ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
Tri osuđenika u Izraelskom zatvoru na isti dan pred sudom traže pomilovanje.
Slučaj 1. (saslušan u 8:50): Arapin koji služi kaznu od 30 mjeseci za pronevjeru
Slučaj 2 (saslušan u 15:10): Židov koji služi kaznu od 16 mjeseci za napad
Slučaj 3 saslušan u 16:25): Arapin koji služi kaznu od 30 mjeseci za pronevjeru
Koji od njih je pomilovanje i dobio?
Dok razmišljate o odgovoru na ovo pitanje (kojem ćemo se vratiti kasnije u tekstu) upoznajte naš pojam mjeseca – zamor odlučivanja (eng. Decision fatigue). Pišem o njemu pod dojmom kontakta sa ljudima u ovom periodu pandemije, a od kojih često čujem da su „stalno umorni iako nikad manje nisu radili“ i to ih zabrinjava. Do sada smo mnogo pisali o tome koliko je organizmu energije potrebno da se oporavi od stresnih i traumatskih događaja i koliko taj proces može biti iscrpljujući. No postoji i još jedan komadićak slagalice koji može doprinijeti kroničnom osjećaju iscrpljenosti, a definiraju ga Baumeister i sur. 1998 godine (Pignatiello i sur. 2018) navodeći kako ljudi imaju ograničene kapacitete za regulaciju vlastitog ponašanja. Baumeister i suradnici navode kako „jednako kao što su mišići tijela iscrpljeni nakon fizičkog napora, tako prilikom procesiranja informacija kako bismo donijeli neku odluku, iscrpljujemo vlastite unutarnje resurse.“ (Prema Pignatiello i sur. 2018, str. 1). Zamor odlučivanja posljedica je ponavljanog procesa donošenja odluka, a odnosi se na smanjenu sposobnost odlučivanja i kontroliranja vlastita ponašanja.
U svijetu u kojem živimo od veljače ove godine svakodnevno smo suočeni sa donošenjem mnogih, novih, odluka: Sa kime ću se družiti? U koje dućane moram neophodno ići, a koje mogu preskočiti? Koliko dugo ću se tamo zadržati? Hoću li posjećivati svoje prijatelje i članove obitelji u njihovim kućama? Hoću li otići na putovanje? Hoću li dati djeci više ekrana kako bih mogla u miru raditi od kuće? Koliko je to vremena? Hoću li otići prehlađena na posao i riskirati pitanja i ružne poglede? Hoću li se voziti javnim prijevozom? Hoću li ulaziti u lift u kojem već ima ljudi? Hoću li ići u kino, kazalište?
Ove, kao i još mnoga druge, nove su, dodatne, odluke koje je pandemija donijela u naše živote, a iako se zamor odlučivanja najčešće veže uz procese donošenja odluka u pravosuđu i zdravstvenom sustavu, psiholozi ga počinju povezivati i uz posljedice svakodnevnog života u globalnoj pandemiji. Zamor odlučivanja manifestira se na tri razine (Pignatiello i sur. 2018) ponašajnoj, kognitivnoj i fiziološkoj. Na ponašajnoj razini prepoznajemo ga kroz izbjegavanje i odugovlačenje, pasivnost i smanjenu upornost ili pak pojačanu impulzivnost. Na misaonom se planu uočava smanjena sposobnost rasuđivanja i pojačana sklonost korištenja tzv. heuristika (mentalnih prečaca odnosno procesa koji zahtijevaju malo kognitivnog napora, ne ometaju druge procese i mogu se odvijati paralelno s njima, no mogu i dovesti do krivih zaključaka). Na fiziološkom planu se uočava smanjena izdržljivost.
Vratimo se na pitanje sa početka teksta, jeste li sada bliže odgovoru? Naime biti će pomilovan zatvorenik iz prvog slučaja iako je djelo i kazna istovjetno onom iz trećeg. Razlog je taj što je zatvorenik iz prvog slučaja bio saslušan ujutro nakon doručka i na početku dugog dana koji je bio sačinjen iz, jednog za drugim, procesa donošenja odluka. Istraživanje je pokazalo kako je šansa za pomilovanjem najveća ujutro i nakon ručka što je u skladu sa saznanjima kako u situacijama zamora odlučivanja može pomoći kraći odmor, povećanje razine glukoze u krvi te pozitivno raspoloženje (Danzigera i sur. 2011).
Što iz svega ovoga možemo naučiti i primijeniti u situaciji u kojoj se trenutno nalazimo? Za početak sama svjesnost o onome što nam se događa prvi je, neophodan i važan, korak. Ukoliko primjećujete zamor od kontinuiranog donošenja odluka moglo bi biti od koristi usmjeriti se na one odluke koje su od najveće važnosti i koje je hitno donijeti, a ostale odložiti na neko vrijeme te biti svjestan toga da nisu sve odluke sudbonosne i nemaju sve velike i značajne posljedice. Preispitivanje već donesenih odluka također često više odmaže negoli pomaže i dovodi do iscrpljivanja, nesigurnosti, frustracije nemoći i odustajanja radi čega je poželjno zaustaviti se u tom procesu osim ako nije došlo do značajne promjene u okolnostima. Osim što možemo voditi računa o onome što nam se događa iznutra, možemo naravno i tražiti pomoć izvana i konzultirati se sa ljudima u koje imamo povjerenja i čije mišljenje cijenimo. Zadržavanje rutina i u ovom kontekstu pomaže jer smanjuje količinu novih odluka koje je potrebno donositi već nas prepušta sigurnosti starih, već donesenih.
Na kraju, biti nježna prema sebi, imati razumijevanja za to da ova nova i turbulentna vremena donose i neke drugačije teškoće i iscrpljujuće trenutke radi čega je potrebno pojačano voditi brigu o sebi, opraštati si i učiti iz pogrešaka bez popratne doze krivnje. A ako ćemo primijeniti spoznaje dobivene istraživanjima, kvalitetan obrok i barem manji odmor prije donošenja odluke također neće biti na odmet.
Literatura:
S. Danzigera, J. Levavb & L. Avnaim-Pessoa (2011) Extraneous factors in judicial decisions, PNAS, vol. 108, no. 17, str. 6889–6892
G. A. Pignatiello, R.J. Martin & R.L. Hickman Jr (2018) Decision fatigue: a conceptual analysis, Journal of Health Psychology, str. 1-13