ZA ZPD PISALE MARINA MILKOVIĆ I INES REZO
„Škola je najvažnija.“, „Samo se ti primi knjige.“, „Bez škole ne možeš ništa…“ poruke su koje djeca i mladi često čuju. Ipak, to što je obrazovanje bez sumnje važno, ne znači da su svi u poziciji držati ga visoko na listi prioriteta. Odavno nam je poznato da su individualne karakteristike poput truda, motivacije i sposobnosti samo neki od čimbenika koji doprinose uspjehu u školi te da velik značaj imaju i okolnosti u kojima dijete odrasta i na koje ne može utjecati.
Izvori nejednakosti u obrazovanju su različiti, a uključuju društveni kontekst (ekonomski, socijalni i kulturalni), funkcioniranje obrazovnog sustava i pojedinih škola, te obiteljske okolnosti, ponašanje roditelja i njihovu uključenost u obrazovanje djeteta (UNICEF, 2018). Pregled nejednakosti u obrazovanju za 41 državu pratio je uključenost u predškolski program godinu prije polaska u osnovnu školu i vještine čitanja s 10 i 15 godina. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj uočena najveća razlika u broju djece koja pohađaju predškolski program, a iz obitelji su koje spadaju u najbogatiju petinu stanovništva (70%), u odnosu na onu iz obitelji koje spadaju u najsiromašniju petinu stanovništva (22%). U svim državama uočava se razlika u vještinama čitanja ovisno o obiteljskoj pozadini u kojoj dijete odrasta, na primjer financijskoj situaciji i zaposlenju roditelja.
Istraživanja su jasno pokazala da mladi koji odrastaju u siromaštvu i ekonomskim teškoćama mogu imati probleme sa svladavanjem školskog gradiva, školskim uspjehom i školskom uključenosti (Batinić, Bošnjaković, i Merkaš, 2018; Gregurović i Kuti, 2010; Kuterovac-Jagodić, Keresteš, i Brković, 2013). Kada su istraživači pitali mlade koji odrastaju u siromaštvu i otežanim okolnostima o njihovim iskustvima, mogućnostima i preprekama u ostvarivanju boljeg života za sebe, pokazalo se da mladi vide obrazovanje kao ključni način izlaska iz siromaštva, iako se istovremeno susreću s različitim problemima u obrazovanju poput suženog izbora srednjoškolskih programa, nedostupnosti interneta i računala, nedostupnosti besplatnih udžbenika, pribora i stipendija koje bi omogućile školovanje (Kletečki Radović, Vejmelka, i Družić Ljubotina, 2017). Nažalost, intervencije koje im mogu pomoći uglavnom dolaze iz individualnih napora školskog osoblja ili nevladinih organizacija, dok je odgovor države na probleme siromašnih neintegriran i nedovoljan (Ajduković,Matančević,i Rimac, 2017).
Osim socioekonomskog statusa, odavno nam je poznato da su i odnosi u obitelji bitan čimbenik školskog uspjeha. Istraživanje na 2823 hrvatskih srednjoškolaca pokazalo je da su bolji nadzor i veća podrška roditelja značajno pozitivno povezani sa školskim uspjehom i negativno s učestalošću konzumiranja alkohola i droga (Raboteg-Šarić, Sakoman, i Brajša-Žganec, 2002). Nasilje nad djecom ili svjedočenje nasilju također je povezano s obrazovnim teškoćama i lošijim obrazovnim rezultatima (Batinić i sur., 2018; Lloyd, 2018).
Dakle, djeci iz siromašnijih obitelji, djeci kojima roditelji ne pružaju dovoljno podrške, poticaja i/ili nadzora, djeci koja svjedoče nasilju u obitelji ili su i sama žrtve nasilja, kao i djeci koja svjedoče različitim rizičnim ponašanjima roditelja poput prekomjerne konzumacije sredstava ovisnosti, u školi je teže postići dobre obrazovne rezultate. Nekoj djeci koja odrastaju u navedenim nepovoljnim uvjetima, upravo je škola sigurnije mjesto. Neka djeca u školi imaju bolji obrok nego kod kuće, imaju produženi boravak u kojem mogu napisati domaću zadaću u miru, imaju svoje radno mjesto u svojoj klupi uz svoje učitelje_ice i profesore_ice koji će im pomoći kada zapnu, imaju model za drugačije funkcioniranje od onog u obitelji i imaju priliku da netko prepozna i intervenira kada se kod kuće dogodi nešto loše. Uz sve, obitelji neke od te djece inače su u redovitom praćenju centara za socijalnu skrb kroz mjere zaštite prava i dobrobiti djece u nadležnosti centara gdje na tjednoj bazi neka stručna osoba obilazi obitelj. Sada su ovakve mjere svedene na telefonske kontakte stručnih radnika_ca centara, a obilasci od strane vanjskih suradnika_ca određenih za provođenje mjera, obustavljeni su. Također, dio djece obuhvaćen je različitim programima nevladinih organizacija koje također pružaju podršku obiteljima u riziku, ali sada su i mogućnosti provođenja takvih programa vrlo ograničene. Naravno, postizanje zadovoljavajućeg školskog uspjeha teže je i djeci s teškoćama u razvoju i različitim zdravstvenim problemima. I ta djeca u školi barem imaju asistente_ice u nastavi i/ili veće mogućnosti prilagodbe sadržaja dok su sada u većoj mjeri prepuštena podršci roditelja u savladavanju nastavnih sadržaja. Pri tome nije isto uči li dijete uz pomoć asistenta educiranog za taj posao ili samo kod kuće pokušava savladati jednaku količinu gradiva kao i ostali.
Cijela Hrvatska, ali i druge zemlje Europe i svijeta, trenutno rade najbolje što mogu i znaju da omoguće djeci pravo na obrazovanje uz poštivanje zaštitnih mjera prevencije širenja koronavirusa. Ipak, moramo biti svjesni da zaštitne mjere i online nastava različito pogađaju različitu djecu te da je velik komad šansi za dobar školski uspjeh jednom dijelu djece oduzet s online nastavom. Nije isto učiti i slušati online nastavu u miru u svojoj sobi i u malom jednosobnom stanu uz ostatak obitelji. Nije isto pratiti online nastavu kad imaš brz Internet i svu infrastrukturu da se spojiš u sustav online nastave i kada to nemaš, gubiš Internet vezu, posuđuješ laptop od starije sestre ili pratiš nastavu na mobitelu. Nije isto kada uz sebe imaš roditelje koji će te hrabriti, sjesti s tobom napisati zadaću, pomoći kada stvari ne idu i zvati školu za tebe da riješe problem i truditi se da ti i u ovim okolnostima kvalitetno osmisle slobodno vrijeme, kao kada u obitelji gledaš i/ili trpiš nasilje, kada uz sebe imaš roditelje koji se svađaju, koji te kritiziraju i omalovažavaju, koji ne idu na roditeljske sastanke i informacije, a kamo li da se bave online nastavom, koji ti ne žele pomoći jer misle da je to samo tvoje briga, koji prekomjerno piju ili imaju poteškoće u psihičkom funkcioniranju vjerojatno pogoršane uslijed pandemije.
Dio djece ostao je bez velikog komada podrške s prestankom pohađanja nastave u školi kao i bez prilike da barem dok traje nastava uče u podjednakim uvjetima. Najmanje što toj djeci treba ove školske godine je niži školski uspjeh ili pad razreda. Važno je da ovo uzmemo u obzir kada tumačimo razloge nečijeg lošijeg uspjeha u online nastavi te da ga ne pripisujemo nužno manjku truda ili nemaru. U nejednakim uvjetima, ne možemo imati jednake kriterije za sve i manje ćemo štete učiniti ako snizimo obrazovna očekivanja sukladno trenutnoj situaciji i sačuvamo djecu i mlade od dodatnog stresa vezanog za školu.
Trenutna situacija s koronavirusom snažnije nam je obojala socijalne nejednakosti i podcrtala nedovoljan trud i suradnju političara_ki koji imaju utjecaja na javne politike sa stručnjacima_kinjama koji se istraživački i praktično bave djecom i mladima koji odrastaju u riziku i jednoglasni su u svojim nalazima i iskustvima – potrebna je veća angažiranost države kako bismo spriječili negativne ishode kod djece i mladih koji odrastaju u različitim socijalnim rizicima. S obzirom na neizvjesnost ishoda ove zdravstvene krize, možemo vježbati optimizam i zamisliti i jedan lijepi ishod. Po uzoru na uspješnu suradnju između znanosti, struke i politike koju imamo prilike vidjeti zadnjih tjedana u kontekstu zdravstvene krize, nadamo se da će to biti poticaj za buduće suradnje relevantnih stručnjaka i političara oko problema socijalnih nejednakosti.
Literatura:
Ajduković, M., Matančević, J., i Rimac, I. (2017). Siromaštvo djece iz perspektive stručnjaka: učinci i mogućnosti djelovanja. Ljetopis socijalnog rada, 24, 277-308.
Batinić, L., Bošnjaković, J., i Merkaš, M. (2018). Uloga roditeljskog kažnjavanja u povezanosti ekonomske prilagodbe i dječje školske uključenosti. Psihologijske teme, 27, 245-265.
Gregurović, M., i Kuti, S. (2010). Učinak socioekonomskog statusa na obrazovno postignuće učenika: Primjer PISA istraživanja, Hrvatska 2006. Revija za socijalnu politiku, 17, 179-196.
Kletečki Radović, M., Vejmelka, L., i Družić Ljubotina, O. (2017). Učinak siromaštva na dobrobit i kvalitetu života obitelji iz perspektive djece. Ljetopis socijalnog rada, 24, 199-242.
Kuterovac-Jagodić, G., Keresteš, G., i Brković, I. (2013). Osobni, obiteljski i okolinski prediktori školskoga uspjeha: Provjera moderatorske uloge odrastanja u ratom različito pogođenim područjima Hrvatske. Psihologijske teme, 22, 1-28.
Lloyd, M. (2018). Domestic Violence and Education: Examining the Impact of Domestic Violence on Young Children, Children, and Young People and the Potential Role of Schools. Frontiers in Psychology, 9, 2094.
Raboteg-Šarić, Z., Sakoman, S., i Brajša-Žganec, A. (2002). Stilovi roditeljskog odgoja, slobodno vrijeme i rizično ponašanje mladih. Društvena istraživanja, 2-3, 239-263.
UNICEF Office of Research (2018). An Unfair Start: Inequality in Children’s Education in Rich Countries, Innocenti Report Card 15, Florence: UNICEF Office of Research – Innocenti.