ZA ZPD PISALA LINDA RAJHVAJN BULAT
Tijekom života primorani smo suočiti se s nizom raznih gubitaka, od onih naizgled „manjih“, kao što su svađa i prekid prijateljskog odnosa ili ljubavne veze, do onih za koje će nam svi „priznati“ da je riječ o velikom gubitku, kao što je smrt bliske osobe. Za razliku od ovako široko definiranih gubitaka, traumatski događaji su u pravilu ipak znatno rjeđi događaji, ali na ljude često ostavljaju i dugotrajne posljedice, narušavaju njihovu svakodnevnu životnu ravnotežu, dovode do preispitivanja i mijenjanja vrijednosti i uvjerenja koje osoba ima i na neki način mijenjaju osobu. Primjer takvih događaja može biti teška prometna nesreća, neočekivana smrt bliske osobe, zlostavljanje, svjedočenje nasilju i slično. Bilo da je riječ o gubicima koji nisu traumatski ili o jasnim izvorima traume, suočavanje s takvim događajima nikome nije lako, a naročito djeci kojima su takve situacije najčešće nove, neočekivane i na njih su dobrim dijelom nepripremljena.
Kao odrasli, kao roditelji imamo i potrebu i odgovornost zaštititi djecu i voditi računa da se osjećaju sigurno, voljeno, sretno. Kako gubici i traumatski događaji narušavaju upravo te osjećaje, odrasli obično pokušavaju djecu držati dalje od njih, dalje od razgovora i suočavanja sa smrću bliske osobe, doživljenom nesrećom, doživljenim neugodnim iskustvom. Želimo zaštititi djecu i ne oduzeti im povjerenje i osjećaj sigurnosti, bojimo se konfrontirati ih s konačnošću smrti i prenijeti im svoje emocije, svoj osjećaj tuge i nemoći. Kada djeca tuguju, mi im ne možemo vratiti ono što su izgubili, zbog čega se odrasli uz tugujuće dijete vrlo često osjećaju bespomoćno i frustrirano. Teško nam je gledati dječju patnju, pokušavamo ga/ju zaštititi, ne znamo kako bismo mu/joj pomogli, želimo mu olakšati. Pogotovo može biti teško i zahtjevno biti uz dijete i pružiti mu ono što mu je potrebno ukoliko je odrasla osoba koja brine o djetetu i sama doživjela gubitak. Međutim, kako bi se dijete uspješno prilagodilo na novonastalu situaciju (npr. život bez voljene osobe), važno mu je omogućiti da se suoči s gubitkom i pružiti mu kontekst u kojem će slobodno prepoznati i izraziti svoje osjećaje, misli, postaviti pitanja (i dobiti odgovore), podijeliti svoju patnju s drugima koji su isto tako doživjeli gubitak. U tugovanju je važno da dijete osjeća zajedništvo sa svojom obitelji, da zajedno prođu kroz bolno iskustvo. Kad se dogodi gubitak, djetetu su najvažniji njegovi prirodni pomagači, obitelj, bliske osobe, vršnjaci, prijatelji, učitelji, odgajatelji.
Kao i inače u životu, roditelji su model svojem djetetu i u načinu kako se suočavaju s teškim događajima. Ukoliko pred djetetom skrivamo svoju tugu i bol, on/ona će dobiti poruku da se neugodne emocije ne iskazuju, imat će potrebu oni nas zaštititi od svoje tuge i boli i držati ih u sebi. A to će ih samo udaljiti od uspješnog suočavanja s gubitkom. U redu je plakati pred djetetom – na taj način odrasli pokazuju da dijete nije usamljeno u svojoj tuzi i da je u redu pokazivati vlastite osjećaje. To omogućava zajedničko tugovanje.
Vrlo često, pogotovo ako dijete ne pokazuje za nas očekivane reakcije, odrasli smatraju da ono nije svjesno gubitka i onoga što se događa oko njega. Međutim, to nije točno. Dijete je možda premalo da bi moglo jasno verbalizirati svoje osjećaje ili se možda nalazi u okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim pokazati kako mu je, ali dijete je uvijek svjesno da se nešto događa. Svjesno je toga da nekoga više nema, da su ljudi oko njega tužni ili uznemireni. Razgovarajte otvoreno o svojim emocijama i pomozite djetetu da prepozna i razumije svoje emocije. Djeca koja mogu prepoznati svoje osjećaje lakše se nose s njima nego ona koja to ne znaju. Važno je da dijete dobije poruku da su svi njegovi osjećaji prirodni i normalni, da su razumljivi, da će s vremenom naučiti kako živjeti s gubitkom i da će s vremenom biti lakše. Istovremeno, ukoliko je dijete izgubilo voljenu osobu, važno mu je dati poruku da ju neće zaboraviti, da će ona i dalje ostati dio djeteta, da će uvijek imati uspomenu na zajedničke trenutke. Ukoliko sa djetetom ne razgovaramo o gubitku, ostavljamo ga samoga s njegovom tugom, a ako razgovaramo, pružamo mu ruku kroz proces tugovanja, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške.
Djeca doživljavaju gubitak na način različit od onog na koji to doživljavaju odrasli. Naime, djeca su ovisnija o svojoj neposrednoj okolini, pogotovo o odraslima koji o njima brinu zbog čega je za njih gubitak vrlo često povezan s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Osim toga, mlađa djeca nemaju dovoljno razvijene kognitivne kapacitete koji bi im pomogli razumjeti to što se dogodilo. Zbog toga su odrasle osobe izrazito važne djetetu koje tuguje, kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi na neki način objasnile ono što se događa u okolini oko tugujućeg djeteta na način koji je djetetu razumljiv. U nastojanju da razumiju što se dogodilo, djeca imaju puno pitanja o samom (traumatskom) događaju, na koja roditelji često ne znaju kako bi odgovorili. S jedne strane, žele ih zaštititi od „ružnih“ činjenica i informacija (kada je na primjer riječ o prometnoj nesreći u kojoj je bliska osoba poginula), dok s druge strane im je i samima teško pričati o tome i prisjećati se traume. Ukoliko djetetu ne objasnimo što se dogodilo, ono će samo pokušati razumjeti situaciju na način da stvara slike događaja, da fantazira o tom događaju (toj nesreći). No, kako dijete iskustvo s ružnim događajima najčešće ima samo gledajući (nasilne, neugodne) crtiće, filmove, igrice, njegove/njene fantazije, zamišljene slike događaja mogu biti i znatno gore od stvarnog događaja koji se dogodio voljenoj osobi. Na neki način, pokušavajući zaštititi dijete od saznavanja „groznih“ činjenica o (traumatskom) događaju, izlažemo ga opasnosti vlastite mašte i zamišljanju još i gorih „činjenica“. To naravno ne znači da djetetu trebamo opisati svaki detalj traumatskog događaja, ali znači da trebamo pratiti interes djeteta kroz odgovaranje na njegova pitanja, na njemu (dobno) prilagođen način. U suprotnom će samo tražiti odgovore i mi više nemamo kontrolu nad tim kakvu sliku će dijete stvoriti. Djetetu treba što prije reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe, prikladne njegovoj dobi. Pokazalo se da su najbolja jasna i izravna objašnjenja, bez apstraktnih pojmova te ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija. Ujedno, dijete trebaju informirati i s njim razgovarati emocionalno najbliže osobe, one koje ono najviše voli. Tako će se spriječiti da o smrti bliske osobe sazna od drugih, pa će zadržati povjerenje u ljude koji su mu najbliži i s kojima zajedno tuguje. Također, time dobiva dozvolu da je u redu govoriti o smrti i umrlome, ne samo u jednokratnom razgovoru u kojem ćete ga informirati o događaju, nego i nakon toga, onako kako se djetetu budu javljala pitanja i kako i koliko bude željelo.
Važno je znati (i zapamtiti) da svako dijete tuguje svojim tempom i to je potrebno poštivati. Kod djeteta koje tuguje, sve reakcije su prirodne i normalne. Važno mu je dopustiti da pita, da razgovara, ali i da ne pita i ne razgovara ako to ne želi. Moguće je da dijete tuguje kroz igru, crtež, razgovor s prijateljem. Uz to, svakodnevne aktivnosti i poznate situacije daju djetetu osjećaj sigurnosti, stabilnosti i predvidivosti kad je ona narušena. U izvanrednim situacijama djeci trebaju obične „stvari” – osjećajni i dostupni skrbnici, pristup resursima (vrtić, škola, igra, mjesta prilagođena djeci) i povezanost s vršnjacima.
Također, kao što odraslima rituali i zajedničko obilježavanje gubitka, davanje počasti i posljednjeg pozdrava umrloj osobi omogućuju suočavanje s gubitkom i početak procesa tugovanja, isto trebamo omogućiti i djeci. Djetetu pomaže sudjelovanje u ritualima, što uključuje i sprovod. Ukoliko dijete želi ići na sprovod, potrebno je pripremiti ga/ju za to i ispričati kako će izgledati oproštaj od voljene osobe. Ukoliko dijete odbija ići na sprovod, nije ga dobro na to siliti. Djetetu koje ne sudjeluje u sprovodu, može se dati mogućnost da se na neki drugi način oprosti od osobe, da nešto nacrta, napiše, da posjeti groblje naknadno, u prisutnosti samo bliskih ljudi.
Za kraj, dok pišemo o suočavanju s gubicima uoči dana u kojima se sjećamo svojih najmilijih koji nisu više s nama, naša je poruka da te dane provedete u zajedništvu, uključite djecu u posjet groblju, paljenje svijeće, razgovor o voljenim osobama. Ovi dani znaju u nama izazvati možda i potisnuti osjećaj tuge, ali njega se ne trebamo sramiti, u redu je pred djetetom pustiti suzu, pokazati ranjivost i priznati svoje osjećaje. Takvo dijeljenje može samo unaprijediti vaš odnos, zbližiti vas, a djetetu daje prostor da se i samo suoči sa svojim mislima i osjećajima i razumije ih.
Za čitatelje koji žele saznati više o ovoj temi, koji se žele upoznati s najčešćim reakcijama djece i odraslih nakon gubitaka i traumatskih događaja te koji žele pročitati na koje načine primjereno reagirati na reakcije bliskih osoba (naročito djece) koja su doživjela gubitak, preporučamo dolje navedenu literaturu, za koju vjerujemo da će biti koristan oslonac u situacijama koje nam se nekad čine izrazito teške ili nepremostive.
Literatura:
Arambašić, L. (2005.). Gubitak, tugovanje, podrška. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Dyregrov, A. (1990). Tugovanje u djece. Zagreb: Educa.
Pregrad, J. (ur.) (1996.). Stres, trauma, oporavak. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Profaca,B. i Puhovski,S. (2005.) Kako pomoći tugujućem djetetu. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Grad Zagreb, Zagreb https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/kako-pomoci-tugujucem-djetetu/