ZA ZPD PIŠU: MARINA MILKOVIĆ, MARIJA STOJEVIĆ I IVANA ĆOSIĆ PREGRAD
Na temelju informacija o postupanjima socijalnog, zdravstvenog i pravnog sustava u situacijama narušenih odnosa roditelja nakon razdvajanja koje dobivamo iz medija, može se steći dojam da su ona površna i ishitrena. U stvarnosti, takvi postupci traju dugo, uključuju više institucija te je u rad s obitelji uključeno više stručnih osoba koje su dubinski uključene u proces. Za roditelje postoji niz prilika da se informiraju, savjetuju, dobiju podršku i preispituju vlastite postupke, no također postoji i niz mehanizama da se preispituju postupci tih istih institucija i stručnih osoba, kroz žalbe tijelima koja nadziru njihov rad. U radu s obiteljima koje prolaze konfliktni razvod, stručnjaci se često susreću s roditeljima koji imaju oprečna mišljenja, perspektive i interese. Jedinstven je izazov stručnjaka u toj poziciji ne birati strane, odnosno biti spreman uzeti u obzir različite perspektive, kao i brojne druge spoznaje koje proizlaze iz ovog multisektorskog rada s obitelji. Budući da su moć i odgovornost djece u tim procesima vrlo ograničeni, a oni sami su ovisni o svojim roditeljima, dužnost je uključenih stručnjaka zastupati najbolji interes djeteta i njegovo pravo na odrastanje u najboljem mogućem okruženju. Stručni rad s obiteljima je isto tako proces u kojem je potrebno kontinuirano ponovno procjenjivati donesene odluke, proučavati promjene koje su te odluke proizvele te planirati i izmjenjivati prema tome daljnje intervencije. Veća razina stručnosti i iskustvo nam omogućavaju da procjene i odluke budu što bliže optimalnima, no nitko ne može sa potpunom sigurnošću predvidjeti budućnost i ishode koje će određena odluka proizvesti, što čini ovaj posao dodatno izazovnim, kreativnim i teškim.
PROCEDURE I USLUGE KOJE SUSTAV ZAŠTITE DJECE NUDI U POSTUPCIMA
U Hrvatskoj, prema Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19), roditelji pokreću postupak obveznog savjetovanja prije razvoda braka pri nadležnom centru za socijalnu skrb. Pri tome je cilj dogovoriti Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi koji sadrži više točaka od kojih su ključne kod kojeg će roditelja i na kojoj adresi dijete stanovati, kako će ostvarivati osobne odnose s drugim roditeljem i novčanog iznosa uzdržavanja djeteta. Ukoliko se plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ne postigne, sljedeća je mogućnost obiteljska medijacija. Prema Pravilniku o obveznom savjetovanju (NN 123/15) na koje roditelji mogu doći zajedno ili odvojeno, između ostalog se prikupljaju informacije o eventualnoj prisutnosti obiteljskog nasilja, a ako je ono bilo prisutno ne može se provoditi obiteljska medijacija, sukladno Pravilniku o obiteljskoj medijaciji (NN123/15). Ako roditelji postignu dogovor o sadržajima Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, sud obično samo ovjerava njihov dogovor. U slučaju da se dogovor ne postigne ni kroz obvezno savjetovanje ni kroz obiteljsku medijaciju, bilo koji od roditelja može tužbom pokrenuti postupak na sudu i tražiti da sud donese odluku o roditeljskoj skrbi. Pri tome svaki od roditelja sudu podnosi svoj prijedlog. Prema Godišnjem statističkom izvješću Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (2021) za 2020. godinu od ukupno 6.701 provedenog i okončanog obveznog savjetovanja, u 4.087 (61%) slučajeva sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi postignut je nakon obveznog savjetovanja, a u još 316 slučajeva nakon obiteljske medijacije. Dakle, većina roditelja postiže dogovor o roditeljskoj skrbi u ranoj fazi postupka.
U situacijama kada roditelji pokrenu sudski postupak, sud uzima u obzir prijedloge oba roditelja, saslušava ih u postupku te pribavlja mišljenje nadležnog centra za socijalnu skrb koji je u takvim postupcima pomoćno tijelo suda. Do sudske odluke roditelji su sami dužni organizirati brigu o djeci i dogovoriti gdje će djeca živjeti i kako će se ostvarivati osobni odnosi s roditeljem s kojim ne žive. U izradi svog mišljenja stručni tim centra za socijalnu skrb uzima socioanamnestičke podatke oba roditelja (podatke o primarnim obiteljima, zdravlju, obrazovanju, zaposlenju…), razgovara s njima o njihovim prijedlozima, kada je to moguće psiholog u timu razgovara s djecom, provodi se terenski obilazak oba roditelja te po potrebi i psihologijska obrada oba roditelja.
Utvrđivanje i uzimanje u obzir mišljenja djeteta u postupku
Utvrđivanje mišljenja djeteta je regulirano Pravilnikom o pribavljanju mišljenja djeteta (NN 123/2015) te ima neke važne preduvjete. Ono uključuje pripremu djeteta, procjenu sposobnosti i zrelosti djeteta te samo izražavanje mišljenja. Dijete je važno informirati o njegovom pravu da izrazi mišljenje o svim pitanjima koja se na njega odnose te o samom postupku utvrđivanja, utjecaju koji izraženo mišljenje može imati na ishod postupka te o uključivanju drugih stručnih osoba ako se to procjeni potrebnim s obzirom na razvojne, zdravstvene i druge teškoće ili specifičnosti djeteta. Procjena sposobnosti i zrelosti djeteta uključuje procjenu kognitivnih sposobnosti djeteta da oblikuje i izrazi svoje mišljenje na razuman i nezavisan način te da razumije ishode. Na kraju, izražavanje mišljenja djeteta ima oblik razgovora, a ne jednostranog ispitivanja, u poticajnom i ohrabrujućem ozračju u kojem će se dijete osjećati sigurno i poštovano te će njegovo mišljenje biti ozbiljno saslušano i uzeto u obzir. Važno je napomenuti da se mišljenje djeteta uzima u obzir, a ne donosi se nužno odluka u skladu s njime; razmatraju se i svi čimbenici koji na to mišljenje utječu (npr. zrelost, neprimjeren utjecaj odraslih, potreba da se zaštiti roditelje…).
Daljnja postupanja
Temeljem svega opisanog, izrađuje se mišljenje za sud o roditeljskoj skrbi i ostvarivanju osobnih odnosa. Već u ovom stadiju obično jedan ili oboje roditelja budu nezadovoljni postupanjem centra ako mišljenje nije u skladu s njihovim prijedlogom u postupku. Prema spomenutim statističkim podacima za 2020. godinu Centri su sudovima dali 2.251 mišljenje i prijedlog sudu s kojim roditeljem će dijete stanovati i o načinu ostvarivanja osobnih odnosa s drugim roditeljem. Od toga se u 1.798 predlagalo da djeca žive s majkom (od toga je u 882 slučaja to bilo u skladu sa sporazumom roditelja), dok se u 453 predlagalo da djeca žive s ocem od čega je u 174 slučaja to bilo u skladu sa sporazumom roditelja. Ukupno je doneseno 2.194 sudske odluke, od toga 1797 (82%) odluka da djeca žive s majkom, a 397 (18%) da djeca žive s ocem.
Tijekom svih navedenih postupaka, centar je i dalje dužan štititi prava i dobrobit djece koja su u situaciji narušenih odnosa roditelja često ugrožena. Zbog toga treba uspostaviti dobru suradnju s roditeljima, usmjeravati ih, reagirati na zahtjeve roditelja za intervencijom te po potrebi izricati mjere zaštite prava i dobrobiti djeteta u nadležnosti centra. To su obično Mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu ili Intenzivna mjera stručne pomoći i nadzora u ostvarivanju skrbi o djetetu kroz koje vanjski suradnik centra, koji mora biti osoba pomagačke struke, jednom ili dva puta tjedno posjećuje obitelj, prati zbivanja u obitelji, savjetuje, usmjerava i pruža podršku roditeljima u pitanjima roditeljstva te o tome jednom mjesečno sastavlja izvješće. Osim toga, često se roditelje usmjerava na uključivanje u savjetovanje ili uključivanje djeteta u obradu kako bi se procijenilo postoji li potreba za tretmanom djeteta.
Dalje u postupku na prijedlog roditelja ili suda može se tražiti i multidisciplinarno psihologijsko i psihijatrijsko vještačenje roditelja i djeteta čija je svrha procjena roditeljskih kapaciteta. Također, u postupak se uključuje i posebni skrbnik za dijete, odnosno osoba pravne struke s položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo. Poseban skrbnik zastupa dijete u različitim postupcima određenima Člankom 240. Obiteljskog zakona, između ostalog postupcima koji se odnose na donošenje odluke o sadržajima roditeljske skrbi.
Dodatno, ishod svih opisanih postupaka i procjena može biti da su oba roditelja dovoljnih kapaciteta za brigu o djetetu ili da je netko od roditelja na neki način ugrožavajući za dijete te je potrebno ograničiti ostvarivanje osobnih odnosa tog roditelja s djetetom na način da se oni ostvaruju pod nadzorom stručne osobe ili pak zabraniti ostvarivanje osobnih odnosa. Prošle godine je prema ranije spomenutom godišnjem izvješću doneseno 190 odluka suda o ograničenju ostvarivanja osobnih odnosa i 48 odluka o zabrani ostvarivanja osobnih odnosa. Upravo nasilje u obitelji može biti jedan od razloga za zabranu ili ograničavanje ostvarivanja osobnih odnosa pri čemu se uvijek treba procjenjivati okolnosti navedenog nasilja te aktualni rizik i koliko je sigurno da dijete provodi vrijeme s tim roditeljem.
Kada sagledamo sve ove postupke i intervencije, kontakte s obitelji, dugotrajno praćenje obitelji, jasno je da procjene i odluke koje se temeljem svega opisanog donose ne mogu biti niti površne niti ishitrene. Nemamo podatke u kolikom broju postupaka konfliktnog razdvojenog roditeljstva je utvrđeno otuđenje. U već spomenutom godišnjem izvješću postoje podaci o broju slučajeva u kojima ponašanje roditelja s kojim dijete živi ometa ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s roditeljem s kojim ne živi. Prema podacima u 654 slučaja procijenjeno je da se radi o manipulaciji djetetovim pravom na ostvarivanje osobnih odnosa uslijed čega se susreti ne održavaju, a u još 943 slučaja manipulaciji uslijed koje se susreti održavaju u smanjenom opsegu u odnosu na postojeću sudsku odluku. Svakako je zabrinjavajuće da tako velik broj djece ne uspijeva održavati kontakt s roditeljem s kojim ne živi. Zbog navedenog je pokrenuto samo 133 postupka prema nadležnom sudu u slučajevima manipulacije, od čega je 50 prijava odbačeno od strane državnog odvjetništva. Jedan od problema sustava zaštite djece je upravo to da ne uspijeva na vrijeme zaštititi djecu ni kad jedan roditelj onemogućava susrete s drugim ni kad se roditelj s kojim dijete ne živi neredovito s njim viđa te što do posljedica za roditelje kojima bi se utjecalo na njihovo ponašanje dolazi sporo ili nikako.
Uloga zdravstvenog sustava u zaštiti djece
Uloga stručnjaka koji rade s djecom u zdravstvenom sustavu je dijagnostička obrada (utvrđivanje poteškoća i simptoma) i tretman djeteta, uz savjetovanje roditelja. U zdravstvenoj skrbi djece stručnjaci se ponekad susreću s poteškoćama u obiteljskoj dinamici koje mogu doprinositi narušavanju mentalnog zdravlja djeteta, što uključuje i situacije roditeljskog konflikta u razvodu. Zdravstveni radnici dužni su u obavljanju svog posla obavijestiti nadležne institucije (policiju, državno odvjetništvo, Centar za socijalnu skrb) o saznanjima o kršenju djetetovih prava, izloženosti nasilju i zlostavljanju, zanemarivanju i neprimjerenim postupcima roditelja. Stručnjaci u zdravstvu ne istražuju utemeljenost tih sumnji i saznanja te u svojim pregledima ne procjenjuju roditelje. Također, važno je istaknuti da su za dijagnostički i tretmanski rad u takvim kontekstima nužna specijalizirana znanja, supervizija stručnjaka i dobra suradnja s drugim sustavima. Ključno je u Hrvatskoj dalje podizati kapacitete za tu vrstu rada te osvještavati i senzibilizirati stručnjake na problematiku visoko konfliktnih razvoda, izraženog roditeljskog sukoba i potreba djece u takvim procesima.
Tretmanske intervencije u slučajevima otuđenja djece
Ovisno o prirodi teškoća u ostvarivanju odnosa roditelj – dijete i njihovom stupnju izraženosti određuju se i provode specifične kliničke i tretmanske intervencije, ali i razina uključenosti suda (Bernet, 2015; Brannon, 2020; Fidler i Bala, 2010). Od izrazite je važnosti provesti temeljit dijagnostički proces usmjeren na utvrđivanje i razumijevanje razloga djetetova odbijanja kontakata s roditeljem, kako bi se ustanovilo radi li se zaista o otuđenju od roditelja ili su razlozi djetetova odbijanja i teškoća povezani uz moguća ranija štetna iskustva, kao što je svjedočenje nasilju u obitelji, zlostavljanje i zanemarivanje djeteta, slabije roditeljske vještine, ili uz razvojne faze djeteta i reakcije na stresne događaje. Kao što je ranije spomenuto, takve procjene vrlo često zahtijevaju multidisciplinarni pristup i uključenost stručnjaka različitih profila, koriste se podaci i zapažanja prikupljena kroz duži vremenski period i iz različitih izvora i institucija koje prate obitelj. Procjena razine otuđenja, kada je ono utvrđeno, i spremnost roditelja na promjenu elementi su koje je također važno uzeti u obzir u dijagnostičkom procesu na temelju kojeg se dalje procjenjuju potrebe i donose odluke o tretmanskom radu s obiteljima.
Razlikujemo tri razine otuđenja od roditelja: blago, umjereno i teško (Bernet, 2015). U blažim oblicima otuđenja dijete odbija kontakt sa otuđenim roditeljem može pokazivati određene emocionalne ispade koji nisu inače prisutni u kontaktu s odbačenim roditeljem, no u stanju je provoditi vrijeme s njim/njom. Kod umjerene razine otuđenja dijete tijekom susreta pokazuje snažno odbijanje kontakta, kontinuirano se suprotstavlja otuđenom roditelju, pokazuje više zamjerki na skrb tog roditelja i teže mu je provoditi vrijeme s njim/njom, dok kod teškog oblika otuđenja dijete odlučno, nepopustljivo i kontinuirano odbija kontakt s roditeljem, može se skrivati ili bježati nastojeći izbjeći kontakt s odbačenim roditeljem, ponaša se kao da odluke donosi ono a ne roditelji uz niz drugih izraženih pokazatelja (opisani u ranijim tekstovima, https://zgpd.hr/2021/10/17/sto-ne-znamo-o-otudenju/).
Kod blago i srednje izraženog otuđenja prikladne intervencije mogu uključivati edukaciju roditelja i djece, savjetovanje i psihoterapiju. Ozbiljni slučajevi otuđenja od roditelja najčešće imaju za cilj uništiti djetetov odnos s otuđenim roditeljem te su obično neophodne mjere koje će zaštititi dijete od utjecaja otuđujućeg roditelja kroz promjenu skrbništva/odluke s kojim roditeljem živi, značajnim smanjenjem vremena koje otuđujući roditelj provodi s djetetom i susrete pod nadzorom (Bernet, 2015; Fidler i Bala, 2010). Iskustva u praksi pokazuju da je u mnogim obiteljima koje započinju proces razvoda, kada se prve teškoće u odnosu roditelj – dijete počinju pojavljivati, vrlo teško predvidjeti kada i u kojim slučajevima će se razviti ozbiljni oblici otuđenja od roditelja ukoliko obitelj ostane bez prikladne podrške stručnjaka mentalnog zdravlja i suda.
U planiranju i provođenju tretmanskih intervencija u radu sa obiteljima u kojima je utvrđeno otuđenje od roditelja važno je voditi računa o određenim principima kako bi se osigurala što je moguće kvalitetnija i učinkovitija podrška i pomoć. Tretmanske prakse i intervencije opisane u znanstvenim člancima i literaturi (Brannon, 2020; Fidler i Bala, 2010) ističu da je otuđenje od roditelja sistemski i obiteljski problem u kojem su jasni prekidi i poremećaji u obiteljskoj strukturi, granicama i ulogama te su oba roditelja jednako odgovorna za rješenje situacije. Nužan je obiteljski sistemski pristup koji uključuje sudjelovanje cijele obitelji u različitim kombinacijama uz istovremenu primjenu pravnih intervencija u slučajevima težih oblika otuđenja od roditelja. Ponekad će takav pristup uključivati i članove šire obitelji kao i veći broj stručnjaka koji će raditi s obiteljima. Brannon (2020) sumirajući rezultate studija usmjerenih na tretmanski rad s djecom otuđenom od roditelja ističe da promjene skrbništvu ili odluke o povjeri gdje će dijete živjeti u korist otuđenog roditelja može umanjiti ili čak otkloniti otuđenje od roditelja, uz potrebu svih članova za terapijskom podrškom u prilagodbi na takve promjene. Iako djeca pokazuju privremne reakcije stresa i uznemirenosti, odvajanje djeteta od roditelja koji otuđuje ne nalazi se traumatičnim i predstavlja nužan korak koji će omogućiti djetetu ponovno zbližavanje s otuđenim roditeljem (Brannon, 2020; Warshak, 2015). U svakodnevnoj praksi često možemo vidjeti pristup, preporuke i očekivanja stručnjaka mentalnog zdravlja i pravosuđa u kojem se naglasak stavlja na individualni rad s djetetom. Nažalost, takav pristup, koji ne podrazumijeva uključenost ostalih članova obitelji (prvenstveno roditelja) vrlo vjerojatno će umanjiti učinkovitost intervencije i može učvrstiti procese povezane s otuđivanjem. Jesper Juul (2002) ističe da se u savjetodavnom radu sa obiteljima savjetovatelj treba povezivati s cjelinom, odnosno procesom unutar obitelji i odgovarati na ono što se događa između članova obitelji, a nipošto se prikloniti jednoj od strana, čak i kada je to u najboljoj namjeri. Obiteljsko – sistemski pristup ističe roditelje kao nosioce promjene u obitelji, što onda implicira i da će bilo kakav oblik tretmanskog rada s djetetom nužno uključivati i savjetodavni rad s roditeljima i podršku njima da promijene uvjete u kojima dijete odrasta kako bi se razina teškoća i simptoma ublažila ili otklonila.
U literaturi se opisuju različiti modeli tretmanske podrške i intervencija u situacijama otuđenja koji podrazumijevaju uključenost jednog stručnjaka ili tima stručnjaka koordiniranih od strane suda (Fidler i Bale, 2010). Bez obzira na tretmanski model, ističe se da su nužne komponente pri provođenju tretmana otvorena komunikacija i razmjena informacija između uključenih profesionalaca i suda o raznim točkama: planiranim intervencijama, odlukama suda (npr. susretima djeteta s otuđenim roditeljem, uključenost u tretman…) i tijeku njihova provođenja. Iako je jedan od najčešćih ciljeva tretmanskog rada, često preporučen od strane suda i stručnjaka mentalnog zdravlja, ponovno spajanje i uspostava odnosa djeteta i odbačenog roditelja, važno je imati na umu da ciljevi terapije trebaju uključivati i psihosocijalnu podršku djetetu, jačanje mehanizama suočavanja, zamjenu negativističnog i polariziranog viđenja roditelja sa realističnijim pogledom, kao i unapređenje zdravijih odnosa djeteta sa oba roditelja. Također, ciljevi tretmanske podrške u dijelu koji obuhvaća savjetodavni rad s roditeljima mogu biti usmjereni na osvještavanje izvora stresa povezanih uz razvod, razumijevanje granica i dobi prikladne samostalnosti djeteta kao i obnavljanje prikladnih roditeljskih uloga, roditeljske suradnje i razumijevanja odnosa roditelj – dijete (Brannon, 2020; Fidler i Bale, 2010). Ovisno o ranijim iskustvima obitelji u vidu izloženosti nasilju u intimnim vezama, prisutnosti drugih ugrožavajućih ponašanja roditelja prema djetetu kao i prisutnosti psihičkih teškoća roditelja, tretmanska podrška trebala bi uključivati i rehabilitacijski tretman roditelja i /ili njegovu uključenost u individualnu terapiju.
Teškoće u sustavu i što možemo bolje u podršci obiteljima u visokokonfliktnom razvodu
Visokokonfliktni razvodi predstavljaju iznimno složene obiteljske dinamike, u kojima su vrlo često u određenoj mjeri narušene potrebe i prava svih članova obitelji te angažiraju velik broj stručnjaka iz različitih sustava koji se uključuju u podršku i razrješenje narušenog obiteljskog funkcioniranja. U svakodnevnoj praksi svjedočimo dugotrajnosti različitih sudskih postupaka koje roditelji pokreću tijekom razvoda, čitavom nizu žalbi na odluke, ali i nedovoljno brzoj razmjeni informacija, čak i unutar istog sustava. Slabo dostupna dijagnostička i tretmanska podrška u sustavu zdravstva (osobito u manjim gradskim i ruralnim sredinama), manjak stručnjaka mentalnog zdravlja, duge liste čekanja kao i nedostatak specijaliziranih stručnjaka za rad s obiteljima u postupcima visokokonfliktnih razvoda predstavljaju nedostatke koji često doprinose pogoršanju ionako narušenog, otežanog i često izrazito rizičnog obiteljskog okruženja i uvjeta odrastanja djece. Zaštita djece od psihičkog nasilja u situacijama manipulacije jednog ili oba roditelja, gdje je otuđenje od roditelja jedan od najnepovoljnijih posljedica, svakako zahtijeva veću jasnoću postupanja unutar svakog sustava, bolju međusektorsku suradnju i koordinaciju (Ajduković i Sladović Franz, 2021). Drugi važan aspekt u unapređenju podrške obiteljima u visokokonfliktnom razvodu i prevenciji otuđenja odnosi se na edukaciju stručnjaka (mentalnog zdravlja, socijalnih radnika, pravnika, odvjetnika i sudaca) i razvijanje profesionalne prakse temeljene na specijaliziranim znanjima iz područja visokokonfliktnih razvoda, a koja moraju uključivati znanja o obiteljskim odnosima, obiteljskom nasilju, procjeni rizika za daljnju viktimizaciju i o otuđenju (Fidler i Bala, 2010; Ajduković i Sladović Franz, 2021). Kontinuirana edukacija, ali i dostupna supervizija kao vid stručne podrške samim stručnjacima, očekujemo da će smanjiti manipulaciju i zlouporabu određenih koncepata.
U prevenciji otuđenja od roditelja izrazito važna je rana identifikacija i trijaža visokokonfliktnih razvoda, uključujući i prepoznavanje i zaštitu u slučajevima intimnog partnerskog nasilja, što će biti olakšano razvojem i korištenjem različitih instrumenata i ljestvica korištenih u procjenama. Razumijevanje obiteljskih procesa u situacijama visokokonfliktnog razdvojenog roditeljstva zahtijeva sagledavanje teškoća, potreba i prava iz različitih perspektiva, uključuje donošenje složenih odluka koje se temelje na informacijama i pokazateljima prikupljenima kroz duže vrijeme i iz više različitih izvora i nikada nisu jednostavne za donijeti. Učinkovitije intervencije u ovom području svakako zahtijevaju promjene i u sudskim praksama osobito u vidu edukacije, skraćivanja trajanja procesa vezanih uz odluke o skrbi za dijete nakon razvoda roditelja, praćenja izvršenja odluka i sankcioniranje kada se odluke suda ne poštuju (Brannon, 2020; Fidel i Bala, 2010).
Na početku pokretanja postupka razvoda i/ili razdvajanja roditelja, bilo pri nadležnom centru za socijalnu skrb ili na sudu, mnogi roditelji (bivši supružnici) nisu u potpunosti spremni smisleno se uključiti u razrješavanje svojih sporova i razmirica. Preventivni programi u zapadnim zemljama usmjereni su na pružanje podrške roditeljima u ranim fazama razdvajanja na način da im pomažu u održavanju njihove komunikacije i jačanju vještina rješavanja sukoba kako bi ih osnažili u osmišljavanju i razvoju plana razdvojenog roditeljstva (Fidler i Bala, 2010).
LITERATURA:
Ajduković, M. i Sladović Franz, B. (2014). Prilog javnoj raspravi o položaju djece i roditelja izloženih nasilju u situacijama konfliktnog razdvojenog roditeljstva iz psihosocijalne perspektive. Radni materijal priremljen i ustupljen HUSOR-u. Dostupno na: https://www.hksr.hr/prilog-javnoj-raspravi-o-polozaju-djece-i-roditelja-izlozenih-nasilju-u-situacijama-konfliktnog
Bernet, W. (2015). Parental Alienation. U Robin L. Cautin and Scott O. Lilienfeld. (Ur.). The Encyclopedia of Clinical Psychology, First Edition. John Wiley and Sons. DOI: 10.1002/9781118625392.wbecp025
Brannon, S. (2020). A review of legal intervention in severe parental alienation cases. Elsa Malta Law Review, 7, p128 – 139.
Fidler, B. i Bala, N. (2010). Children resisting postseparation contact with a parent: concepts, Controversies and conundrums. Family Court Review. 48, 1, p10 – 47.
Juul, J. (2002). Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Zagreb: Alinea.
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. (2021). Godišnje statističko izvješće o primijenjenim pravima socijalne skrbi, pravnoj zaštiti djece, mladeži, braka, obitelji i osoba lišenih poslovne sposobnosti, te zaštiti tjelesno ili mentalno oštećenih osoba u republici hrvatskoj u 2020. godini. Dostupno na: https://mrosp.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Socijalna%20politika/Odluke/Godisnje%20statisticko%20izvjesce%20u%20RH%20za%202020.%20godinu.PDF
Obiteljski zakon (NN 103/15, 98/19).
Pravilnik o načinu pribavljanja mišljenja djeteta (NN 123/2015).
Pravilniku o obiteljskoj medijaciji (NN123/15).
Pravilniku o obveznom savjetovanju (NN123/15).
Warshak, R. A. (2015). Ten parental alienation fallacies that compromise decisions in court and in therapy. Professional Psychology: Research and Practice, 46(4), 235.