ZA ZPD PISALA TIA TOMIŠA
Zamislite da vozite u blizini svoje kuće i zaustavi vas prometni policajac koji vam kaže da ste vozili brzinom od 60 km/h u području gdje je najveća dopuštena brzina 40 km/h. Policajac je vašu brzinu izmjerio radarskim uređajem i vjerujete da je informacija točna. Nakon što ste došli kući pregledate obavijest o počinjenom prekršaju koju vam je dao policajac i utvrdite da su netočno navedene okolnosti u kojima je počinjen prekršaj (vrijeme, lokacija, vidljivost). U obavijesti stoji da možete u iduća 3 dana platiti kaznu u visini od 250 kn ili se žaliti prekršajnom sudu u roku od 8 dana.
Što biste učinili? Biste li odmah platili kaznu ili biste uložili žalbu?
Što mislite da bi većina drugih ljudi učinila?
Ako ste pomislili da bi većina drugih ljudi učinila isto što i vi, niste sami. Mi ljudi imamo ozbiljnu tendenciju precjenjivati koliko se drugi slažu s nama. Bilo da se radi o našim mišljenima, vjerovanjima, preferencijama, vrijednostima ili navikama skloni smo pretpostaviti da se veći postotak drugih slaže s nama nego što to uistinu čini. Takva pristranost u razmišljanju dovodi do percepcije da postoji konsenzus kojeg zapravo nema, a u socijalnoj psihologiji naziva se efekt lažnog konsenzusa.
1977.godine Ross, Greene i House su studentima Sveučilišta Stanford dali da se zamisle u nekoliko situacija poput ove s početka teksta i ponuđena su im dva alternativna rješenja predstavljenog problema. Tražili su ih da učine 3 stvari:
- Pogode što bi učinili drugi – trebali su za svako ponuđeno rješenje odrediti koji postotak drugih ljudi bi se odlučilo za tu opciju (npr. koliko ljudi bi platilo kaznu, a koliko uložilo žalbu)
- Kažu što bi oni sami učinili
- Opišu osobine ljudi koji bi se odlučili za pojedinu opciju (npr. na skali od –50 do +50 procijenjivali su koliko je samopouzdana, sklona prepiranju, upoznata s pravom i škrta tipična osoba koja je odlučila platiti kaznu, a koliko tipična osoba koja se odabrala žaliti
Sudionici su, bez obzira na to koju su opciju odabrali, očekivali da će i drugi većinom izabrati isto. Kada su opisivali osobnost ljudi koji bi odabrali suprotno, davali su ekstremnije procjene nego kada su procjenjivali tipičnu osobu koja bi odabrala isto što i oni. Grubo rečeno, bili su skloni one koji se s njima ne slažu doživjeti kao neobične, čudne, kao da „nešto ne valja s njima“!
U drugom su eksperimentu Ross i suradnici zamolili studente da 30 minuta hodaju po kampusu sa sendvič reklamom na kojoj je pisalo „Eat at Joe’s“ („Jedi kod Joea“) ili „Repent“ („Pokaj se“), a rečeno im je da je to dio istraživanja kako različiti ljudi reagiraju na poruke ovisno o načinu prezentiranja poruke. Istraživači su zapravo htjeli stvoriti konfliktnu situaciju poput onih iz priča u prvom eksperimentu. Studentima je objašnjeno da neće snositi negativne posljedice ako odluče ne sudjelovati, ali će propustiti interesantno novo iskustvo i priliku da pomognu istraživačima. Suočeni su dakle s izborom: hodati sa sendvič reklamom ili odbiti. Kao i u prethodnom eksperimentu, nakon što su sami donijeli odluku, studenti su trebali procijeniti što će drugi sudionici odlučiti i kakve su osobine studenta koji je pristao, a kakve studenta koji je odbio nositi reklamu.
Rezultati su potvrdili nalaze prethodnog istraživanja. Studenti koji su pristali nositi reklamu smatrali su da će u prosjeku 62% studenata pristati, dok su studenti koji su odbili smatrali da će ih tek 33% pristati. Kao i ranije, osobine onih koji su odlučili drugačije od njih procjenjivali su kao ekstremnije, tj. češće su davali ocjene pri krajevima skale nego kada su procjenjivali osobine onih koji su napravili isti odabir. Dakle, zaključivali su da ta odluka (suprotna od njihove) govori mnogo više o onima koji su je donijeli nego što njihove odluke govore o njima samima.
Ovakvi rezultati pokazuju da smo skloni prosuđivati kako drugi donose odluke na temelju onoga kako ih mi sami donosimo. A kada se njihove odluke ne podudaraju s našima, skloni smo, samo na temelju te informacije procjenjivati njih kao ljude, a ne samo njihove odluke pa čak ih ocijeniti kao čudne ili neprihvatljive.
Zašto se to događa?
Više je razloga. Motivirani smo misliti da drugi ljudi misle i ponašaju se kao i mi jer to pozitivno utječe na naše samopouzdanje. Najbolje smo upoznati s vlastitim stavovima i vjerovanjima, a budući da su nam oni stalno na umu, lakše se dosjećamo situacija kada se drugi slažu s nama, nego onih u kojima se ne slažu. Uz to, obično poznajemo i družimo se s ljudima s kojima dijelimo interese, iskustva, vrijednosti i poglede na život. Ti ljudi će uistinu češće donositi slične odluke kao i mi. To je jedan od razloga zašto smo se njima okružili. No to ujedno znači da imamo ograničen uzorak ljudi i ponašanja na temelju kojih donosimo procjene pa je vjerojatno da one neće biti sasvim točne kada predviđamo ponašanje šireg kruga ljudi.
Efekt lažnog konsenzusa nije moguće u potpunosti izbjeći, svi smo mu podložni. No, možemo imati na umu da precijenjujemo u kojoj mjeri drugi misle kao i mi pa kad donosimo važne odluke koje se ne tiču samo nas pitati i druge za mišljenje, a ne pretpostaviti da će se sigurno složiti s nama. A kad drugi donose izbore različite od naših, sjetiti se da je to možda učestaliji izbor nego nam se na prvu doima i ne čini osobu nenormalnom ili nerazumnom, samo drugačijom od nas u drugačijim okolnostima.
Literatura:
Marks, G., Miller, N. (1987). Ten years of research on the false-consensus effect: An empirical and theoretical review. Psychological Bulletin. 102 (1): 72–90.
Ross, L., Greene, D., House, P. (1977). The “false consensus effect”: An egocentric bias in social perception and attribution processes. Journal of Experimental Social Psychology. 13 (3): 279–301.