ZA ZPD PISALE KRISTINA PERIŠIĆ I SENA PUHOVSKI
Vijesti su tijekom desetljeća postale sve negativnije. Takav trend pokazalo je istraživanje Kaleva Leetaru-a koji je proučavao prosječni ton New York Timesa u razdoblju od 1945. do 2005. Prosječni ton se određivao na temelju broja i konteksta korištenih riječi s pozitivnim i negativnim konotacijama, poput dobro, ugodno, lijepo ili strašno, užasno i užasavajuće. Pokazalo se da je trend prema snažnoj negativnosti vijesti započeo ranih 1960-ih, opažao se u 80-ima i 90-ima nakon čega je uslijedio blaži pad negativnosti u vijestima, sve do napada 11. rujna 2001. kada se iznova opaža porast negativnosti koja traje sve do 2005. Uz spomenutu analizu, analizirani su i razni članci i emisije u 130 zemalja svijeta u razdoblju između 1979. i 2010., a dobiveni rezultati pokazali su stabilnu liniju prema negativnosti. O tome zašto čitamo ono što nas uznemirava mogli ste čitati prethodnih dana, a u ovom tekstu se bavimo time utječu li vijesti i ako da, na koji način na naše mentalno zdravlje.
Na pitanje što stalna izloženost negativnim vijestima čini našem mentalnom zdravlju nemamo točan odgovor niti puno znanstvenih informacija. Ipak, nizozemski istraživači Boukes i Vliegenthart su 2015. proveli istraživanje koje se bavilo pitanjem kakav utjecaj na mentalno zdravlje ima gledanje teških (hard news) i lakih (soft news) vijesti, odnosno teških i lakih informativnih emisija na televiziji. Podjela i definiranje teških i lakih vijesti poznata je u literaturi u području novinarstva i komunikacijskih znanosti. Ta se podjela vijesti ne odnosi na dvije različite vrste sadržaja koji se obrađuje, već razliku čini način na koji se obrađuju. U emisijama i programima koji pretežno stvaraju lake vijesti, veća je ravnoteža između „negativnih“ i „pozitivnih“ priča i rijetko se pruža dodatno stručno znanje o temama koje obrađuju. Odabirom sadržaja i sugovornika pokušava se održati lagani ton bez obzira na vijest koja se obrađuje. Teške vijesti se definiraju kao negativne, odnosno ne pokušavaju pružiti umjetnu lakoću teškim temama i omogućuju gledateljima dobivanje ili širenje znanja o raznim političkim i društvenim zbivanjima te su pretežno orijentirane na sustav. U teškim vijestima, uzroci i ishodi određenih događaja su prikazani kao društveni, a ne kao individualni.
U ovom istraživanju sudjelovalo je 2767 sudionika koji su ispunjavali upitnik u tri različite vremenske točke. Korištene su mjere medijske izloženosti teškim i lakim vijestima te mjera mentalnog zdravlja koja se mjerila putem subskale mentalnog zdravlja (dio instrumenta Short-Form Health Survey, SF-36). Rezultati pokazuju da gledanje teških vijesti ima negativniji utjecaj na mentalno zdravlje od gledanja lakih vijesti. Autori dobivene nalaze objašnjavaju osjećajem bespomoćnosti koji teške vijesti izazivaju kod ljudi te nedostatkom zabavne komponente koja bi gledatelje mogla odvratiti od njihovih svakodnevnih briga. Osim predstavljenog istraživanja, nekoliko psiholoških studija pokazalo je kako televizijski gledatelji mogu razviti stresne reakcije zbog neizravne izloženosti traumatskim događajima putem medija. Navedene reakcije javile su se nakon izvještavanja o terorističkim događajima (prema Boukes i Vliegenthart, 2017).
Iako je ovo istraživanje samo jedno i potrebno je još detaljnije istražiti učinak medijskih sadržaja kojima smo izloženi, ne treba zanemariti trend koji se pokazao. Ne čudi da gledanje i svjedočenje tuđoj patnji izaziva osjećaj nemoći, tuge i straha kao i potrebu da se od takvih sadržaja izmaknemo. Termin sekundarna traumatizacija (dobro poznat u traumatskoj psihologiji) jasno nam objašnjava kako svjedočenje teškim događajima i katastrofama može dovesti do nekih simptoma traumatizacije, pogotovo ako je događaj blizak osobi koja je izložena vijesti (na primjer; vijest o pucnjavi u školi drugačije će pogoditi osobu koja nema djece, osobu koja ima djecu ali živi u nekoj drugoj zemlji ili pak osobu čije dijete ide u tu školu) ili ako je izloženost kontinuirana (na primjer; dugoročno, svakodnevno praćenje vijesti iz ratom pogođene zemlje vjerojatno će intenzivnije utjecati na ljude nego jednokratna vijest o potresu).
Althaus navodi da je praćenje vijesti poželjno ponašanje i važno za funkcioniranje demokracije jer povećava znanje i razumijevanje društvenih i političkih zbivanja, budi interes i motivira za participaciju u kreiranju društvenih politika usmjerenih na dobrobit pojedinaca i društva (prema Boukes i Vliegenthart, 2017).
Ovo područje, utjecaja teških vijesti na mentalno zdravlje, svakako je potrebno dalje istraživati jer znamo da na temelju jednog istraživanja nije moguće donositi ozbiljne zaključke. No, ono postavlja važno pitanje. Na koji način možemo postići to da smo kvalitetno informirani o događanjima u svijetu pa i onim teškim, a da pri tome maksimalno očuvamo svoje mentalno zdravlje?
Jedan dio odgovornosti svakako nose mediji (ukoliko žele razmišljati i brinuti o mentalnom zdravlju ljudi) od kojih s pravom očekujemo da upravo takve vijesti obrađuju profesionalno i kompetentno kako bi se dale objektivne informacije, a ne povećavala gledanost odnosno čitanost medija senzacionalističkim podizanjem panike i straha.
No što ćemo sa dijelom odgovornosti koju za vlastito mentalno zdravlje nosimo mi – konzumenti?
Govoreći o vlastitom mentalnom zdravlju u ovom kontekstu, čini se važnim spomenuti dva pojma: svijesnost i osobnu odgovornost. Kako bismo smanjili moć koju bombastični naslovi imaju potrebno je obratiti pažnju na to kako oni utječu na nas – dakle osvijestiti vlastite misli, osjećaje, reakcije na ono što konzumiramo. Kada smo svijesni svojeg biološkog i psihološkog funkcioniranja možemo si lakše, u trenucima kada nas preplavi strah, uznemirenost ili nelagoda, svoje reakcije objasniti, nazvati ih pravim imenom i razumjeti proces koji je do njih doveo. Razumijevanje onoga što nam se događa i kreiranje samopodrške koja je potrebna kada odlučimo pratiti i baviti se teškim temama i sadržajima, pomažu u nošenju s emocijama i stanjima u kojima jesmo. Takvo ponašanje može pomoći u smanjenju osjećaja uznemirenosti. Preuzimanje osobne odgovornosti proces je koji počinje odgovorima na pitanja: što mogu ili ne mogu, hoću ili neću, želim ili ne želim, trebam ili ne trebam. Živjeti vlastitu osobnu odgovornost pomaže nam da odaberemo sadržaje i teme koje ćemo pratiti, u kojoj mjeri i u kakvim emisijama. Razumijevanje osobnih motiva odnosno zašto to činimo, vjerojatno će nam pomoći i da izdržimo nelagodu i uznemirenost (primjerice: tuga i bespomoćnost me preplavi kada čitam o tome kako se tretiraju azilanti u našoj zemlji i kada čujem njihove priče, no želim ih pročitati jer onda znam što se oko mene događa i mogu nešto učiniti da pomognem, a to je ono što mi je važno). Na nama je da odaberemo portale ili emisije koje pratimo, trenutke kada odlažemo novine ili gasimo televiziju ili pak medije kojima vjerujemo i smatramo ih vjerodostojnima. Odabir činimo, odnosno osobnu odgovornost preuzimamo i tako da kao pojedinci ali i kao profesionalci biramo reagirati na senzacionalistički prikazivane vijesti, tražimo preuzimanje odgovornosti onih koji ih pišu ili uređuju, javno govorimo o toj temi i ne konzumiranjem utječemo na prodaju.
Literatura:
- Boukes, M., & Vliegenthart, R. (2017). News consumption and its unpleasant side effect: Studying the effect of hard and soft news exposure on mental well-being over time. Journal of Media Psychology, 29(3), 137-147.
- Leetaru, K. (2011). Culturomics 2.0: Forecasting large-scale human behavior using global news media tone in time and space. First Monday, 16(9).
- Pinker, S. (2018). Enlightenment Now: The Case for Reason. Science, Humanism, and Progress, 47.
Preporuka za daljnje čitanje:
Juul, J. (2011). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago.