O DJEČACIMA

ZA ZPD PISALA MARINA MILKOVIĆ

Povod za ovaj tekst dogodio se još ljetos. Naime, tijekom ljetnih mjeseci Platforma za reproduktivnu pravdu je u sklopu kampanje „Žene u javnom prostoru“ svakodnevno objavljivala niz svjedočanstva žena o iskustvima seksualnog nasilja i uznemiravanja doživljenima tijekom djetinjstva i odrasle dobi. I prije i poslije ove kampanje, svjedočimo medijskim izvještavanjima o raznim drugim oblicima nasilja u kojima su počinitelji muškarci, obiteljskom nasilju, ubojstvima žena od strane njihovih partnera, ubojstvu dilera u Splitu, nedavnoj pucnjavi na Markovom trgu u Zagrebu i drugima.
Ovaj tekst obuhvaća samo neke aspekte društvenih čimbenika koji doprinose rodnom nesrazmjeru među počiniteljima nasilja. Govori o tome kako društvo odgaja dječake, kakve im poruke šalje, što od njih očekuje, kako ih oblikuje, kako im ne dozvoljava da budu ranjivi i kako to doprinosi tome kako u odrasloj dobi prakticiraju svoju muževnost. Pri tome, ovo nije tekst koji opravdava bilo koji čin nasilja, svaka odrasla osoba je odgovorna za svoje postupke i treba za njih snositi posljedice. Istovremeno, poruke koje kao društvo šaljemo dječacima, doprinose tome kakvi muškarci postaju. Često u kontekstu seksualnog i obiteljskog nasilja čujemo kako je potrebno osnažiti žene i djevojčice kako bi se suprotstavile nasilju, međutim to nije ni približno dovoljno i zanemaruje odgovornost dječaka i muškaraca u prevenciji nasilja u društvu, kao i odgovornost cijelog društva.

Spol, rod, rodne uloge i stereotipi
„Dečki ne plaču.“, „Ne budi kao curica!“, „Budi muško!“, „Danas više nema pravih muškaraca.“ samo su neke od poruka koje dječaci često pokupe vrlo rano. Ove rečenice sadrže neke od rodnih stereotipa i društvenih očekivanja o tome kako bi se muškarci i žene trebali ponašati. Stvarnost je kompleksna i pokušavamo je organizirati jasne kategorije. Međutim, ponekad to rezultirat time da pretjerano pojednostavljujemo stvari. Kada primjerice govorimo o spolu, pripisujemo niz karakteristika djevojčicama i ženama odnosno dječacima i muškarcima koje zapravo uopće ne moraju imati veze sa samim spolom (1) , već su zapravo odrednice roda (2) . Kada pretpostavljamo da su djevojčice generalno slabije u matematici od dječaka, ili da su dječaci generalno manje skloni pokazivati emocije, da djevojčice generalno vole rozu boju, a dječaci plavu, ili pak pretpostavljamo unaprijed s kakvim se igračkama djeca žele igrati samo na temeljem njihovog spola, govorimo o rodnim stereotipima (3) . Problem je što stereotipi, iako možda pojednostavljuju kompleksnu stvarnost, imaju realne posljedice za one na koje se odnose. Na primjer jedan pregled istraživanja koja su se bavila rodnim stereotipima, ukazao je na tendenciju da se uspjeh muškaraca u nekom zadatku pripisuje njihovim sposobnostima, a uspjeh žena njihovom napornom radu, dok se pak neuspjeh muškaraca u zadatku pripisuje lošoj sreći ili manjku truda, a neuspjeh žena manjku sposobnosti (Swim i Sann, 1996, prema Aronson i sur., 2005). Posljedica je generalno podcjenjivanje sposobnosti žena zbog čega i one same od djetinjstva često nauče podcjenjivati svoje sposobnosti. Stereotip da „pravi“ muškarci ne plaču pak dovodi do toga od rane dobi uče potiskivati i skrivati emocije o čemu će biti više riječi u nastavku teksta. Djeca rodne stereotipe zapravo usvajaju i internaliziraju vrlo rano, već u predškolskoj dobi (Halim i Ruble, 2010). Možemo zaključiti da rano stereotipi koje vide oko sebe, postaju njihovi. Osim stereotipa, temeljem nečijeg spola pretpostavljamo i različite rodne uloge (4) kada primjerice dijelimo poslove ili obaveze u obitelji na „muške“ i „ženske“.
Kategorije spola i roda u stvarnosti su mnogo složenije od uobičajene podjele opće populacije na osobe muškog i ženskog spola. Ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da se vrlo različito ponašamo, izgledamo, izražavamo i bivamo unutar skupine koja s nama dijeli određene spolne karakteristike. Svijest o tome može nam pomoći da rasklimamo rigidna i nerealna očekivanja od toga kako bi se osobe određenog spola trebale ponašati.

Razlike u agresivnom ponašanju
Psihologijska istraživanja često ukazuju na spolne razlike u agresivnom ponašanju. Na primjer, meta-analiza 196 istraživanja o spolnim razlikama u fizičkom, verbalnom i indirektnom agresivnom ponašanju (npr. socijalno isključivanje, tračanje) te ljutnji pokazala je da u različitim kulturama i dobnim kategorijama ne postoje značajne razlike među spolovima u učestalosti doživljavanja ljutnje, dok postoje značajne razlike u agresivnom ponašanju tako da muškarci i dječaci češće primjenjuju fizičko i verbalno agresivno ponašanje pri čemu su te razlike najveće između 20-te i 30-te godine (Archer, 2004). Istovremeno, rezultati istraživanja koja se odnose na indirektno agresivno ponašanje su raznolika, te pokazuju da ili nema razlika ili postoje razlike u suprotnom smjeru tako da ga češće primjenjuju žene i djevojčice. Dakle, svi se ljutimo, ali različito tu ljutnju pokazujemo.
Postavlja se pitanje kako dolazi do opisanih razlika i kako kao društvo možemo doprinijeti njihovom smanjivanju. Hrvatsko istraživanje na uzorku 241 dječaka u dobi od 3 do 7 godina, njihovih roditelja i odgojiteljica pokazalo je, u skladu s inozemnim istraživanjima, da najmanje agresivnog ponašanja manifestiraju dječaci koji bolje prepoznaju i opisuju primarne emocije te imaju visoku samokontrolu, a najviše agresivnog ponašanja oni koji imaju lošije razumijevanje emocija i nisku samokontrolu (Brajša-Žganec i Hanzec, 2015). Navedeni rezultati ukazuju na važnost jačanja samokontrole i razumijevanja emocija u predškolskoj dobi za razvoj socijalnih i emocionalnih kompetencija dječaka. Ako kod dječaka od malena razvijamo emocionalnu pismenost, vještine prepoznavanja emocija, vještine emocionalne regulacije i primjerene načine izražavanja emocija, manja je vjerojatnost njihovog agresivnog ponašanja. U kontekstu navedenog, još manje imaju smisla ranije spomenute poruke upućene dječacima o tome kako ne bi trebali plakati i općenito pokazivati emocije.

Kako društvena očekivanja oblikuju dječake i muškarce?
Američka psihološka organizacija [APA] (2018) sastavila je vodič za psihološku praksu s dječacima i muškarcima u kojem se ističu različiti znanstveno utemeljeni principi koje je važno znati u radu. Između ostalog, iznosi se kako društvena očekivanja od muževnosti nisu univerzalna, već ovise o socijalnim, kulturalnim i kontekstualnim čimbenicima. Ta očekivanja nisu ista u ruralnom i urbanom okruženju, u različitim dijelovima svijeta, među različitim rasama, dobnim kategorijama niti u različitim socioekonomskim kontekstima. Osim toga, ona su postavljena već i prije rođenja djeteta, već od otkrivanja spola djeteta pretpostavljaju se različita očekivanja od dječaka i djevojčica. Dječaci koji se s odrastanjem ne uklapaju u navedena očekivanja, doživljavaju negativne reakcije okoline. Također, u patrijarhalnom društvu u kakvom i dalje živimo, muškarci su i dalje u prosjeku u ekonomski i socijalno privilegiranoj poziciji, iako se to ne odnosi jednako na sve muškarce, već također ovisi o njihovim životnim okolnostima. Međutim, ta privilegija nije bez cijene, odnosno da bi je zadržali, muškarci se moraju prilagoditi društvenim očekivanjima nauštrb nekih drugih aspekata funkcioniranja. Dječaci vrlo rano nauče da mogu očekivati posljedice ako odstupaju od društvenih očekivanja vezanih za muževnost, što utječe na oblikovanje njihovog identiteta, na primjer u pogledu izbora zanimanja ili stavova o djevojčicama i ženama. Istraživanja pokazuju da je rigidnije priklanjanje društvenim normama vezanima za muževnost i patrijarhalne uloge povezano s većom razinom partnerskog nasilja i seksualnog nasilja prema ženama (Kulmartin i McDermott, 2015; prema APA, 2018). Također, povezano je s inhibiranjem pokazivanja vlastite emocionalne ranjivosti i teškoćama u stvaranju povezanosti u odnosima u odrasloj dobi. Uz sve, kod dječaka se često od strane okoline ohrabruje rješavanje sukoba agresivnim ponašanjem te često čuju poruke da se „trebaju znati obraniti“.
Kindlon i Thompson (1999), dvojica psihologa, u svojoj knjizi o emocionalnom životu dječaka upravo govore o tome kako društvena očekivanja od dječaka oblikuju njihovo ponašanje i unutarnji svijet. Opisuju primjere niza dječaka koji su u svom okruženju bili okarakterizirani kao „problematični“ iz različitih razloga i njihove priče. Stereotipna slika čvrstih i grubih muškaraca kakvu dječaci internaliziraju kroz svoje interakcije s bližom i širom okolinom dovodi do pretpostavke da se i sami moraju tako ponašati i prezentirati kako bi ih se poštovalo. Ono što okolina vidi kao ljutnju, neposluh ili agresivno ponašanje, dječacima je samoobrana u strahu od razotkrivanja njihove ranjivosti.
Obrazovanje dječaka koje uključuje razvijanje kritičnosti prema društvenim očekivanjima od dječaka i djevojčica, razvijanje znanja i vještina koji će dječacima pomoći da osvijeste posljedice rigidnog priklanjanja takvim očekivanjima, te dostupnost modela koji će dječacima prezentirati rodnu jednakost u stavovima i ponašanjima, mogu uvelike doprinijeti tome da odrastu u muškarce koji će svoju muževnost živjeti na način koji je adaptivniji i za njih i za druge.

Različiti ili slični?
Postoji niz primjera preuveličavanja rodnih razlika u popularnoj literaturi poput knjiga „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“, „Kako razumjeti žene“ ili „Kako razmišljaju muškarci“. Varijabla spola koristi se redovito i u psihologijskim istraživanjima te se na temelju uglavnom dvije kategorije spola („muško“ i „žensko“) računaju rodne razlike između muškaraca i žena odnosno dječaka i djevojčica i upravo su razlike te koje se ističu u rezultatima. Istovremeno, često se zanemaruju njihove sličnosti, odnosno izostanak značajnih razlika. Na ovaj način može se stvoriti krivi dojam o tome koliko su muškarci i žene stvarno različiti, koji je još pojačan prethodno navedenim popularnim naslovima koji šaljivo impliciraju da se radi o skupinama s dvije različite planete. S druge strane, kada pažnju usmjerimo na rezultate istraživanja koji ukazuju na sličnosti između muškaraca i žena, dojam je potpuno drugačiji. Na primjer, meta-analiza 46 psihologijskih istraživanja pokazala je da nije bilo statistički značajnih razlika između muškaraca i žena odnosno dječaka i djevojčica na većini istraživanih psihologijskih varijabli te da je opravdanije pretpostavljati njihove sličnosti, nego razlike (Hyde, 2005). Jedine razlike u ovoj meta-analizi nađene su u nekim aspektima motoričke izvedbe, nekim aspektima seksualnosti (npr. učestalost masturbacije) i agresivnom ponašanju. U analizi je korišteno ukupno 124 veličina učinka (značajnost razlike u određenom uzorku) iz spomenutih 46 istraživanja. U čak 30% slučajeva veličina učinka bila je blizu nule, dok je u još 48% slučajeva bila niska. Pri tome su korištene varijable za koje se često pretpostavljaju razlike, poput matematičke izvedbe, verbalnih sposobnosti ili moralnog rasuđivanja.
Addis i Mahalik (2003) u svom radu iznose kritiku istraživanja koja se bave spolnim razlikama jer obično ne donose objašnjenja za dobivene razlike, ne uzimaju u obzir varijabilitet unutar grupe i unutar same osobe (npr. situacijske okolnosti), zbog čega često podupiru postojeće rodne stereotipe. Na ovaj način stvara se zabluda da dobivene razlike podrazumijevaju da su muškarci i žene esencijalno različiti, a zanemaruju se efekti socijalizacije. Jedna od važnih stvari koja se nauči na studiju psihologije jest da su razlike unutar grupa uvijek veće nego razlike između grupa što bi u ovom slučaju značilo da su razlike među ženama i razlike među muškarcima, veće u odnosu na razlike između muškaraca i žena.
Što nam ovo govori? Ako znamo da muškarci i žene zapravo i nisu toliko različiti, onda znamo i da ne trebamo imati toliko različita očekivanja od njih, na primjer u pogledu odgoja dječaka i djevojčica ili izražavanja emocija.

Mentalno zdravlje
Pregled istraživanja o razlikama u učestalosti traženja pomoći zbog zdravstvenih problema pokazuje da su muškarci manje skloni tražiti pomoć za probleme i fizičkog i mentalnog zdravlja, rjeđe se uključuju u tretmane liječenja ovisnosti, iako istovremeno češće prekomjerno konzumiraju sredstva ovisnosti, rjeđe se uključuju u psihoterapiju, savjetovanje ili traže pomoć psihijatra (Addis i Mahalik, 2003). Naime, društvena očekivanja od maskuline rodne uloge često uključuju oslanjanje na sebe, fizičku snagu i emocionalnu kontrolu. Hoće li muškarci tražiti pomoć ili ne, ovisi o tome koliko problem smatraju uobičajenim, koliko misle da ih taj problem određuje, očekuju li da će moći uzvratiti uslugu odnosno imati priliku za reciprocitet, kakve reakcije okoline na traženje pomoći očekuju i kakve potencijalne posljedice.
Dječaci često kod stručnjaka mentalnog zdravlja dolaze zbog teškoća upravljanju ljutnjom, da bi se ispostavilo za su zapravo potišteni (Kindlon i Thompson, 1999). Čini se kao da cijeli spektar emocija pokazuju kroz samo jednu – ljutnju. Kad se zapravo osjećaju poniženo, tužno, krivo, razočarano, nesigurno, često to pokazuju kroz neprijateljski stav, drskost ili grubost. Također, često nauče da se trebaju sami boriti sa svojim problemima, i sami se iz njih izvući, da je to njihova briga.

Što treba dječacima?
Kindlon i Thompson (1999) u svojoj knjizi lijepo ističu kako je tradicionalno viđenje dječaka, koje zanemaruje i negira njihovo osjećanje, obojilo i njihovo viđenje samih sebe kao nekoga tko je iznad i izvan svijeta osjećaja. Ističu sedam točaka koje mogu promijeniti način na koji oblikujemo i štitimo emocionalni život dječaka. Za početak, potrebno je dozvoliti dječacima da imaju svoj unutarnji život, da mogu doživljavati sveukupnost ljudskih emocija, pomoći im da razvijaju emocionalni jezik kako bi razumjeli sami sebe i druge te im omogućiti sigurno okruženje za izražavanje svih emocija. Nadalje, potrebno je prepoznati i prihvatiti često visoku aktivnost dječaka i osigurati im sigurno mjesto na kojem je mogu ispoljiti. U odgojno-obrazovnom okruženju, vrtićima i školama, često se upravo dječaci spominju kao izazov u poštivanju pravila, navodi se da ometaju rad, upadaju u riječ, naguravaju se, ustaju pod satom… Dječacima se zbog toga često govori da se trebaju smiriti, da su problematični i često vrlo rano pokupe etiketu „zločestih“. Osim što u komunikaciji s djecom uvijek trebamo govoriti o njihovom ponašanju kada postavljamo granice, a ne kritizirati njih kao bića, dječaci trebaju naučiti vladati svojim tijelom, ali istovremeno se ne osjećati krivo zbog svoje energičnosti. Kako bismo se povezali s dječacima i doprijeli do njih, često je prvo potrebno uvažiti njihovu potrebu da se prikažu jačima, pokazati poštovanje prema njihovom obrambenom stavu i izbjeći situacije u kojima će se osjećati posramljeno. Također, važna lekcija za dječake je naučiti da emocionalna hrabrost stvarno jest hrabrost i izvor snage. Dječaci puno čuju o fizičkoj snazi i hrabrosti u kontekstu fizičke borbe, ali ne i o emocionalnoj hrabrosti. Potrebni su im uzori od kojih će vidjeti da je hrabro pokazati ranjivost, suosjećanje, brižnost ili moralnu odgovornost. Dječacima treba i odgoj s dovoljno jasnih i čvrstih granica, ali i dovoljno topline, i svakako odgoj koji nije temeljen na grubosti. Grubost u odgoju uči dječake da je ona prihvatljiv način rješavanja problema i narušava naš odnos s njima. Dodatno, dječacima treba iskustvo emocionalne povezanosti s drugima, primjeri u njihovoj okolini koji pokazuju da je u redu pokazati ljubav i povezanost, kroz riječi ili zagrljaj, te im je potrebno vidjeti da ljubav pokazuju i muškarci. Na kraju, dječacima je potrebno da znaju da ne postoji samo jedan način za biti muškarac, već da ih postoji mnogo. Stručnjaci koji rade s dječacima često se susreću s tim da neki dječaci muku muče jer se ne uklapaju u tradicionalna očekivanja o tome kakvi bi trebali biti, neki od njih nisu sportski tipovi, neki su nježni, neki interesima, izgledom ili nečim drugim odudaraju od društvene norme muškosti. Dječaci su različiti i njihova različitost je bogatstvo i za njih i za njihovu okolinu.
Za kraj, iz svega do sada navedenog možemo zaključiti da nam i znanost i iskustvo pokazuju da su društveni imperativi postavljeni dječacima štetni za njih same i za njihovu okolinu. Dječaci koji su naučeni da nije prihvatljivo pokazivati osjećaje i ranjivost, da nije prihvatljivo pokazati ljubav i suosjećanje, da muškarci ne plaču i da je u redu biti nasilan prema drugima, odrastaju u muškarce koji teško uspostavljaju emocionalnu povezanost s drugima i koji skrivaju svoj emocionalni svijet. Dječaci koji nauče pokazivati osjećaje, biti ranjivi, brižni i empatični, lakše dišu u svojoj koži svjesni da je to zapravo hrabrost i snaga

(1) Spol je društvena kategorija temeljena na biološkim karakteristikama te s obzirom na spol osoba može biti muškog spola, ženskog spola ili može biti interspolna odnosno osoba rođena sa spolnim karakteristikama koje se ne uklapaju u medicinske i društvene norme ženskih ili muških spolnih karakteristika (APA, 2015). Spol se definira pomoću više bioloških karakteristika kao što su spolni kromosomi, spolni hormoni, spolne žlijezde te unutarnji i vanjski spolni organi.
(2) Rod podrazumijeva društvena očekivanja i norme oko specifičnih stavova, osjećaja i ponašanja koji se vežu uz muževnost odnosno ženstvenost (APA, 2015). Kada se govori o rodu, često se zanemaruje raznolikost mogućih rodnih identiteta, odnosno individualnih doživljaja vlastitog roda. S obzirom na rod osobe se mogu identificirati kao žene, muškarci ili transrodne osobe (osobe čiji se rodni identitet razlikuje od rodnog identiteta očekivanoga za spol koji im je pripisan pri rođenju).
(3) Rodni stereotipi su generalizirana uvjerenja o tipičnim karakteristikama muškaraca i žena kojima se gotovo svim osobama određenog spola pripisuju istovjetne karakteristike, neovisno o stvarnim varijacijama.
(4) Rodne uloge podrazumijevaju skup kako nevidljivih tako i jasno izraženih pravila koja upravljaju rodnim odnosima te dodjeljuju različite poslove i vrijednosti, odgovornosti i dužnosti muškarcima i ženama, a izražavaju se na tri razine: na razini kulture društva u najširem smislu te riječi – uključujući norme i vrijednosti društva; na razini institucija društva – obitelji, obrazovanja, sustava rada i dr., te na razini socijalizacijskih procesa, prije svega u obitelji (Borić, 2007).

Literatura:
Addis, M.E. i Mahalik, J.R. (2003). Men, Masculinity, and the Contexts of Help Seeking. American Psychologist, 58 (1), 5–14.
American Psychological Association, Boys and Men Guidelines Group. (2018). APA guidelines for psychological practice with boys and men. Dostupno na:
http://www.apa.org/about/policy/psychological-practice-boys-men-guidelines.pdf
American Psychological Association. (2015). Key Terms and Concepts in Understanding Gender Diversity and Sexual Orientation among Students. Washington: American Psychological Association.
Archer, J. (2004). Sex Differences in Aggression in Real-World Settings: A Meta-Analytic Review. Review of General Psychology, 8(4), 291–322.
Aronson, E., Wilson, T.D. i Akert, R.M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb: Mate.
Borić, R. (Ur.). (2007). Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije. Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH.
Brajša-Žganec, A. i Hanzec, I. (2015). Samokontrola, razumijevanje emocija i agresivno ponašanje dječaka predškolske dobi. Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, 17(1), 13-24.
Halim, M.L. i Ruble, D. (2010). Gender Identity and Stereotyping in Early and Middle Childhood. U J.C. Chrisler, D.R. McCreary (eds.). Handbook of Gender Research in Psychology. (str. 495-526). New York: Springer.
Hyde, J. S. (2005). The Gender Similarities Hypothesis. American Psychologist, 60(6), 581–592.
Kindlon, D. i Thompson, M. (1999). Odrastanje Kaina – kako zaštititi emocionalni život dječaka. Zagreb: Biblioteka „Mali veliki čovjek“.