ZA ZPD PISALA JASENKA PREGRAD
Danas u četvrtak 28. 1. se još uvijek razmatra hoće li djeca i mladi početkom idućeg tjedna sjesti u školske klupe pored svojih vršnjaka i pred svoje žive učitelje. U najavi prvih popuštanja mjera naslov jednog novinskog članka kaže „Na stolu su kafići, teretane i škole“. Eto, tim redom.
Na globalnoj ravni liječnici tvrde da bi osnovni kriterij za upravljanje epidemiološkim mjerama trebala biti funkcionalnost zdravstva, što nije samo kapacitet da se zaprime svi COVID pozitivni koji trebaju hospitalizaciju, nego da i svi ostali građani dobiju zdravstvenu skrb koju trebaju. To zvuči razumno, jer kršenje funkcionalnosti zdravstva izravno vodi ka većem broju umrlih.
Argument za teretane je nedokazana lakoća širenja zaraze i korisnost za tjelesno zdravlje, a u zdravom tijelu je, kažu, i zdrav duh. Možda. Ali bi bilo dobro da se duhom bavimo i izravno.
Argument za kafiće je opstanak radnih mjesta i tvrtki koje se bave ugostiteljstvom. Utežić na toj vagi je još i socijalizacija odraslih, a protuargument je širenje zaraze (pa onda imamo terase, na otvorenom, stolove na velikoj udaljenosti i sl).
Što smo slušali kao argumente za i protiv pohađanja škole u školi?
Protiv. Argumenti protiv bili su širenje zaraze jer su djeca češće asimptomatski prijenosnici. Također i pobuna brižnih i zaštićujućih roditelja koji su se bojali zaraze i jako brinuli o „traumatizaciji“ djece jer moraju nositi maske. I gužva koju djeca prave u javnom prometu, pogotovo srednjoškolci, a čime se opet širi zaraza.
Za. Argumenti za bili su nemogućnost roditelja da istovremeno rade (pa makar od kuće) i brinu o on line pohađanju nastave, dakle budu asistenti u nastavi – argument koji je proljetos gotovo pretvorio škole u ustanove za čuvanje djece dok roditelji rade (kad su roditelji mogli sami odabrati šalju li djecu u školu ili ne). Briga o razini i kvaliteti usvojenog gradiva učenika, jer osim što mnoga kućanstva nisu opremljena tehnologijom koja omogućava nekolicini djece u jednoj obitelji da prate on line nastavu (što uključuje i ispis radnih listova, skeniranje, slanje uradaka), čak i djeca koja imaju dostupnu tehnologiju, manje uče i manje su motivirana za učenje u on line obliku. O dostupnosti i doraslosti tehnologiji sličan bi se argument mogao reći i za učitelje, premda je on bio nešto tiši u razmatranju pohađanja škole u školi.
Argumenti kvalitete poučavanja i gužve u javnom prometu bili su glasniji pred zimu, ojačani strahom roditelja i epidemiologa od škola kao žarišta zaraze. Istraživanje provedeno na učenicima i učiteljima osnovnih i srednjih škola u Zagrebu krajem studenog i početkom prosinca pokazalo je (suprotno nalazima istraživanja u Britaniji i Indiji) da je samo 1,6% učenika i 3,3% učitelja preboljelo COVID 19, što je manje nego u ukupnoj populaciji. I premda su rezultati dobiveni na prigodnom uzorku, pa stoga i s ograničenom mogućnošću generalizacije, rezultati nedvojbeno pokazuju da škole nisu žarišta širenja zaraze, niti su učenici asimptomatski širitelji zaraze.
U odvagivanju argumenata dvije vijesti upadaju u oči. Jedan je od glavnih razloga da se učenici viših razreda osnovne i srednjih škola u zimskom polugodištu ostave kod kuće bio gužva u prometu, a u siječnju ove godine, čim je Ministarstvo odlučilo da učenike i dalje zadrži kod kuće, ZET nas je obavijestio da je smanjio broj tramvaja i autobusa. Druga vijest koja upada u oči je prigoda o kojoj su izneseni rezultati istraživanja antigenskim testovima školaraca. To je učinjeno na skupu „Izgradnja otpornih obrazovnih sustava u pandemiji COVID-19: podrška u očuvanju mentalnog zdravlja djece i njihovih obitelji“ kojeg su organizirali Gradski ured za obrazovanje i za zdravstvo te Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba. Na skupu je istaknuto kako je poznato da je u okolnostima potresa i pandemije mentalno zdravlje djece i mladih ugroženo, pa će se provesti „proces screeninga na probleme mentalnog zdravlja (…) što omogućava ranu identifikaciju i usmjeravanje najugroženije djece i adolescenata ka primanju adekvatne pomoći“.
Dakle, znamo (i gradske vlasti znaju) da je u ovim teškim okolnostima mentalno zdravlje djece ugroženo. Svejedno, pri odluci o obliku obrazovanja njihovo mentalno zdravlje, a ni razvojne potrebe koje mogu zadovoljavati u školi licem u lice i NE mogu zadovoljavati u on line školi nisu uzete u obzir. A škole licem u lice jesu zaštitni faktor u očuvanju njihovog mentalnog zdravlja. Štoviše, ova najava screeninga je samo neka odgoda, jer vlada još uvijek nije donijela niti Nacionalnu strategiju brige o mentalnom zdravlju (a prošla, uglavnom kao mrtvo slovo na papiru istekla je 2016.). Specijalizirane i besplatne usluge u području mentalnog zdravlja bile su nedostatne i prije pandemije i potresa. Čak i kad bi napravili dobar screening, nemaju kome uputiti potrebite. Nije li onda bolje prionuti univerzalnoj prevenciji? A to je svakako normalizacija odgoja i obrazovanja.
UNICEF, UNESCO i Svjetska banka su vrlo jasno argumentirali zbog čega je važno da se škole ne zatvaraju, pogotovo u siromašnijim zemljama i među siromašnijim stanovništvom, međutim i oni su ostali fokusirani na obrazovne potrebe. Siromašna djeca u slučaju on line nastave zaostajat će bitno za ostalom djecom u količini i kvaliteti usvojenog znanja, čime će se produbiti socijalne razlike i osujetiti njihovo daljnje obrazovanje. Osim siromaštva, još jedna skupina djece je posebno ugrožena, a to su djeca s posebnim potrebama (s asistentom u nastavi ili bez njega) o čemu su zadnje vrijeme mnogo govorili prof. Bakić i Udruga rehabilitatora.
A sad o onom što bi trebao biti najvažniji argument u raspravi o načinu organiziranja škole – o razvojnim potrebama djece i mladih
Teško je većinu razvojne psihologije staviti u par redaka, ali evo, za ovo razmatranje, bitnog. Kako bi djeca izgradila svoj identitet trebaju pripadati prvo svojoj obitelji, onda vrtiću, školi, sportskoj ili kakvoj drugoj grupi, kvartu, mjestu … a da bi stekli osjećaj pripadanja trebaju nešto dati i nešto dobiti od te zajednice, trebaju imati osjećaj da su toj zajednici važni i vrijedni. Istraživanje Laboratorija za prevencijska istraživanja ERF-a, iz 2018. (Novak) „Prevencija u zajednici“ navodi na trećem mjestu kao zaštitne čimbenike školske prilike za prosocijalni angažman (nakon obiteljskih prilika i privrženosti obitelji, ali po postotcima gotovo jednaki – 95; 93; 92%)).
Život u zajednici (koja nije obitelj) – izgradnja odgovornosti za ravnopravne odnose, izgradnja odgovornosti za uradak/rezultat, samopoštovanje i zastupanje sebe, poštovanje drugih i drugačijih (gdje drugačiji nisu samo oni druge vjere i nacionalnosti, nego i vegetarijanci, oni s dugom kosom, oni koji slušaju drugačiju glazbu nego mi kod kuće ili ja u svojoj sobi), upravljanje vlastitim ponašanjem – jednom riječju ono što nazivamo socijalni i emocionalni razvoj koji je nemoguće ostvariti samo u krugu vlastite obitelji čak i kad je ona sasvim poticajna i uravnotežena, što je malo koja u situaciji pandemije i potresa.
Suradnja i timski rad su razvojne potrebe koje ima smisla izdvojiti jer je jasno kako bez njih teško da će, kad odrastu, moći funkcionirati u svijetu odraslih i u svijetu rada.
Ljubav, zaljubljenost, seksualno ponašanje – to su potrebe koje se doista i uopće ne mogu zdravo razviti bez neposrednog kontakta s vršnjacima.
Pubertet i adolescenciju je E. Erickson nazvao krizom identiteta i to zato što tada mladi ljudi trebaju ustanoviti tko su oni u svijetu izvan vlastite obitelji, a to mogu samo ako su im dostupni živi ljudi u zajednici kojoj pripadaju. To je vrijeme kad svijet vršnjaka postaje prividno važniji i ključna referentna točka. Bez tih drugih ili s tim drugima isključivo on line (gdje se lako glume uloge i gdje se svi prikazuju u najpoželjnijem svjetlu) tu razvojnu zadaću ili taj razvojni konflikt nije moguće razriješiti.
Ovaj socijalni i emocionalni razvoj je optimalan u upravo ovom uzrastu. Ako se odgodi ili se neki njegovi dijelovi odgode, stvara se u djece i mladih osjećaj sniženog samopoštovanja, snižene tolerancije na frustraciju, socijalne izoliranosti, tjeskobe, što rezultira razvojem ovisnosti (zbog neodraslosti, pa je svejedno o čemu – alkoholu, drogama, igricama, kockanju …), anksioznosti i kasnije depresije. Sve te tendencije bile su već vidljive u spomenutom istraživanju (Novak). Možemo očekivati da će sada biti gore. Ovi nedostatci se kasnije mogu dijelom nadoknaditi kroz psihoterapiju, međutim tu se već dogodio neki poremećaj koji liječimo, neke posljedice po životne odluke koje se ne daju promijeniti, to košta ljudskih i materijalnih resursa (koje ova vlada nema i ne planira) i pri tome je nadoknadivo samo onima koji sami odluče potražiti pomoć. Znanje koje su propustili naučiti je puno lakše nadoknadivo, pogotovo u ovo vrijeme kad su izvori znanja mnogo dostupniji.
Ako ovim normalnim razvojnim potrebama dodamo još i znanja o učincima stresa i traume na mentalno zdravlje i načinima ojačavanja u nošenju s njima onda vrijedi dodati još nekoliko važnih podataka u vaganju kako organizirati (školski) život djece i mladih. Ovdje stres predstavlja prijetnja zarazom korona virusom, zaključavanje, izolacija, odsustvo zadovoljenja normalnih potreba, a traumu predstavljaju dva potresa i teži oblik bolesti pojedinca ili bliske osobe. Osjećaj kontrole nad situacijom bitno umanjuje razinu doživljenog stresa, a kontrolu povećava razumno i mirno tumačenje odraslih (autoriteta) o tome što se događa i što treba činiti. Umanjuje je i predvidivost, struktura (dana, dnevnih rutina i zadataka), mogućnost djelovanja na izvor stresa (zato nismo imali otpor učenika pri nošenju maski i poštivanju mjera, jer smo im dali mogućnost da nešto čine u odnosu na izvor stresa), pogotovo ako to djelovanje uključuje i dobrobit za druge. Važna napomena, pogotovo onim odraslima koji bi htjeli djecu zaštititi od stresa i traume – naša zadaća je naučiti djecu živjeti u ovom svijetu, a ne zaštititi ih od njega. O tome kako sve još možemo podržati djecu i sebe u visoko stresnim i sad već kronično stresnim i traumatskim okolnostima pisali smo i objavljivali na našim stranicama.
Mi smo konačno dočekali da su djeca uzbuđena i vesele se dolasku u školu, da vrište od sreće po školskom hodniku kad se nakon samoizolacije cijeli razred vraća na nastavu. Jer su i oni intuitivno odvagnuli da im je škola puno bolje mjesto od onog samotnog kućnog.
Vrijedi li nam osiguranje prostora za socijalni i emocionalni razvoj djece i mladih, očuvanje njihovog mentalnog zdravlja i briga da ne završe na psihoterapiji i farmakoterapiji više od nekoliko dodatnih autobusa i tramvaja? Spada li i to u funkcionalnost zdravstva (jer ćemo zdravstvu uštedjet neki broj pacijenata s mentalnim teškoćama? Hoće li ova vlast, svjesna rizika po mentalno zdravlje, sada investirati u nekoliko prometala, u bržu obnovu potresom ugroženih školskih zgrada i dvorana, u opremanje škola ljudskim i drugim resursima koji omogućavaju razumno poštivanje epidemioloških mjera ili će tržiti razvojne potrebe i mentalno zdravlje djece i mladih? Jer se ovdje radi o investiranju na dugu prugu, a ne o brzopoteznoj uštedi i kratkovidnosti. Da, ovaj čas nitko ne vidi djecu i mlade jer su zatvoreni u svoja četiri zida i nisu organizirani u sindikat. Sklonili smo ih iz svog vidokruga. Ne prave gužvu. Samo nas povremeno šokira vijest o djevojčici koja je samu sebe udavila u nekom Tik-tok takmičenju. A kad u ljeto izmile vani, onako gladni i deprivirani, čudit ćemo im se što se okupljaju oko HNK ili na nekom drugom trgu.
Moja izravna poruka stožeru: razumijem kriterij funkcionalnosti zdravstva, rastezanja krivulje zaraženih, očuvanja rada i radnih mjesta, svu složenost i mnoštvo faktora koji su utezi na vagi donošenja odluka koje ne mogu svih učiniti barem djelomično zadovoljnima i zadovoljenima, ALI nek vam se kao bitan uteg u tom vaganju nađu i razvojne potrebe djece i mladih, kao i ojačavanje njihovih strategija nošenja sa stresom i traumom (umjesto sjedenja u kutu i u bespomoćnosti). Dajte im jasna objašnjenja, učinite im situaciju predvidivom (vaše odluke transparentnima) i zadužite ih za određena ponašanja kojima će pridonijeti sebi i zajednici. I onda im zahvalite što to čine i tako pomažu vama da lakše upravljate situacijom. Zahvalite i svima nama što smo disciplinom i brigom za zajednicu uspjeli od preko 4.000 doći do preko 400 jučer ili 800 danas zaraženih. I da, investirajte sada malo u logistiku za učenike, jer će se to mnogostruko isplatiti na dugu prugu. U protivnom nemojte se zaklinjati u našu djecu koja su naša budućnost.
Brajša-Žganec, A., Raboteg-Šarić, Z., Franc, R. (2000). Dimenzije samopoimanja
djece u odnosu na opaženu socijalnu podršku iz različitih izvora. Društvena
istraživanja. Zagreb. 6. (50) 897-912.
Juul, J. (2006). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago.
Juul, J. , Jensen, H. (2010.). Od poslušnosti do odgovornosti. Zagreb: Naklada Pelago.
Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko. Naklada Slap.
Lazarus, R. S., Folkman, S. (2004). Stres, procjena i suočavanje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Lebedina-Manzoni, M. (2010). Psihološke osnove poremećaja u ponašanju. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Novak, M., Mihić, J., Kranželić, V. & Ferić, M. (2018) Znanstveno-utemeljena prevencija i promocija mentalnog zdravlja: programi u školi i zajednici. U: Pokrajac-Bulian, A., Miletić, I., Juretić, J., Lopižić, J. (ur.)24. godišnja konferencija hrvatskih psihologa, znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem, Knjiga sažetaka i prezentacija izlaganja.
Owens, M. (2020). Undoing the untold harms of COVID-19 on young people: a call to action. Reachwell. https://reachwell.org/2020/09/10/dr-matthew-owens-undoing-the-untold-harms-of-covid-19-on-young-people-a-call-to-action/
Pregrad, J. (ur.) (1996.), Stres trauma oporavak. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Pregrad, J. (2006). Odgovornost i odnos u organizaciji. U N. Poljak & L. Šehić-Relić. (ur.), Sukob@org – Upravljanje sukobom u organizaciji. Osijek: Centar za mir, nenasilje i ljudska prava.
Grupa slovenskih psihologa znanstvenika i praktičara (2020.) Psihosocialne posledice epidemije covid-19 in spremljajočih ukrepov za otroke, mladostnike in družine. Slovenija https://drive.google.com/file/d/1EGDfPpwDRjeJtOUHCEPgamxq6qKIvNZF/view?fbclid=IwAR1iSG3y15SO-oIIzpeO2iyvEodfgBcyyIxj2wUC6JqTUqp9Hwzexy2u7hU