ZA ZPD PISALA MARINA MILKOVIĆ
Psihologijska istraživanja se dugo bave proučavanjem motiva ljudskog ponašanja, kako onog socijalno nepoželjnog, tako i socijalno poželjnog. Altruizam je jedan od oblika prosocijalnog ponašanja odnosno dobrovoljnog, namjernog ponašanja čiji je rezultat korist za drugu osobu (Lay & Hoppmann, 2015). Sam termin “altruizam” skovao je francuski filozof Auguste Comte i potječe od latinske riječi “alteri” (drugi) te se definira kao nesebično ponašanje koje rezultira s koristi za drugu osobu, bez koristi i uz određeni rizik za osobu koja pomaže (Sonne & Gash, 2018). Altruistična djela obično izazivaju divljenje okoline. Primjeri altruizma su spašavanje nečijeg života od požara, poplave, utapanja ili naleta automobila, zatim doniranje organa, volontiranje u teškim okolnostima, doniranje za osobu značajne količine novca i slično.
Iz evolucijske perspektive, altruizam nije nesebičan čin već još jedan način kako želimo osigurati preživljavanje svojih gena, s obzirom na to da istraživanja pokazuju da smo skloniji altruistično se ponašati prema onima s kojima smo u srodstvu (Madsen i sur., 2007). Dakle, vjerojatnije ćemo “spasiti” svoje dijete, roditelje ili rođake. Situacije altruističnog ponašanja u odnosu na strance evolucijske teorije objašnjavaju recipročnim altruizmom, odnosno time da čak i u takvim situacijama altruizam dugoročno donosi dobit pojedincu (Trivers, 1971; prema Hoppman, 1981). Naime, u opasnim okolnostima više šanse za preživljavanje imaju oni koji su skloni međusobnom pomaganju, nego oni koji će se s opasnosti nositi sami. Osim toga, šanse za altruistično ponašanja prema strancu su veće ako je gubitak za osobu koja pomaže manji.
Opisana tumačenja altruističnog ponašanja pretpostavljaju da drugima pomažemo, čak i kada to predstavlja određeni gubitak za nas, zato što želimo ostvariti neku dobit za sebe, makar to bilo socijalno odobravanja, održavanje pozitivne slike o sebi ili izbjegavanje osjećaja krivnje jer nismo pomogli.
Ipak, nije baš korist za sebe jedini motiv altruističnog ponašanja i stvari su ipak složenije od toga. Prema drugom pristupu takvo ponašanje može biti nesebično i ponekad stvarno samo želimo pomoći drugima. Eventualna dobit poput socijalnog odobravanja i ugodnih osjećaja zbog altruističnog ponašanja ne mora biti razlog zbog kojeg smo nekome pomogli, već samo nenamjerna posljedica (Batson i sur., 2009).
Jedan od takvih pristupa u fokus stavlja empatiju kao objašnjenje altruističnog ponašanja. Dakle, ponašamo se altruistično jer empatiziramo s patnjom druge osobe i želimo joj pomoći. Paralelno je moguće ostvarivanje određene dobiti za nas koja nije motiv altruističnog ponašanja, već nenamjerna posljedica: smanjivanje empatičke pobuđenosti, izbjegavanje negativnih posljedica zbog propuštanja da se nekome pomogne ili ostvarivanje društvene ili osobne (simboličke) nagrade zbog toga što se čini ono što je ispravno i dobro (Batson i sur., 2009).
Istraživanja pokazuju da je altruistično ponašanje pozitivno povezano s boljim mentalnim i fizičkim zdravljem te općom dobrobiti, doprinosi našoj socijalnoj integraciji, smanjuje preokupiranost osobnim problemima doprinosi češćem doživljavanju ugodnih emocija (Post, 2005). Također, prosocijalno, pa tako i altruistično ponašanje je samo dijelom genetski determinirano, a značajno ovisi o okolinskim čimbenicima odrastanja, te se pokazalo da djeca kod koje s obzirom na porijeklo postoji rizik od potpuno suprotnog i izrazito sebičnog ponašanja (npr. antisocijalno ponašanje), mogu u zdravoj i podržavajućoj okolini usvojiti prosocijalno ponašanje (Sonne & Gash, 2018). Dakle, altruizam i prosocijalno ponašanje su dobri za naše zdravlje i dobrobit te se mogu naučiti.
S obzirom na sve opisano, nije ni čudno da se o altruizmu i prosocijalnom ponašanju često u literature govori kao o “socijalnom ljepilu” koje omogućava različitim ljudima da žive uglavnom mirno i skladno (Lay i Hoppmann, 2015). Možemo zaključiti da neovisno o tome jesu li motivi prosocijalnog ponašanja i altruizma više egoistični ili altruistični, više evolucijski ili socijalni, svakako kao društvo i kao pojedinci puno dobivamo time što smo spremni jedni drugima činiti dobro.
Literatura:
Batson, C.D., Ahmad, N. & Lishner, D.A. (2009). Empathy and Altruism. U Shane J. Lopez & C.R. Snyder (Ur.). The Oxford Handbook of Positive Psychology (2 ed.). London: Oxford University Press.
Hoffman, M. L. (1981). Is altruism part of human nature? Journal of Personality and Social Psychology, 40(1), 121–137.
Lay, J. C., & Hoppmann, C. A. (2015). Altruism and Prosocial Behavior. Encyclopedia of Geropsychology, 5, 1–9.
Post, S.G. (2005). Altruism, Happiness, and Health: It’s Good to Be Good. International Journal of Behavioral Medicine, 12(2), 66–77.
Sonne, J. W. H. & Gash, D.M. (2018). Psychopathy to Altruism: Neurobiology of the Selfish–Selfless Spectrum. Frontiers in Psychology, 9, 575.