ZA ZPD PISALA MARINA TRBUS
UN-ova Konvencija o pravima djeteta preispituje vjerovanje i praksu da roditelji imaju apsolutna prava nad svojom djecom. Štoviše, s obzirom na roditeljstvo, Konvencija premješta naglasak s roditeljskog autoriteta na roditeljsku odgovornost. Dapače, Konvencija predviđa da obitelji pruže osnovno demokratsko iskustvo za svakog pojedinog člana, uključujući i djecu – iskustvo koje oblikuje vrijednosti međusobnog poštovanja i koje osnažuje djetetovu sposobnost informiranog sudjelovanja u procesu donošenja odluka (Daly, 2008). Stoga su zadaće roditeljske skrbi danas povijesno jedinstvene. Naime dijete se sve više promatra kao aktivan i sposoban dionik, a odrasli bi trebali biti suučesnici koji pregovaraju i dijele moć s djecom, bez odricanja vodstva (Daly, 2008).
Jesper Juul (prema Daly, 2008) navodi da smo dosegnuli dramatičnu točku u povijesti roditeljske skrbi i obitelji te da se ta ista dramatičnost ogleda u činjenici da obveze koje se traže od obitelji rastu gotovo eksponencijalno, bilo da dolaze iz sfere javnog mnijenja, poslodavaca, javnih službi ili samih članova obitelji. Zato su danas znanstvenici sve više okrenuti prema holističkom konceptu roditeljstva i njegovih utjecaja, odnosno ekologiji pristupa roditeljstvu koju je izvorno razvio Bronfenbrenner (1979., prema Pećnik 2008). U takvom pristupu roditeljstvu naglašena je činjenica da se roditeljstvo odvija u prostoru i zajednicama gdje bi roditelji trebali imati usluge, u smislu resursa i potpore, kao i pomoć u razvoju njihovih roditeljskih vještina.
No navedena dramatičnost i kompleksnost u samom funkcioniranju zajednice, dovodi i do složenosti koja se događa i po prestanku obiteljske zajednice roditelja (bez obzira radi li se o razvodu braka ili prekidu izvanbračne zajednice). Dijete tada nastavlja živjeti s jednim od roditelja dok s drugim roditeljem ima pravo na redovite i nesmetane osobne odnose (susrete i druženja). Naslanjajući se na Konvenciju o pravima djeteta, u Republici Hrvatskoj, Obiteljski zakon (NN 103/15) predviđa da dijete ima pravo ostvarivati osobne odnose s roditeljem s kojim ne stanuje, te da je roditelj s kojim dijete stanuje dužan omogućiti djetetu ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljem i rodbinom s kojom ne stanuje te se suzdržavati od svakog ponašanja koje bi otežavalo ostvarivanje osobnih odnosa djeteta. Naravno, sud može ograničiti ili zabraniti pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom ako bi to bilo nužno radi zaštite djeteta, no nikako ne smijemo to pravo kršiti da bi štitili prava roditelja.
Zato postavljamo pitanje, možemo li bolje za djecu razvedenih roditelja?
Možemo li osnažiti roditelje, pružiti im potrebnu podršku, posebice ako su žrtve partnerskog i obiteljskog nasilja te im osigurati sigurnost, podršku, rad sa stručnjacima, a istovremeno brinuti da isti taj roditelj zbog svojih povreda i trauma roditeljsku odgovornost ne koristi za prezaštićivanje ili povređivanje djeteta? Razumijevajući i empatizirajući sa strahovima, strepnjom, ljutnjom, bijesom ili očajem roditelja koji je žrtva nasilja, gdje su sve te emocije razumljive i prirodne, možemo li kao stručnjaci osigurati prostor u kojem zaštita roditelja neće biti u koliziji sa pravima djeteta? U spomenutoj Konvenciji o pravima djeteta, točnije kroz članak 12, ali i članke 13 i 14, jasno se definiraju prava na izražavanje djetetovog mišljenja i njegovu osobnost gdje je dužnost svih nas odraslih da to mišljenje tretiramo s punim poštovanjem.
Pritom poseban problem predstavljaju slučajevi tzv. konfliktnih razvoda u kojima roditelji dijete koriste kao sredstvo međusobnog obračuna i rješavanja svojeg partnerskog odnosa koji još uvijek nije razdvojen od roditeljske uloge. Stoga, u takvim je slučajevima nužna intervencija sustava, kao i njegova koordiniranost i žurnost u rješavanju navedenog, a uvijek s ciljem zaštite prava djeteta (Krnić, 2015). I kroz ovo ponovo možemo vidjeti da je roditeljstvo uronjeno u sustav te da sustav i struka i u ovim situacijama trebaju i mogu služiti kao resurs i potpora, posebice imajući na umu najbolji interes djeteta.
Kelly (2000) u analizi istraživanja od 1990. do 1999. utvrdila je da konfliktno razdvojeno roditeljstvo, koje obuhvaća i brakove i izvanbračne zajednice, a posebno visoko-konfliktni razvodi, značajno utječu na psihološku dobrobit djece. Autorica navodi da se neprijateljstvo među roditeljima značajno smanjuje 3 godine nakon razvoda, no da 8% do 12% roditelja ostaje u vrlo visokom sukobu i 3 godine nakon razvoda. Dodatno, analiza pokazuje da su adolescenti koje roditelji koriste kao sredstvo tijekom svog sukoba i nakon razvoda roditelja slabije prilagođeni socijalno te akademski prilagođeni nego oni čiji roditelji su u sukobu, ali ne koriste djecu da razriješe svoje sporove (Kelly, 2002, Amato, 2012). Djeca od kojih roditelji traže da šalju neprijateljske poruke ili zahtjeve drugom roditelju te špijuniraju drugog roditelja, mogu početi zatomljivati i prikrivati svoje osjećaje i misli o drugom roditelju.
Generalno, dva su važna čimbenika rizika: intenzivan bračni sukob i problematično roditeljstvo (Kelly, 2012). Međutim, kada se sukobi nastavljaju te kada se primjenjuju obrasci problematičnog roditeljstva (sukobi o djeci, a kojima su djeca izložena; konflikti koji uključuju i fizičko nasilje; konflikti u kojima se dijete osjeća da je uhvaćeno između dvije strane), može rezultirati lošijim ishodima i smanjenom te čak i ugroženom dobrobiti djece tijekom odrastanja (Hetherington, 1999).
Stručnjaci i stručnjakinje u sustavu zaštite djece, od socijalnih ustanova, zdravstvenih do pravosudnih, susreću se sa takvom djecom koja su izložena različitim sukobima roditelja i različitoj kvaliteti roditeljstva. Bernet (2015) navodi da se kod djece koja prolaze ili su prošla visoko konfliktne razvode roditelja mogu opaziti brojne poteškoće opisane u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-5). U literaturi se tako navodi problem prilagodbe koji se očituje kroz ekscesivnu brigu za roditelja, tugu, ljutnju, probleme u ophođenju, narušene socijalne odnose i smanjenju akademsku učinkovitost djeteta (Hetherington 1999, Kelly 2000, Bernet 2015). No, ponekad se kod djece primjećuje i konflikt lojalnosti (Lorandos, Bernet i Sauber, 2013), gdje dijete želi održati pozitivan odnos s oba roditelja. Dijete je u teškoj situaciji jer oba roditelja pokušavaju utjecati na dijete da izabere njihovu „stranu“, što može učiniti dijete povučenim i manje bliskim s oba roditelja. Nadalje, često se kod djeteta može javljati i osjećaj krivnje, stresa, „da mu je puna kapa svega“, ljutnje te će u jednom trenutku možda i „odabrati“ roditelja kojem će se prikloniti, zbog čega takva djeca potencijalno biti više uznemirena, više emocionalno ovisna, manje društveno kompetentna, sniženog samopoštovanja i općenito će imati više teškoća u izgrađivanju funkcionalnih odnosa s drugima (Johnston, prema Bernet 2020).
Ovdje je važno istaknuti da djeca koja su iz opravdanih razloga udaljena od roditelja, kao u slučajevima zlostavljanja djece, uglavnom neće uporno i dosljedno odbijati tog roditelja. Postoji niz empirijskih studija koje ispituju privrženost na uzorcima djece koja su bila zlostavljanja. Na primjer, Cyr, Euser, Bakersmans-Kranenburg i Van Ijzendoorn (2010, prema Baker, Creegan, Quinones, Roselle, 2016) u meta analizi 10 studija utvrdili su da privrženosti može biti narušena (nesigurni i neorganizirani obrasci), no da je dijete i dalje ipak bilo vezano za roditelja što nije slučaj kada pričamo o otuđenju.
Može li drugačije?
Kada roditelj kojem je dijete nakon razvoda dodijeljeno na skrb, pruža odgovarajuću emocionalnu podršku te kada primjereno prati razvoj djeteta, odgaja ga koristeći pozitivno discipliniranje i održava dobi primjerena očekivanja, tada to dijete ima veću vjerojatnost socijalne, emocionalne i akademske prilagođenosti u usporedbi s djetetom čiji roditelj ne primjenjuju ove podržavajuće oblike roditeljstva (Hetherington, 1999, Amato 2012).
S obzirom na to da su i dalje, u najvećem broju, djeca povjeravana majkama na skrb, dapače u Republici Hrvatskoj nakon razvoda braka 85% djece nastavlja živjeti s majkom (Korać Graovac, 2017), istraživanja su se usmjeravala na utjecaj kontakata s roditeljem s kojim dijete ne živi, najčešće s očevima. Istraživanja koja su se usredotočila na kvalitetu očeve uključenosti ukazuju da je povećan osjećaj bliskosti s djetetom, odnosno aktivno roditeljstvo oca bilo snažnije povezano s pozitivnim ishodima djeteta (Amato i Gilbreth, 1999., Adamsons i Johnson, 2013). Kad očevi pomažu djeci u izradi domaćih zadaća i drugih projekata, slušaju o emocionalnim problemima djece, pružaju podršku, i autoritativno postavljaju granice, djeca imaju bolja akademska postignuća, manje problema u ponašanju (tučnjave, skitnje, izostajanje iz škole, korištenje cigareta, alkohola i droga) te mentalnih teškoća od djece čiji očevi manje aktivno sudjeluju u roditeljstvu (Adamsons i Johnson, 2013).
Neka su istraživanja u Sjedinjenim Državama ispitivala programe i intervencije za pomoć roditeljima i djeci u nošenju s promjenama i teškoćama povezanim uz proces razvoda . Takvi programi postaju sve učestaliji posljednjih desetljeća i trenutno otprilike polovica svih američkih sudskih sustava upućuje roditelje na neki od takvih oblika podrške. Ovi programi razlikuju se po sadržaju i duljini, ali većina je osmišljena tako da informira roditelje o koracima koje mogu poduzeti kako bi potencijalno sveli na minimum posljedice razvoda na djecu (Amato, 2014). Recenzije i meta-analize kontroliranih studija ukazuju da bi takvi programi mogli biti učinkoviti u poboljšanju prilagodbe nakon odvajanja (npr. Fackrell, Hawkins i Kay, 2011; Goodman, Bonds, Sandler i Braver, 2004, prema Keating, Sharry, Murphy, Rooney, Carr, 2015). Novi početak za djecu razvedenih roditelja (eng. New Beginnings Programme – for children of divorce, NBP) predstavlja jedan od takvih programa čija je učinkovitost dokazana u nizu istraživanja. Ovaj program usmjeren je na promjenu karakteristika za koje se pokazalo da predviđaju probleme prilagodbe nakon razvoda, uključujući kvalitetu odnosa roditelj-dijete, učinkovitu disciplinu i među-roditeljski sukob. Metode koje se koriste u programu, temelje se na treningu roditeljskih vještina i kognitivno-bihevioralnim načelima promjene ponašanja. Djeca se poučavaju vještinama poput prepoznavanja i imenovanja osjećaja, rješavanja problema i pozitivnog kognitivnog preoblikovanja. Sandler, Wolchik, Berkel, Jones, Mauricio, Tein i Winslow (2016) u svom preglednom radu zagovaraju da ovakvi programi ulaze u širu provedbu obzirom da su praćenja djece čije su majke, odnosno roditelji sudjelovali u programu pokazala značajniju dobrobit u odnosu na djecu, odnosno roditelje koji nisu bili uključeni u program. Primjerice, Wolchik i sur. (1993) utvrdili su pozitivne učinke na skupinu djece i roditelja koji su sudjelovali, u odnosu na skupinu koja nije bila uključena u program, vezano za agresivna ponašanja kod djece ali, što nam je posebno zanimljivo za ovaj članak, na komunikaciju roditelja, pozitivne rutine i spremnost na promjenu posjeta i kontakte s djecom.
Na žalost, u Republici Hrvatskoj nisu osigurana sredstva, ljudska, tehnička niti financijska, koja bi na ovaj način mogla pružati podršku roditeljima te najvažnije djeci, posebno u visoko-konfliktnim razvodima. Uz to, nam se često događa da umjesto da se sustavu za zaštitu djece omogući da pružaju visoko kvalitetne usluge, na kraju se lomimo jedni prema drugima i zauzimamo strane.
Dodatno, u Hrvatskoj se već godinama zagovara otvaranje i postavljanje Obiteljskih sudova. Dapače, Udruga sudaca za mladež predložila je početkom 2021. godine niz mjera za zaštitu djece od nasilja i zlostavljanja te su pozvali Vladu RH, da naprave programe prevencije, socijalne programe, edukativne programe za studente kao i osnaže terenski rad stručnjaka socijalne skrbi kako bi pružili adekvatnu i pravodobnu pomoć djeci (Udruga sudaca za zaštitu djece, 2021). Predloženo je i značajnije usklađivanje sveučilišnih kurikuluma kod pomagačkih struka (društvene znanosti i medicina) kako bi se razvijala osjetljivost na ove teme. Ovakav sveobuhvatni pristup jedini je način da se ne postavljamo u ili/ili pozicije, nego da stvaramo dijalog te da na holistički način pristupamo zaštiti i razvoju naših najmlađih sugrađana. Ono što znamo jest da su djeci potrebni roditelji koji su dobro. Kao društvo dugujemo i djeci i njihovim roditeljima sustav koji će roditeljima u visoko stresnim situacijama rastave nuditi stručnu pomoć i podršku, radi njih samih i radi njihove djece.
LITERATURA:
Adamsons, K. i Johnson, S. K. (2013). An updated and expanded meta-analysis of nonresident fathering and child well-being. Journal of family psychology. Journal of the Division of Family Psychology of the American Psychological Association (Division 43), 27(4), 589–599. https://doi.org/10.1037/a0033786
Amato, P. R. (2014). The consequences of divorce for adults and children: An update. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 23(1), 5-24.
Baker, A.J.L., Creegan, A., Quinones, A. i Roselle, L. (2016.). Foster children’s views of their birth parents: a review of the literature. Child Youth Service Rev., 67, 177–83. DOI: 10.1016/j.childyouth.2016.06.004
Bernet, W. (2015): Children of High-Conflict Divorce Face Many Challenges. Psychiatric Times, Vol 32 No 10, Volume 32, Issue 10.
Daly, M. (ur.) Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup. Strasbourg Cedex: Council of Europe Publishing, 2007. // Dijete i društvo : časopis za promicanje prava djeteta, 10 (2008), 1/2; 511-515
Konvencija UN-a o pravima djeteta, Službeni list SFRJ 15/90, NN – MU br. 12/93, 20/97
Korać Graovac, A. (2017). Od zajedničkog do samostalnog ostvarivanja roditeljske skrbi i natrag–kako zaštititi prava djece i roditelja. Godišnjak Akademije pravnih znanosti hrvatske, 8(posebni broj), 51-73.
Hetherington, E. M. i Stanley-Hagan, M. (1999). The adjustment of children with divorced parents: A risk and resiliency perspective. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 40(1), 129–140. https://doi.org/10.1111/1469-7610.00427
Keating, A., Sharry, J., Murphy, M., Rooney, B. i Carr, A. (2015). An evaluation of the Parents Plus – Parenting When Separated programme. Clinical Child Psychology and Psychiatry, 21(2), 240–254. doi:10.1177/1359104515581717
Kelly, J. B. (2000). Children’s Adjustment in Conflicted Marriage and Divorce: A Decade Review of Research. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 39(8), 963–973. doi:10.1097/00004583-200008000-00007
Kelly, J. B. (2012). Risk and protective factors associated with child and adolescent adjustment following separation and divorce: Social science applications. In K. Kuehnle i L. Drozd (Eds.), Parenting plan evaluations: Applied research for the family court (pp. 49–84). Oxford University Press. https://doi.org/10.1093/med:psych/9780199754021.003.0003
Lorandos D., Bernet W., Sauber R.S. (2013): Parental Alienation: The Handbook for Mental Health and Legal Professionals. Springfield, IL: Charles C Thomas Publisher.
Obiteljski zakon NN 103/15.
Pećnik, N. (2008) Prema viziji roditeljstva u najboljem interesu djeteta. U: Daly, M. (ur.) Roditeljstvo u suvremenoj Europi: Pozitivan pristup. Zagreb, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, str. 15-38.
Sandler, I. N., Wolchik, S. A., Berkel, C., Jones, S., Mauricio, A. M., Tein, J.-Y., i Winslow, E. (2016). Effectiveness trial of the New Beginnings Program (NBP) for divorcing and separating parents: Translation from and experimental prototype to an evidence-based community service. In M. Israelashvili i J. L. Romano (Eds.). Cambridge handbook of international prevention science (pp. 81-106). Cambridge: Cambridge University Press.
Udruga sudaca za zaštitu mladeži: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/udruga-sudaca-za-mladez-predlaze-mjere-za-zastitu-djece-od-nasilja-20210407
Wolchik, S., West, S., Westover, S., Sandler, I., Martin, A., Lustig, J., Fisher, J. (1993). The children of divorce parenting intervention: Outcome evaluation of an empirically based program. American Journal of Community Psychology, 21(3), 293-331.