AGRESIVNOST – NAŠ NEPRIJATELJ ILI PRIJATELJ?

ZA ZPD PISALA ANDREA GERČAR

Zamislite idući scenarij: stojite u redu u banci i netko se progura ispred vas bez pitanja. Što ćete učiniti?

Drugi scenarij: idete slijepom ulicom kasno navečer kad uočite da vas netko prati. Napadač je iza vas, izvadio je nož i nemate kamo pobjeći. Što ćete učiniti?

A sada zamislite da u obje situacije nemate sposobnost da budete agresivni. Kako se osjećate?

Premda se čini da je u prvom scenariju “trošak” odustajanja od agresivnosti poprilično malen (ako ne opomenete osobu koja se progurala ispred vas najgora posljedica je da ćete čekati duže u redu i neko vrijeme osjećati ljutnju zbog nepravde), dok bi vas u drugom scenariju nekorištenje agresije u svrhu samoobrane moglo koštati života – na duge staze stvari nisu toliko crno – bijele. Ukoliko u većini situacija u životu reagiramo tako da svoju emociju ljutnje i popratnu energiju potiskujemo i zadržavamo u sebi, ona se nakuplja u našem tijelu i nagriza nas (ponekad i doslovno – npr. kroz pojačanu kiselinu u želucu), pa na taj način agresija koja nam konstruktivnim usmjeravanjem prema van omogućuje da zaštitimo naše osobne granice, naše potrebe, ciljeve i vrijednosti, kao i nama važne odnose, zapravo postaje destruktivna i usmjerena prema nama samima.

No, kada govorimo o agresivnosti, o čemu zapravo govorimo? I koja je zapravo razlika između agresije i nasilja? Krenemo li bespućima interneta i stručne literature u potrazi za ovim odgovorom, suočit ćemo se s nizom definicija koje zapravo ne pomažu u razjašnjavanju te razlike, a u slučaju agresivnosti definicije uglavnom obuhvaćaju samo njezin destruktivni oblik. Evo jedne od takvih definicija iz područja socijalne psihologije: „agresija je ponašanje s namjerom nanošenja povrede drugoj osobi koja je motivirana izbjeći tu povredu“ (Allen, J.J. i Craig, A.A., 2017). Ovakva definicija ima svoju vrijednost jer socijalnim psiholozima omogućuje i olakšava provođenje valjanih istraživanja; naime, ukoliko nismo jasno odredili što je točno konstrukt kojeg mjerimo (u ovom slučaju, agresivnost), ne možemo interpretirati ili razumjeti značenje rezultata koje smo dobili, niti drugi istraživači mogu ponoviti naše istraživanje na drugim skupinama sudionika. No, definicije koje su kreirane s ciljem da budu što jednostavnije i jasnije kako bi bile mjerljive nisu nužno najkorisnije i u području kliničke primjene, tj. u radu s pojedincima. Možemo li, primjerice, uskraćivanje prava djeci da izraze sasvim prirodne ljudske emocije poput ljutnje i tuge – što je čest slučaj kod prezaštitnički nastrojenih roditelja – shvatiti kao određeni oblik agresije prema djeci? Možemo li uskraćivanje prava na suočavanje s frustracijama, preprekama i izazovima koji su nužni za učenje i daljnji rast i razvoj shvatiti kao oblik agresije? Premda ona nije izravna, to je vrsta zamaskirane agresije koja je utoliko destruktivnija jer ju je teže prepoznati kao takvu.

Definicija agresivnosti prema Oxfordskom rječniku u većoj mjeri uvažava suptilnost značenja koje sadrže psihološki konstrukti: „1. agresivnost je emocija ljutnje ili nenaklonosti koja rezultira neprijateljskim ili nasilnim ponašanjem; 1.1. spremnost na napad ili konfrontaciju; 1.2. napad bez provokacije/ silovitost“.

Nažalost, zbog toga što je agresivno ponašanje često popraćeno ljutnjom, i ljutnja je kao emocija postala tabu tema. Logika je iduća: ukoliko nasilju prethodi agresivnost, a agresivnosti emocija ljutnje, najbolje je da stvari sasiječemo u korijenu. Čim je druga osoba ljuta osjećamo ugroženost jer od ljutnje do nasilja samo je nekoliko koraka. No, stvarnost nije tako jednostavna. Premda istraživanja doista jesu pokazala povezanost ljutnje s nasiljem, sama korelacija ne govori nam još ništa o postojanju uzročno – posljedične veze između ove emocije i nasilnog ponašanja.

Zapravo, ono što nalazimo u podlozi ljutnje kod djece, mladih i odraslih koji se ponašaju destruktivno prema sebi ili drugima jest strah – strah od odbacivanja, osjećaja neadekvatnosti, napuštanja i/ili neuspjeha (Bonn, A.S., 2017). Razgovaramo li s mladima koji vrše bullying nad svojim vršnjacima, čut ćemo priče o djetinjstvu koje je ispunjeno usamljenošću i/ili emocionalnim i tjelesnim zlostavljanjem, djetinjstvu u kojem ih nitko zapravo nije pitao kako su, što trebaju, što misle i osjećaju, te iskustvom svakodnevnog kršenja njihovog integriteta od strane osoba koje su ih trebale zaštititi. Za razliku od toga, ljudi s izgrađenom samosvijesti (osjećajem da vrijede samim time što postoje) i zdravim samopoštovanjem (svjesnošću o vlastitim potencijalima i ograničenjima) rijetko imaju problema s vlastitom agresijom, jer su odrasli u okruženju koje je cijenilo cijeli raspon njihovih emocija.

Ljutnja je društvena reakcija koja je odgovor na nešto što se (ne) događa u odnosima s drugima. Naše se agresivne emocije aktiviraju kada osjećamo da drugoj osobi nismo vrijedni onoliko koliko bismo željeli biti. (Juul, J., 2018). Može biti riječ o ograničenom gubitku, kao u slučaju kada druga osoba ne obraća pažnju na to što govorimo. U drugom slučaju može se raditi o puno većem gubitku, kada nam npr. voljena osoba priopći da želi prekid odnosa. To su osjećaji s kojima se svatko od nas susreo mnogo puta tijekom života. No problem nisu agresivne emocije. U odnosima temeljenima na ljubavi posve je prirodno i normalno da se događaju sukobi, da doživljavamo frustracije, da smo ponekad nezadovoljni i nesigurni u to jesmo li drugima (dovoljno) važni. Problem nastaje ako nas nisu naučili kako se sa sukobima nositi, kako se suočiti s vlastitom agresivnošću i dati prostora i njoj i nježnijim emocijama, jer za kvalitetan život trebamo obadvoje.

Kada četverogodišnje dijete protestira jer ne može spavati s roditeljem u krevetu, postoji nekoliko načina na koje roditelj može reagirati. Jedan je način da se počne derati na dijete jer je nerazumno i ne želi se smiriti, a možda će ga i „odgojno“ udariti. U drugom scenariju roditelj će se uplašiti djetetove ljutnje i uslijed toga mu dopustiti da spava s njim u krevetu. No, jedno od mogućih rješenja je i to da dijete zagrli, kaže mu da razumije da je frustrirano, ali da će noćas spavati u svom krevetu i da je to konačna odluka.

U prvoj situaciji, ukoliko se ponavlja, dijete neće naučiti ništa o sebi i svojim emocijama, ali će naučiti da nešto s njim nije u redu. Ako i u većini ostalih životnih situacija bude imalo slično iskustvo u interakciji s roditeljskim figurama, odrast će u osobu koja neće znati kako konstruktivno koristiti svoju agresivnost, već će ju okrenuti prema sebi (kroz osjećaje manje vrijednosti i samookrivljavanje, a u nekim slučajevima i samoozljeđivanje ili suicidalnost), ili će svoj bijes zbog povreda i osjećaja bespomoćnosti koje je doživljavao/la u djetinjstvu okrenuti prema van i nastojati zadobiti moć ponižavanjem ili fizičkim nasiljem prema slabijima. Kod drugog tipa interakcije, koji često obilježava tzv. helikopter roditeljstvo, dijete dobiva poruku da su frustracije nepoželjne, da ono nije sposobno nositi se s njima, da je frustracija nešto što treba što prije ukloniti i da će to u pravilu učiniti netko drugi za njega. Ako i u većini ostalih situacija bude imalo slično iskustvo, odrast će u osobu koja neće naučiti kako kontrolirati svoju agresivnost i sprijateljiti se s njom, tj. koristiti je za posezanje prema okolini kako bi uzela ono što joj treba i ispunila bazične potrebe uz istovremeno poštivanje potreba drugih, već će se koristiti emocionalnim manipulacijama kako bi navela druge da pod svaku cijenu zadovolje njezine potrebe i želje. U trećoj situaciji, roditelj djetetu šalje poruku da su frustracije i neugodne emocije sastavni dio života, da vjeruje u njega i njegovu sposobnost da se nosi s njima i da je tu za njega ako treba podršku. Ukoliko dijete i u većini drugih situacija bude imalo slično iskustvo, najvjerojatnije će odrasti u osobu jasno izražene samosvijesti i zdravog samopoštovanja, koje zna reći ne kada misli ne, i reći da kada misli da.

Fritz Perls, jedan od osnivača geštalt psihoterapije, u svom djelu „Ego, glad i agresija“ (1969.) agresivnost naziva „instinktom života“, umjesto dotadašnjeg psihoanalitičkog shvaćanja agresivnosti kao predstavnika tzv. „instinkta smrti“. Perls je fazu razvoja zubi i pojavu dentalne agresije kod dojenčadi te način na koji se roditelji nose s njom smatrao važnom za kasniji odnos djeteta ne samo prema hranjenju, već i prema ostaloj simboličkoj hrani koju preuzima iz svijeta, a to su stavovi, vrijednosti, moralna načela, vjerovanja i sl. Dentalna je faza značajna jer korištenjem zubi (griženjem, žvakanjem) dijete postaje sposobno vlastitim snagama hranu usitniti i uz pomoć probavnog sustava asimilirati u organizam te na taj način čini prve korake na putu veće neovisnosti u odnosu na roditelje. Drugim riječima, dijete više nije, kao ranije dok nije imalo zube, u potpunosti ovisno o tome da mu roditelji usitne hranu koje će onda ono jednostavno progutati ili popiti – ono razvojem zubi od objekta postaje subjekt koji aktivno sudjeluje u procesu svog hranjenja. Perls je smatrao kako je preduvjet našeg psihičkog odrastanja stjecanje sposobnosti da „prožvačemo“ intelektualnu hranu tj. da kritičkim promišljanjem („prožvakavanjem“) sami odlučimo što je za nas od stavova i vrijednosti koji nam se nude hranjivo („probavljivo“), a što nije (što nam „teško sjeda na želudac“).

O ulozi agresivnih impulsa koji omogućuju postupnu individuaciju djeteta – odvajanje od roditeljske figure i razvoj djeteta kao samostalne osobe – pisao je 70-ih godina 20. stoljeća i Donald Winnicott, ugledni britanski pedijatar i psihijatar. Iako su neke njegove ideje, kao i Perlsove, bile prilično radikalne i razvojna istraživanja nisu potvrdila sve njegove teze, ostaje činjenica da je agresivnost snaga koja omogućuje postupnu separaciju djeteta od roditelja (Johnson, S.M., 1994). Ako su ti impulsi zanijekani ili strogo kažnjavani („Ma nisi ti ljut na mamu, ti mamu voliš, je li tako?“; „Ako me još jednom lupiš, ja ću tebe još triput jače!“), bit će otežan njihov kasniji razvoj u konstruktivni, zdravi oblik agresivnosti, kojega odlikuje samoregulacija i usmjerenost k cilju, a koju najčešće prepoznajemo kao asertivnost. U tom slučaju, obično će se razviti jedan od dva polaritetna odgovora. Neki će razviti krajnje pasivan stav, pri čemu će agresija biti pretjerano kontrolirana, s iracionalnim strahom da će i najmanji izraz agresivnosti izazvati nepojmljivu štetu, dok će drugi imati česte epizode intenzivnih agresivnih ispada, koji doista mogu biti destruktivni i nanijeti ozbiljnu štetu drugima. Kod nekih će se pak izmjenjivati oba polariteta. No, ako roditelji uspiju uspostaviti granice bez poništavanja dječjeg integriteta („Uf, to me boli! Ne sviđa mi se kad me udaraš. Izgleda da si jako ljut?“) dijete otkriva da je agresija sastavni dio života, ali i da su granice nužne. Kroz niz ovakvih iskustava, s vremenom će naučiti kako regulirati svoju agresiju i kako je izraziti tako da ne bude prejaka pa naudi drugima ili bude preslaba, pa ne bude učinkovita. Naučit će kako u svojoj agresiji, kao i u ostalim emocijama i impulsima, može vidjeti svog saveznika koji mu daje važnu informaciju o tome što mu je u životu dragocjeno i za što se želi boriti.

Agresivnost nam daje energiju da se konstruktivno izrazimo na različite načine; ona ima svoj udio u našoj ambicioznosti, u težnji da budemo uspješni u onome što radimo; ona je tu kada uživamo u vlastitoj jedinstvenosti i različitosti od drugih; gura nas kada osjetimo nepravdu i poduzimamo konkretne društvene akcije, kada se natječemo u različitim sportovima, dok govorimo o nekoj temi koja nas jako zanima, kada slikamo, pišemo ili pjevamo; daje nam energiju za borbu sa životnim nedaćama; omogućuje nam da zaštitimo sebe i svoje bližnje.

„Konstruktivna agresivnost je poput seksualnosti i ljubavi: sve troje čini život mogućim, obogaćuje naše odnose i vodi do većih spoznaja i kvalitete života. Prihvatite je u sebi i moći ćete stvoriti prostor za svu djecu i mlade koji trebaju i nadaju se vašem empatičnom vodstvu.„ (Juul, J., 2018).

 Korištena literatura:

  1. Allen, Johnie & Anderson, Craig. (2017). Aggression and Violence: Definitions and Distinctions. Preuzeto sa: https://www.researchgate.net/publication/323784533_Aggression_and_Violence_Definitions_and_Distinctions
  2. https://www.lexico.com/en/definition/aggression
  3. Bonn, A.S. (2017). Fear-Based Anger Is the Primary Motive for Violence: Anger Induced Violence is Rooted in Fear. Preuzeto sa:

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/wicked-deeds/201707/fear-based-anger-is-the-primary-motive-violence

  1. Perls, F. (1969). Ego, Hunger and Aggression: The Beginning of Gestalt Therapy. New York: Vintage Books.
  2. Juul, J. (2018). Agresivnost! Nov i opasan tabu? Vodič za bolje razumijevanje agresivne djece i mladih. Split: Harfa.
  3. Johnson, S.M. (1994). Character Styles. London: W.W. Norton Company.