MONSTRUOZNA STUDIJA

ZA ZPD PISALA SANDRA TOLIĆ
U protekloj godini bavili smo se i sami ‘senzacionalističkim’ naslovima, koji imaju utjecaj na javnost. Pisali smo o tome kako odgovorno izvještavati o temama vezanim uz psihološku dobrobit te o važnosti iznošenja znanstvenih činjenica i etičnosti u javnom istupanju.
Pitam se što ste pomislili kada ste pročitali naslov istraživanja? I koliko će sam naziv istraživanja imati utjecaja na vaš doživljaj cjelokupnih događanja prije, za vrijeme i nakon studije. Navedena studija (provedena 1939. godine) doživjela je vrhunac 2001. godine kada su mediji u SAD-u počeli pisati o šestero odraslih osoba koji su podigli multimilijunsku tužbu protiv države Iowa i Sveučilišta u Iowi.
Pa, krenimo od početka.
Wendell Johnson, rođen 1906. godine u Roxbury-ju, u državi Kansas. Bio je predsjednik razreda kao i najbolji učenik svoje srednje škole. Mnogi su ga se sjećali kao ‘razrednog klauna’, ali i dječaka koji je intenzivno mucao. Bez obzira, humor ga je učinio popularnim. Također, volio je pisati i čitati. Navedena teškoća ga je odvela na Sveučilište Iowa gdje su se provodili deseci eksperimenata na području mucanja te su se tada logopedi borili za to da logopedija bude prepoznata kao znanstveni smjer. Isprva je želio studirati engleski jezik, no s vremenom se prebacio na studij psihologije i govorne patologije. Johnson je rekao kako je postao govorni patolog jer je sam trebao jednoga. Mnogi njegovi kolege su jednako kao i on imali velikih teškoća u vidu mucanja te su često jedni drugima služili kao ‘zamorci’. Naime, vadili su svoju krv, priključivali se na elektrode,  lupali si međusobno po koljenima kako bi testirali reflekse, vadili bilježnice i pisali svoje i tuđe greške u govoru i riječi koje bi zamuckivali. Primjenjivali bi elektrošokove i pucnjeve blizu uha kako vi vidjeli hoće li šok utjecati na njihovo mucanje. Stavljali bi gipseve na dominantu ruku kako ne bi zbunjivali mozak i prestali mucati jer se tada vjerovalo da mucanje nastaje prilikom neravnoteže desne i lijeve polutke mozga. Katkada se na Sveučilištu moglo vidjeti oko 30-tak studenata koji su igrali badminton s nedominantnom rukom dok je dominanta bila u gipsu. Johnson je tada htio pobiti sva tadašnja znanstvena objašnjenja o biološkoj podlozi mucanja stvorivši teoriju temeljem vlastitog iskustva i nazvao ju je dijagnozogeničkom teorijom mucanja. Smatrao je da ‘Mucanje ne nastaje u ustima djeteta već u uhu roditelja’, to jest, da se mucanje uči. Želeći potvrditi teoriju smislio je eksperiment i kao voditeljicu eksperimenta je postavio studenticu Mary Tudor.
Eksperiment je proveden u Domu za siročad Iowa (‘The Iowa Soldier and Sailors Orphans’ Home) koji je bio osnovan u svrhu smještaja djece izbjeglica i siročadi očeva koji su poginuli u Civilnom ratu. Do 1939., kada je bio vrhunac Velike Depresije u SAD-u, Dom je zaprimio više od 600 djece bez adekvatne roditeljske skrbi. Tada je Mary Tudor započela selekciju od 22 djece koji su postali subjekti istraživanja. Nikome nije bila rečena namjera istraživanja. Djeca su bila uvjerena kako će se s njima provoditi logopedske vježbe. Njezine eksperimentalne hipoteze su se smatrale kompliciranima. Naime, ne samo da je cilj bio inducirati mucanje kod djece koja nemaju teškoće govora, jedan od ciljeva je bio ustanoviti hoće li djeca koja imaju teškoće mucanja prestati mucati ako im se bude govorilo da je njihov govor uredan. Među 22 odabrane djece, njih 10 su učitelji i odgajatelji ocijenili kao djecu koja mucaju. Tudor i 5 studenata su ocjenjivali govor djece na skali od 1 do 5 gdje je 1 značilo da im je govor otežan, to jest da mucaju, a 5 da je fluentan. Desetero djece koja su mucala su podijeljeni u dvije grupe. 5 ih je podijeljeno u grupu IA, eksperimentalnu grupu, a 5 u grupu IB, kontrolnu grupu. Djeci u grupi IA se govorilo ‘Ti ne mucaš. Tvoj govor je uredan’, dok se djeci u grupi IB govorilo ‘Da, tvoj govor je loš kako su ti ljudi i rekli’. Ostalo 12-ero djece je nasumično izabrano iz populacije djece koja su imala fluentan i uredan govor.  Od toga 6-ero djece je dodijeljeno u skupinu IIA, skupinu djece koja je u konačnosti podigla tužbu, a 6-ero u skupinu IIB. Djeci u skupini IIA, u rasponu dobi od 5 do 15 godina, se govorilo da njihov govor nije uopće normalan, da su započela s mucanjem i da moraju to ispraviti istog trena. Djeci u grupi IIB, koja su bila slične dobi kao djeca u grupi IIA, se govorilo da su normalnog govora te ih se tako i tretiralo tako da su im davani komplimenti za fluentnost i urednost govora te ljepotu izgovora. Eksperiment je trajao od siječnja do kraja svibnja 1939., a intervencije su se sastojale od toga da je Tudor svakih nekoliko tjedana razgovarala sa svakim djetetom oko 45 minuta. Djeci koja su pripadala skupini IA je govorila rečenice poput ‘Prerasti ćeš mucanje i moći ćeš govoriti puno bolje nego što sada govoriš. Ne obraćaj pažnju na druge što ti govore, oni ne razumiju da je to samo faza’. Djeci u skupini IIA (djeca koja ne mucaju, a uvjerava ih se da mucaju) je govorila ‘Osoblje je došlo do zaključka da imaš jako puno problema s govorom… Imaš mnoge simptome djeteta koje započinje s mucanjem. Moraš se zaustaviti odmah. Upotrijebi svoju volju i moć. Napravi bilo što, što te može odvratiti od mucanja… Nemoj pričati osim ako ne možeš to učiniti pravilno…’. Rezultati eksperimenta ukazivali su na to da je dvoje djece iz skupine IIA popravilo svoj govor, govor drugo dvoje je ostao nepromijenjen, dok se od preostalo dvoje fluentnost govora smanjila. Što se tiče skupine djece iz IA, dvoje ih je malo poboljšalo fluentnost govora, kod dvoje se fluentnost pogoršala, a kod jednog je ostalo nepromijenjeno.
Rezultati nisu potvrdili navedene hipoteze, dapače, bili su neočekivani na način da djeca koja su mucala, a uvjeravana su da ne mucaju su i dalje imali teškoće, dok djeca koju su uvjeravali da mucaju, a nisu mucala, nisu ni počela mucati. Međutim, eksperiment je imao utjecaj na određenu djecu. Djeca iz skupine IIA su počela iskazivati određena ponašanja koja iskazuju djeca s poteškoćama mucanja. Iskazivali su inhibiranost, osjetljivost, neugodu, reakcije koje pokazuju mnogi odrasli ljudi koji mucaju. Postojala je tendencija da manje govore.Također su imali motorički nemir u nogama, šaptali su, pucketali prstima, ‘gutali’ slova, udahnuli bez da izgovore riječi i zatvarali usta bez riječi. Imali su određene popratne simptome koji se često mogu vidjeti kod ljudi koji mucaju, no govor je u njih bio uredan. Zaključno, nisu ‘stvorili’ djecu koja mucaju, već su inducirali prateće tikove i pretjeranu samosvjesnost. Navedeno se može naučiti i pojačati, dok se kliničko mucanje ne može. Mucanje postoji ili ne postoji. Stoga, Johnsonova teorija nije bila potvrđena.
Nakon provedenog eksperimenta, Tudor je tri puta volonterski osigurala naknadni tretman s djecom koja ranije nisu mucala, a govorilo im se da imaju teškoće. Djeci je priznala kako ipak nisu mucala. U svom pismu, 1940. je napisala kako vjeruje da će se s vremenom oporaviti, ali da su istraživaći svakako ostavili određeni utisak na djecu koja nisu mucala, a uvjeravana su da imaju teškoće. 1939. godine je napisala doktorsku disertaciju na navedeni eksperiment i posvetila ga je Johnsonu. Johnson nikada nije službeno objavio navedenu studiju niti ju je spominjao u svojim predavanjima. Postojala je bojazan kako bi navedeni eksperiment mogao naštetiti njegovom ugledu i da je bio uznemirujuć s obzirom na to da je provođen na djeci u ‘sirotištu’. Nekii kolege su navodili kako ih je podsjećao na eksperimente koje su nacisti provodili na ljudima. Bliski Johnsonovi kolege navode da je on iz prve ruke iskusio emocionalnu bol prouzročenu ukazivanjem na to da muca te da je sigurno osjetio neugodnost nad provedenim eksperimentima. Također, vjerovali su da je eksperiment i proveo radi ‘većeg dobra’. Tijekom 40-tih godina, bez obzira na provedeni eksperiment, Johnson je bio popularan predavač i često je studente poticao da si postave pitanje ‘Kada god čujete dogmatičnu i apsolutnu izjavu bilo kojeg ‘stručnjaka’, zapitajte se – Što misliš i kako znaš?’. Ne samo da je navedeni eksperiment bio moralno uznemirujuć, rezultati su za Johnsona bili zbunjujući. Podaci nisu išli u prilog njegovoj teoriji kako je mucanje isključivo naučeno i na razini ponašanja. Nekad je znao reći da je jedno dijete ipak počelo mucati, iako to nije bilo službeno zabilježeno u radu Tudor. Johnson je ostatak svog života proveo pokušavajući dokazati svoju teoriju. Umro je 1965. od srčanog udara za radnim stolom pišući uvodni tekst za Britansku enciklopediju o poremećajima govora. U posthumano objavljenom tekstu stoji rečenica ‘Dijete uči govorno ometajuće ponašanje dok se pokušava suzdržati od mucanja i tako dobiti odobrenje… Osobe s teškoćama govora… tradicionalno poznaju prezir, podsmjeh i čak odbojnost svog društva’.
Mnogo se pitanja podiglo nakon provedenog eksperimenta, osim nepotvrđenih hipoteza, najviše se pričalo o etičkom i moralnom postupanju kao i činjenici da ipak pozitivna potkrepljenja, kao i negativni efekti imaju određeni utjecaj na ponašanje djeteta. Nakon što je navedeno istraživanje dobilo medijsku pozornost 2001. godine, Johnsonov sin je napisao niz članaka koji su zapravo ‘branili čast’ njegovog oca (http://nicholasjohnson.org/wjohnson/). Godine 2007., država Iowa se nagodila sa šestero sudionika istraživanja i predstavnika onih koji su umrli u međuvremenu, a sudjelovali su u istraživanju (djeca iz skupine IIA) u iznosu od 925,000$. Sveučilište Iowa im se službeno ispričalo 2001. godine.
Razmišljajući o navedenom istraživanju kao i o samoj biografiji Johnsona, postavlja se pitanje o odgovornosti psihologa kao stručnjaka i profesionalaca spram djece, mladih, odraslih, klijenata… važnosti svijesti o utjecaju koji imamo i odgovornosti koju posao donosi. Ovo, kao i mnoga druga istraživanja o kojima pišemo danas, ne bi se mogla provesti upravo iz razloga vezanih uz etički kodeks struke. Svatko od nas imao je određenu intrinzičnu motivaciju pri odabiru svog posla, baš kao i Johnson. Isto tako, svakodnevno se trudimo biti svjesni da naša iskustva nisu ista kao iskustva ljudi koji nam dolaze i da ne doživljavamo svijet na isti način i kroz iste oči. Razumijemo važnost znanstveno potvrđenih činjenica i teorija, kritički se osvrćemo i promišljamo, imajući u vidu etičnost i stručnost u svakodnevnom radu.
Literatura:
Reynolds, G. (2003). The Stuttering Doctor’s ‘Monster Study’. The New York Times
Silverman, F.H. (1988). The ‘Monster’ Study. Journal of Fluency Disorders, 13, 225-231.