ŠTO (NE) ZNAMO O OTUĐENJU?

ZA ZPD PISALE: ANDREA GERČAR, MARINA MILKOVIĆ I ISKRA PEJIĆ

Potaknute polariziranom i užarenom raspravom o konceptu otuđenja, odlučile smo pokušati odgovoriti na tekuća pitanja vezana uz ovaj fenomen analizom i prezentacijom znanstvenih istraživanja iz područja psihologije. Je li svako odbijanje kontakta djeteta i roditelja otuđenje? Kako možemo biti sigurni da se zaista radi o otuđenju, a ne o nekom drugom razlogu odbijanja, primjerice obiteljskom nasilju? Smatra li se otuđenjem pokušaj jednog roditelja da zaštiti dijete od drugog, nasilnog roditelja? Može li se otuđenjem manipulirati na sudu? Što znači da Svjetska zdravstvena organizacija otuđenje ne priznaje kao dijagnozu i je li to pseudoznanstveni koncept? U nastavku ćemo pokušati rasvijetliti ove nedoumice pregledom znanstvenih i stručnih spoznaja o konceptu otuđenja.

Od ukupnog broja razvoda, smatra se da većina roditelja postiže dogovor o roditeljskoj skrbi nakon razvoda te dobru suradnju, dok je je oko 1/3 obilježena visoko izraženim konfliktom. Kod većine bivših supružnika taj konflikt opada oko dvije do tri godine nakon razvoda, ali kod oko 8-10% roditelja koji su prošli visokokonfliktan razvod braka sukob postoji i nakon tog perioda (Ayoub, Deutsch i Maraganore, 1999). U takvim situacijama dijete i njegove potrebe, kao i emocionalne reakcije na roditeljski sukob i razvod braka, često ostaju neprepoznate, a dijete uskraćeno za potrebnu podršku. Pri tome istraživanja pokazuju da partneri kod kojih sukobi perzistiraju iskazuju veći stupanj emocionalne uznemirenosti te više odstupanja na planu ličnosti od onih kod kojih sukob ne perzistira (Ayoub, Deutsch i Maraganore, 1999).

Najučestaliji oblici kršenja prava djeteta nakon razvoda odnose se na onemogućavanje kontinuiranog razvoja odnosa s oba roditelja, iako je procijenjeno da je ostvarivanje osobnih odnosa s oba roditelja u interesu djeteta, što je i zajamčeno čl. 9. st. 3. Konvencije o pravima djeteta i čl. 84. st. 4. Obiteljskog zakona. U manjem dijelu osporavanja prava djeteta na aktivnu ulogu oba roditelja u njegovom životu nakon razvoda, prisutno je i otuđenje djeteta od jednog roditelja, što ćemo detaljnije razjasniti u nastavku teksta.

RAZLOZI ZA DJETETOVO ODBIJANJE SUSRETA S RODITELJEM

Smatra li se svako odbijanje susreta djeteta i roditelja otuđenjem? Najkraće rečeno: ne. U kliničkoj i forenzičkoj praksi, stručnjaci koji rade s djetetom prikupljaju cijeli set dostupnih podataka: opažanje ponašanja djeteta, intervjui s djetetom i oba roditelja, psihosocijalna anamneza djeteta i obitelji, podaci iz drugih uključenih strana (npr. mišljenja Centra za socijalnu skrb, vrtića, škole), službeni zapisnici (npr. policijska izvješća), rezultati psihologijskih testiranja. Prilikom ovog procesa mogu se utvrditi različiti razlozi za odbijanje susreta.

Primjerice Johnston (1993) identificira nekoliko tema među djecom koja odbijaju susrete s roditeljima: uobičajena separacijska anksioznost (kod mlađe djece); djetetova ograničena kognitivna sposobnost da pojmi suprotstavljene roditeljske pozicije tako da priklanjanje jednom roditelju razrješuje konflikt lojalnosti; djetetova nemogućnost da odvoji svoje misli i osjećaje od roditeljskih; izloženost emocionalnom i fizičkom nasilju; osjećaj da ga drugi roditelj odbija (prema Bernet i Freeman, 2013).

Jedan od razloga za odbijanje kontakta djeteta s roditeljem može biti i udaljavanje od roditelja (engl. estrangement), do kojeg dolazi kada se roditelj doista ponaša na način koji šteti djetetu i njegovom odnosu s djetetom, npr. kroz nasilje, zanemarivanje, nekompetentno roditeljstvo i sl. Međutim, za razliku od djece kod koje je došlo do udaljavanja, otuđena djeca pokazuju izostanak ikakve ambivalentnosti prema otuđenom roditelju, odnosno vide ga kao apsolutno lošeg (engl. ‘all bad’), dok drugog roditelja vide kao savršenog, bez ijedne mane (engl. ‘all good’) (Bernet, Gregory, Rohner, Reay, 2020). Također, do udaljavanja dolazi zbog ponašanja samog roditelja od kojeg se dijete udaljilo, obično zbog njegovih nedostataka, primjerice manjka roditeljskih kapaciteta (Ellis i Boyan, 2010). Za razliku od toga, otuđivanje je ponašanje koje otuđujući roditelj čini protiv drugog roditelja kako bi ga povrijedio i narušio ili uništio njegov odnos s djetetom.

Više istraživača prezentirali su svoje verzije diferencijalne dijagnoze odbijanja kontakta s roditeljem (npr. Johnston, 1993; Drozd i Olesen, 2004; Bernet, 2006, prema Bernet i Freeman, 2013). Diferencijalnom dijagnozom pokušava se razlikovati jedno stanje od drugog sličnogstanja, odnosno u ovom kontekstu, ustanoviti uzrok odbijanja kontakta s roditeljem. Razvijene su smjernice i strukturirani protokoli (npr. Drozd, Olesen, Saini, 2013) kako bi procjenitelji mogli prikupiti i interpretirati dokaze te isključiti legitimne razloge za odbijanje kontakta s roditeljem (poput nasilja ili zanemarivanja), čime se smanjuje mogućnost za zloupotrebu otuđenja u sudskim parnicama skrbništva (Milchman, 2020).

DEFINICIJA OTUĐENJA I ZNANSTVENA VALIDNOST KONCEPTA

Što je, dakle, otuđenje i postoji li konsenzus o njegovoj definiciji, odnosno o ponašanjima koja ga sačinjavaju? Saini, Johnston, Fidler i Bala (2016) proveli su analizu empirijskih istraživanja o otuđenju. Zaključuju da su mnoga istraživanja o otuđenju rađena na malim i nereprezentativnim uzorcima, bez kontrolne skupine te naglašavaju potrebu za velikim empirijskim i longitudinalnim istraživanja kako bi se raščlanili kompleksni, međusobno interaktivni učinci. Iako su brojna pitanja ostala otvorena, zaključuju: ‘identifikacija otuđujućih ponašanja proizvela je niz konzistentnih nalaza koja proizlaze iz istraživanja različitih perspektiva i različite kvalitete (…) Majke, očevi, djeca, mladi i stručnjaci opisuju eksplicitna ponašanja koja čini jedan roditelj, a imaju mogućnost da distanciraju, naruše ili unište odnos djeteta s drugim roditeljem’ (str. 418.). Također zaključuju: ‘klaster simptoma ili ponašanja koji upućuju na otuđenje može biti pouzdano identificiran’ (str. 423.).

Richard Gardner je prvi definirao i imenovao pojavu otuđenja te na temelju svog kliničkog iskustva tvrdio da otuđenje uglavnom čine majke; no danas je u istraživanjima prepoznato kako i očevi i majke mogu otuđivati djecu, da su odrednice dječjeg odbacivanja jednog od roditelja složene (Johnston, 2003), da očevi mogu otuđivati djecu čak i ako ne žive s njima (Warshak, 2015); da otuđenje može nastati u cjelovitim obiteljima kao i onima u kojima je došlo do razdvajanja ako se uzima u obzir roditeljski konflikt, a ne bračno stanje (Deutsch i Pruett, 2009; Mone i Biringen, 2006; sve prema Milchman, 2020). Posebno se razmatraju terapeutske intervencije s obzirom na uzrok odbijanja kontakta s roditeljem (Fiddler i Ward, 2017; Pruett, Deutsch i Drozd, 2016; sve prema Milchman, 2020).

Prema 4-faktorskom modelu (Baker, 2018), da bismo zaključili kako je riječ o otuđenju, moraju biti zadovoljeni svi sljedeći kriteriji: (1) prethodno pozitivan odnos između djeteta i danas otuđenog roditelja; (2) izostanak nasilja od strane otuđenog roditelja; (3) prisutnost otuđujućih ponašanja koje čini favorizirani (otuđujući) roditelj; i (4) prisutnost bihevioralnih manifestacija otuđenja kod djeteta. Među otuđujuća ponašanja koja čini otuđujući roditelj spadaju: blaćenje drugog roditelja pred djetetom, ograničavanje viđanja djeteta i roditelja, ometanje djetetovih kontakata s roditeljem tijekom perioda razdvojenosti (npr. telefonski pozivi), otežavanje djetetu da o drugom roditelju razgovara, razmišlja ili npr. gleda njegove fotografije, uskraćivanje ljubavi i nježnosti djetetu kad ono iskaže interes za drugim roditeljem, stvaranje dojma da je druženje s drugim roditeljem neobavezno i nepoželjno, prisiljavanje djeteta da odbija drugog roditelja, govorenje djetetu da ga drugi roditelj ne voli, stvaranje dojma da je drugi roditelj opasan, povjeravanje djetetu osobnih i pravnih detalja (npr. iz razvoda braka) kako bi se kod djeteta izazvala ljutnja i povrijeđenost, traženje da dijete špijunira drugog roditelja ili da od njega skriva nešto, referiranje na drugog roditelja po imenu, a ne kao mama ili tata, referiranje na novog partnera kao mamu ili tatu, promjena djetetovog imena da se odstrani veza s drugim roditeljem, podrivanje autoriteta drugog roditelja. Ponašanja otuđenog djeteta su: kampanja ocrnjivanja drugog roditelja (i negiranje ikakvih pozitivnih iskustava s drugim roditeljem), navođenje apsurdnih razloga za odbijanje drugog roditelja, izostanak ambivalencije prema roditeljima (jedan je apsolutno savršen, a drugi apsolutno loš), nedostatak krivnje zbog ponašanja prema drugom roditelju, automatsko zauzimanje strane favoriziranog roditelja u bilo kakvom sukobu, fenomen ”nezavisnog mislitelja’‘ (dijete inzistira da su njegove odluke isključivo njegove, naglašava svoju volju u odlučivanju i postupanju prema roditelju kojeg odbija te tvrdi da nitko nije na njega utjecao), doslovno korištenje fraza i riječi koje koristi i drugi roditelj, odbacivanje proširene obitelji otuđenog roditelja.

U kvalitativnim istraživanjima odrasle osobe izvještavale su o trajnim posljedicama iskustva otuđenja u djetinjstvu na svoju psihološku dobrobit, konkretno o anksioznosti, depresiji, niskom samopoštovanju, manjku povjerenja, krivnji, problemima s privrženosti, zlouporabi sredstava ovisnosti, poteškoćama u bliskim odnosima te poteškoćama u obrazovnom i radnom funkcioniranju (Bentley i Matthewson, 2020; Baker, 2005; Baker i Ben-Ami, 2011).

RAZLIKA IZMEĐU OTUĐENJA I DRUGIH RAZLOGA ODBIJANJA KONTAKTA

Unatoč činjenici da su fenomeni otuđenja i udaljavanja od roditelja međunarodno prepoznati među stručnjacima mentalnog zdravlja, ostaje pitanje možemo li razliku između ta dva koncepta pouzdano izmjeriti? To je pitanje važno, jer ako doista možemo pouzdano procijeniti što jest, a što nije otuđenje, to smanjuje mogućnost potencijalne zloupotrebe na sudu. I u kliničkoj praksi važno je razlikovati otuđenje od udaljavanja jer je postupanje prema djetetu i obitelji različito odbija li dijete roditelja iz opravdanih razloga ili je od strane drugog roditelja navođeno na lažno uvjerenje da odbačeni roditelj nije siguran, da ga ne voli ili da je psihološki nedostupan.

Mjerni instrumenti koji u tome mogu pomoći se kontinuirano razvijaju. Primjerice, Baker, Burkhard, i Albertson-Kelly (2012) predstavili su Bricklin Perceptual Scales (BPS), upitnik od 64 čestice razvijen posebno za uporabu prilikom sudskih procesa određivanja skrbništva, kojim se definira i kvantificira dječja privrženost i percepcija roditelja. Rezultati pilot-istraživanja su pokazali da je 18 od 19 djece koja su prethodno procijenjena otuđenima i upućena u tretman radi poboljšanja odnosa s roditeljem s kojim su odbijali kontakt temeljem odgovora na upitniku također procijenjena kao otuđena. Još jedan od instrumenata koji se za sada pokazuje obećavajućim jest Upitnik roditeljskog prihvaćanja/odbijanja (orig. Parental Acceptance–Rejection Questionnaire, skr. PARQ). Bernet, Gregory, Rohner i Reay (2020) ispitali su mogućnost da se korištenjem PARQ-a na valjan način utvrdi razlika između djece koja su žrtve otuđenja od one djece kod kojih to nije slučaj. Test se u razlikovanju otuđene od ne-otuđene djece pokazao točnim u 99% slučajeva. I drugi autori bavili su se razlikom između otuđenja i drugih razloga odbijanja kontakta s roditeljem (npr. Kelly i Johnston, 2001.; Lee i Olesen, 2001.; Bernet i Freeman, 2013.; Freeman, 2020.).

U preglednom članku Madelyn S. Milchman (2019) problematizirala je temu konstruktne valjanosti koncepta otuđenja od roditelja. Konstruktna valjanost određuje koliko dobro neki test mjeri ono što bi trebao mjeriti. Pojednostavljeno rečeno: središnje je pitanje možemo li otuđenje od roditelja specifično identificirati i diferencirati od drugih uzroka odbijanja roditelja (npr. zbog nasilja ili nekompetentnog roditeljstva). Analizirala je dosad konceptualizirana ponašanja otuđenog djeteta i otuđujućeg roditelja, te nekoliko forenzičkih i kliničkih psiholoških testova (Baker Alienation Questionnaire – BAQ, Baker Strategies Questionnaire – BSQ, Parental Acceptance–Rejection Questionnaire – PARQ, Rowlands’ Parental Alienation Scale – RPAS). Zaključak njezine analize jest da je otuđenje još uvijek deskriptivni koncept (pomoću kojeg opisujemo određenu pojavu i ponašanja) kojem su potrebna dodatna istraživanja kako bi dosegao konstruktnu valjanost i postao znanstveni konstrukt; iako postoje pristupi mjerenju koji zasad pokazuju obećavajući razvoj (npr. RPAS (Rowlands, 2018). Unatoč tome, napominje Milchman (2019), i deskriptivni koncepti imaju legitimnu ulogu u slučajevima dodjele skrbništva, dokle god su njihova ograničenja prepoznata. 

Činjenica da neki koncept nije još dostigao znanstvenu validnost ne znači da je ‘pseudoznanstven’, već samo da su potrebna dodatna kvantitativna, opsežna, longitudinalna istraživanja na reprezentativnim uzorcima koja mogu pomoći u rasvjetljavanju trenutnih nedoumica.

OBITELJSKO NASILJE I OTUĐENJE

U  literaturi o konceptu otuđenja jasno se ističe kako ne možemo govoriti o otuđenju u situacijama kad je prisutno i obiteljsko nasilje (npr. Kelly i Johnston, 2001; Bernet i Freeman, 2013, Baker, 2018). Istovremeno, jedan od najvažnijih argumenata u osporavanju koncepta otuđenja upravo je to da se ono zloupotrebljava u situacijama kad je prisutno obiteljsko nasilje. Primjeri istraživanja koja se navode kao dokaz za to su analize sudskih odluka i isticanje malog broja onih odluka u kojima je utvrđena koegzistencija otuđenja i obiteljskog nasilja (Meier, 2020; Barnett, 2020), no pritom istraživačima nisu bile poznate sve relevantne činjenice u postupku.

Često je spominjano istraživanje Joan S. Meier (2020), u kojem su analizirane sudske odluke u SAD-u u postupcima vezanima za roditeljsku skrb dostupne na internetu u periodu od 10 godina, pri čemu je poseban fokus bio na ishode postupaka u kojima jedan roditelj drugog optužuje za nasilje i/ili otuđenje. Prema rezultatima istraživanja, u postupcima gdje je istovremeno bio prisutan i neki oblik nasilja od strane oca i otuđivanje djeteta od oca, u većem postotku sud nije uzeo u obzir optužbe za nasilje i u većem postotku je došlo do sudske odluke da dijete živi s ocem, nego u postupcima u kojima nije bilo otuđenja. Zaključuje se da koncept otuđenja dovodi do rodne pristranosti u sudskim postupcima i služi tome da se zanemare podaci o nasilju. Istraživanje kojim su provjeravani navedeni rezultati ipak osporava rodnu pristanost u postupcima donošenja odluke o roditeljskoj skrbi u kojima je utvrđeno otuđenje sa ili bez prisutnosti drugih oblika nasilja (Harman i Lorandos, 2021). Također, navodi više metodoloških i konceptualnih problema s opisanim istraživanjem.

U drugom istraživanju provedenom u Engleskoj i Walesu također su analizirane sudske odluke. Za period od 20 godina izdvojeno je 40 postupaka koji se odnose na roditeljsku skrb i u kojima se spominju sindrom roditeljskog otuđenja ili roditeljsko otuđenje (Barnett, 2020). Usprkos vrlo malim brojevima za tako dug period, zaključuje se da se otuđenje masovno uvodi u sudske postupke i služi tome da se ušutka žene i djecu koji pokazuju otpor prema kontaktima s ocem zlostavljačem.

Dodatno, spominju se istraživanja koja su koristila intervjue s majkama i djecom (npr. Morrison i sur., 2020), stručnjacima (npr. Feresin, 2020) ili podatke prikupljene kroz online platforme (npr. Mackanzie i sur., 2020). Kao i kod istraživanja koja se bave iskustvima roditelja i djece koja su doživjela otuđenje, problem predstavlja nedostatak istraživanja na reprezentativnim uzorcima. To je i očekivano jer se radi o rijetkom fenomenu i malom broju slučajeva kada sagledavamo opću populaciju. 

Rasprava o odnosu otuđenja i obiteljskog nasilja je trenutno vrlo aktualna na međunarodnoj razini. Nedavno je Europski parlament donio Izvješće o utjecaju partnerskog nasilja u postupcima roditeljske skrbi na prava žena i djece (2019/2166(INI)) u kojoj se spominje otuđenje. U spomenutom izvješću navodi se da “dvije najprestižnije institucije za mentalno zdravlje, Svjetska zdravstvena organizacija i Američka psihološka asocijacija, odbacuju upotrebu takozvanog sindroma otuđenja roditelja i sličnih pojmova i izraza, budući da se mogu koristiti kao strategija protiv žrtava nasilja dovodeći u pitanje roditeljske sposobnosti žrtava, odbacujući njihove tvrdnje i zanemarujući nasilje kojem su djeca izložena; i jer se prema preporuci platforme EDVAW optužbe o otuđenju roditelja od strane očeva zlostavljača trebaju od strane državnih institucija i aktera uključenih u donošenje odluka o roditeljskoj skrbi smatrati nastavkom moći i kontrole”. Istovremeno, Svjetska zdravstvena organizacija nije “odbacila” koncept otuđenja, već ga nije uvrstila u Međunarodnu klasifikaciju bolesti. Američka psihološka asocijacija je pak svoju posljednju službenu izjavu o otuđenju objavila još 2008. godine te u njoj nije odbacila koncept, već navodi da nema službenu poziciju o otuđenju. Također, u izvješću se (točka 41) “naglašava da takozvani sindrom otuđenja roditelja i slični koncepti i pojmovi, koji se općenito temelje na rodnim stereotipima, mogu djelovati na štetu žena žrtava partnerskog nasilja optužujući majke za „otuđenje” djece od oca” i “poziva države članice da ne priznaju sindrom otuđenja roditelja u svojoj sudskoj praksi i pravu te da obeshrabre ili čak zabrane njegovu uporabu u sudskim postupcima, osobito tijekom istraga radi utvrđivanja postojanja nasilja”. Da otuđenje ne postoji u svom izvješću navodi i GREVIO odnosno tijelo koje nadzire provedbu Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (2021; str. 114.).

Kada govorimo o otuđenju i obiteljskom nasilju, nekoliko je stvari važno uzeti u obzir. Svaki koncept – pa tako i otuđenje – može se pokušati zloupotrijebiti i baš zbog toga je detaljna i kvalitetna stručna procjena u postupcima donošenja mišljenja i odluka u postupcima dodjele skrbništva iznimno važna. Zaštita djeteta od izloženosti nasilju ne može se tumačiti kao otuđivanje djeteta od drugog roditelja. Istovremeno, česta pogreška i izvor nerazumijevanja je promatranje  obiteljskog nasilja kao dihotomne varijable (ima/nema nasilja), dok izostaje sagledavanje prirode nasilja, odnosno o kojem obliku nasilja se radi, radi li se o optužbama za nasilje ili je roditelj osuđen za nasilje, te izostaje vremenska perspektiva – kada se nasilje dogodilo i kakav je aktualni rizik za dijete. Pojedini autori (Harman, Kruk, i Hines, 2018) smatraju otuđivanje oblikom obiteljskog nasilja, i to i prema djetetu i roditelju kojega se otuđuje od djeteta. Odbacivanjem koncepta otuđenja s ciljem izbjegavanja njegove potencijalne zloupotrebe propušta se zaštititi onu djecu i roditelje koji ga stvarno doživljavaju.

Baker, Burkhard i Kelly (2012) ustanovili su da otuđena djeca tvrde da nemaju nijednu ugodnu uspomenu s odbijenim roditeljem, ne mogu imenovati nijednu njegovu pozitivnu stranu, izražavaju da nemaju interes za poboljšanje odnosa, dok ujedno ne vide nijednu manu kod favoriziranog roditelja. Ta se pojava ne susreće kod djece koja su bila zlostavljana. Literatura je prilično dosljedna po pitanju toga da djeca koja su zlostavljana obično ne odbacuju zlostavljajućeg roditelja. Zapravo je vjerojatnije upravo suprotno. Zlostavljana djeca, umjesto da okrivljuju nasilnog roditelja, žele sačuvati sliku roditelja kao dobrog i adekvatnog; zbog toga će prije usvojiti uvjerenje da su oni na neki način uzrokovali i zaslužili zlostavljanje, što im omogućuje očuvanje odnosa s roditeljem. Ovaj proces ima podlogu u činjenici da su mala djeca u potpunosti egzistencijalno ovisna o svojim roditeljima, odnosno u početku nisu sposobna preživjeti sama. Dovođenje u pitanje adekvatnosti roditelja dovodi u pitanje njihovu vlastitu sigurnost, pa samim time i život. Kasnije, kada je egzistencijalna ovisnost manja, ostaje važna uloga roditelja u formiranju djetetovog identiteta i slike o sebi, pa je “čuvanje” zlostavljajućeg roditelja kroz održavanje privrženosti s njim zapravo pokušaj očuvanja barem donekle pozitivne slike o sebi. Dakle, pogrešno je uvjerenje da je očekivano i uobičajeno da djeca odbacuju roditelja počinitelja nasilja. Primjerice, Baker i suradnici (2016) analizirali su 27 istraživanja u kojima su intervjuirana udomljena djeca, prethodno izdvojena iz obitelji zbog zlostavljanja. U najvećem broju analiziranih istraživanja, djeca su iskazivala da im zlostavljajući roditelj nedostaje i da čeznu za njim (100%), osjećali su strah zbog separacije (83,3%), krivili su sebe zbog izdvajanja iz obitelji i/ili minimizirali loša ponašanja zlostavljajućeg roditelja (93,8%), ali i iskazivala olakšanje i zahvalnost što su izdvojena (93,8%). O procjeni jesu li kontakti djeteta s roditeljem počiniteljem nasilja u interesu djeteta ili nisu, pod kojim uvjetima i što sve treba uzeti u obzir, govorit ćemo detaljnije u sljedećim tekstovima.

DIJAGNOZA

Prijedlog da se koncept otuđenja uvrsti kao dijagnoza u Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-V) i novu verziju Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-11) (Bernet, 2008; Bernet i sur., 2010) naišao je na otpor u određenim istraživačkim krugovima (Walker i Shapiro, 2010; Houchin i sur., 2012; Pepiton i sur., 2012) te dijelu javnosti. Pri tome su glavne kritike usmjerene na to da ne postoji dovoljan broj relevantnih istraživanja (Walker i Shapiro, 2010) te da bi usvajanje roditeljskog otuđenja kao dijagnoze potencijalno moglo dovesti do mnogih štetnih posljedica. Konkretno, da je pojam podložan zloupotrebi te će se njime vršiti pritisak na suce da djecu odvoje od potpuno adekvatnih roditelja te dodijele skrbništvo zlostavljajućem roditelju (Pepiton i sur., 2012).

Kada govorimo o dijagnozama na području psihijatrijskih poremećaja i stanja, važno je uzeti u obzir kako su one rezultat trenutnog konsenzusa te da neke pojave i stanja prestaju biti dijagnoze, dok druge to postaju. Na primjer, u aktualnom izdanju Dijagnostičkog statističkog priručnika za duševne poremećaje (2013) više ne postoji dijagnoza Asperger sindroma koja je postojala u prethodnom izdanju. O nekim drugim dijagnozama iz DSM-V u stručnoj i znanstvenoj zajednici se kontinuirano raspravlja te se dovodi u pitanje njihova opravdanost, za što je dobar primjer dijagnoza rodne disforije. Istovremeno, ni ovisnost o internetu trenutno nije klasificirana kao dijagnoza, no zasad se ne osporava da se uistinu radi o problemu mentalnog zdravlja (Vilalta i Nodal, 2017) i ne govori se o tome da Svjetska zdravstvena organizacija to ne priznaje kao koncept ili da je riječ o pseudoznanosti. Upitno je zašto bi uopće otuđenje trebalo postati “dijagnoza”. Problemi povezani s otuđenjem već su dijelom obuhvaćeni šifrom Z62.820 – Problem u odnosu roditelj-dijete koja se u DSM-V nalazi u dijelu s drugim stanjima od kliničkog značaja. Postoji niz problema mentalnog zdravlja koji nisu dijagnoze, na primjer sniženo samopoštovanje. Konstruktivan je prijedlog u jednoj od kritika trenutnog poimanja koncepta otuđenja da se u postupcima vezanim za roditeljsku skrb za sada opisno govori o otuđujućim ponašanjima (Milchman, Geffner i Meier, 2020). Većina psihologijskih koncepata se kontinuirano istražuje i preispituje, što generira nove spoznaje i teorije o njima, dok se istovremeno ne dovodi u pitanje njihovo postojanje. 

 ZAKLJUČAK

Iščitavajući prijepore vezane uz otuđenje, stječe se dojam da dvije suprotstavljene strane govore o dvije različite stvari. Jedna strana vidi otuđenje kao strategiju manipulacije sustavom, dok druga strana ističe da otuđenje jest realna i utemeljena pojava. Smatramo da je jedan od načina da se spriječi zlouporaba koncepta otuđenja upravo taj da struka ima konsenzus u vezi njegove definicije, pouzdanih metoda mjerenja i terapeutskih intervencija. Lakše je manipulirati sustavom ako ne postoji jedinstvena definicija otuđenja, a stručnjaci za mentalno zdravlje ne dobiju adekvatnu edukaciju u pogledu diferenciranja otuđenja od drugih fenomena. Istovremeno, to je proces koji je u tijeku i koji je sporiji od prepoznavanja problema otuđenja u praksi i pružanja odgovarajuće podrške. Jedno ne isključuje drugo. Podrška djeci i roditeljima koji prolaze kroz iskustvo otuđenja ne treba čekati da koncept otuđenja postane “dovoljno” istražen ili dijagnoza ili nešto treće. Jednako kao što smo se problemima svih drugih oblika nasilja bavili puno prije nego što su uvršteni u zakone i medicinske priručnike te ih istražujemo i dalje.

Iako svakako postoji potreba za dodatnim kvantitativnim istraživanjima, ova ograničenja ne poništavaju jednostavnu činjenicu da postoji značajan broj kliničke i empirijske literature koja dokumentira postojanje otuđenja i njegovih negativnih posljedica po djecu.

Količina istraživanja i stručnih rasprava o konceptu otuđenja pokazuje da se ne radi o “peudoznanstvenom konceptu”, a odbacivanje otuđenja kao jednog od oblika nasilja nikoga ne štiti, baš suprotno. Čini nam se da se time stavljamo u poziciju da biramo štititi ili jedne ili druge i kao da su samo jedni ili drugi prave žrtve nasilja. Stručnu raspravu i praksu potrebno je usmjeriti prema istovremenom uvažavanju koncepta otuđenja i njegovom daljnjem istraživanju te zaštiti djece i roditelja od otuđenja, kao i zaštiti svih uključenih strana od zlouporabe koncepta otuđenja, uz još opreznije sagledavanje otuđenja u situacijama kada postoje bilo kakve informacije o nasilju jer jedno ne isključuje drugo, odnosno: ovo nije ili/ili već i/i situacija.

LITERATURA:

Američka psihijatrijska udruga. (2013). DSM-5 Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada slap.

Američka psihološka asocijacija. (2008). Statement on Parental Alienation Syndrome. Dostupno na: https://www.apa.org/news/press/releases/2008/01/pas-syndrome

Ayoub, C. C., Deutsch, R. M. i Maraganore, A. (1999). Emotional distress in children of high-conflict divorce: The impact of marital conflict and violence. Family & Conciliation Courts Review, 37(3), 297–314. DOI: https://doi.org/10.1111/j.174

Baker, A. J. L. (2005). The long-term effects of parental alienation on adult children: A qualitative research study. American Journal of Family Therapy, 33, 289 –302. DOI: http://dx.doi.org/10.1080/01926180590962129

Baker, A.J.L. (2018.). Reliability and validity of the four-factor model of parental alienation. Journal of Family Therapy, 0, 1–2. DOI: https://doi.org/10.1111/1467-6427.12253

Baker, A.J.L. i Ben-Ami, N. (2011). To turn a child against a parent is to turn a child against himself: The direct and indirect effects of exposure to parental alienation strategies on self-esteem and well-being. Journal of Divorce & Remarriage, 52(7), 472–489. DOI: https://doi.org/10.1080/10502556.2011.609424.

Baker, A. J. L., Burkhard, B., & Albertson-Kelly, J. (2012). Differentiating alienated from not alienated children: A pilot study. Journal of Divorce & Remarriage, 53(3), 178–193. DOI: https://doi.org/10.1080/10502556.2012.663266

Baker, A.J.L., Creegan, A., Quinones, A. i Roselle, L. (2016.). Foster children’s views of their birth parents: a review of the literature. Child Youth Service Rev., 67, 177–83. DOI: 10.1016/j.childyouth.2016.06.004

Barnett, A. (2020). A genealogy of hostility: parental alienation in England and Wales. Journal of Social Welfare and Family Law, 1–12. DOI:10.1080/09649069.2019.1701921

Bentley, C. i Matthewson, M. (2020). The Not-Forgotten Child: Alienated Adult Children’s Experience of Parental Alienation, The American Journal of Family Therapy. DOI: 10.1080/01926187.2020.1775531

Bernet, W. (2008). Parental alienation disorder and DSM-V. American Journal of Family Therapy, 36, 349–66. DOI:10.1080/01926180802405513

Bernet, W., Boch-Galhau, W.V., Baker, A.J.L. i sur. (2010). Parental alienation, DSM-V, and ICD-11. American Journal of Family Therapy, 38, 76–187. DOI:10.1080/01926180903586583

Bernet, W. i Freeman, B. (2013.). The psychosocial assessment of contact refusal. U: D. Lorandos, W. Bernet, i S. R. Sauber (Ur.). Parental alienation: The handbook for mental health and legal professionals (str.. 47–73). Springfield, IL: Charles C Thomas.

Bernet, W., Gregory, N., Rohner, R. P. i Reay, K. M. (2020). Measuring the Difference Between Parental Alienation and Parental Estrangement: The PARQ‐Gap. Journal of forensic sciences, 65(4), 1225-1234. DOI:10.1111/1556-4029.14300

Drozd, L. M., Olesen, N. W. i Saini, M. A. (2013). Parenting plan and child custody evaluations: Using decision trees to increase evaluator competence and avoid preventable errors. Professional Resource Press/Professional Resource Exchange.

Ellis, E. M. i Boyan, S. (2010). Intervention Strategies for Parent Coordinators in Parental Alienation Cases. The American Journal of Family Therapy, 38(3), 218–236. DOI:10.1080/01926181003757074

Europski parlament. (2021). Izvješće o utjecaju partnerskog nasilja u postupcima roditeljske skrbi na prava žena i djece. (2019/2166(INI)). Dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2021-0254_EN.html?fbclid=IwAR0EMLDI8Phrqzr-39EbPIkNNN8uzlsThGbsItVPtpKkM12kV8a4ow9ZHWA#_ftn22

Feresin, M. (2020). Parental alienation (syndrome) in child custody cases: survivors’ experiences and the logic of psychosocial and legal services in Italy. Journal of Social Welfare and Family Law, 1–12. DOI: 10.1080/09649069.2019.1701924

Freeman B. (2020.). The psychosocial assessment of contact refusal. U: D. Lorandos i W. Bernet (Ur.). Parental alienation –science and law (str. 44-81). Springfield, IL: Charles C Thomas.

GREVIO. (2021). Mid-term Horizontal Review of GREVIO baseline evaluation reports. Strasbourg: Council of Europe.

Hajnić, Lj. (2014). Sindrom otuđenja od roditelja. Ljetopis socijalnog rada, 21 (1), 169-178. DOI: https://doi.org/10.3935/ljsr.v21i1.1

Harman, J. J., Kruk, E. i Hines, D. A. (2018). Parental alienating behaviors: An unacknowledged form of family violence. Psychological Bulletin, 144(12), 1275–1299. DOI: https://doi.org/10.1037/bul0000175

Harman, J. J. i Lorandos, D. (2021). Allegations of family violence in court: How parental alienation affects judicial outcomes. Psychology, Public Policy, and Law, 27(2), 184-208. DOI: http://dx.doi.org/10.1037/law0000301

Houchin, T.M., Ranseen, J., Hash, P.A. i sur. (2012): The parental alienation debate belongs in the courtroom, not in DSM-5. Journal of the American Academy of Psychiatry and the Law, 40, 127–31.

Johnston, J. R. (2003). Parental Alignments and Rejection: An Empirical Study of Alienation in Children of Divorce. Journal of the American Academy of Psychiatry and the Law, 31(2), 158–170.

Kelly, J.B. i Johnston, J. (2001). The alienated child: A reformulation of Parental Alienation Syndrome, Family Court Review 39(3), 249-266. DOI: https://doi.org/10.1111/j.174-1617.2001.tb00609.x

Konvencija o pravima djeteta. (rezolucija br. 44/25) Dostupno na: https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2017/05/Konvencija_20o_20pravima_20djeteta_full.pdf

Lee, S.M. i Olesen, N.W. (2001). Assessing for alienation in child custody and access evaluations. Family Court Rev., 39(3), 282–98. DOI:10.1111/j.174-1617.2001.tb00611.x

Mackenzie, D., Herbert, R. i Robertson, N. (2020). “It”s Not OK’, but “It” never happened: parental alienation accusations undermine children’s safety in the New Zealand Family Court. Journal of Social Welfare and Family Law, 1–12. DOI:10.1080/09649069.2020.1701942

Meier, J. S. (2020). U.S. child custody outcomes in cases involving parental alienation and abuse allegations: what do the data show? Journal of Social Welfare and Family Law, 1–14. DOI:10.1080/09649069.2020.1701941

Milchman, S. M. (2019). How far has parental alienation research progressed toward achieving scientific validity? Journal of Child Custody, 16(2), 115–139. DOI:10.1080/15379418.2019.1614511

Milchman, M. S. (2020). Seeking a bridge between child sexual abuse and parental alienation experts. APSAC Advisor, 32(1) 23-27. DOI: https://doi.org/10.1080/01926187.2021.1972494

Milchman, M. S., Geffner, R. i Meier, J. S. (2020). Ideology and Rhetoric Replace Science and Reason in Some Parental Alienation Literature and Advocacy: A Critique. Family Court Review, 58(2), 340–361. DOI: 10.1111/fcre.12476

Morrison, F., Tisdall, E. K. M. i Callaghan, J. E. M. (2020). Manipulation and Domestic Abuse in Contested Contact – Threats to Children’s Participation Rights. Family Court Review, 58(2), 403–416. DOI:10.1111/fcre.12479

Obiteljski zakon (NN 103/15, 98/19).

Pepiton, M.B., Alvis, L.J, Allen, K. i sur. (2012). Is parental alienation disorder a valid concept? Not according to scientific evidence—a review of Parental Alienation, DSM-5, and ICD-11 by William Bernet. Journal of Child Sex Abuse, 21, 244–53. DOI: https://doi.org/10.1080/10538712.2011.628272

Rowlands, G. A. (2018). Parental alienation: A measurement tool. Journal of Divorce & Remarriage, 60(4), 316–331. DOI:10.1080/10502556.2018.1546031

Saini, M., Johnston, J. R., Fidler, B. J. i Bala, N. (2016). Empirical studies of alienation. In L. Drozd, M. Saini, i N. Olesen (Ur.), Parenting plan evaluations: Applied research for the family court (pp. 374–430). Oxford University Press (p. 418-423)

Vilalta, R. i Nodal, M. W. (2017). On the myth of Parental Alienation Syndrome (PAS) and the DSM-5. Papeles del Psicólogo, 38(3), 224-231. DOI: https://doi.org/10.23923/pap.psicol2017.2843

Walker, L.E. i Shapiro, D.L. (2010). Parental alienation disorder: why label children with a mental diagnosis? Journal of Child Custody, 7, 266–86. DOI:10.1080/15379418.2010.521041

Warshak, R. A. (2020). When evaluators get it wrong: False positive IDs and parental alienation. Psychology, Public Policy, and Law, 26(1), 54. DOI: https://doi.org/10.1037/law0000216