ZA ZPD PISALE ANDREA VRANIĆ I MARINA MARTINČEVIĆ
„Starimo, i ne znam da l’ će ikad išta biti dovoljno,
a poslije reći ćemo tako je trebalo…“
U pol 9 kod Sabe
Starimo. I što smo stariji, veće su šanse da počnemo razmišljati sporije, pamtiti lošije, ili na neki drugi način osjećati i pokazivati oslabljene kognitivne sposobnosti. Iako je ovo slabljenje neizbježno, kako, koliko i u kojim sposobnostima će ono biti primjetno, različito je od osobe do osobe. Usprkos različitim putevima kojima nas godine sustižu, jedno je sigurno – čak i normalno starenje podrazumijeva patološke promjene mozga, npr. smanjenje ili propadanje nekih neuralnih struktura.
Krajem 1980-ih nekoliko je istraživanja objavilo nalaze autopsija koje su u 45-65% slučajeva ukazivale na uznapredovali stadij Alzheimerove demencije, dok za života kod tih osoba nisu bili primjetni znakovi demencije (Katzman i sur., 1989; Mortimer i sur., 2003). Objašnjenje ovih nalaza nazvano je moždanom rezervom. Moždana rezerva opisuje mogućnost da usprkos patološkim promjenama mozga ostanemo na visini kognitivnog zadataka, odnosno da ne gubimo na uspješnosti u nekom zadatku. Količina moždane rezerve odnosi se na strukturu mozga i uglavnom se izražava kao volumen mozga, broj sinapsi ili opseg glave. Nova istraživanja su tehnikom snimanja aktivnosti mozga (npr. magnetskom rezonancom) upotpunila starije nalaze pa danas znamo da se kod osoba s višim stupnjem rezerve utvrđuju, ne samo strukturalne, već i funkcionalne promjene u mozgu, npr. promjene u metabolizmu glukoze ili prokrvljenosti nekih regija (Mondini i sur., 2016).
Osobe s većom moždanom rezervom mogu podnijeti veću količinu moždanog oštećenja prije pojave kliničkih simptoma. Stoga će isto oštećenje kod osoba s manjom rezervom dovesti do slabijeg uratka u zadatku, nego kod osoba s višom moždanom rezervom. Dok moždana rezerva predstavlja pasivni potencijal, mogućnost aktivnog suočavanja s neurodegenerativnim promjenama nazivamo kognitivnom rezervom. Kognitivna rezerva predstavlja razliku između opažene razine kognitivnog funkcioniranja i razine koju očekujemo u skladu sa stupnjem oštećenja mozga te osobe. Naš se mozak aktivno suprotstavlja oštećenju ili slabljenju, učinkovitijim korištenjem aktivnih neuralnih mreža ili stvarajući alternativne mreže. Možemo reći da je kognitivna rezerva sposobnost improvizacije da se nađe alternativan put do rješenja, kad uobičajen put nije prohodan.
Kako nastaje kognitivna rezerva?
Hoće li se biološko slabljenje iskazati u našem ponašanju, uvelike određuju naša životna iskustva i navike (Stern, 2009). Više godina školovanja i viši stupanj obrazovanja, češće i bogatije socijalne interakcije, rad u kognitivno zahtjevnom okruženju (npr. menadžerske i visokostručne pozicije) osnažuju um i time podižu spremnost za suočavanje s neuralnim propadanjem, kakvo se događa u demenciji, Parkinsonovoj bolesti, pri moždanom udaru, multiploj sklerozi, ili pak kod kognitivnog slabljenja tipičnog za starenje. Više rezerve može pomoći boljem funkcioniranju pri nenadanim životnim događajima, u stresnim razdobljima ili postoperativnom oporavku (kada mogu nastupiti poteškoće oporavka zbog primjene anestezije). Istraživanja u kojima su sudionici praćeni i ispitivani kroz duži niz godina, u više navrata, tzv. longitudinalna istraživanja, upućuju na zaštitni utjecaj zanimanja koja podrazumijevaju viši stupanj odgovornosti i slobodnih aktivnosti koje uključuju učenje, pažnju, pamćenje ili druge intelektualne vještine.
Obrazovanje povećava kognitivnu rezervu jer učenje i usvajanje novih znanja i vještina potiče rast i povezivanje sinapsi, mjesta spajanja živčanih stanica. Zahtjevnija okolina i radni zadaci osiguravaju bolju pripremu za rješavanje problema tako što proširuju bazu znanja i iskustava te potiču fleksibilnost razmišljanja jer poteškoće često treba rješavati „online“, kako se pojavljuju. Poticajne slobodne aktivnosti, koje uključuju usvajanje novih znanja i vještina, djeluju slično. Kognitivnu rezervu se zapravo može zamisliti kao oročenu štednju, s visokim poticajnim sredstvima – što više i ranije uložimo, imamo više u rezervi. Za eventualne crne dane.
(Samo)pomoć za kognitivnu rezervu
Očito svatko od nas ima veliku mogućnost upravljanja svojom kognitivnom rezervom. Aktivan životni stil i veći broj različitih aktivnosti uvelike doprinose osnaživanju kognitivne rezerve. Primjerice, odlasci u kino s prijateljima, učenje stranog jezika, briga o kućanstvu i drugim ljudima pomaže boljem funkcioniranju u starijoj dobi (Scarmeas i Stern, 2003). Intervencije poput kognitivnih treninga, također osnažuju rezervu i omogućuju bolje suočavanje s neurodegenerativnim promjenama. Dobra vijest je da ne treba prolaziti kroz neki kognitivni dril, u vojnoj maniri, kako bi se postiglo osnažilo um jer su mnoge ugodne i opuštajuće aktivnosti izuzetno kognitivno poticajne, npr. čitanje, sviranje instrumenata, slušanje glazbe i ples mogu imati pozitivan učinak na odgodu pojave različitih oblika demencije (Verghese i sur., 2003). Još je bolja vijest da, iako je količina priskrbljene rezerve to veća što smo mlađi počeli ulagati, nikad nije kasno za štednju – rezerva se može pojačavati i u starijoj dobi (Cotelli i sur., 2012).
O bolestima, pa i starenju, često razmišljamo fatalistički – bit će što bude. I, bit će – što bude i što sami napravimo, a možemo puno. Kognitivnu rezervu će potaknuti sve aktivnosti koje nisu rutinske i automatske, koje su dijelom izazovne i raznolike, koje potiču različite sposobnosti: strani jezici, složeniji recepti, novi hobiji, intenzivnija vježba. Uobičajeno nam je vježbati kada želimo bolju fizičku kondiciju i spremati zimnicu za „nek se nađe“ – zaista nema razloga za ne uvježbati i svoje misaone sposobnosti, e kako bismo bili fit i spremni za „bude li trebalo“.
Literatura:
Katzman, R., Aronson, M., Fuld, P., Kawas, C., Brown, T., Morgenstern, H., . . . Ooi, W. L. (1989). Development of dementing illnesses in an 80-year-old volunteer cohort. Annals of Neurology, 25, 317-324.
Mortimer, J.A., Snowdon, D.A. i Markesbery, W.R. (2003). Head circumference, education and risk of dementia: findings from the Nun study. Journal of Clinical and Experimental Neurology, 25, 671–679.
Mondini, S., Madella, I., Zangrossi, A., Bigolin, A., Tomasi, C., Michieletto,M., … Mapelli, D. (2016). Cognitive Reserve in Dementia: Implications for Cognitive Training, Frontiers in Aging Neuroscience, 8.
Scarmeas, N. i Stern, Y. (2003). Cognitive reserve and lifestyle. Journal of clinical and experimental neuropsychology, 25, 625-633.
Stern, Y. (2009). Cognitive reserve. Neuropsychologia, 47, 2015-2028.
Verghese, J., Lipton, R.B., Katz, M.J., Hall, C.B., Derby, C.A., Kuslansky, G., … Buschke H. (2003). Leisure activities and the risk of dementia in the elderly. New England Journal of Medicine, 348, 2508-2516.