradu.
Njegov rad je izrazito značajan i dan danas, kada postoji više od 200 terapijskih pristupa, a usmjerenost na klijenta i kvaliteta odnosa terapeuta i klijenta imaju značajnu ulogu u većini pristupa. Štoviše, suvremena istraživanja i terapeutska iskustva pokazuju da je za uspješnost psihoterapijskog procesa bitnije kakva je kvaliteta odnosa terapeuta i klijenta od toga koje metode i tehnike terapeut koristi (što je bila i Rogersova pretpostavka).
Literatura
- Cherry, K. (2017). Carl Rogers Biography (1902-1987). Preuzeto 25. rujna 2018. s https://www.verywellmind.com/carl-rogers-biography-1902-1987-2795542
- Corey, G. (2004). Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
- McLeod, S. A. (2014). Carl Rogers. Preuzeto 25. rujna 2018. s https://www.simplypsychology.org/carl-rogers.html
- Rogers, C. R. (1959). A theory of therapy, personality and interpersonal relationships as developed in the client-centered framework. U S. Koch (Ur.), Psychology: A study of a science. Vol. 3: Formulations of the person and the social context. New York: McGraw Hill.
- Rogers, C. R. (1961). On Becoming a person: A psychotherapists view of psychotherapy. London: Constable.