ZA ZPD PIŠU: JASENKA PREGRAD I MARINA ŠTAMBUK
Sigurno znate izjavu „Novinarstvo treba biti u službi javnog interesa.“ I slažete se s njom bez puno razmišljanja, zar ne? Kada bi vam postavile pitanje – „Znate li što je to javni interes?“, vjerujemo da bi vaš odgovor, opet bez puno razmišljanja, bio – „Pa da, naravno!“ No, kada bi krenuli obrazlagati svoj odgovor, vjerojatno bi vam trebalo nešto vremena i u konačnici ne biste došli puno dalje od uopćene teze o općem dobru zajednice uz mnogo upitnika o tome što bi to na konkretnom primjeru zapravo bio javni interes. Istraživanja pokazuju kako ne biste bili usamljeni u toj zbunjenosti. Morrison i Svennevig (2002) ispitujući doživljaj međuodnosa javnog interesa i medija utvrdili su kako je pojam javnog interesa općoj populaciji istovremeno i jasan i zbunjujući te oblikovan na vrlo različite načine – od „svega što javnost želi znati” do “svega što ima utjecaj na veliki broj ljudi“. Ni profesionalni medijski krugovi nisu sasvim suglasni pri definiranju ovog pojma, a on se i mijenja s obzirom na povijesno vrijeme i perspektivu (od akademskih rasprava, do legislative i sudova, vlasnika medija, urednika i na kraju novinara pojedinca; Silverstone, 2007).
Svoje poglavlje u knjizi Psihologija, mediji, etika, Vladimir Lulić (2009) počinje anegdotom o kolegi novinaru koji je saznao za hitan bolnički prijem ugledne javne ličnosti. Objaviti jer javnost ima pravo znati? Jer ljudi to žele znati? Prešutjeti i ostaviti mira čovjeku i njegovoj obitelji da se posvete liječenju i izvuku iz krize? Ili objaviti što će prouzročiti mnogo kamera na ulazu u bolnicu koje love zabrinuta lica obitelji i prijatelja, traže informacije i reakcije na tako prijeteću vijest? Novinar je prešutio procjenjujući da je ovaj čas interes čovjeka da se oporavi i da mu se sačuva privatnost i dostojanstvo važniji i vrjedniji nego interes javnosti da sazna informacije. Mogle bismo reći da je ta odluka zapravo bila u javnom interesu na dugi rok – omogućila je podršku oporavku za društvo važnoj osobi.
Plivanje među upitnicima o javnom interesu odnosno održavanje finog balansa između slobode izvještavanja, prava na informacije, poštivanja privatnosti i javnog interesa zahtjevan je zadatak svakog novinara, urednika i drugih koji odlučuju o uređivačkoj politici medija, kao i stručnjaka različitih profesija prilikom suradnje s medijima. Kada govorimo o privatnim iskustvima pojedinaca, kao što su konfliktni razvodi ili izrazito neugodna i traumatizirajuća iskustva djece i roditelja, osobito je važno dobro zastati i promisliti što javnost želi znati, a što ima pravo znati, te na koji način stručnjaci i mediji mogu surađivati kako bi izvještavanje o ovim temama bilo u službi javnog interesa. Kroz pripremu teksta otpetljavale smo koliko smo mogle naše nedoumice i sortirale lebdeće upitnike na ovom polju vodeći se osobnim iskustvima, profesionalnom etikom uz dodatak teorijskih i empirijskih saznanja. Nedavno vaganje tog finog balansa u slučaju izvještavanja o radu sustava koji se bave dobrobiti djece nagnalo je mnoge kolege da ponovo potraže knjigu „Psihologija, mediji, etika“ i rekli su – „Pa tamo sve piše!“. Ipak, mi ne mislimo da tamo piše sve. Mislimo da treba neka promišljanja ponavljati i širiti (zato je knjiga dostupna u cijelosti i svima na web adresi navedenoj u popisu literature). Nadamo se da će ovaj tekst inspirirati raspravu koja traga za rješenjima i boljim praksama, a ne fokusira se na krivce. Jer ako ćemo javnosti prepustiti da odluči tko je (sve) kriv ili još korak prije, tu odluku predati medijima i novinarima, onda smo u začetku zatrli mogućnost rasprave i pokušaja da promišljamo o rješenjima.
Javni interes vs. interes javnosti
Unatoč teškoćama u definiranju i apstraktnosti pojma javnog interesa, on se jasno razlikuje od interesa javnosti odnosno onoga što javnost želi znati jer je zanimljivo i/ili zabavno. Općenito govoreći, javni interes se može definirati kao zajednička dobrobit te se odnosi na postojanje sigurnog, zdravog i funkcionalnog društva i demokratskog uređenja (Bevandić i Musa, 2016). Može se raspravljati i o tipovima javnosti kao i o tome da se ona dijeli na različite interesne skupine pa medijima nije moguće donijeti sadržaje koje bi sve skupine doživjele kao relevantne, važne i za koje bi rekle da ih imaju pravo znati. Ipak, i dalje postoji konsenzus da upravo sloboda izražavanja i dostupnost informacija koje javnost ima pravo znati putem novinarskog izvještavanja pridonose stvaranju takvog društva i demokratskim procesima. Milan Koštro i suradnici (2018) u publikaciji „Novinarstvo u javnom interesu“ sumiraju kako javni interes uključuje razotkrivanje informacija koje pomažu ljudima da bolje shvate ili da bolje donose odluke o pitanjima od javne važnosti i na taj način sprječava zavaravanje ljudi izjavama ili djelima pojedinaca ili organizacija. Drugim riječima, izvještavanje u javnom interesu može pomoći u razotkrivanju kriminala, korupcije, nepravde i drugih anti-društvenih ponašanja, nekompetentnosti ili nemara te potaknuti pokretanje istraga, smjene političara i zatvaranje kriminalca i zločinaca. Dakle, u idealnom svijetu novinari su neovisni, rade za opće dobro i iznose „točnu, potpunu i provjerenu informaciju“ (čl. 5. Kodeksa časti hrvatskih novinara, 2009) a građani kompetentno sudjeluju u demokratskim procesima. Šteta što u tom svijetu ne živimo, zar ne?
U svijetu u kojem živimo sve veći broj dostupnih medija i novi medijski kanali uz snažnu oslonjenost na oglašivačku industriju proizvode značajne promjene u kvaliteti i ponudi informacija plasiranih u medijima. Suština tih promjena može se opisati kao disbalans u važnosti osnovnih zadaća novinarstva – informiranja, educiranja i zabave. Informiranje i educiranje gube utrku sa zabavom ali i s jednostavnim privlačenjem pažnje tj. osvajanjem klikova koji znače zaradu (Stamenković i Milenković, 2014; Zelizer, 2009; Slattery i Hakanen, 1994). U situaciji kada sadržaj medija određuje naša pažnja, možemo reći da sadržaj medija zapravo kroje naši primitivni evolucijski oblikovani mehanizmi koji su osmišljeni za optimalno funkcioniranje u lovačko-sakupljačkim društvima, a ne visoko tehnološki naprednom društvu (pre)zasićenom informacijama. Već smo pisale o tome kako naš mozak čita vijesti (Vranić, 2019) i zašto klikamo na naslove koji nas uznemire (Ćosić Pregrad, Lisec i Stojević, 2019), a glavno izvorište naših preferencija je urođeni mehanizam veće osjetljivosti na prijetnju gubitkom u odnosu na mogućnost dobitka (Kahneman i Tversky, 1979, 1984). Odnosno, obraćamo veću pažnju na znakove opasnosti u okolini jer nam je životno važno izbjeći tu opasnost ako ona zaista postoji. Upravo zato brže uočimo i bolje pamtimo negativne vijesti. Ovakve preferencije očituju se u većoj čitanosti senzacionalistički predstavljenih priča (Hendriks Vettehen i Kleemans, 2018) te vijesti o terorizmu, lošem vremenu, katastrofama koje su prouzročili ljudi i prirodnim nepogodama (Robinson, 2007), kao i u zaokretu tema prezentiranih u medijima prema negativnom tonu (Leetaru, 2011), učestalošću naslova koji su negativniji od ostatka vijesti, preuveličavaju srž vijesti ili pretjerano naglašavaju konflikte (Ecker i sur., 2014). Drugim riječima, očituju se u odmicanju novinarstva od njegovih osnovnih 5 potpornih stupova – načela istinitosti, točnosti, objektivnosti, nepristranosti, poštenja i javne odgovornosti (International Federation of Journalists, 2019).
Kružna međuovisnost medija, posredovane stvarnosti i čitatelja/javnosti
Oblikovanje medija i njihovo prilagođavanje onome što želimo čitati nije kraj priče. Odnos naših interesa i medija je recipročan pa tako način prezentacije i sadržaj informacija u medijima povratno oblikuju naše načine obrade informacija (Carr, 2012), a jednim dijelom čak i stavove, poželjna ponašanja, sliku svijeta i osjećaj ugroze (Holman i sur., 2014, Lau i sur., 2006, Perloff, 2015)[1]. U ovom kontekstu, osobito nam je važno istaknuti i kako način izvještavanja može kreirati nepovjerenje u znanost (Moore, 2006), državne sustave (Ayre, 2001) kao i u samo novinarstvo (Kleemans i sur., 2017).
Recentno domaće istraživanje Jourlaba (Istraživačkog novinarskog laboratorija pri Fakultetu političkih znanosti, Perišin i sur., 2021) pokazuje kako ljudi najmanje vjeruju političarima (6%), novinari su na sredini po rangu (24,9%), ali još uvijek vjeruju znanstvenicima (68,7%), liječnicima (74,7%) i najviše medicinskim sestrama (82,1%). Mogle bi reći kako „zlouporaba“ naše biologije za potrebe prikupljanja klikova prezentiranjem negativnih vijesti i naglašavanjem postojanja potencijalne prijetnje ima svoje gornje granice. Ljudi su ne samo subjektivno selektivni, nego i kritični u iščitavanju poruka u medijima. Pojednostavljeno govoreći, mediji nam serviraju, a mi biramo senzacionalističke i bombastične vijesti do trenutka kada prezasićeni takvim izvještavanjem ne odemo putem izbjegavanja vijesti i nepovjerenja prema medijima. Kao dominantni razlog izbjegavanja vijesti sudionici spomenutog istraživanja navodili su kako „Vijesti potiču svađe i napetosti u društvu“, a taj je razlog bio najčešći kod mladih i s većom dobi sudionika je opadao. Ono što su sudionici naglasili da bi mediji trebali promijeniti kako bi ih još više koristili je opisivanje pozadine neke priče i kontinuirano praćenje.
Upravo takav način izvještavanja Ayre (2001) predlaže na temelju analize međuodnosa medijskog praćenja rada sustava socijalne skrbi i promjena u tim sustavima tijekom 30 godina. Naime, ovaj autor primjećuje kako je senzacionalističko medijsko praćenje istaknutih slučajeva vezanih za zlostavljanu djecu bilo popraćeno „nesvetim trojstvom“: (1) agresivnim inzistiranjem u medijima na optuživanju i stavljanju uključenih institucija na stup srama; te (2) hiperprodukcijom i (3) sve složenijim procedurama nametnutim odozgo, od nadležnih tijela, kojih bi se djelatnici sustava trebali držati kako bi se izbjegle nove pogreške. I kada bi ovo funkcioniralo doprinoseći sustavu zaštite djece, ne bismo imale ništa protiv, dapače. Nažalost, praćenje ovakvog razvoja sustava pokazalo je kako procedure postanu kompleksne i mnogobrojne do bizarnih razmjera, toliko da ih prosječni stručni profesionalci jednostavno ne mogu sve upratiti. Tako detaljne procedure zapravo imaju efekt bumeranga jer nisu popraćene i povećanjem resursa sustavima kojima su nametnute. Pa tako više instance, kao što su ministarstva i vlade, ne preuzimaju svoj dio odgovornosti, a djelatnici sustava ostaju dodatno preopterećeni i izloženi još većoj vjerojatnosti pogrešaka koje onda mogu voditi novom krugu intenzivnog medijskog praćenja i posljedično razvoju još složenijih procedura.
Dakle, izvještavanje o djelovanju ustanova koje su financirane javnim novcem je po definiciji od javnog interesa. No, pitanje je koji je to sadržaj koji javnost treba znati i kako ga posredovati. Kad smo na terenu psihologije i srodnih pomagačkih zanimanja, prema etičkim kodeksima struka (Etički kodeks socijalnih radnika, 2015; Kodeks etike psihološke djelatnosti, 2004) svaka pojedinačna situacija predstavlja etičku dilemu i zato je treba dobro razmotriti sa svih strana, odvagnuti i odlučiti. Kao i onaj novinar s početka teksta. No, za razliku od relativno jednostavne odluke izvještavati ili ne o liječenju javne osobe, kada je u pitanju dobrobit djece u kompleksnim obiteljskim situacijama odluke su mnogostruko složenije. U svakoj takvoj priči mnogo je uključenih strana i mnogo dobrih i loših ishoda odluka o tome kako izvještavati. U tim odlukama sudjeluju i vlasnici medija, urednici i novinari, ali i psiholozi i stručnjaci srodnih zanimanja.
Izvještavanje, istraživačko novinarstvo i/ili konstruktivno novinarstvo?
U novinarstvu postoje mnogi novinarski oblici. Za potrebe ovog teksta možemo govoriti o izvještavanju, zatim istraživačkom novinarstvu uz koje postoji i jedna nova biljka koja se zove konstruktivno novinarstvo. „Konstruktivno novinarstvo je odgovor na rastuću tabloidizaciju, senzacionalizam i negativno bojanje vijesti danas. Ovaj pristup ima za cilj pružiti javnosti poštenu, točnu i kontekstualiziranu sliku svijeta, bez pretjeranog naglašavanja negativnosti i onoga što ide po zlu.“ (Constructive Institute, 2021). Oslanja se na tri principa: (1) Rješenja – nije dovoljno opisati problem nego istražiti kako je nastao i što ga sve čini, jer tako tragamo i za rješenjem koje može rasvijetliti i motivirati na akciju; (2) Nijansiranje – fine distinkcije; cjelovita priča; relevantnost podataka – jer bez nijansiranja, gledajući samo jednim okom, ne obuhvaćamo cjelinu i proizvodimo crno-bijelu podjelu koja izaziva ili udivljenje ili osudu; i (3) Konverzacija – kao debata koja se premješta iz boksačkog ringa u prostor za dijalog, gdje novinarstvo nije istraga nego dirigentska palica koja upravlja raspravom birajući sugovornike i smjer. Slijedeći ova tri principa u opisivanju neke pojave dolazimo do novih važnih pitanja u novinarstvu: „Što sad?“ i „Kako?“ uz ona uobičajena: „Što?“, „Kad?“, „Gdje?“, „Zašto?“ i „Tko?“.
| Izvještavanje | Istraživačko novinarstvo | Konstruktivno novinarstvo | |
| Vrijeme | Sad | Jučer | Sutra |
| Ciljevi | Brzo | Optuživanje | Inspiracija |
| Pitanja | Što? Kad? Gdje? | Tko? Zašto? | Što sad? Kako? |
| Stil | Dramatičan | Kritičan | Znatiželjan |
| Uloga | Policija | Sudac | Facilitator |
| Fokus | Drama | Lopovi i žrtve | Rješenja i najbolje prakse |
Napomena. Preuzeto i prevedeno sa stranica Constructive Institute
Ako doista hoćemo uzet za ozbiljno činjenicu da novinarstvo i javni mediji čuvaju i osiguravaju demokraciju, onda bi novinarstvo moglo biti mehanizam povratnih informacija koji pomaže društvu da se samo korigira. Šteta što ni u tom svijetu čiji dometi se još istražuju ne živimo, zar ne?
Svijet u kojem smo živjeli prošlih pola godine, a i šire kad su u fokusu medija i novinara bila pitanja zaštite djece i socijalne skrbi, uglavnom spadaju u stupac „Istraživačko novinarstvo“, premda u većini slučajeva to istraživačko novinarstvo nije sadržavalo „točnu, potpunu i provjerenu informaciju“ (čl. 5. Kodeksa časti hrvatskih novinara, 2009). U najmanju ruku, nije imalo potpunu informaciju nego samo njen mali djelić. S time da nije istaknuto kako je to jedna strana priče, već je pisano u maniri novinarstva koje izvještava o događaju (prvi stupac). Dramatičnost, kritičnost, optužba i osuda obuhvatile su cijeli sustav iz tog uskog vidika (što je i u senzacionalističkom naslovu tog serijala bilo istaknuto – „Sustav za zaštitu ili zlostavljanje djece?“). Kad su neki pokušali, doduše vrlo nepromišljeno i naopako, zaštititi sustav od posredovanja takve slike u javnost, shvaćeno je to kao ograničavanje slobode medijima i udar na temelje demokracije. I mediji i stručnjaci uglavnom su tijekom ovog razdoblja svaku kritiku ili upitanost u ispravnost postupaka i odabira/odluka doživljavali kao napad, zbog čega su onda automatizmom bili usmjereni isključivo samo na obranu. A takva dinamika ne njeguje prostor u kojem bi se uopće mogli međusobno čuti i uvažiti u trenucima kada se ne slažemo.
Ovaj slučaj ubrzo više nije bio samo pitanje struke, nego i politike. Mediji su se solidarizirali i (o)branili od udara, a struka je ostala još jednom optužena i osuđena. U mnogim intervjuima i gostovanjima u informativnim emisijama, gosti nisu bili pozivani da kažu što imaju za reći, nego da odgovaraju na optužbe. U prikaz cijelog problema ušla je i skupina stručnjakinja koja se bavi zaštitom žena koje trpe obiteljsko nasilje. I ponovo nismo imali cijelu sliku, točnu, potpunu, nego jedan njen dio. Ugurani tako u sukob i potaknuti na obranu svojih prava, sloboda (mediji da odlučuju o čemu će i kako pisati, a stručnjaci da se procjenjuje i cijeni njihov cijeli sveobuhvatni rad te roditelja koji odlučuju o svojoj djeci pa i njihovu izlaganju u medijima) stigli smo do riječi kojih ćemo se, nadamo se, nekad kad se sve slegne sramiti. Nazivali smo koncept koji još nije znanstveno dovoljno jednoznačno operacionaliziran kvaziznanstvenim, proglašavali cjelokupni rad jedne ustanove za mentalno zdravlje djece nevaljalim te neselektivno i nekritički davali medijski prostor osobnim ispovijestima znajući da ti iskazi mogu biti situacijski i jednostrani. Kada govorimo o ovoj temi važno je podcrtati jedan od mnogih zaključaka i preporuka iz knjige „Psihologija, mediji, etika“ (Hadžiselimović i sur., 2009). Psiholozi u javnom prostoru trebaju govoriti autentično, jednostavno i primjereno mediju, no pri tome, ukoliko ih se predstavlja kao psihologe, trebaju iznositi znanja i stavove utemeljene u znanosti i stručnosti, a ne svoje osobne. Ukoliko iznose osobne poglede, mogu to naravno činiti, ali ne kao psiholozi nego kao slobodni građani.
Novinari su se identificirali s novinarkom koja je istražujući pronašla ovo ili ono i redovno je nazivali kolegicom, tražili nelogičnosti u izlaganju svojih gostiju i inzistirali na pitanjima na koja, zbog čuvanja privatnosti i etike struke, nisu mogli dobiti odgovore. Netko je prije stvarnih nadzora i nalaza tih nadzora već bio u javnosti proglašen krivim i kako to u javnosti obično biva, proglašavanjem krivca čuveni interes javnosti, a i medija jenjava. Kao da činjenica da je netko kriv (čak i kad dokazano jest, što ovdje još nije slučaj) umiruje jer će taj biti kažnjen i prestat će raditi to što radi (krivo, loše). Međutim, što ćemo s cijelim sustavom socijalne skrbi i zdravstvenom zaštitom mentalnog zdravlja djece? Hoće li oni biti povodom toga bolji? Što je tu u javnom interesu, a što je interes javnosti? Studija o utjecaju medijskog izvještavanja o zlostavljanju djece (Saint-Jacques i sur., 2011) pokazala je da mediji prate brojem napisa povećani broj slučajeva kojima se bave službe za zaštitu djece, međutim da takva “bijesna pomama” za izvještavanjem ne rezultira statistički značajnim učinkom na broj prijava tim službama. Dakle, javnost nije doživjela napise kao dio i njene odgovornosti za pojavu nasilja nad djecom te povećano prijavljivala takve slučajeve ili se obraćala tim službama.
Jedan od zanemarenih kutova gledišta u cijeloj ovoj priči je i činjenica da smo dodijelili gotovo isključivo samo jednom sustavu – sustavu socijalne skrbi da se bavi ljudima koji su na margini našeg društva i koji su disfunkcionalni na različite načine u svojim socijalnim ulogama. Dakle dodijelili smo tom sustavu najteži dio društva sa zadaćom da od njih napravi koliko je god to više moguće funkcionalne ljude. I to je prilično težak zadatak. Zapravo, njega nije moguće napraviti do kraja i u potpunosti. Nema načina da se svi nefunkcionalni ljudi privedu konstruktivnom načinu života u svojim socijalnim ulogama u zajednici. Da stručnjaci u tom sustavu to ne rade, svakodnevni život bi nam bio puno više ometan od nefunkcionalnih pojedinaca (bizarno motiviranih ubojstava nožem u tramvaju, pljački banaka, remećenja javnog reda i mira susjedima na razne načine i s uživanjem itd., što na dugi rok znači i više zatvorskih dana, više bolovanja itd.). Dakle, je li nam u javnom interesu da socijala i zdravstvo za nas rade taj težak i nezahvalan posao i jesmo li im spremni prvo biti zahvalni za to, a onda progovarati o prigovorima na načine na koje obavljaju taj posao i što možemo kao pojedinci i društvo napraviti da to rade bolje? Jer, kao što znamo – osim što rade težak posao koji daje malo povoda za osjećaj uspješnosti, rade ga u vrlo skromnim i neprimjerenim uvjetima, s vrlo malim resursima (financijskim, materijalnim i ljudskim). Tko će sad držati u fokusu javnosti ono što je doista od javnog interesa?
Doduše imamo i nekih drugačijih, a onda i nekih dobrih primjera izvještavanja odnosno reakcija na izvještavanje. Drugačiji, premda prekasno, primjer je slučaj oca koji je ubio svoju djecu i onda pokušao ubiti sebe. Sudionik jedne od mnogih Facebook rasprava je napisao – „Ne zanima me ime tog čovjeka niti za koju firmu je radio, niti gdje je bila majka te djece u trenutku ubojstva niti u koju školu su išla ta djeca ni tko je plakao na pogrebu. Zanimaju me podaci koji će mi pomoći da razumijem kako je takvo ponašanje uopće moguće, jer bi mi to pomoglo da se bolje orijentiram u svijetu u kojem živim.“ Nemamo ništa za dodati ovom komentaru. U ovom slučaju, tek nakon što su mediji ipak pregazili crtu privatnosti, reagirali su Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i predstavnici pomagačkih struka pozivajući se na etičke kodekse, pa su se napisi stišali. Na žalost, čovjek iz onog posta dobio je samo polovične odgovore. Česta teškoća u suradnji između stručnjaka i novinara/urednika je i u tome što mediji očekuju vrlo kratke i jednoznačne odgovore, a naša struka ima potrebu rastumačiti kako, opisati procese i mnogoznačne perspektive konkretne slike ili situacije. Povodom ovog događaja iskusan novinar postavio je jednoj od nas dva pitanja: (1) Da li objaviti imena djece, žrtava nasilja i zločina? i (2.) Koje poruke društvo dobiva ako sazna imena djece-žrtava? te tražio da odgovor ne premašuje 600 znakova. Odgovor od 850 znakova nisu objavili jer sam tražila da objave cijeli paragraf ili ništa. Da su ga objavili, možda bi čovjek s Facebook posta bio bliže odgovoru za kojim je tragao.
Još jedan dobar primjer reakcije struke i medija je slučaj članka koji obavještava javnost da im u jednom centru za socijalnu skrb s djecom radi psihologinja koja je u mladosti prekršajno kažnjena za prostituciju (naravno s puno bombastičnijom najavom na naslovnici, fotografijama i naslovom članka). I ovdje su i novinari i HND i predstavnici pomagačkih struka reagirali, i to ovaj put odmah, pa je rastezanje pojedinosti iz mladosti te kao neidentificirane žene stalo. Premda javnost nije nikad saznala zbog čega su novinar i glavna urednica smatrali da je ovaj podatak od važnosti za javnost. Ostaje da nagađamo je li to bilo u sad već poznatom revijalnom tonu blaćenja socijalnog rada ili …? Nisu nam rekli. Šteta. A mogli smo razgovarati o tome i svi zajedno nešto naučiti i postati bolji sudionici u medijima i bolje informirana javnost.
Dobar primjer ostvarivanja suradnje i proaktivne pozicije stručnjaka u odnosu na medije su i neke aktivnosti Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD) gdje smo se bavile odnosom naše struke i medija pokušavajući naći prostor(e) za dijalog i dobru suradnju kako bi zajedno stvarali zdraviji medijski prostor za sve i doprinosili mentalnom zdravlju pojedinaca i zajednice. Pa smo tako, između ostalog, obrnule uloge i radile intervjue s novinarima upoznavajući se s njihovom stranom priče s posebnim fokusom na načine kako oni čuvaju svoje mentalno zdravlje i rješavaju etičke dileme unutar svoje struke. Uz to smo Svjetski dan mentalnog zdravlja 2019. godine obilježile okruglim stolom “Mediji i mentalno zdravlje” koji smo organizirali u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom. Na okruglom stolu riječ su imali i ugledni novinari kao i članovi ZPD-a s ciljem definiranja smjernica u izvještavanju o osjetljivim temama i ranjivim skupinama.
Kako (ne)distribuiramo odgovornost?
Ako krhki kriterij – što je od javnog interesa pogledamo kroz drugačije leće – one o odgovornosti za vlastito djelovanje, onda se nama pokazuje ovakva perspektiva. Anonimne žene Laure su odgovorne za svoju odluku da svoje priče ispričaju novinarki i tako ih izruče javnosti (u obliku koji nisu određivale – dakle, ne znamo kolika je njihova odgovornost za osnovnu poruku napisa novinarke, ali znamo da su odgovorne za izbor podataka koje su podijelile i koje su prešutjele). Novinarka je odgovorna za izbor podataka koje je posredovala javnosti, za dio senzacionalizma u naslovima i generaliziranjima te u orijentaciji isključivo na negativno i na negativnu kontekstualizaciju podataka koje je prikupila. To što su žene s kojima je razgovarala odgovorne za priče koje su podijelile nju ne amnestira odgovornosti za objavljivanje tih priča i za implikacije i posljedice tih napisa. Novinarka je mnogo puta ponovila da je njena namjera bila zaštita djece od loše prakse, pa bismo mogle postaviti pitanje sebi, njoj i javnosti – Koliko je zaista uspjela u poboljšanju te prakse? Također je njezina odgovornost za oslikavanje čitavog sustava u negativnim primjerima, pa slijedom toga i za (neizmjerene i neutvrđene) posljedice za sliku tog sustava u očima javnosti. Ono što dodatno brine jest nevođenje računa o razmjerima posljedica takvog izvještavanja i likovanje nad činjenicom da je smjenom samo jedne ravnateljice “unaprijeđen” cijeli sustav. A ono što se zapravo događa je da dovodeći u sumnju vjerodostojnost cijelog sustava na ovako senzacionalistički način, i djeca i roditelji gube mogućnost da se oslone na stručnu podršku koju im društvo osigurava.
Ovdje ne treba previdjeti i odgovornost urednika portala koji je serijal objavio za iste ove posljedice. Čak i ako prihvatimo da je motiv urednika i novinarke bio zaštita djece, izvještavanje iz samo jednog malog djelića subjektivne istine i negativizam jest njihov izbor i odgovornost, pa nam se čini da su po onoj narodnoj s vodom prolili i dijete. Ostali mediji koji su prihvatili raspravu o ovom slučaju, a bilo ih je zaista mnogo, vodili su je negdje između stila izvještavanja i istraživačkog novinarstva, premda su pozivajući stručnjake pokazali formalno htijenje da se o temi raspravlja. Njihov izbor da okrivljuju i sude umjesto da doista slušaju druge dionike jest njihova odgovornost.
Neki stručnjaci koji su sudjelovali u ovoj raspravi odgovorni su zato što su odabrali (ili pristali na odabir novinara) u javnosti raspravljati o stručnim i znanstvenim temama o kojima nema ni smisla niti potrebe da nestručna javnost raspravlja. Time su se prilično podržale polarizacije i urušila vjerodostojnost struke. Stručnjaci su također odgovorni što nisu odmah rekli da u toliko i toliko tisuća slučajeva godišnje sigurno ima pogrešaka, krivih procjena i nedovoljno profesionalnih odluka. I da u njihovim redovima ima stručnjaka različite kvalitete, stručnosti i posvećenosti, a i otpornosti na pritiske izvana. Stručnjaci su propustili reći toj javnosti da timski, interdisciplinarno i temeljem testova, razgovora i uvida iz kućnih obilazaka na kraju procjenjuju, na neki način pogađaju što bi se moglo događati u budućnosti. I kao u svakom predviđanju budućnosti može se dogoditi i pogreška, jer nitko nema kontrolu nad događajima i okolnostima koji će se tek pojaviti u životima korisnika.
I tako mi stručnjaci živimo s tom razinom neizvjesnosti pri donošenju odluka o ljudima što naš posao čini težim. I mi bismo voljeli da pouzdanije znamo, kao što javnost misli da mi moramo moći znati. Dakle, stručnjaci su odgovorni jer su odlučili braniti svoju stručnost i izvrsnost pristajući na to očekivanje stručne nepogrešivosti. Kao što su se mediji solidarizirali u obrani svojih sloboda, tako su se stručnjaci pomagačkih zanimanja solidarizirali i branili do razine koja je neobranjiva. I kad su izašli na vidjelo neki rezultati nadzora i ishodi sudskih procesa koji su govorili o krivim postupcima, u borbi da se okrivljuje, osuđuje i da se pronađe krivac, opet su se sustav i struka pokazali grešnima. Što ponovo nije gradilo povjerenje javnosti. Ono što je važno ovdje istaknuti je da su se stručnjaci čvrsto i hrabro držali principa etičnosti u ne iznošenju pojedinosti ni o jednom slučaju (anonimnom, a koji njima nije anoniman, niti u kasnijoj fazi slučajevima iznesenim pod imenom i prezimenom). Dakle, bez obzira što su te žene odlučile iznijeti svoju priču i nosit će dobre i loše posljedice tih odluka (jer svaka odluka ima i dobre i loše posljedice), stručnjaci nisu sebe amnestirali odgovornosti za etičnost u javnom diskursu i nisu prebacili odgovornost natrag ženama ili novinarima. I kako god je to počesto bilo jako frustrirajuće, bili su na razini struke i etike i tu im treba odati priznanje.
Zaključak i/ili poziv na preuzimanje odgovornosti
U svjetlu konstruktivnog novinarstva ostaje nam da raspravljamo, razgovaramo, slušamo i čujemo jedni druge, i gdje i kad je primjereno glas javnosti, o svim ključnim pitanjima koja je otvorio ovaj slučaj. Ključno pitanje koje je odgovornost struke je da otvori stručnu raspravu o procjeni dobrobiti djece u konfliktnim razvodima (s i bez nasilja) i da to radi unutar struke. Akademik Zvonko Kusić je nedavno rekao u intervjuu[2] kako stručni prijepori moraju ostati unutar struke i kako se liječnici često ne slažu s načinima liječenja pacijenta i dobro je da raspravljaju, ali je isto jako važno da pacijenti ne znaju da se ne slažu i da raspravljaju. I nekako nam je to logično kad se radi o medicini. Međutim, ista logika vrijedi i za druge struke i znanosti koje ih podržavaju. Iz razloga u koje ovdje nećemo ulaziti, kad je u pitanju psihologija i srodne pomagačke struke, svi bi raspravljali temeljem svog životnog iskustva i vrijednosti, pri tome dodajući dosta emocija. Važno je da naša struka u tom smislu drži čvrste granice i u skorije vrijeme organizira raspravu na temu podrške djeci u razvodima, uključujući onda kao jedan manji dio i pojavu i pitanje operacionalizacije koncepta otuđenja od roditelja.
Ključno pitanje koje je odgovornost medija je da se, nakon što su obranili slobodu objavljivanja sadržaja, vrate na svoju demokratsku zadaću i stave u fokus javni interes kad je u pitanju briga za mentalno zdravlje i dobrobit djece. Dakle, da otvore pitanja o tome što u budućnosti činiti i kako, što su moguća rješenja i dobre dosadašnje prakse i da u tome budu facilitatori koji dirigiraju raspravama otvarajući prostor da se čuju sve zainteresirane strane, a ne da traže odgovore na svoja unaprijed omeđena pitanja, pa objave ono što se uklapa u njihovo viđenje problema, a ne objave ili prekroje ono što ne potvrđuje njihove početne procjeniteljske i osuđujuće teze. Ovdje bismo ohrabrile kolegice i kolege da ne pristaju na sve zahtjeve novinara i da unaprijed provjere kontekst u koji bi se njihov input udjenuo i da se priklanjaju ili pisanom obliku uz traženje autorizacije ili emisijama u živo.
Imamo osjećaj da je velika šteta napravljena socijalnom i zdravstvenom sustavu koji brinu o djeci kao i respektabilnoj i jedinstvenoj ustanovi u državi u kojoj obitava puno znanja i iskustva i stručnjaka koji se dnevno bave zaštitom djece. Jedina je, a zapravo nevoljka, utjeha u tome da istraživanja pokazuju da ljudi baš i ne vjeruju medijima i da su često kritični prilikom iščitavanja poruka u medijima. Za nadati se je da su i ovako žestoku kampanju protiv stručnjaka i sustava koji brinu o zaštiti djece čitali s dozom soli. Ono što je ohrabrujuće je da i građani žele dobiti pozadinu neke priče, dakle cjeloviti pogled i kontekst, te da bi htjeli da se takve teme isprate kontinuirano. Kao što smo vidjeli iz istraživanja javnost još uvijek vjeruje ili uglavnom vjeruje stručnjacima i znanosti pa bi za nas stručnjake bilo dobro takvo povjerenje i sačuvati mudrim istupima u medijima i podržavanjem razgovora koji neće poticati svađe i napetosti u društvu. A mediji i njihovi vlasnici, urednici i novinari bi doprinijeli brizi o javnom interesu držeći u fokusu temu društvene brige o zaštiti djece odgovarajući na pitanja „Što sad?“ i „Kako?“. U protivnom, ponovo će neka poznata pjevačica ili glumica svojim istupom preuzeti uređivačku palicu pa će slavna briga o javnom interesu popustiti pred zabavljačkom i voajerskom ulogom medija.
LITERATURA
Ayre, P. (2001). Child protection and the media: Lessons from the last three decades. British Journal of Social Work, 31(6), 887-901. https://doi.org/10.1093/bjsw/31.6.887
Bevandić, D. i Musa, A. (2016). Primjena Zakona o pravu na pristup informacijama: Priručnik za službenike za informiranje u tijelima javne vlasti. Povjerenik za informiranje. https://www.pristupinfo.hr/wp-content/uploads/2018/10/Prirucnik_za_sluzbenike_e_book.pdf
Carr, N. (2012). Plitko – Što internet čini našem mozgu?. Jesenski i Turk.
Constructive Institute (2021). What is Constructive Journalism?. Constructive Institute: Journalism for tomorrow. https://constructiveinstitute.org/what/?fbclid=IwAR1CjSJIBbxJrDpMOSN1b48tSK4-FlYYmQaC4Mnte_JU4FY8maIiOEzZBUM
Ćosić Pregrad, I. Lisec, A. i Stojević, M. (2019). Zašto klikamo na naslove koji nas uznemire?. Zagrebačko psihološko društvo. https://zgpd.hr/2019/02/18/zasto-klikamo-na-naslove-koji-nas-uznemire/
Ecker, U. K. H., Lewandowsky, S., Chang, E. P. i Pillai, R. (2014). The effects of subtle misinformation in news headlines. Journal of Experimental Psychology: Applied, 20(4), 323-335. https://doi.org/10.1037/xap0000028
Etički kodeks socijalnih radnika (2015). Hrvatska komora socijalnih radnika. https://dssr.hr/o-nama/eticki-kodeks/
Hadžiselimović, Dž., Pregrad, J., Plavšić, M. i Rusijan Ljuština, V. (Ur.). (2009). Psihologija – mediji – etika: Iskustva i promišljanja za bolju suradnju. Društvo psihologa Istre i Naklada Slap. https://drive.google.com/file/d/1YRzsImQCVEXdjpo8xYv1LEaXBj0UHVCb/view?fbclid=IwAR2xMlflhHHJ19WWwvnhMlrM266hkEsj1M8FPGVZbotYBPwSU3ocil9gRAg
Hendriks Vettehen, P. i Kleemans, M. (2018). Proving the obvious? What sensationalism contributes to the time spent on news video. Electronic News, 12(2), 113-127. https://doi.org/10.1177/1931243117739947
Holman, E. A., Garfin, D. R. i Silver, R. C. (2014). Media’s role in broadcasting acute stress following the Boston Marathon bombings. Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 111(1), 93-98. https://doi.org/10.1073/pnas.1316265110
International Federation of Journalists (2019). Global Charter of Ethics for Journalists. IFJ. https://www.ifj.org/fileadmin/user_upload/Global_Charter_of_Ethics_EN.pdf
Kahneman, D. i Tversky, A. (1984). Choices, values, and frames. American Psychologist, 39(4), 341-350. https://doi.org/10.1037/0003-066X.39.4.341
Kahneman, D. i Tversky, A. (1979). Prospect theory: An analysis of decision under risk. Econometrica, 47(2), 263-292. https://doi.org/10.2307/1914185
Kleemans, M., Hendriks Vettehen, P. G. J., Beentjes, J. W. J. i Eisinga, R. (2017). The influence of sensationalist features in television news stories on perceived news quality and perceived sensationalism of viewers in different age groups. Studies in Communication Sciences, 17(2), 183-194. https://doi.org/10.24434/j.scoms.2017.02.004
Kodeks časti hrvatskih novinara (2009). Hrvatsko novinarsko društvo, https://www.hnd.hr/dokumenti
Kodeks etike psihološke djelatnosti (2004). Hrvatska psihološka komora. http://www.psiholoska-komora.hr/static/documents/dok_kodeks_etike.pdf
Koštro, M. (Ur.). (2018). Novinarstvo u javnom interesu – Radna bilježnica za novinare i urednike elektroničkih medija. Agencija za elektroničke medije. https://www.aem.hr/wp-content/uploads/2019/01/AEM-Novinarstvo-u-javnom-interesu.pdf
Lau, J. T., Lau, M., Kim, J. H. i Tsui, H. Y. (2006). Impacts of media coverage on the community stress level in Hong Kong after the tsunami on 26 December 2004. Journal of Epidemiology and Community Health, 60(8), 675-682. https://doi.org/10.1136/jech.2005.041897
Leetaru, K. (2011). Culturomics 2.0: Forecasting large-scale human behavior using global news media tone in time and space. First Monday, 16(9). https://doi.org/10.5210/fm.v16i9.3663
Lulić, V. (2009). Mediji i suicid. U Dž. Hadžiselimović, J. Pregrad, M. Plavšić I V. Rusijan Ljuština (Ur.), Psihologija – mediji – etika: Iskustva i promišljanja za bolju suradnju. (str. 127-133). Društvo psihologa Istre i Naklada Slap.
Moore, A. (2006). Bad science in the headlines: Who takes responsibility when science is distorted in the mass media?. EMBO reports, 7(12), 1193-1196. https://doi.org/10.1038/sj.embor.7400862
Morrison, D. E. i Svennevig, M. (2002). The public interest, the media and privacy. Broadcasting Standards Commission. http://downloads.bbc.co.uk/guidelines/editorialguidelines/research/privacy.pdf
Perišić, K. i Puhovski, S. (2019). Što vijesti mogu učiniti mentalnom zdravlju?. Zagrebačko psihološko društvo. https://zgpd.hr/2019/02/21/sto-vijesti-mogu-uciniti-mentalnom-zdravlju/
Perišin, T., Henjak, A., Kanižaj, I. Kovačević, P., Lechpammer, S. i Oblak,D. (2021). Istraživanje percepcije javnosti o medijima i medijskom sadržaju – Što publika želi?. JOURLAB – Istraživački novinarski laboratorij. Fakultet političkih znanosti. https://zagrebnewslab.eu/jourlab/sto-publika-zeli/
Perloff, R. M. (2015). A three-decade retrospective on the hostile media effect. Mass Communication and Society, 18(6), 701-729. https://doi.org/10.1080/15205436.2015.1051234
Robinson, M. J. (2007). Two decades of American news preferences. Pew Research Center,http://www.pewresearch.org/2007/08/22/two-decades-of-american-news-preferences-2/
Saint-Jacques, M. C., Villeneuve, P., Turcotte, D., Drapeau, S. i Ivers, H. (2011). The role of media in reporting child abuse. Journal of Social Service Research, 38(3), 292-304. https://doi.org/10.1080/01488376.2011.627232
Silverstone, R. (2007). Media and Morality: On the Rise of the Mediapolis. Polity Press.
Slattery, K. L. i Hakanen E. A. (1994) Sensationalism versus public affairs contant of local tv news: Pennsylvania revisited. Journal of Broadcasting and & Electronic Media, 38(2), 205-216. https://doi.org/10.1080/08838159409364257
Stamenković, S. i Milenković, V. (2014). Novinarstvo između služenja javnosti i povlađivanja ukusu publike. In medias res: Časopis filozofije medija,3(5), 630-648. https://hrcak.srce.hr/127194
Štambuk, M., Martinčević, M. i Rezo Bagarić, I. (2021). Zašto je važno kako mediji izvještavaju u kriznim situacijama?. Zagrebačko psihološko društvo. https://zgpd.hr/2021/02/17/zasto-je-vazno-kako-mediji-izvjestavaju-u-kriznim-situacijama/
Vranić, A. (2019). Kako naš mozak čita vijesti?. Zagrebačko psihološko društvo. https://zgpd.hr/2019/02/17/kako-nas-mozak-cita-vijesti/
Zelizer, B. (2009). The changing faces of journalism: Tabloidization, technology and truthiness. Routledge. https://doi.org/10.4324/9780203878453
[1] Za više informacija o ovoj temi možete pogledati na našim stranicama tekstove „Što vijesti mogu učiniti mentalnom zdravlju?“ (Perišić i Puhovski, 2019) i „Zašto je važno kako mediji izvještavaju u kriznim situacijama?“ (Štambuk i sur., 2021).
[2]https://hr.n1info.com/vijesti/kusic-razilazenja-struke-su-normalna-ali-inace-ne-izlaze-u-javnost/