ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
Zadnjih dana javnost potresa jedan od brojnih događaja nasilja nad djecom koji je radi svoje ekstremnosti došao na naslovnice šokiravši mnoge. Počeli su se i odvijati procesi karakteristični za ovakve situacije – ogorčenje, nevjerica, zgranutost, tuga, ljutnja i bijes javnosti, a zatim i nastojanje da nađemo krivce. U okviru javnih debata koje se vode oko ovog slučaja učestalo se spominje termin „najbolji interes djeteta“, postavlja se pitanje tko je zadužen za to da ga štiti te samim time i gdje je učinjen propust. U tradiciji ozbiljne i kvalitetne debate nužno je na početku definirati pojmove kako bismo svi znali što je ono o čemu govorimo. Pogotovo nam se u ovom slučaju, kada o najboljem interesu djeteta govore mnogi i na razne načine, čini značajnim ukazati na to kako ga definira struka: „Psihosocijalne potrebe i prava djeteta dvije su komponente najboljeg interesa djeteta. S jedne strane nalaze se potrebe kao prirodan biopsihosocijalni fenomen, a s druge prava kao društveni fenomen. Drugim riječima, prepoznajući dječje potrebe i skrbeći o njima, poštujemo prava djeteta i osiguravamo realizaciju načela najboljeg interesa djeteta. Tako se najbolji interes djeteta temelji na kombinaciji zakonskih i psihosocijalnih standarda (Miler, 2002.)“ (Flego M., 2009. str.41).
Kada pročitamo ovu definiciju stvari se čine sasvim jednostavne i jasne. Zahvaljujući znanjima kojima raspolaže struka znamo koje su, generalno gledajući, potrebe djece, a zakonske okvire imamo. Svakodnevna nam pak praksa pokazuje da određivanje najboljeg interesa djeteta ponekad nije nimalo jednostavna stvar i da zahtjeva visoko kvalificirane stručnjake različitih profila. Koje su to situacije koje nam donosi praksa? U situacijama visoko konfliktnih razvoda brakova u kojima je dijete često manipulirano i pod velikim i dugotrajnim pritiskom jednog ili oba roditelja izrazito je zahtjevno procijeniti najbolji interes djeteta jer ono nerijetko govori ono što mu je poručeno da mora, a ne ono što zaista misli ili osjeća. U situacijama neadekvatnog roditeljskog postupanja u odnosu na djecu to su ozbiljne odluke o tome što je potrebno učiniti kako bismo istovremeno djetetu osigurali pravo na ostvarenje potrebe da odrasta u obitelji dakle uz one kojima je privrženo kao i potrebu da odrasta u sigurnom okruženju. Kada govorimo o pravu djeteta na zdravstvenu skrb ili školovanje u skladu sa znanstvenim spoznajama govorimo o najboljem interesu djeteta istovremeno znajući da je pravo djeteta i to da bude odgajano u skladu sa vrijednosnim sustavom i tradicijom obitelji u kojoj odrasta. Ovo su povremeno i situacije u kojima imamo javne rasprave o tome imaju li roditelji pravo primjerice ne cijepiti dijete ili mu uskratiti pravo na obrazovanje u određenom segmentu ili nemaju. U takvim raspravama često nailazimo na mjesta na kojima se obje strane u debati pozivaju na isto – najbolji interes djeteta. Tada je potrebno mnogo znanja, ustrajnosti, jasnoće i analitičnosti kako bi se stručni argumenti razdvojili od vrijednosnih, a onda nadajmo se i prevagnuli.
Nadalje, iako sva djeca imaju pred zakonom jednaka prava te generalno i razvojno gledajući identične potrebe neophodno je, kroz svakodnevne procjene djece, uzeti u obzir i karakteristike i kontekst odrastanja svakog pojedinog djeteta o čijem najboljem interesu odlučujemo. Zbog toga, najbolji interes djeteta u praksi definiramo kao zadovoljavanje djetetovih potreba i poštivanje njegovih prava, ali i uz uključivanje specifičnih individualnih potreba svakog djeteta u tu jednadžbu.
U zaštiti dječjih prava kao i provođenju onoga što se smatra najboljim interesom djeteta sudjeluju primarno zaposlenici svih sustava koji dolaze u kontakt sa djecom i mladima pa tako i psiholozi koji rade u svakom od njih. No, kada govorimo i u javnom prostoru postavljamo pitanje o tome što kao društvo činimo za zaštitu djece odlučili smo ovom prilikom citirati čl. 132 st.1. Obiteljskog zakona RH (4) u kojem stoji da je svaka osoba koja ima saznanje o „povredi djetetovih osobnih i imovinskih prava. Povreda osobnih prava podrazumijeva osobito: tjelesno ili mentalno nasilje, spolne zlouporabe, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje ili izrabljivanje djeteta“ dužna o tome obavijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb. Dakle, iako je zaštita djece primarno u nadležnosti sustava odnosi se, čak i zakonski gledano i na sve članove zajednice: (širu) obitelj, susjede, druge roditelje u parku, prolaznike, ukratko – sve nas odrasle. I ovo je, svakako, značajno mjesto za razmisliti kada postavljamo pitanje o tome zakazujemo li kao društvo u zaštiti djece od nasilja.
Sustav socijalne skrbi i policija primarno se aktiviraju u slučajevima u kojima postoji sumnja da je nekom djetetu naneseno zlo. Policijski djelatnici vrše istražne radnje i ukoliko nađu sumnju da je počinjeno djelo na štetu djeteta informacije prosljeđuju dalje na Državno odvjetništvo koje u ime države podiže optužni prijedlog. U Centrima za socijalnu skrb rade multidisciplinarni timovi (pravnici, socijalni radnici i psiholozi) koji u ovim situacijama također izlaze na teren. Njihov je zadatak uvid u obiteljsku situaciju te predlaganje i određivanje mjera kojima se djecu može zaštititi, kao i direktan savjetodavni rad sa korisnicima. Odmah uz sustav socijalne skrbi nalazi se sustav pravosuđa koji, osim što odlučuje o krivnji pa onda i kaznama za roditelje i ostale odrasle osobe koje su naudile djeci, donosi (suprotno često uvriježenom mišljenju kako to čini Centar za socijalnu skrb) mnoge odluke, primjerice: o izdvajanju djece iz obitelji, tome s kojim će roditeljem živjeti dijete ukoliko se oni ne mogu dogovoriti ili pak o tome hoće li se roditeljima odrediti neka mjera tretmana odnosno liječenja. Osim ovih sustava, o zaštiti i najboljem interesu djece brinu i stručnjaci koji rade u sustavu zdravstva i svakodnevno procjenjuju koji je oblik tretmana za to pojedino dijete optimalan te ga i provode. Kada su u pitanju zlostavljana i zanemarena djeca tretman je nerijetko dugotrajan, zahtjeva multidisciplinarnost i gotovo ga je nemoguće kvalitetno provoditi u situacijama u kojima je dijete u obitelji i nadalje izloženo neadekvatnom postupanju radi kojeg je došlo – a to je zbog sporosti sustava najčešće slučaj. O najboljem interesu djece zakonski je obavezan voditi računa i sustav obrazovanja i to u raznim aspektima, od određivanja oblika programa školovanja do određivanja odgojno obrazovnih mjera, zaštite od (vršnjačkog) nasilja kao i pružanja adekvatnog obrazovanja koje je također pravo svakog djeteta.
Europska praksa je pokazala kako državni aparat nije uvijek dovoljan kako bi paradigma najboljeg interesa djeteta zaživjela u praksi pa se, počevši sa Norveškom 1981. godine, počinju otvarati uredi ombudsmana odnosno pravobranitelja za djecu. Primarni zadatak pravobranitelja, koji mora biti nestranačka osoba i predstavlja nezavisnu instituciju, jest praćenje usklađenosti nacionalnog sustava zaštite djeteta sa načelima Konvencije o pravima djeteta. U Hrvatskoj je 2003. donesen Zakon o Pravobranitelju za djecu (5) te je tada i osnovan Ured kojem je zadatak: „1. praćenje usklaðenosti zakona s Konvencijom i drugim meðunarodnim dokumentima, izvršavanje obveza RH, promjena propisa i povrede pojedinačnih prava 2. analiza i proučavanje općih pojava i načina povreda interesa djeteta 3. predlaganje i poduzimanje mjera za izgradnju cjelovitog sustava promicanja prava i interesa djece, uključivši i djecu s posebnim potrebama 4. obavještavanje javnosti o stanju prava djeteta u državi.“ (Flego M., 2009. str.41).
Kao što je vidljivo, u našoj zemlji postoje mnoge institucije, sustavi i stručnjaci koji se svakodnevno bave zaštitom djece te procjenom i osiguravanjem njihova najbolja interesa. Ovaj proces u svakodnevnoj praksi zahtjeva visoku razinu stručnosti kao i multidisciplinarnu ali i multisektorijalnu suradnju.
Ipak, unatoč zakonskoj regulativi kao i sustavima koji su tu da ga štite u zadnje vrijeme sve se češće nalazimo sa upitnicima iznad glava kada nam mediji, nažalost često senzacionalistički i bez poštivanja prava na njihovu anonimnost, u fokus stave slučajeve nasilja nad djecom bilo u obitelji ili u školi. I tu se onda vraćamo onoj potrazi za krivcima sa početka ovog teksta. Jer kada se dogodi nešto šokantno, užasno i teško, želimo naći tog krivca i kazniti ga kako bi nam to dalo kakav takav osjećaj kontrole nad situacijom, a time i povratak osjećaja sigurnosti. I svakako, ukoliko postoje pojedine osobe koje su nešto skrivile potrebno je da se njima bavi sud to je neosporno.
No ono na što smo ovim tekstom htjeli ukazati nije pitanje krivnje (time se bave policija, sud, interni nadzor itd.) već je to pitanje odgovornosti. Govoriti o odgovornosti neophodno je ukoliko želimo kvalitetno rješavati pitanje nasilja nad djecom (što onda uključuje i prevenciju, naravno u mjeri u kojoj je ona moguća). Jer ono što je zajedničko svim sustavima o kojima je bilo riječi gore u tekstu jest to da su oni u direktnoj nadležnosti ministara koji su pak direktno odgovorni predsjedniku/predsjednici Vlade RH. Po definiciji, najveću odgovornost snose oni koji imaju najviše moći, a to su (u ovom slučaju) nedvojbeno oni koji odlučuju. Odlučuju o tome koliko će sredstava uložiti u sustave i stručnjake koji se bave zaštitom najboljeg interesa djeteta. Odlučuju o tome hoće li se pri tome voditi preporukama i znanjem struke ili političkim interesom i vlastitim vrijednosnim sustavom. Odlučuju hoće li odmahnuti rukom ili neće u trenutku kada ih se pozove na odgovornost. Hoće li naime najbolji interes djece konačno i istinski, a ne samo prigodno i deklerativno, biti postavljen kao jedan od prioriteta na svim razinama na kraju i unatoč svemu pitanje je političke volje i odluke.
Za kraj nekoliko crtica koje oslikavaju stanje u praksi, a za koje smatramo da podupiru gore iznesenu tvrdnju kako se ne radi o teškoćama u radu samo jednog sustava:
- Postupak za kaznena djela na štetu djece pred općinskim sudovima u prosjeku traje 469 dana, dok na županijskom sudu postupak u prosjeku traje 478 dana (3)
- U prosjeku od prestanka zajedničkog života pa do postupka vještačenja o roditeljskoj skrbi prođe 3.1 godina (1)
- Prošle je godine u Dječjem domu Zagreb smještaj van obitelji (radi njihove zaštite) bio potreban za 210 djece, no bilo je moguće osigurati ga samo za njih 98
- U 2016. godini za počinjenje kaznenog djela bludnih radnji nad djetetom u 50% slučajeva počiniteljima je izrečena uvjetna osuda (3)
- Stručnjak koji provodi mjeru stručne pomoći i potpore obitelji u ostvarivanju skrbi o djetetu plaćen je 400kn mjesečno za odlaske u obitelj jednom tjedno kao i suradnju sa vrtićima, školama, eventualno uključenim drugim ustanovama te pisanje izvješća
- U sustavu zdravstva na pregled (kada je u pitanju mentalno zdravlje) dijete čeka minimalno par mjeseci, a ponegdje i šest mjeseci do godinu dana
- Kada smo (ispred ZPD-a) upitali koliko stručnih suradnika radi u školskom sustavu odgovor nadležnog ministarstva bio je: „Postupajući po zahtjevu Ministarstvo znanosti i obrazovanja ne posjeduje tražene informacije te nema saznanja gdje se te informacije nalaze“ (Iz Dopisa upućenog ZPD-u od strane Ministarstva)
- Kazneni i Obiteljski sudovi nisu povezani što znači da je moguće da sutkinja/sudac koji donosi primjerice odluku o oduzimanju prava na život s djetetom ne mora znati ako su istovremeno roditelji kazneno nepravomoćno osuđeni radi zlostavljanja ili zanemarivanje djeteta
Literatura:
- Buljan Flander G., Brezinšćak T., Španić A. (2015) „Zaštita najboljeg interesa djeteta u razvodu braka: potkrjepljuje li sustav manipulirajuća ponašanja roditelja?“, Zbornik priopćenja s Godišnje konferencije i Tematskog sastanka Mreže pravobranitelja za djecu Jugoistočne Europe, Pravobranitelj za djecu, Zagreb
- Flego M., ur. (2009.) “Evaluacija Institucije pravobranitelja za djecu”, Pravobranitelj za djecu, Zagreb
- Izvješće o radu pravobraniteljice za djecu za 2017. godinu: http://dijete.hr/izvjesca/izvjesca-o-radu-pravobranitelja-za-djecu/
- Obiteljski zakon: https://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon
- Zakon o pravobranitelju za djecu: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_06_96_1221.html
Za dodatno informiranje:
Izvještaji Pravobraniteljice za djecu te Protokoli postupanja u zaštiti djece kao i drugi propisi i pravni dokumenti na ovu temu dostupni su na: http://dijete.hr/
Konvencija o pravima djeteta: https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf
Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji: https://www.zakon.hr/z/81/Zakon-o-za%C5%A1titi-od-nasilja-u-obitelji