ŠTO JE POTREBNO U SITUACIJAMA KRIZE?

ZA ZPD PISALE KRISTINA PERIŠIĆ I LINDA RAJHVAJN BULAT

U posljednjih godinu dana učestalost korištenja riječi „kriza“ se znatno povećala u stručnom, znanstvenom, medijskom i u laičkom vokabularu. S obzirom na to da su prošlu godinu Hrvatsku obilježile razne krize, moglo bi se reći da živimo u kriznim vremenima. Zadesila nas je pandemija koronavirusa koja je zdravstvena kriza i potresi koji su prirodne katastrofe. Iako svaka od ovih kriza ima svoje specifičnosti, one imaju i neke zajedničke osobine poput neočekivanosti, nepredvidivosti, potrebe da se prilagodimo na novu situaciju, dolazi do posljedica s kojima se zajednica ne može samostalno nositi i javljaju se (među ostalim) osjećaji bespomoćnosti i straha kod ljudi. Intenziteti događaja, posljedica i patnje stradalih izazivaju i u onima koji nisu direktno pogođeni određenu dozu uznemirenosti i želju za pomaganjem onima kojima je u tom trenutku potrebno. Nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji, mogli smo vidjeti veliki broj ljudi koji su se samoinicijativno organizirali i vrlo brzo počeli dolaziti na mjesto katastrofe i prikupljati potrepštine. Iako je socijalna podrška u ovim situacijama važna, važno je i da se pomoć pruža na koordiniran, human i dostojanstven način, razmišljajući prvenstveno o potrebama onih kojima pomažemo. Bili smo upoznati i sa situacijama u kojima je ljudsko dostojanstvo stradalih bilo prilično narušeno – donirane potrepštine su bile neprimjerene, ljudima se kucalo na vrata u razna doba dana i noći, ceste su bile zakrčene i pomoć koja je u tim trenucima bila možda od životne važnosti nije mogla proći. Drugim riječima, stvarao se dodatni kaos.

No, što je ono što ljudima zaista treba? U kriznim situacijama ljudi doživljavaju razne potpuno očekivane, normalne i intenzivne reakcije od kojih su vrlo upečatljive osjećaj bespomoćnosti, užasa, straha i zabrinutosti. Više o traumatskim reakcijama možete saznati ovdje: https://zgpd.hr/2020/04/24/sto-je-traumatski-dogadaj-i-kako-se-nositi-s-njim/. Iako će se kod većine ljudi traumatske stresne reakcije s vremenom smanjiti, potpuno nestati i osobe će na neki način integrirati taj traumatski događaj u svoje iskustvo, kod nekih osoba se mogu razviti i poremećaji poput posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, anksioznih poremećaja i ovisnosti o psihoaktivnim tvarima. Kako bi se ljudi brže vratili na uobičajenu razinu funkcioniranja i uspješnije suočavali s kriznim događajem, stručnjaci mentalnog zdravlja provode određene preventivne postupke poput pružanja prve psihološke pomoći u kriznim događajima velikih razmjera i psiholoških kriznih intervencija koje se najčešće provode sa skupinama ljudi koje su pogođene nekim traumatskim događajem. Svaka od njih se koristi u oporavku od traume, a ono što im je zajedničko je psihoedukacija i normalizacija reakcija na krizni događaj.

U situacijama nesreća velikih razmjera, dok događaj traje i još neko vrijeme nakon njega dok ljudi nisu na sigurnom, potrebna je struktura, zadovoljavanje osnovnih potreba i osiguravanje sigurnosti. Tada pružamo prvu psihološku pomoć koja je jedan od oblika psihosocijalne pomoći i podrazumijeva human pristup u odgovoru na potrebe ljudi koji su pogođeni kriznim događajem. Usmjerena je na zadovoljavanje osnovnih potreba pogođenih koje dovodi do smanjenja simptoma stresa i provodi se najčešće na mjestu događaja. Osnovni ciljevi prve psihološke pomoći su: pružanje praktične pomoći i nenametljive podrške, pomaganje ljudima u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba, slušanje ljudi, ali bez pritiska na njih da razgovaraju, pružanje utjehe i pomaganje u smirivanju stresnih reakcija, pomoć u dobivanju informacija, usluga i socijalne podrške te zaštita ljudi od daljnje štete (Ajduković i dr., 2016).

Kao članice Tima za psihološke krizne intervencije, najčešće krizne intervencije provodimo u školama, bankama, kladionicama, učeničkim domovima, centrima za socijalnu skrb i ustanovama socijalne skrbi te različitim tvrtkama. Neki oblici psihološke krizne intervencije se mogu koristiti i u situacijama velikih nesreća i katastrofa, ali tek kad su ljudi u potpunosti na sigurnom i nakon što je određeni događaj prošao. Krizne intervencije se provode nakon što se u pojedinoj ustanovi dogodi iznenadni traumatski događaj, koji je visoko uznemirujuće doživio veći broj (ili svi) članova te zajednice i uslijed toga ona otežano funkcionira. Neki češći primjeri takvih traumatskih događaja su samoubojstvo učenika ili djelatnika, drugi smrtni (najčešće iznenadni) slučajevi učenika, nastavnika ili drugih djelatnika, prometne nesreće kojima su prisustvovali uključeni učenici ili djelatnici institucije (npr. na školskom izletu), prijeteće situacije u kojima su učenici ili djelatnici osjećali da su im životi ugroženi i slično. U pravilu, psihološke krizne intervencije provodimo nakon jednokratnih traumatskih događaja, a glavni ciljevi su im stabilizacija stanja (ublažavanje stresnih reakcija), normalizacija reakcija na krizni događaj, ponovna uspostava normalnog funkcioniranja te prepoznavanje pojedinaca ili grupa koji su u riziku od razvoja većih problema i posljedica po njihovo mentalno zdravlje i svakodnevno funkcioniranje. Također, jedan od ciljeva psiholoških kriznih intervencija je i integracija traumatskog događaja u životno iskustvo, ali nakon što je traumatski događaj i opasnost koju on nosi sa sobom prošao. Kao što smo i ranije naveli, to je preventivni, ne terapeutski, a niti istraživački postupak (iako u postupku tražimo od sudionika da nam prepričaju što se dogodilo i kako su oni to doživjeli). Psihološke krizne intervencije su kratkotrajne i primarno su usmjerene na ublažavanje posljedica koje je ostavio konkretan krizni događaj. Psihološke krizne intervencije uključuju različite aktivnosti, od kojih su primarne jednokratni razgovori sa skupinom ljudi koji su na sličan način bili izloženi kriznom događaju (npr. razred učenika koji je preminuo, njihovi roditelji kao zasebna grupa, stručni tim u centru za socijalnu skrb nakon oružanog napada na djelatnika centra, djelatnici u banci koji su svjedočili pljački banke), individualni razgovori (po potrebi), individualna psihološka savjetovanja (po potrebi) te psihoedukacija, u kojoj prisutni dobiju i edukativne letke. Jedan od specifičnih postupaka koji se redovito koristi u okviru grupnih kriznih intervencija je sažeta psihološka integracija traume. Cilj joj je integrirati krizni događaj u dosadašnje iskustvo osobe, i to pomoću odgovarajuće interpretacije onoga što se dogodilo. Riječ je o jednokratnom i strukturiranom postupku u kojem se sudionike vodi kroz razgovor od toga kako su oni doživjeli krizni događaj, koje su im misli tada prolazile kroz glavu, što im je (bilo) najteže, koje su odonda reakcije kod sebe primijetili (na emocionalnom, kognitivnom, tjelesnom i ponašajnom planu) pa do psihoedukacije i usmjeravanja za dalje. Važno je naglasiti kako se razgovor vodi o kriznom događaju koji je prošao jer se samo kao takav može integrirati. Kao i same krizne intervencije, ovaj postupak je preventivna mjera, usmjerena normalizaciji iskustva i dijeljenju doživljaja s grupom na sličan način pogođenih pojedinaca. Upravo ovaj grupni kontekst dodatno pridonosi normalizaciji reakcija, da pojedinci vide da nisu sami i jedini koji se osjećaju na određeni način ili doživljavaju neke njima dosad neuobičajene promjene. Također, provođenje sažete integracije traume u grupi koja inače radi/funkcionira zajedno, pomaže većoj kohezivnosti članova i osnažuje tu malu zajednicu da se zajedno nosi s trenutnim (a i budućim) problemima i teškoćama.

 Kako bi mogli stručno, kvalitetno i u pravo vrijeme pružiti baš onakvu pomoć koja je ljudima potrebna i od koje imaju koristi, važno je da se time bavimo u vremenima koja nisu krizna. Za pružanje psihološke podrške potrebni su određeni resursi: educirani stručnjaci, sustav koji ih okuplja i brine o njima, jasan plan oko načina uključivanja i rada na mjestu događaja. Kako bi se smanjio kaos koji neminovno donosi neki krizni događaj, potrebno je imati sustav u kojem je jasno tko, što, kako i zašto radi to što radi. Takav sustav može uspostaviti i koordinirati samo država. U Hrvatskoj postoje educirani stručnjaci koji znaju što i kako raditi po pitanju pružanja psihološke podrške, ali nedostaje sustav koji ih prepoznaje i ulaže u razvoj sustava.

Korištena i preporučena literatura:

Ajduković, D., Bakić, H. i Ajduković, M. (2016). Psihosocijalna podrška u kriznim situacijama velikih razmjera. Zagreb: Hrvatski Crveni križ.

Arambašić, L. (2000). Psihološke krizne intervencije. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Arambašić, L. (2012). Psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Australian Red Cross (2013). Psychological First Aid – An Australian guide to supporting people affected by disaster. Carlton: Australian Red Cross

Dass-Brailsford, P. (2007). A practical approach to trauma: Empowering interventions. Thousand Oaks: SAGE Publications, Inc.

Pregrad, J. (1996). Stres, trauma, oporavak. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.