ZA ZPD PISALA SENA PUHOVSKI
Odnos između roditelja i djeteta ponekad je vrlo jednostavna, a ponekad najkompliciranija stvar na svijetu. Bio kompliciran ili jednostavan, svakako je izuzetno važan za odrastanje svakoga od nas pa samim time i jako zanimljiv za proučavanje.
Ovaj tekst bavi se privrženošću, ranom, prvenstveno emocionalnom, vezom između bebe i osobe/a koja o bebi brine odnosno: „…emocionalni odnos koji se kroz nekoliko razvojnih faza gradi između djeteta i jedne (najčešće majke) ili više odraslih osoba koje o njemu skrbe. […] Strah od nepoznatih osoba i sigurnost u blizini majke jasni su znakovi potpuno stvorene privrženosti između djeteta i majke.“ (Petz, B. (ur.) 2005. str. 370-371). Taj, prvi odnos, osnova je za onaj koji će se tijekom života razviti između roditelja i djeteta ali i za način na koji će osoba postojati i odnositi se u odnosima sa drugim bliskim ljudima u svojem životu (prijateljima, partnerima i na kraju svojom djecom).
Kako se stvara privrženost?
Kada se rodi mala beba, koliko god se pripremali za roditeljstvo, nađemo se u jednoj sasvim novoj izrazito uzbudljivoj i pomalo zastrašujućoj situaciji. Pitamo se što ćemo sa bebom, kako ćemo najbolje brinuti za nju, kako ćemo znati što joj treba, kada i koliko? A najčešće imamo i neke ideje o tome kako bismo trebali, što su nas učile majke i bake, što piše u knjigama, što kaže Internet… Za to vrijeme beba nam daje mnoge znakove; plače, spava, nemirna je, guguće. Negdje između bebinih znakova i našeg propitkivanja rađa se privrženost, način na koji zadovoljavamo potrebe svoje bebe i brinemo o njoj. Ne možemo uvijek znati najbolje, nekada ćemo pogriješiti pa pokušati ponovno, shvatiti da beba ne voli npr. da ju se nosi nego voli da joj se pjeva; međutim ako većinu vremena uspijemo uskladiti svoje postupke sa bebinim potrebama stvorit će se sigurna privrženost. Dijete će naučiti da postoji osoba (ili još bolje, osobe) na ovome svijetu koje su tu kad joj nešto treba, koje ju utješe, presvuku, zagrle, pjevaju joj, koje su naprosto tu. Ovakvo iskustvo daje djetetu ono što je najvažnije za to da se kasnije u životu osjeća dobro u vlastitoj koži, daje mu osjećaj sigurnosti i povjerenja u ljude.
Na sreću najveći broj djece ima ovakva iskustva, međutim postoje i različite okolnosti u kojima se razvije nesigurna privrženost. Nesigurna se privrženost razvija u situacijama kada potrebe djeteta nisu zadovoljene, najčešće na dva načina, dijete ili ne dobiva ono što mu treba već dobiva roditelja koji je izrazito uznemiren i kaotičan u svojim nastojanjima da dijete umiri, ili pak dobiva roditelje koji ignoriraju potrebe djeteta i ne reagiraju na znakove koje dijete šalje. Ovakva djeca imaju sasvim drugačiji doživljaj svijeta. Ne osjećaju se sigurno i zaštićeno već nevažno, ostavljeno, osjećaju da su preveliki teret ili da je svijet opasno mjesto kada su već roditelji tako jako uznemireni. Ne razviju osjećaj sigurnosti kao ni povjerenja u ljude što kasnije u životu može biti povezano sa poteškoćama u ostvarivanju bliskih odnosa. U poslijednje vrijeme, uviđajući da postoje djeca koje se ne uklapaju niti u jedan od gore navedenih obrazaca, psiholozi sve više govore i istražuju dezorganiziranu privrženost koju povezuju sa iskustvom zlostavljanja i zanemarivanja u djetinjstvu.
U današnje doba raznih odgojnih pristupa, koji su vrlo često izrazito permisivni, važno je napomenuti i to da je pretjerana osjetljivost jednako neadekvatan odgovor na dječju potrebu i može biti jednako uznemirujuća kao i ignoriranje ili neosjetljivost. Ono što je ključ za stvaranje sigurne privrženosti jest usklađenost između intenziteta djetetove reakcije i potreba i roditeljskog odgovora. Osim toga u posljednje vrijeme često vidimo i roditelje koji su razvijanje sigurne privrženosti poistovjetili sa time da se nikada ne odvajaju od svojeg djeteta. Sve češće se susrećemo sa roditeljima, koji u najboljoj namjeri i najčešće iz straha, već veliku djecu stalno i svugdje nose ili spavaju sa djecom u krevetu kada to nije potrebno ne bi li ih držali blizu svojeg tijela, a misleći da tako (fizičkim kontaktom) razvijaju sigurnu privrženost u djeteta. Privrženost se razvija u prvim godinama života i tada je dakako važan fizički kontakt između roditelja i djeteta no kasnije ona se odražava kroz prvenstveno emocionalnu, a u znatno manjoj mjeri fizičku vezu. Što je dijete starije za njegov daljnji razvoj postaje itekako važno da istražuje okolinu i odvaja se (što nam i počinje pokazivati, najčešće otprilike u drugoj godini života, inzistirajući da stvari radi samo) polako ali sigurno i sve više, od roditelja.
Roditelji nas često pitaju kako razviti sigurnu privrženost tražeći konkretne upute koje je ponekad teško dati. Za razvoj sigurne privrženosti, a kasnije i bliskog emocionalnog odnosa sa djetetom važno je da se pitamo dvije stvari: što je ono što je potrebno mojem djetetu i što je ono što je meni potrebno da bih joj to mogla dati? Često djeci dajemo ono što mislimo da je nježnost ili sigurnost ili bliskost no na način koji djeci nije potreban i time zapravo zadovoljavamo svoje ideje i sličice u glavi, a ne dječje potrebe.
Što onda činiti pitate se?
Promatrajte svoju bebu, upoznajte ju, istražujte ju i uskoro ćete sve bolje znati što joj treba, svojim reakcijama beba će vam to davati do znanja, a vi ćete ju s vremenom razumjeti sve bolje. Ne brinite, bebe su pune razumijevanja i neće vam zamjeriti ako ponekad ne shvatite odmah. Vjerujte sebi i svojoj bebi, svojem partneru/partnerici barem mrvicu više nego što vjerujete internetu, knjigama i savjetima dobronamjernih susjeda, djedova i baka. Kada vidite da vam je teško, nestrpljivi ste i nemate kapaciteta da proučavate potrebe svoje bebe, odmorite, pozovite nekoga da se malo pobrine o vama. To ne znači da ste loša majka ili otac ili da ne volite svoje dijete i ne možete brinuti o njemu već samo da ste ljudsko biće kojem je povremeno teško.
Ako ste roditelji starijeg djeteta i čitanje ovog teksta vas je uznemirilo jer imate osjećaj da je sve gotovo, udahnite duboko. Nikada nije kasno za novi početak jer čarolija međuljudskih odnosa je takva da jednako kao što imamo kapacitet raniti jedni druge imamo i taj da te rane izliječimo. Dakle, na tom je mjestu važno biti iskren sa svojim djetetom, preuzeti odgovornost za vlastite greške i opet ponovno pitati ali onda i biti spreman zaista čuti odgovor na pitanje: „Što ti treba?“.
Odgovor je skoro uvijek isti – da me voliš takvog kakav jesam i da si tu.
Literatura:
Graham.J.F. (2015).The History of Atachment Theory. Richfield, MN: Faculty of the Adler Graduate School. http://alfredadler.edu/sites/default/files/Graham%20MP%202015.pdf
Hock R.R. (2004). „Četrdeset znanstvenih studija koje su promijenile psihologiju“, Naklada Slap
Leach P. (2007). „Vaše dijete“. Zagreb: Algoritam
Shemmings D. & Shemmings Y. (2011). „Understanding desorganized attachment; Theory and Practice for Working with Children and Adults“. London: Jessica Kingsley Publishers
Petz, B. (ur.) (2005). „Psihologijski rječnik“. Zagreb: Naklada Slap
Vasta R., Haith M.M. i Miller S.A. „Dječja psihologija“, Moderna Znanost, Naklada Slap 1997.