NOVINARSKI RAZGOVORI #DRUGI

Intervju vodila i pripremila za ZPD: Sandra Tolić

Intervju je proveden s novinarkom koja se bavi istraživačkim novinarstvom na televiziji

Sandra: Možemo započeti s pitanjima vezanim uz motivaciju za ulazak u novinarstvo. Kako si odabrala postati novinarka, to jest, s kojom motivacijom si ušla u novinarski posao?

Novinarka: Dijelom zbog tzv. tinejdžerskih ideala. To mi se činila kao idealna profesija u kojoj možeš putovati, upoznati ljude, utjecati na promjene i promijeniti društvo na bolje, naravno. Bio je taj neki sklop fantaziranja o tome kako ćeš nešto značajno promijeniti, jer eto, ispravljaš nekakve krive drine. Mislim, apsolutno me to drži i danas, samo to zrelije percipiram. To je kao s ljudskim pravima koje već smatramo izborenim, zajamčenim, a zapravo je ta borba konstantna, svaki dan se borimo da ih zadržimo. Tako mi se čini da u novinarskoj struci se sad mi zapravo borimo, čak se bojim to izreći uopće da je ta bitka izgubljena, kao da se svaki dan borimo za nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Kao, postoje točna pravila kako novinarstvo treba izgledati, a mi svaki dan ispočetka, pod ‘mi’, mislim na kompletnu medijsku zajednicu. Čini mi se, da na pravilima struke, na profesionalizmu danas inzistiraju tek idealisti. To se toliko često krši na dnevnoj bazi na toliko različitih načina da to više nije novinarska profesija. Od mnogih medijskih poslodavaca bi bilo poštenije da se redefinira što se od novinara očekuje. Bilo bi to puno poštenije, nego da nas zovu novinarima i ono što mi radimo novinarstvom, a pri tom zbog gledanosti, čitanosti i klikova tjeraju novinarke i novinare da krše pravila struke.

„Nemoj me zvati novinarkom, nemoj to zvati novinarstvom, a tražiti od mene nešto sasvim drugo jer ja ne znam što to ti tražiš, hajmo to redefinirati pa ćemo onda otvoreno znati što je to što mi radimo, ali nemoj to zvati novinarstvom.“

Toliko se krše često pravila struke i onda kad kreneš u tu raspravu ‘Što se to krši? Zašto se to ne smije tako raditi?’ Onda slušaš ta neka demagoška objašnjenja. ‘Trebamo pitati obje strane.’ To je najčešća floskula. Onda, ‘Što gledatelji žele gledati?’, ‘To ljude ne zanima’, ‘Kog bi to zanimalo?’, dakle, traže se nekakvi imaginarni razlozi zašto to baš nije dobro da mi to sada radimo, a zapravo je kriterij isključivo atraktivnost, a ne javni interes. Onda kada spomeneš javni interes, onda si neki tamo ridikul koji inzistira i ‘moralizira’.

Sandra: Moram priznati da mogu pronaći dosta poveznica s našom strukom.

Novinarka: Ma nažalost, mislim da je to vrlo rašireno stanje svugdje.

Sandra: Možeš li nam opisati posao koji sad radiš, područje i teme kojima se baviš, ‘pokrivaš’, to jest, koji su radni zadaci koje ispunjavaš ili možda neke specifičnosti pozicije na kojoj trenutno jesi?

Novinarka: Bavim se takozvanim istraživačkim novinarstvom. Takozvanim jer mislim da je zapravo svako novinarstvo istraživačko novinarstvo, svako novinarstvo zahtjeva istraživanje nekog tipa. Nažalost sad to ispada kao nekakva elitna kategorija jer istraživačko novinarstvo iziskuje puno vremena, a vrijeme nitko nema. Sve je uvjetovano klikovima, rokovima koji su sad, koji su što prije da se sve obavi na dnevnoj bazi, pa eto, srećom imam tu privilegiju da imam više vremena za svoj posao. Tu sam u boljoj poziciji od valjda 95% novinara u zemlji.

Jako sam se trudila i radila za tu privilegiju.  Da imam vremena provjeriti, potkrijepiti dokumentima, dokazati informacije koje objavljujem. Strašno je što to nazivam privilegijom. No, većina novinarstva danas se svodi na jedan telefonski poziv ili čak na ‘copy paste’. Tako sa sam u tom smislu zadovoljna zapravo. Može biti puno gore.

Sandra: Jesi li imala neke svoje uzore i na koji način su oni utjecali na tebe, možda na odabir područja kojim ćeš se baviti i na neki drugi aspekt tvog identiteta kao novinara?

Novinarka: *uzdah* Nemam pojma 😊. Ne znam, nisam nikada imala neke uzore u tom smislu da sam sada gledala nekog poznatog novinara na televiziji. Ovo će čak zvučati smiješno, je, imala sam možda više fakat te neke filmske ili likove iz književnosti. U toj tinejdžerskoj dobi koju sam spominjala na početku. Obožavam filmove s novinarima koji se bore za pravdu, kopaju, istražuju, dokažu nepravdu pa pravda pobijedi. J

Sandra: Imaš li možda sada neki film na pameti?

Novinarka: Evo, baš sam nedavno gledala film o američkom novinaru Gary Webb-u, ‘Kill the Messenger’. Svidio mi se jer je prilično realan. Povezao je CIA-u s novcem od droge, uzdizali su ga u nebesa u redakciji, dobio nagradu za novinara godine, a kad je CIA počela stiskati uredništvo i diskreditirati njega osobno postao je nepoželjan. U konačnici, da skratim, čovjek je pukao pod pritiskom i ubio se. To je ekstreman primjer, ali dio oko toga da često moraš braniti svoju priču i od samih kolega i kad ne pripadaš mainstreamu te se gleda jako kritički jest realnost. S druge strane, nekako mi se čini da ta novinarska profesija to pretpostavlja, osjećaj za pravdu, potrebu da dođeš do neosporne istine, pa onda i spremnost na potencijalnu žrtvu ili herojstvo, kako hoćete. Zapravo, moraš biti principijelna, s određenom dozom ludosti i upornosti.

Sandra: Koje su vrijednosti i uvjerenja koja nastojiš ostvariti kroz posao koji svakodnevno radiš? Što je tebi važno u tvom poslu?

Novinarka: Zadnjih godinu, dvije me opsjeda to ne da ispunim neki cilj, već da ne napravim štetu. Zvuči suludo, ali uslijed fake news-a, krivih interpretacija, nekritičkog prenošenja informacija, bojim se greške k’o vraga. Strašno se trudim da ne napravim štetu zato što su ti kriteriji pod kojima te pritišću, često potpuno u suprotnosti s preciznošću koju novinarski posao podrazumijeva. Na koji način se to treba „upakirati“, „prodati“, prezentirati, itd.

Opterećuje me i to mi je najvažnije i konačno cilj da je sve što objavim točno, da ne napravim štetu, niti nekom nedužnom, ali niti sebi kao novinarki. Jer ako se dogodi da pogriješim u poslu, rušim svoj kredibilitet i umanjujem vrijednost svog rada. Kredibilitet mi treba da bi to što objavljujem bilo autentično, vrijedno i imalo težinu.

Sandra: To zvuči dosta opterećujuće, na taj način sagledati.

Novinarka: Pa je. Ali mislim da je to smisao. Ovaj posao nema smisla ako radi štetu. A pošto stalno dobivam dojam da ljudi rade štetu onda je to važno.

Sandra: Kako bi opisala sebe na početku kada si tek počela raditi, kakva si bila tada? A kako se doživljavaš i vidiš sada?

Novinarka: Bila sam puno brzopletija, površnija. Naučila sam puno toga u hodu, na puno toga na što treba obraćati pažnju u ovom poslu. Imala sam tu sreću da me zanimalo, znatiželjna sam, susretala sam ljude koji su me educirali u profesionalnom smislu. Završila sam novinarski fakultet, ali slabo me naučio poslu. To je zanat. Peče se radeći uz profesionalno vodstvo mentora. To danas nedostaje, ako te netko neće naučiti te bitne stvari onda se moraš oslanjati na svoju intuiciju. Znam da sam baš nekoliko puta intuitivno znala da nešto nije u redu. Kada imam neke etičke dileme, srećom imam pitati pametnije od sebe i uvijek se konzultiram u dilemi.

Sandra: Kako sama sebi objašnjavaš promjene koje primjećuješ?

Novinarka: Tako što mi je stalo da dobro radim, ovo je jako važan posao, ne želim biti loša u njemu.

Sandra: Što je tebi teško u vašem svakodnevnom poslu? Koji su izvori stresa, teškoće, prepreke i muke s kojima se suočavate na svom poslu?

Novinarka: Meni je najveći stres da me netko prisiljava da ovaj posao radim po kriterijima gledanosti, profita, svega što nije u definiciji ove profesije zapravo. Po pravilima tržišne ekonomije a ne novinarske profesije. Novinarstvo se naziva robom ili proizvodom po redakcijama, novinari to prihvaćaju, to mi stvara najveći stres.

Sandra: S kojim dilemama i etičkim pitanjima se suočavate i propitujete ih? Na koji način izlaziš s njima na kraj?

Novinarka:  Ja izlazim s njima na kraj tako da ih beskompromisno branim, novinarska etika je svetinja u ovom poslu. Ako imam neke etičke dileme, imam kog pitati, postoji novinarski kodeks, provjeriš stvari, možda postoji negdje neki primjer, konzultiraš se s ljudima. Nekad je bolje ne objaviti ništa uopće. Tanka je to linija, čije prelaženje zapravo ovisi isključivo o autorovoj savjesti. Bilo je par primjera kada sam napravila nešto na rubu etike struke, ali je bilo u javnom interesu.

Sandra: Možeš li navesti neki primjer etičke dileme koja se najčešće pojavljuje ili koja ti je bila najteža?

Novinarka: Evo nešto što je svugdje prisutno i što nije vezano isključivo s mojom redakcijom. Došli smo u situaciju da se ravnopravno pozivaju kao sugovornici ljudi koji su stručnjaci i oni koji pričaju gluposti ili imaju ozbiljne dijagnoze. To je ta floskula ‘objektivnosti’ – pozovimo obje strane. No, upravo srž novinarskog posla, ta odgovornost koju imaš, da ocijeniš koje informacije ćeš na koji način prezentirati javnosti. Dakle, to nije pristranost, to je zdrav razum. Mi smo tu da zagovaramo civilizacijske dosege, nije jednako vrijedan stav o pobačaju religijskog fanatika  i ginekologa, doktorice znanosti ili još bolje, ravnozemljaša i geofizičara ili astronoma. Mislim da je apsolutno legitimno da nikada ne pozovem u emisiju osobu koja tvrdi da je zemlja ravna ploča i da joj dajem prostor. Širiti nepotkrijepljene informacije, znanstveno neutemeljene ili one koje krše prava drugih ljudi u bilo kojem smislu je naprosto neodgovorno. Međutim, dosta kolega ili to ne razumije ili jednostavno ne želi razumjeti. Čak mislim da većina načelno razumije o čemu se radi, ali si to opravdava tim pritiskom komercijalnog medija u kojem će to biti gledano, klikano, čitano, zabavno, a to je postalo općeprihvaćeno mjerilo novinarskog ‘uspjeha’. Kao, pa šta ima veze, i oni imaju pravo reći svoju stranu, mi živimo u demokraciji, pa to je druga strana. I tu se izgubio u potpunosti taj neki zdravorazumski odnos prema tome što je naš posao. To ide u žutilo, novinarska neodgovornost i moderna tehnologija proizveli su fake news. Razdužila sam, ali zapravo, to su rasprave koje često vodim, pa ponekad dobijem etiketu ‘aktivistice’, kojom me diskvalificiraju pa onda i moje ‘pametovanje’. Ali to me uopće ne brine.

Sandra: Na koji način vaš posao i stresori kojima ste izloženi utječu na vas osobno? Kako znate da ste pod stresom, koji su to znakovi i simptomi koji se pojavljuju?

Novinarka: Tako da sam često jako energetski i emotivno iscrpljena, toliko da nisam u stanju ništa kada dođem doma osim blejati na kauču. Sreća pa imam odraslo dijete jer da je manje ne znam kako bi to hendlala jer jednostavno dođem totalno iscrpljena i jedva čekam vikend da se nekako rekuperiram.

Sandra: Primjećujete li neke promjene u načinu kako doživljavate sebe i svijet, u svom ponašanju, uvjerenjima i stavovima, vrijednosnom sustavu? Na koji način se mijenjate kroz svoj posao?

Novinarka: Primjećujem i ne sviđa mi se. Primjećujem na negativan način. Baš sam s jednim kolegom pričala neki dan. Imam osjećaj da postajem netolerantna umjesto da sam tolerantnija. Imam kraći fitilj, nemam strpljenja za neke stvari i da, ljudima možda nasilno namećem svoje viđenje, za koje ja neupitno smatram da je ispravno, a zapravo se bojim da ne postižem time cilj. Da bih to trebala puno strpljivije, pametnije, diskretnije raditi, ako želim utjecati na ljude u profesionalnom smislu. Mislim da je to nakupljena frustracija.

Sandra: A ima li recimo možda nešto pozitivno?

Novinarka: Ha, mislim da je konstantno pozitivno. Meni je ovaj posao najbolji na svijetu, ja ne znam što bih drugo radila. Svaki dan ispočetka dođem kući i mislim si ‘Koliko sam sretna u životu da imam tu privilegiju to raditi, tako živjeti, osjećati se korisnom’ Mislim, banalno je to zapravo, ali to me ispunjava.

Sandra: Meni to zvuči kao zahvalnost?

Novinarka: Da, da, da. Zapravo da. Ali nekad sam ljuta, nekada bih i voljela da ne vidim i ne čujem neke stvari. Ali da, prvenstveno zahvalnost, pogotovo kada nešto dobro napravim, kada neka priča dobro ispadne i prenosi se i bude korisna u socijalnom smislu. Onda je to isto super osjećaj, definitivno. E, a onda me odmah spopadne pomisao da je ovo zaj**** posao, ispričavam se na izrazu, pogotovo na televiziji, ali i u tiskanim medijima. Užasno su ljudi egoisti. Užasni. Ja mislim da su nakon glumaca, tu negdje blizu. Kažem glumci jer čini mi se, koliko sam ih upoznala, da su i oni egoistična populacija 😊. I onda meni pomaže to što se odmah sjetim toga. Ne kažem da sam ja skromna, daleko od toga, ali to je moj način da se branim od tog egoizma valjda. Samo se sjetim da trebam biti zahvalna a ne bahata, jer tko zna što mogu sutra pogriješiti. Danas možeš napraviti najbolju priču na svijetu, a već sutra možeš gadno pogriješiti i sve dobro što si napravio pada u vodu i nitko te više neće shvaćati ozbiljno ako napraviš neku štetu. Tako da si nekako ne dozvoljavam da me nešto dobro  previše ponese. To je posao koji sam odabrala i dužnost mi je da ga radim dobro.

Sandra: 😊 A što ti je u tome bilo teško? Kakvo je to bilo izvještavanje da ti je bilo teško?

Novinarka: To je, mislim, to je slično kao vaš posao, ti slušaš neke najgore ljudske drame ili gadosti, kriminalne radnje, nešto što ne možeš uopće zamisliti da je čovjek proživio, a s druge strane, pravna država i institucije ne funkcioniraju do te mjere da odgovorni za protuzakonita djela hodaju okolo slobodni.  To mi teško pada, primjer svećenika iz Čitluka kojim se bavio kolega Hrvoje Šimičević. Žene ga optužuju za seksualno zlostavljanje dok su bile djeca, no pokraj činjenica, pokraj ispovijesti strašnijih stvari, ljudi i dalje ne vjeruju, i dalje brane tog svećenika, i dalje u njemu vide moralni autoritet u cijeloj sredini. To mi je šokantno. Tu se nekad onda pitam pa koji je uopće onda smisao. Potpuno je nebitno što će netko napisati, objaviti, tu ljudi imaju svoj film i prilagođavaju informacije. I onda si ti ili plaćenik ili si pristran, ovakav ili onakav jer se ne uklapaš u njegovu viziju njegovog svemira. Nemam pojma.

Sandra: Utječe li tvoj posao na tebe privatno i na druge uloge koje imaš i živiš te na koji način?

Novinarka: Mislim da da. Mislim da i više nego što bih htjela. Mislim da moji bližnji misle da je meni to važnije od svega na svijetu, a to mi je žao. Često puta mi je znalo moje dijete predbaciti, i znam da je njoj drago, da je ponosna što ja to radim, da se njoj sviđa, i tako dalje. Ali na nekoj osobnoj razini mislim da mi zamjera jer me previše to okupira. Zato što ja to ne odvajam, ja ne odvajam taj posao od sebe kao osobe. Mislim da mi odgovara karakterno, da uopće nemam potrebu odvajati to. Možda jedino u tom smislu kada sam ispaćena pa jedino želim leći na kauč da odmorim mozak.

Sandra: Što ti se čini kako javnost danas doživljava novinarstvo?

Novinarka: Mislim da danas ljudi mahom doživljavaju novinarstvo kao nešto što je u službi neke više sile u liku moćnika, politike, novca, a ne njih samih. Nisu svjesni da je to profesija koja je u službi javnosti, koja radi za njihovo dobro, da je to javni servis bez obzira o kojem mediju se radilo, da je to primarna svrha novinarstva, nego puno ljudi to gleda kao nečiji alat.

Sandra: Imaš li ideju zbog čega?

Novinarka: Imam, to je dosta kompleksno. Od onog sociološkog da svatko ima svoje viđenje svijeta uvjetovano okolinom, odgojem, pa onda s napretkom tehnologije, ali i potpunim srozavanjem ove profesije. Nije to bez veze.

Sandra: Kako je to onda za tebe kada javnost ili stručnjaci kritiziraju današnje novinarstvo i senzacionalizam?

Novinarka: Pa nikako. Mislim, to je činjenica, to je točno. Ja sam prije svega ljuta na kolege koji ne poštuju sebe ni posao koji rade pa daju za pravo ljudima da to primijete.

Sandra: Vidiš li ti u tome neki svoj komad odgovornosti možda?

Novinarka: Sigurno. Mislim, ja radim taj posao. Stalno preispitujem svoje kompromise, pridonosim li svemu, trudim li se dovoljno konstruktivno utjecati na to što se događa oko mene. To su frustracije koje me proganjaju svakodnevno. Da li ja sada tim sitnim kompromisima, jer sam pristala na to, sudjelujem u tome, produbljujem to sranje koje se događa. A opet sve što činim je upereno protiv srozavanja struke, želim raditi pošteno ovaj posao, mislim da je korisno da ga ostanem raditi.

Sandra: Ima taj jedan dio, a ima onda možda dio tvoje odgovornosti na način da ti ne radiš to toliko i da si uzor svojim kolegama?

Novinarka: Ja osjećam stalno taj pritisak da to radim tako. Mislim, ovo će možda zvučati malo arogantno, ali ima ljudi do čijeg mišljenja držim i te ljude pitam, ali načelno od kolega, jako malo držim do mišljenja većine kolega obzirom da gledam njihov rad. Ne znam, žao mi je.

Sandra: Kako se ti nosiš sa zahtjevima posla koji radiš? Što radiš da ti bude lakše ili da izađeš na kraj s teškoćama i stresorima koje si opisala? Što ti pomaže?

Novinarka: Mogu se dosta prilagoditi da radim od kuće pa nekako da izbjegnem okolinu koja me ponekad frustrira. Jedino što mi zapravo pomaže je konstantno ponovno uvjeravanje i preispitivanje i uvjerenje da radim ispravno pa mi onda manje teško pada. Vjerojatno bi mi još teže padalo da pristajem raditi stvari koje mi se naredi da bi trebalo. Umjesto toga biram gdje ću se i kako dodatno angažirati u slobodno vrijeme. To me veseli.

Sandra: Kada se ujutro spremaš na posao, što je to što te vodi, motivira?

Novinarka: Zavisi od priče koju radim. Zanimljivo mi je, svaka ta priča mi je napeta, volim taj adrenalin ‘sad ću tu nešto riješiti, sada ću nešto dobro objaviti’. Dosta sam često u napadu na neke državne institucije, nositelje vlasti, onda mi je to nekakvo pogonsko gorivo.

Sandra: Što je to što te i dalje pokreće i drži da ustraješ u poslu koji radiš, posebno kada ti postane jako teško?

Novinarka: Taj neki ultimativni cilj da društvo bude bolje, a društvo je sve gore u kojem živimo. Onda nekako mislim si, pa ne možeš odustati. Ako svi odustanemo, šta onda? Imam dijete, želim da svijet izgleda normalno, da se svi vole, da sve funkcionira, da su ljudi sretni. Taj tipični cilj 😊 Idealistički 😊. Osim toga, to je moj posao, ne znam raditi ništa drugo.

Sandra: Ima li nešto što bi još željela reći, što ti je važno, a da nije bilo u pitanjima? Neka poruka? Nešto što misliš da bi bilo važno da i javnost zna?

Novinarka: Mislim da je važno da, ne da javnost zna, nego da kolege znaju.. Meni je super to što radite, mislim da kolegama treba pomoći, osnažiti, ne ih kritizirati. To ja pokušavam kao što rekoh, sebe nekako promijeniti. Ne biti nasilna i arogantna kad ih uvjeravam da rade krivo. J Pokušati pozitivno utjecati na svoju okolinu u smislu profesionalnog ponašanja, odnosa prema poslu. Osnažiti ih, dati im za pravo da inzistiraju na nekim stvarima, da imaju argumente, da imaju temelje, da ih se podsjeti što je njihova profesija i da im se da za pravo da to mogu raditi, da to smiju raditi, da to je tako. Ljudi su ucijenjeni egzistencijalno i onda su valjda u strahu pristaju na svašta. U tom smislu treba struku osnaživati. Masa kolega i ogugla kad dugo rade, a onda olako krenu tretirati ljude kao brojke, slučajeve. Zaboravi se da se radi o ljudima, dehumanizira ih se. Trudim se da mi se to ne dogodi, ali vidim da razvijam taj cinizam koji prije nisam imala.

A javnost? Često mi se dogodi da me čovjek nazove i onda mi ispriča nešto i onda pitam ‘Je li bi vi govorili o tome’, a on ‘Ne, ne, ne… Pa šta je vama? Evo, ja sam vam rekao, vi ste novinar, istražite.’ Novinari rijetko imaju vremena šest mjeseci kopati da bi nešto saznali ili potvrdili njegovu priču ili informaciju koju ti je netko rekao. Rijetki će ustrajati danas u tome.  A živcira me i što se nekad ljudi ponašaju kao da su oni tebe unajmili da ti odradiš posao za njih – ‘Vi ste novinari, izvolite sada to srediti’. Dakle, to je jedna krajnost, i druga krajnost ‘Ma što god ja rekao, ti ćeš ionako objaviti što ti hoćeš, šta ti plate, šta ti kažu, šta ti narede…’. Ne znam kako mijenjati tu svijest u ljudi osim raditi kako treba.